Papa Franjo digao zastavicu i hrvatski biskupi ostali u zaleđu!

Politika plus

DRAGO PILSEL – EKOLOGIJA SLOBODE , objavljeno u 13:54h, 21.03.2013.g

KOLUMNA DRAGE PILSELA

Super su mi Miklenić i ekipa. Oduševljeni su usklikom pape: ‘O, kako bih želio siromašnu Crkvu za siromašne!”

Autor: PolitikaPlus/Drago Pilsel

Fantastičan mi je, iznad svega bio glavni urednik Glasa Koncila u prvoj reakciji, Ivan Miklenić, koji je kazao da je ovo ”početak jednoga bitno novoga razdoblja u Crkvi” u smislu da je izabrani papa ”jednostavan, suvremen čovjek koji zna pristupiti ljudima”, odnosno da je ostavio dojam zdravoga čovjeka, koji će ”moći donijeti potrebnu novu dimenziju koja dosad nije uspijevala u Crkvi, bez obzira što je Benedikt XVI. bio veliki papa, a to je – dimenzija siromaštva”.

Miklenić kaže da se treba ”više cijeniti siromaštvo, a novi papa dolazi upravo iz zemlje koja je prošla veliku ekonomsku krizu i koja se uspjela oporaviti”. Upravo ta dimenzija, da izabere ime Franjo i cijeloj Crkvi poruči da je put Crkve čovjek, ali onaj siromašni, jest ona najvažnija, rekao je Miklenić, apologet bogatoga, bahatoga, neosjetljivoga, nacionalističkoga, neekumenskoga i nesolidarnoga ponašanja hrvatske crkvene hijerahije.

Eh, a onda su se predstavnici hrvatskog episkopata i klera stali natjecati u tome tko će najvatrenije pohvaliti papu siromaha i papu vizionara koji želi ”Crkvu siromašnu i Crkvu za siromahe”! Hrvatski biskupi jednodušni su u stavu da s izborom novoga pape Franje dolazi i novo vrijeme Katoličke crkve, kojoj će novi papa dati novi zamah. Nisam znao da li puknuti od smijeha ili briznuti u očajnički plač, pa sam supruzi rekao ono što sam ovdje htio staviti kao naslov: Ima li kraja licemjerju hrvatskih biskupa?!

Zaleđe je vjerojatno najsloženije nogometno pravilo. Pa, ako smijem koristiti metaforu, teško je odrediti gdje počinje granica terena gdje papa želi igrati. Naime, zaleđe, ili ofsajd (prema engl. offside), je nogometno pravilo koje određuje koliko daleko od “igre” mogu biti napadači momčadi koja napada, ili jednostavnije, napadač zbog tog pravila ne može jednostavno čekati loptu kod protivničkog gola i samo ispred vratara pucati, osim ako je sam s loptom došao do vratara.

A ja tvrdim da su mnogi hrvatski svećenici, naročito članovi episkopata, u zaleđu nakon što je papa Franjo podignuo zastavicu kojom razgraničava prostor u kojem se smije igrati po pravilima preferencijalne opcije za siromašne od one u kojoj su mahom igrali Hrvati (uz časne izuzetke kao što su pokojni župnik Franjo Jurak, svećenici i katolički novinari Luka Depolo i Luka Vincetić, isusovac pater Antun Cvek, bosanski fratar Marko Oršolić ili banjolučki biskup Franjo Komarica, samo da spomenem neke meni važne uzore kršćanskog ponašanja), daleko od sirotinje i obespravljenih.

Glavni urednik katoličkog tjednika Glas Koncila u komentaru najnovijeg broja piše da je papa Franjo u tako malo vremena donio tako puno iznenađenja, redom sjajnih, dobrodošlih i relevantnih za čitavo čovječanstvo, pa treba očekivati da će ovaj pontifikat donositi još brojna dobra i poželjna iznenađenja.

