13.03.2013. – IMAMO PAPU!?

Narkive.com

OVAKO JE PAPINSTVO GUŠILO RANO KRŠĆANSTVO (1.dio)

Svećenička kasta, ceremonijalisti, koji su sami sebe izmislili, a koji su i u starom zavjetu odigrali negativnu ulogu i koje je Krist prokazao, sa istim žarom nastavili su obmanjivati i vezati za sebe narod i u novozavjetnoj povijesti kršćanstva. I oni su znali kao i političari da je narod masa koja malo misli svojom glavom i koju je lako zabljesnuti pompoznim ceremonijama, mnogim besmislenim propisima, obećanjima i strahovima prokletstva. Papi Nikoli V to je bilo jako jasno kad je rekao: >Da bi se u mozgovima neukog puka stvorilo trajno uvjerenje, mora postojati nešto sto se svidja oku. Vjera koja se oslanja jedino na doktrine, uvijek je slaba i nesigurna. Ali ako se autoritet Svete stolice očituje u veličanstvenim gradjevinama koje izgledaju kao stvorene od Boga, vjera će rasti.<

ŠTO JE RANO KRŠĆANSTVO?

Što je bilo rano kršćanstvo, prakršćanstvo prvog i drugog stoljeća ? Jesu li to bili ovakvi biblijski spisi kakve danas imamo? Je li ono bilo ceremonijalno kršćanstvo sa mnogobrojnim svetkovinama, svecima i propisima? Ili je to bilo studiozno kršćanstvo koje je imalo izvorne svete spise ? Je li ono bilo podvizničko, meditativno, skromno, radno i materijalno neovisno od svijeta? Je li se ono podvodilo, umiljavalo moćnicima ovog svijeta?

Prakršćanstvo je nastalo iz kruga sto ga je oko sebe okupio Isus iz Nazareta. Formirale su se prazajednice – bez svecćnika, bez hijerarhije U prakršćanstvu nije bilo pojedinaca koji su davali ton, a kamoli neka vrsta pape koji bi rekao sto je ispravno, nego je to bio slobodan skup samostalnih zajednica. Članovi prazajednice su imali sve zajedničko. U Novom zavjetu čak postoji jedno mjesto koje to opisuje. Tamo piše: >Zajednica vjernika je bila jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim ono sto mu je pripadalo, vec je medju njima bilo sve zajedničko.< (Dj 4, 32)

Iako je samo jedna rečenica, ipak iz nje stječemo dojam kako su živjeli prakršćani. Bili su ravnopravni, takodjer žene. Svatko je živio od rada svojih ruku. To su bile životne i radne zajednice, dijelom i kućne zajednice koje su proizvodile što im je bilo potrebno za život i koje su uvijek davale nesto siromasima od toga sto su imale.

Vrlo je bitno da su tadađnji prakršćani bili sljedbenici Isusa, Krista, jer su u svoje mišljenje i življenje uključili učenje toga velikog Duha koji je naš Otkupitelj.

Oni još nisu bili savršeni, ali su bili na putu da svakodnevno ostvaruju zakonitosti koje je poučavao Isus iz Nazareta. Oni takodjer nisu održavali ritualnu večeru nego su skromno zajedno blagovali i pritom se spominjali Isusa iz Nazareta koji im je donio to učenje. Dok su blagovali predočavali su si da Duh Božji djeluje u hrani; oni su poštovali život koji se nalazi u svemu. Nisu obavljali ritualno krštenje. Jednostavno su ljude primali u svoj krug. Sve je bilo mnogo jednostavnije, skromnije i genijalnije od svega sto je crkva iz toga napravila.

Kako su se tadašnji prakršćani ponašali prema Majci Zemlji, prema biljkama i životinjama? – Znamo da je Jakov, Isusov brat, koji je bio prvi vodja prazajednice u Jeruzalemu, bio vegetarijanac. To je povijesno zajamčeno. Postoje takodjer dijelovi tekstova iz razmjene pisama prvih kršćana koji potvrdjuju da nisu jeli meso. Sa sigurnošću se moze reći da članovi prazajednica najvećim dijelom nisu uživali meso.

Na primjer čitamo što je jedan tadašnji prakršćanin, Minucius Felix rekao u dijalogu s Oktavijem:

>Toliko se bojimo ljudske krvi da u svojim jelima ne znamo niti za krv jestivih životinja.<

Za Jakova, prvog poglavara zajednice u Jeruzalemu, predajom je zapisano:

>Vino i žestoka pića nije uzimao. Isto tako nije jeo meso.<*

U prijevodima je osim toga više puta zabilježeno: >. on nije nosio vunenu, nego lanenu odjeću.<** Ovo upućuje na to da je svjesno pođtovao život životinja.

