Saša Ljubičić: Kerumov križ umjesto jumbo plakata

http://www.slobodnadalmacija.hr

Objavljeno 28.03.2013. u 22:39

Putevima evolucije

http://www.slobodnadalmacija.hr/DesktopModules/DnnForge%20-%20NewsArticles/ImageHandler.ashx?Width=680&HomeDirectory=%2fPortals%2f0%2f&FileName=images%2f2013-03-28%2fPSD%2fker00.jpg
Foto: Nikola VILIĆ / CROPIX

U staroj Europi crkve zjape prazne. Da u katedralu Notre Dame ne zađu turisti i njihovi vodiči, jedva bi tko u nju promolio. U Njemačkoj, recimo, na mise dolaze uglavnom pečalbari: Hrvati, Talijani… Puno bolje nije ni u susjednoj Sloveniji: preklani sam svetkovao Uskrs u Laškome, a u hramu Božjemu moji i još par staraca; nema tu ni radosti zajedništva, ni osjećaja pripadnosti jednih drugima.

Kod kuće drugačiji prizor. Na Cvjetnicu, u Gospi od Milosrđa na Žnjanu, stajalo se i pred vratima, i nije, srećom, tako tek u vrijeme blagdana, nego i nedjeljom, i to ne samo u Splitu, već i diljem zemlje. Zašto se onda čuditi da Hrvatsku znaju nazivati i „drugim Vatikanom“, jer narod ovdje još do neba drži, pa baš zato političari i vole licitirati vjerom.

Naime, inicijativa gradonačelnika Keruma da na Marjanu postavi križ bila bi bogobojazna gesta da svakomu nije jasno o kakvoj se tu podvali radi. Niti se vjernik Željko duboko pokajao zbog svojih grijeha, a nanizao ih je cijelu nisku posljednjih godina, niti mu je slaviti Gospodina našega: njemu su na umu izbori, glasovi, hrvatovanje i, na koncu konca – novac, novac, samo novac. I sav problem u tome da jedini Kerum shvaća religiju kao folklor, kao nešto s čime se možeš politički kusurati, skupljati bodove i stranačke sljedbenike.

Radi to i HDZ, i nešto manje HSS, i druge manje stranke desnice, koje između religije i političkog opredjeljenja pokušavaju navući znak jednakosti, pa nečije najintimnije osjećaje pretvoriti u profano kao što su saborski ili vijećnički mandati i privilegije koje ih prate.

Kapelica svetog Vida

Gledao sam nedavno TV reportažu iz Češke. Neki njihov prelat veli da su vjera i nacionalna pripadnost u njih osobna stvar i da se o tome nitko ne izjašnjava, niti ih se za to pita. I vjerojatno zato nikomu ne pada napamet na mostu preko Vltave podići zlatni križ ili kapelicu svetom Vidu, umjesto da plati desetak jumbo plakata s izbornim sloganima.

Hoću reći, mi smo ovdje toliko zakazali kad je u pitanju sekularizacija, pa je moguće da nam se u predizborne svrhe nad gradom vine križ, kao što su onomad komunisti postavili ime Titovo na Marjanu, ne zato što su slijepo vjerovali Joži, već iz čiste ljudske koristi. Isto je i s vjerskim obilježjima koja su istaknuta po državnim uredima, a kad nas netko dobronamjeran upozori da raspelu nije mjesto u sudnici, „krstimo“ ga komunjarom, jugoslavenčinom, partizanom, koji bi, eto, sada da može, opet Stepincu Jakov Blažević ili Manolić bio.

U nešto više od pola stoljeća, prešli smo put od zemlje u kojoj su nadobudni partijski sekretari trgali lančiće s križem, do džamahirije u kojoj se Kaptol voli petljati u sve i sva. Vjera, nešto tako duboko i initmno, „slavi“ se podizanjem vojnih ordinarijata ili franjevačkih samostana, poput onoga na splitskom Trsteniku, što bodu oči, i koji nas upozoravaju da Kaptol gdjekad zaboravi da mu je biti uz najsiromašnije, kako to Papa radi, a ne uz skorojeviće poput Sanadera, Keruma…, što tobože žive vjeru, a do rijetko čega svetoga im je stalo.

Još je gore to što je u nas vjersko opredjeljenje nešto kao sadržaj pomodarskih rubrika out & in. U socijalizmu su ateisti bili in, oni drugi out. Onda su se stvari okrenule: ako dijete ne pohađa vjeronauk, poput je crne ovce koja mora blejati oko škole dok časna ne odradi svoje.

Out i in

Umjesto da smo tolerantniji, da se više uvažavamo nego što je to bilo u totalitarnoj Jugoslaviji, stvari se ne mijenjaju: ako ide u crkvu, „naš“ je, ako ne ide – „vaš“, a to što se za vjeroispovijest i narodnost ne pita, to mi ostavimo Česima čiji je Jan Hus ionako kao heretik na lomači pregorio.

Jednoga dana, kad strančarenje napusti sakristiju, a vjernički puk prestane biti zanimljiv političarima svake vele, Katolička će se crkva otresti onoga što je opterećuje: nacionalizma i grandece, netolerancije prema drugačijima i malobrojnijima. A, baš takve je Isus zvao k sebi…SAŠA LJUBIČIĆ

http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/206102/Default.aspx

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s