Papa Franjo nije samo predstavnik najmnogoljudnijeg dijela katoličke zajednice, one u Latinskoj Americi, nego i ostvarivatelj, svjedok i pastir katolištva posebno osjetljiva za sve veću podjelu ljudi na bogate i siromašne, a ta se podjela svakoga dana sve više širi u sve dijelove svijeta’’, napominje. Smatra da je zadaća Katoličke crkve biti u službi cijeloga čovječanstva i davati svoj doprinos u prevladavanju negativnosti zbog kojih veoma mnogi teško trpe i Crkva će tu svoju ulogu u suvremenom sve podjeljenijem svijetu, kako dodaje, ”puno bolje izvršavati predvođena upravo takvim papom kakav je papa Franjo”.

Po Miklenićevoj ocjeni, njegov izbor imena po sv. Franji Asiškome, iznimno je snažna i važna poruka i program svim članovima Katoličke crkve.

”Premda je to ime na prvi pogled iznenađenje, poruka i program koji to ime sa sobom donosi, upravo je ono što je suvremenom čovječanstvu najpotrebnije, do te mjere da će sam opstanak čovječanstva biti doveden u pitanje ako se ne odustane od suvremene pohlepe, dominacije materijalnog, profita i kapitala i ako se ponovno ne otkriju prave, vječne vrednote”. Miklenić smatra da će jedan od važnih naglasaka njegova pontifikata biti usklik na audijenciji za novinare: ”O, kako bih želio siromašnu Crkvu za siromašne!” Istodobno upozorava da su rječita iznenađenja i male, a zapravo velike geste, poput osobnog plaćanja smještaja u hotelu ili odbijanja osobnog vozila da bi išao s drugim kardinalima u autobusu.

Hajde da iskoristimo priliku pa da ponovimo najvažnije djelove propramatske propovijedi s mise početka pontifikata. U homiliji Franjo je, tumačeći Evanđelje koje se čitalo na misi (Mt 1, 16.18-21.24a), govorio o poslanju svetoga Josipa: u njemu vidimo kako se odgovara na Božji poziv, s raspoloživošću, spremnošću, ali vidimo također koje je središte kršćanskoga poziva: Krist! ”Čuvajmo Krista u našem životu, da bismo čuvali druge, da bismo čuvali stvoreni svijet”, kazao je papa. ”Poziv na čuvanje, međutim, ne tiče se samo nas kršćana, već ima jednu općeljudsku dimenziju, tiče se sviju. To je poziv na čuvanje čitavog stvorenog svijeta, ljepote stvorenja, kao što se kaže u Knjizi Postanka i kao što nam je pokazao sveti Franjo Asiški: čuvati znači gajiti poštovanje prema svakom Božjem stvorenju i ambijentu u kojem živimo. To znači čuvati ljude, brinuti se za sve, za svaku osobu, s ljubavlju, osobito za djecu, starije, one koji su najslabiji i koji su često na periferiji našega srca.
A kada čovjek ne vrši tu zadaću, kada se ne brinemo za stvoreni svijet i braću, tada se stvara prostor za uništenje i ljudsko srce otvrdne. Papa je zatim pozvao sve one koji su na odgovornim položajima u ekonomiji, politici i društvu, sve muškarce i žene dobre volje: “Budimo čuvar stvorenog svijeta, Božjeg nauma upisanog u narav, čuvari drugoga, ambijenta; ne dopustimo da znakovi uništenja i smrti prate ovaj naš svijet na njegovu putu!” Ali da bismo “čuvali” moramo se brinuti također za nas same! “Sjetimo se da mržnja, zavist, oholost prljaju život! Čuvati život znači dakle bdjeti nad našim osjećajima, nad našim srcem, jer iz srca izlaze dobre i zle namisli: one koje grade i one koje uništavaju! Ne smijemo se bojati dobrote, štoviše ne smijemo se bojati ni nježnosti!”

