I Vatikan u recesiji: treba li novi papa skinuti veo s vatikanskih financija?

Novi List

Franjo pontifeks ili ministar financija

Foto REUTERS

Autor: Ivo Jakovljević
Objavljeno: 16. ožujka 2013. u 22:34

Ako manevarski prostor, na kojem se šire utjecaji Sotone u današnjem, povampirenom svijetu, igdje valja sužavati uz nezamjenjivu Božju pomoć, to su financije i bankarstvoe, gdje još trijumfira neoliberalni kapitalizam s osloncem na konzumerizam i masovno podilaženje idolima najnižeg ranga

N ovi vrhovni svećenik Katoličke crkve, vatikanski pontifeks, Franjo – sudeći prema javno iskazanim očekivanjima mnogih teologa, pa i kardinala, uoči konklave – mora »rasvijetliti složenu financijsku situaciju u Vatikanu«, koja »ugrožava kršćansku misiju u globaliziranom, materijalističkom svijetu«. Znači li to, da će novi papa većinu svojeg radnog potencijala morati usmjeravati prema sređivanju vatikanskih financija, kao da je ministar financija u nekoj od recesijom i prezaduženošću krajnje uzdrmanih zemalja s periferije eurozone?

Ili je riječ samo o tome, da – u okolnostima globaliziranog biznisa, financija, tržišta, informacija, pa i kriminala – i Vatikan, kao najmanja država na svijetu (ali s globalnim utjecajem), mora samo početi poštovati opća pravila igre: transparentnost financija i dostupnost osumnjičenih policiji i državnim odvjetništvima?

VATIKAN I MMF

Ako manevarski prostor, na kojem se šire utjecaji Sotone u današnjem, povampirenom svijetu, igdje valja sužavati uz nezamjenjivu Božju pomoć, to su financije i bankarstvo, gdje još trijumfira neoliberalni kapitalizam s osloncem na konzumerizam i masovno podilaženje idolima najnižeg ranga. Ponekad se čini kao da je u svijetu 21. stoljeća sam Bog izgnan iz Raja, da bi na njegov tron zasjeli gospodari rata za preostale prirodne izvore energije, sirovina, hrane i još netaknutog prostora na Zemlji. Katolička crkva u takvim okolnostima danas stoji pred golemim izazovima: da sama svjedoči o ljubavi i toleranciji, o skromnosti i o solidarnosti, pa u konačnici da primjernim djelovanjem svojih ključnih ustanova, među kojima se u sklopu države Vatikan posebno izdvajaju vatikanski proračun i Vatikanska banka, svjedoči i o spremnosti da sve svoje transakcije otvori javnosti i nadzoru krovnih ustanova u Italiji i u eurozoni.

  Grješni Vatikan

Ministri Europske unije već dulje vrijeme pokušavaju nagovoriti vatikansku elitu, da počne poštovati jedinstveni bankarski sustav bar u sklopu eurozone, budući da je euro službena moneta Vatikana, iako Vatikan formalno nije član niti Europske unije, ni Europske monetarne unije. Ali, suglasnosti te vrste iz Vatikana nije bilo ni u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II, niti u eri Benedikta XVI. Zavod za religijska djela, koji djeluje kao Vatikanska banka utemeljen je ratne 1942., poslujući na račun depozita vjerskih institucija, klera i diplomata akreditiranih pri Svetoj stolici, kojima je dopušteno držanje računa u toj banci. No, cjelokupna povijest te bankarske kuće premrežena je misterijima i aferama, od sumnji da je služila za velike igre tijekom Hladnog rata kapitalističkog Zapada protiv socijalističkog Istoka, preko indicija na povezanost s talijanskom mafijom, do najnovijih afera oko sumnji u sudjelovanje u pranju novca i u neobičnim vezama sa crnim fondovima talijanskih političara.
Prema navodima iz zagrebačkog časopisa »Banka«, prvi i jedini put su 2011. objavljeni neki, iako škrti, podaci o poslovanju Vatikanske banke. Tada je imala 20.772 klijenata, od čega je kler činio 68 posto, te je upravljala s imovinom vrijednom 8,2 milijarde dolara. Tom prilikom banka je objavila kako ima oko 33.000 računa. No, posljednjih godina talijanski istražitelji sve se više bave pitanjem jesu li zapravo računi klera samo paravan za neke druge interese. Dužnosnici EU-a i agencija za nadzor financijskih institucija poručuju kako je Vatikan napravio velike iskorake u prihvaćanju normi za suzbijanje pranja novca, no ističu kako još mnogo toga mora napraviti.

