Gladni križ

Peščanik.net

Viktor Ivančić | 05/04/2013


„Radi se o tome da ideja siromašne Crkve previše košta“, reče msgr. Juraj Jezerinac, zavaljen u duboku kožnu fotelju, s čašicom kvalitetnog konjaka u desnoj ruci.

„Koliko košta da košta“, kaže msgr. Josip Bozanić, nalijevajući i sebi piće. „Poruke pape Franje treba provoditi u djelo bez obzira na cijenu.“

„Čekaj malo, Joža, ali znaš što to znači? Pa mi bi sad morali razvaliti sve one skupocjene obloge od oniksa sa zgrada Biskupske konferencije i Vojnog ordinarijata, poskidati sve jacuzzi kade i pozlaćene slavine, izbaciti luksuzni namještaj, ukloniti drvenariju od mahagonija, rashodovati sve one vrhunske plazma televizore, demontirati skupu klimatizaciju… a onda umjesto toga ugrađivati i unositi nešto novo, kao fol prikladnije i skromnije. To je praktički dvostruki trošak! Sumanuto!“

„Nije danas jeftino biti sirotinja, Jure“, kaže msgr. Bozanić i otpije gutljaj konjaka. „Možda bar taj oniks možemo nekome prodati?“

„A kome?“ zacvili msgr. Jezerinac. „Danas nitko osim Crkve sebi ne može priuštiti poludragi kamen za fasadu, a Crkva se toga odriče jer ne želi da je smatraju bogatom. Vidiš da je to zatvoreni paklenski krug.“

„U svakom slučaju, direktiva s vrha je da Crkva treba izgledati što jadnije, uključujući i svećenstvo“, presiječe msgr. Bozanić. „Ako papa Franjo inzistira na mizeriji, jednakosti i solidarnosti s najugroženijima, toga se valja pridržavati, a ne da netko kaže kako se Hrvati izdvajaju.“

„Odakle se taj lik uopće pojavio u Vatikanu? I zašto se prozvao Franjo, a ne, recimo, Fidel? Čuo sam da umjesto u papinskoj rezidenciji spava u nekoj komunističkoj ćeliji…“

„Izgleda da su baš zbog takvih stvari ljudi njime oduševljeni.“

„Komunizam je opijum za narod.“

„Jure!“

„Dobro, Joža, dobro… Samo ukazujem koliko može biti suluda cijela operacija. Budemo li dosljedni, našu će Crkvu napor da se predstavi siromašnom odvesti na prosjački štap. Moglo bi se desiti najgore – da na kraju zbilja postanemo ono što se pravimo da jesmo. Možda je to stvarni cilj tog Kubanca?“

„Argentinca, Jure, Argentinca. I što praviš toliku dramu ako znaš da će se trošak preobrazbe Petrove institucije u Crkvu ubogih ionako namiriti iz državnoga proračuna, to jest od poreznih obveznika.“

„E, to ćemo još vidjeti… Ako se prema Vatikanskom sporazumu od osiromašenih hrvatskih građana ubire porez da bi crkveni namještenici udobno i bogato živjeli, što ima logičnije nego da ovaj Fidel iz Rima, od prevelike ljubavi prema sirotinji, taj Vatikanski sporazum lijepo poništi.“

„Toga se ne moraš bojati“, umiri ga msgr. Bozanić, „pošto su za raskid ugovora potrebne dvije strane. A vladajuće komunjare u Hrvatskoj, ova crvena banda Zorana Milanovića, to od Svetog oca pouzdano neće tražiti“.

„Siguran si?“

„Siguran. Najmanje što oni žele je zamjeriti se Crkvi tako da inzistiraju na provedbi nove crkvene doktrine. Povijest nas uči da su hrvatski komunisti u pravilu veći katolici od pape.“

„A dobro, ako je jedini način da se približimo sirotinji taj da je dodatno ogulimo, Bože moj, nemam oko toga moralnih dilema… Mada načelni prigovor ostaje. Jedna je stvar imati lijepu riječ za siromašne, a sasvim druga biti isto što i oni. Ovo potonje je čisti vjerski fundamentalizam.“

Dvokrilna vrata kardinalova ureda tada se otvore i unutra proviri pedantno izbrijana glava poslužitelja.

„Stigao je dobavljač“, kaže poniznim glasom.

„Neka uđe“, odvrati msgr. Bozanić.

Muškarac ispijena lica, nalik pogrebniku, blago se nakloni i zakorači ka sredini sobe, praćen poslužiteljem kao sjenom, nasloni crnu aktovku na masivni ovalni stol, otvori je, vadi iz nje križeve različitih dizajna i veličina, slaže ih jedne pored drugih, tako da ih dostojanstvenici mogu što bolje razgledati.