Pojavni oblici krize u kojoj se nalazimo, a kojoj odgovor ne daju ni episkopat na čelu sa Želimirom Puljićem i Josipom Bozanićem, ali ni vlada Zorana Milanovića (još manje opozicija Tomislava Karamarka), vrlo su masivni: praznina, osamljenost, tjeskoba, potištenost i besciljna agresivnost. Jednom riječju: sveopće nezadovoljstvo. Praznina se rađa iz osjećaja da malo toga može promijeniti u životu i društvu i da, zapravo, ništa više nije važno.

Papa je zatim dodao da brinuti se, čuvati traži dobrotu, traži da to čuvanje bude s nježnošću. U Evanđeljima se sveti Josip pojavljuje kao snažni, hrabri čovjek, radnik, ali u njegovoj duši ima velike nježnosti, koja nije krepost slabih, štoviše, naprotiv, ona je odlika snažnog duha i pokazatelj čovjekove sposobnosti da bude pažljiv, suosjećajan, otvoren prema drugome, da ljubi druge. ”Ne smijemo se bojati dobrote i nježnosti”, istaknuo je papa.

U posljednjem dijelu svoje homilije papa je tumačio u čemu se sastoji vlast Petrova nasljednika, vlast koju je Isus Krist dao Petru. ”Ne smijemo nikada zaboraviti da je prava vlast služenje i da i papa da bi vršio svoju vlast mora uvijek sve više ulaziti u onu službu koja ima svoj svijetli vrhunac na križu; mora imati pred očima ponizno, konkretno, vjerničko služenje svetoga Josipa i poput njega širiti ruke da čuva cio Božji narod i prihvati s ljubavlju i nježnošću čitav ljudski rod, osobito najsiromašnije, najslabije, najmanje. Samo onaj koji služi s ljubavlju zna čuvati!”, rekao je papa.

Novoizabrani papa Franjo na svakom koraku oduševljava ljude. Naročito kako se saznavalo da potvrđuje odluku da ostane kakav je bio u Argentini: skroman i neposredan (u Buenos Airesu se sam hranio, živio u malom, hladnom stanu i koristio gradski prijevoz, nikad limuzinu s vozačem). Naime, odbio je znakove moći i bogatstva: nije obukao fine crvene cipele, nije sjeo na papin tron da primi pozdrave i iskaze lojalnosti kardinala u Sikstinskoj kapeli već je stajao i grlio sve nazočne, niti stavio krzno preko ramena i na glavu (”Završeno je vrijeme maškara”, kazao je), niti je prihvatio zlatni križ na prsima (”Stavite si ga vi”, navodno je kazao trenutak prije izlaska pred vjernicima nakon izbora glavnom ceremonijaru), natrag se u Dom Svete Marte gdje je spavao sa ostalim kardinalima tijekom konklave (i prvih dana nakon izbora) vratio u autobusu, a ne u limuzini (ta je fotografija istoga časa postala najveći hit na internetu) te je, kada je otpečatio papin apartman u Apostolskoj palači (zapečaćen nakon što ga je u 17 sati 28. veljače napustio Benedikt XVI, kada je otišao helikopterom u ljetnu rezidenciju u Castelgandolfo) kazao: ”Tu stane 300 ljudi. Meni toliki prostor ne treba!”

Eh, a onda su se predstavnici hrvatskog episkopata i klera stali natjecati u tome tko će najvatrenije pohvaliti papu siromaha i papu vizionara koji želi ”Crkvu siromašnu i Crkvu za siromahe”! Hrvatski biskupi jednodušni su u stavu da s izborom novoga pape Franje dolazi i novo vrijeme Katoličke crkve, kojoj će novi papa dati novi zamah.
Nisam znao da li puknuti od smijeha ili briznuti u očajnički plač, pa sam supruzi rekao ono što sam ovdje htio staviti kao naslov: Ima li kraja licemjerju hrvatskih biskupa?! Voze se u bijesnim limuzinama, grade najluksuznije zgradurine i sami žive, kao zagrebački nadbiskup, kojeg ćete vidjeti u zagrebačkom ZET-i ili među kumicama na Dolcu samo u snovima, jer on ne mrda iz svojega visokim rešetkama, sigurnosnim kamerama i opasnim momcima iz osiguranja, opremljenoga kaptolskoga Alcatraza.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Buenos Airesu često je tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio je da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu “padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. Za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao je da su mladi dobri.