U tom kontekstu mnogi uzimaju u obzir to što je jedan od posljednjih poteza Benedikta XVI. bilo imenovanje njemačkog aristokrata, Ernsta von Fryberga, za predsjednika Vatikanske banke. Tim imenovanjem trebao je popustiti povijesni stisak male i usko povezane grupe Talijana nad tom bankom, od kojih se mnogi odlučno protive bilo kakvom vanjskom nadzoru nad njezinim operacijama. Ernst von Freyburg, nadzire i proizvodnju njemačkih ratnih brodova, ali je ipak imenovan za predsjednika nadzornog odbora Vatikanske banke, iako se Vatikan dotad držao podalje od poslovanja s tvrtkama, što proizvode oružje ili kontracepcijska sredstva.

Dobro je znati i to, da je Vatikan – nakon dogovora s EU-om o korištenju eura na svome teritoriju – potpisao ugovor o nadležnosti Europskog suda pravde u Luksemburgu za rješavanje monetarnih sporova s Unijom. To je bio prvi put, da je Vatikan priznao nečiju nadležnost nad sobom, osim Božje.

  Karitativni Vatikan

Da bi pokazao cijelom svijetu svoje istinske kršćanske namjere, još prije godinu i po Vatikan je preko svoje diplomacije zatražio stvaranje ustanove »globalne financijske vlasti«, te »središnje svjetske banke«, koja bi vladala financijskim institucijama što su zastarjele i neučinkovite protiv krize. Taj dokument, što ga je izdala vatikanska komisija Iustitia et Pax, bit će glazba za uši prosvjednika koji okupiraju Wall Street i sličnih pokreta diljem svijeta, ocijenio je Reuters. Tekst nazvan »O reformi međunarodnog financijskog i monetarnog sustava u kontekstu globalne javne vlasti«, na 18 je stranica povremeno veoma precizan i zahtijeva, na primjer, oporezivanje financijskih transakcija.

Tekst osuduje »idolatriju tržišta« kao i »neoliberalno razmišljanje«, jer ono, kaže se, traži isključivo tehnička rješenja za gospodarske probleme. »Kriza je zapravo razotkrila ponašanja poput sebičnosti, kolektivne pohlepe i masovnog zgrtanja«, kaže se u tom dokumentu i dodaje da svjetska ekonomija treba »etiku solidarnosti« između bogatih i siromašnih zemalja. »Ne pronađu li se rješenja za te razne oblike nepravde, negativni učinci na socijalnoj, političkoj i ekonomskoj razini nužno će stvoriti klimu sve većega neprijateljstva, čak i nasilja, i na koncu potkopati i same temelje demokratskih institucija, čak i onih koje se smatraju najčvršcima«.

Zato Vatikan poziva na osnivanje »nadnacionalnoga tijela«, koje bi djelovalo na cijelome svijetu i imalo »univerzalnu jurisdikciju« u odlučivanju i upravljanju ekonomskom politikom. Takvo bi se tijelo oslanjalo na Ujedinjene narode, a poslije bi se osamostalilo i dobilo ovlasti da razvijenim zemljama zabrani upotrebu »pretjerane sile prema slabijim zemljama«. Međunarodni monetarni fond više nema ni snagu ni sposobnost da stabilizira svjetske financije reguliranjem ukupnoga priljeva novca i nije više u stanju »nadzirati količinu kreditnoga rizika u koji se upušta sustav«. Svijet zato treba »minimalan zajednički sustav pravila za upravljanje globalnim financijskim tržištem«, te »neki oblik globalnog monetarnog upravljanja«. U dokumentu se priznaje kako bi do takve promjene prošle godine i sigurno bi bilo otpora. »Naravno, takva transformacija bit će učinjena uz postupan i uravnotežen prijenos državnih ovlasti na svjetsku i na regionalne vlasti, ali to je nužno, jer danas i dinamika ljudskoga društva i gospodarstvo i napredak tehnologije prelaze granice, koje su u globaliziranom svijetu već erodirale«.