„Imamo stvarno bogati asortiman“, kaže. „Bakreni, aluminijski, drveni, pozlaćeni, željezni, onda ovi prazni križevi, pa ovi sa gimnastičarom…“

„Bez gimnastičara“, dobaci msgr. Jezerinac.

„Preporučio bih vam ove pozlaćene“, reče dobavljač. „Trenutno su na akciji i dobivate poseban popust.“

„Pozlaćeni križevi ne dolaze u obzir“, ubaci se msgr. Bozanić. „Baš njih energično odbacujemo i prelazimo na gvozdene, slijedeći svijetli primjer pape Franje. Samo nam treba veća količina, da opskrbimo sve biskupe, pa onda kompletno niže svećenstvo, pa nadstojnice samostana, pa karitativno osoblje… Sve u svemu par desetaka tisuća komada.“

„Gvozdeni su pedeset posto skuplji od pozlaćenih“, pojasni dobavljač. „Izraženo po komadu, razlika u cijeni iznosi šezdeset kuna.“

„Bog …!“ konsternira se msgr. Jezerinac. „Šezdeset kuna puta par desetaka tisuća komada… Bog….!“

„Čekajte malo“, zbunjen je msgr. Bozanić, „cijela ideja je da zamijenimo mondene križeve onima skromnim, a sad ispada da su ovi drugi skuplji.“

„Zlatni križevi nisu od zlata, već se radi o jeftinim legurama, o običnoj bižuteriji premazanoj zlatnom bojom“, objasni dobavljač. „A ovi drugi su od kovanoga željeza, prima kvaliteta, što je dobro poznato i papi Franji. Na koncu se sve svodi na izbor između dva modela hipokrizije – želite li pozlaćene križeve, da izgledate bogatiji i prođete jeftinije, ili pak ove gvozdene, da sličite na sirotinju i za to izdvojite veću sumu?“

„Rekoh ja da ćemo skupo platiti ljubav prema siromaštvu“, promrsi msgr. Jezerinac.

„A osim toga, gvozdeni su križevi ovih dana u trendu“, doda dobavljač.

„Što sad to znači?“ upita msgr. Bozanić.

„Znači da se traže, a kad je nešto traženo dobiva na cijeni“, reče dobavljač. „Ne mogu se duhovnim i idejnim preokretom slomiti zakonitosti tržišta. Tu se gvozdeni križ sudara s gvozdenom logikom ponude i potražnje.“

„Molim te dobro razmisli o ovome, Josipe“, kaže msgr. Jezerinac. „Može li si Crkva u današnjoj krizi priuštiti luksuz da bude skromna? Prevelik je trošak bijede!“

„Ali nastavimo li nositi pozlaćene križeve, dok papa upadljivo ističe željezni, mislit će da smo provokatori“, rezignirano će msgr. Bozanić.

Kardinalov ured ispuni se dugim minutama tjeskobne šutnje. Nazočni se počinju vrpoljiti od nelagode.

„A jeste li razmišljali o varijanti da biskupi i drugo svećenstvo uopće ne nose križeve?“ odjednom upita dobavljač.

„Kakva je to svetogrdna zamisao?“ podigne glas msgr. Bozanić. „Biskupi bez križeva su kao narod bez države!“

„Nešto poput Palestinaca“, složi se msgr. Jezerinac.

„Možda, ali svakako uključuje niz prednosti“, uporan je dobavljač. „Prvo, ništa vas ne bi koštalo, što znači da se radi o najjeftinijoj opciji. Drugo, istaknula bi se skromnost, jer se prelati ne bi razmetali nakitom i ukrasima. Treće, zorno bi se pokazalo kakav je stvarni odnos klera prema Kristovim mukama na križu, naime nikakav.“

„Čini mi se da huliš“, reče msgr. Bozanić, „a uz to i da si loš trgovac“.

„Stvarno, kakav je tu tvoj interes?“ znatiželjan je msgr. Jezerinac.

„Ne vodite o tome brigu“, kaže dobavljač. „Moja poslovna filozofija je ostvariti maksimalan učinak uz minimalan profit.“

Kardinal i nadbiskup, preplavljeni sumnjom, okreću se prema poslužitelju.

„Gdje si, majke ti, ovoga našao?“ upita ga msgr. Jezerinac.

„Gospodin je iz Nazareta“, reče poslužitelj.
Novosti, 08.04.2013.

Peščanik.net, 05.04.2013.

http://pescanik.net/2013/04/gladni-kriz/

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s