Elem, neću vas daviti sa stvarima o kojima sami znate kakve su, jadne, dakle, već ću vam ponuditi jedno kratko razmišljanje. Crkva svoju ”građevinu” temelji na ulozi koju svećenici imaju u vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika između ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima ne manjka inteligencije, ali se, međutim, često ponašaju kao da svima drugima te, odgajani da polažu pravo na poseban i isključiv pristup istini, s visoka procjenjuju i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižući štit tradicije koju se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje, jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve.

Pritom se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti ne bi li se pod svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija. Papa Franjo je, što se toga tiče dodirljiv, u puku, do boli iskren i ponizan.

Ulogom koju im dodjeljuje institucija Crkve, svećenici su izloženi ogromnom pritisku. Ako su iskreni i ponizni u svojim unutarnjim traženjima istine te nastoje održati intelektualni integritet, odmah bivaju razapeti proturječnostima strukture unutar koje žive i rade. S druge strane, slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure rađa prijetvornost.

To posebice postaje očito kada prijestupi pojedinih svećenika, od trivijalnih do najvećih poput pedofilije, postanu prijetnja ugledu Crkve. Ni pod koju cijenu se ne smije javno priznati svećenikov prijestup jer bi to moglo izazvati skandal i razočaranje laika, što bi ugrozilo položaj svećenika, njegov ugled kao posvećene osobe i njegov status djelitelja milosti i isključivog posrednika istine.

Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal u Crkvi postaje jačom od vjernosti istini. Istina postaje prijetnjom institucionaliziranoj moći, a moć se istini opire prešućivanjem istine.

Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka.

Papa Franjo se toga nije bojao i u Argentini uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem. Zato sam odlučio složiti ovaj članak u čast rimskog prvosvećenika po mjeri Boga, Franje. On je dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Buenos Airesu često je tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio je da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu “padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. Za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao je da su mladi dobri.

“Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima”, kazao je.

Pojavni oblici krize u kojoj se nalazimo, a kojoj odgovor ne daju ni episkopat na čelu sa Želimirom Puljićem i Josipom Bozanićem, ali ni vlada Zorana Milanovića (još manje opozicija Tomislava Karamarka), vrlo su masivni: praznina, osamljenost, tjeskoba, potištenost i besciljna agresivnost. Jednom riječju: sveopće nezadovoljstvo. Praznina se rađa iz osjećaja da malo toga može promjeniti na životu i društvu i da, zapravo, ništa više nije važno. Osamljenost izražava gubitak dodira s prirodom i s ljudima. Nestalo je prijateljstva i nježnosti, gotovo nitko nema hrabrosti da bi se za nešto založio. Tjeskoba proizlazi iz višestruke i objektivne prijetnje životu, radu i kolektivnom preživljavanju čovječanstva. Potištenost izvire iz umišljene tjeskobe i iz činjenice da se više ne zna što bi trebalo činiti, u što vjerovati i čemu se nadati.

Ja, pak, vidim razloga za nadu i imam još uvijek snage kako bi potakao nastajanje novoga kulturnog etosa. Siguran sam da imamo alternativu!

Rimski biskup smatra da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga, znaju koliko je Franjo spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga, znaju to isto. Zato, papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni: moli za nas. Mi molimo za tebe. Amen.

http://www.politikaplus.com/novost/75112/papa-franjo-digao-zastavicu-i-hrvatski-biskupi-ostali-u-zaledu

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s