Nemoćni Vatikan

Ali, ni to nije bilo dovoljno, da se na uzavreloj medijskoj sceni Vatikan uspješno predstavi kao velesila Dobra, pa se u međuvremenu ponovno morao braniti od navoda, da je kao država nastao u dogovoru s Mussolinijem, da se nije dovoljno žustro protivio Holokaustu, te da je još profitirao od poslova s fašistima i nacistima tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Tako ga je potkraj siječnja britanski »Guardian« optužio da je prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata fašističkim novcem izgradio carstvo nekretnina. »Guardian« je napisao da je Sveta Stolica u tajnosti sagradila nekretninsko carstvo u Velikoj Britaniji, u Francuskoj i u Švicarskoj novcem dobivenim od Mussolinija, u zamjenu za papinsko priznanje talijanskog fašističkog režima Lateranskim ugovorima iz 1929.
Ipak, još početkom lanjskog ljeta, Vatikan je dobio visoku, prolaznu ocjenu od Europske unije: riječ je bila o zaključcima Moneyvala, odjela Vijeća Europe, koje predstavlja prekretnicu u nastojanjima Svete Stolice da promijeni reputaciju Vatikana kao sive porezne oaze. U izvješću Moneyvala ističe se da Vatikan još treba provesti značajne reforme, kako bi dosegnuo međunarodne standarde u suzbijanju pranja novca. Tako je Vatikan prošao ključnu europsku provjeru financijske transparentnosti, no Sveta Stolica slabe ocjene dobila je za (ne)učinkovitost njezina novog financijskog regulatora, kao i sposobnosti njezine banke da uđe u trag sumnjivim transakcijama. Zato, unatoč pretpostavci da Bog sve vidi, ipak Vatikan, kao država, mora skinuti veo tajnosti sa svojih financija, te pokazati grešnome Rimu i katoličkom svijetu, i svoju nespornu, financijsku, kršćansku stranu.

 

Najmanja država na svijetu ima površinu od samo 0,44 četvorna kilometra i samo 900 stalnih stanovnika, ali zato zapošljava više od 3000 osoba, koje uglavnom žive izvan Vatikana. Većina prihoda te države ne potječe ni od proizvodnje, ni od izvoza, nego od vjerskog turizma, donacija biskupija širom svijeta, Petrova novčića (tzv. lemozine), poslovanja s nekretninama i od reinvestiranja depozita, koje u povlaštenom statusu polaže kler u Vatikansku banku. Koliki su ti prihodi, to znaju samo najupućeniji u Vatikanu. Stoga je teško reći je li Vatikan i svojevrsni lider u izbjegavanju plaćanja poreza, budući da su mnoge njegove transakcije izvan fiskalnog nadzora talijanskih vlasti i Unijinih supervizora. U igri su samo procjene: prema najnovijima, Vatikan je lani ostvario proračunske prihode u iznosu od 300 milijuna eura, a rashode u iznosu od 330 milijuna eura, što bi moglo biti i za deset posto manje od prihoda i rashoda iz godine prije. Utoliko bi se moglo zaključiti da je i Vatikan, kao i Italija, u recesiji, s tim što on još niti ne pomišlja da zatraži pomoć MMF-a.

POSEBNOSTI VATIKANA U VELIKOJ EUROPI  
  
   1.  Država, koja ni gradu Rimu, a ni katoličkom svijetu, ne polaže račune o svojim prihodima i rashodima 

   2.  Država, čiji službenici propovijedaju etiku skromnosti, a ostvaruju najvišu potrošnju po stanovniku na svijetu 

  3.  Država, čija Vatikanska banka uživa gotovo punu autonomiju prema EU-nadzoru, iako je prati niz velikih, neriješenih afera 

http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/I-Vatikan-u-recesiji-treba-li-novi-papa-skinuti-veo-s-vatikanskih-financija

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s