U apokrifnim spisima nalazimo – >apokrifni< znači da nisu uvršteni u Bibliju – još mnoge izjave koje pokazuju da su apostoli bili vegetarijanci. Naprimjer za Petra piše: >Živim od kruha i maslina kojima rijetko dodam neko povrće.<* Ili za Mateja: >Matej je živio od sjemenki, voća i povrća, bez mesa<** Za Ivana: >Ivan nikada nije jeo meso<.***

Ali i crkveni oci svjedoče o tome da su se hranili bez mesa. Na primjer Ivan Zlatoust kaže: >Kod njih ne teku potoci krvi, nikakvo se meso ne kolje niti komada. .Kod njih se ne osjeća užasan miris mesnog jela., ne čuje se buka i razuzdana galama. Oni uživaju samo kruh što ga stječu svojim radom i vodu, koju im daje čisti izvor. Ako požele obilan objed, tada se njihova naslada sastoji od plodova, i pritom osjećaju veći užitak nego za kraljevskim stolom.<*

S time se slaže i to što se ni lovac, ni vojnik nisu primali u zajednicu. Morali su prethodno napustiti svoje zanimanje. Jer su prakršćani još znali da je ubijanje ljudi i životinja protiv Božjih zakona, i toga su se držali. Svi su prakršćani živjeli od rada svojih ruku; u njihovom prakršćanskom Redu zajednice piše sljedeće: >Ako netko ne zna nikakav zanat, tada se po svom shvaćanju pobrinite za to kako ćete postići da u vašoj sredini ne živi besposlen kršćanin. Ako pak on neće postupiti po tome, tada je on jedan od onih koji sa svojim kršćanstvom hoće praviti posao. S takvima budite pažljivi.<* Vec se iz toga može zaključiti da u prazajednicama nisu postojali svećenici.

Mnoga zanimanja ne odgovaraju prakršćanskoj slici, što se može vidjeti iz tadašnjeg Reda zajednice: >Djelatnosti i poslovi onih koji se trebaju primiti u zajednicu, moraju se provjeriti . Onaj koji je kipar ili slikar mora se upozoriti da ne slika slike idola; treba se toga ostaviti ili ga treba odbiti . Tko je upravljač kolima ili takmičar ili cirkuski hrvač ili njihov učitelj, tko je borac sa životinjama, lovac ili javni podvornik kod borbenih igara, treba se ostaviti toga ili ga treba odbiti. Ako je netko svećenik ili čuvar idolopoklonstva, tada se treba toga odreći ili ga treba odbiti. Vojnome službeniku koji služi kao žandar treba se zabraniti ubijanje. Ako mu ubijanje bude službeno naredjeno, tada on ipak to ne smije izvrsiti . Ako neće poslušati ove upute, treba ga odbiti. Namjesnik ili gradonačelnik koji se kiti dostojanstvom purpura i upravlja sudačkim mačem, treba se toga odreći ili ga treba odbiti.<* Sve ovo pokazuje da su prakršćani ozbiljno shvaćali i ispunjavali božanske zapovijedi.

Upravitelji< i >nadglednici< koji su više obavljali izvanjske zadaće, nadovezavsi se na poganske tradicije, preuzeli su vlast i postali biskupima i svećenicima

Bilo je još upravitelja koji su upravljali zalihama, onih koji su upravljali blagajnom i onih koji su obavljali poslove pazikuće. Ti su se >upravitelji< zvali >episkopoi<, nadglednici. Iz toga je nastala riječ >biskup<, a biskupi su kasnije preuzeli vlast. Postojale su i starješine, >presbiteroi< od čega je proizišao naziv >svećenik<. Vidimo da su oni koji su izvršavali pretežno izvanjske zadaće, kasniji svećenici i biskupi, preuzeli vlast, a zadaće ostala tri područja, proroci, učitelji i iscjelitelji, koje su kao karizmatske zadaće u duhovnom pogledu bile neizmjerno važnije za život zajednice, bile su izgurane, kao što kukavica baca
jaja iz tudjeg gnijezda.

Kako se dogodilo da su se takozvane starješine iznenada uzdigle da postanu svećenici? Tko je to potaknuo?

U godini 117. poslije Krista izvjesni Ignacije iz Antiohije je rekao: >Svi slijedite biskupa kao Isusa Krista . a prezbiterij [svećenike] kao apostole.<* A kasnije je rečeno: >Dopustite da vam oni< – biskupi – >budu vladari i smatrajte ih svojim kraljevima. Predavajte im svoj danak kao kralju, jer morate uzdržavati njih i one s njima.<**

U poganskim kultovima postojali su svećenici i biskupi, bilo je čak papa. Rijec >papa< proizlazi od >pater patrum< sto znači >otac otaca<; on je bio najviši papa kulta Mitre. Čitava hijerarhija kakvu je danas poznajemo u Katoličkoj crkvi potječe iz tih idolatrijskih kultova.

RIM JE PREDNJAČIO: Rim je stekao odredjeni status jer je tamo bilo više bogatih gradjana članova zajednice. Oni su se vremenom uzoholili.
Već u godini 190. rimski biskup – koji se već zvao >biskup< – otkazao je crkvenu zajednicu svima onima koji nisu htjeli prihvatiti rimski uskršnji običaj. Rimski uskršnji obicaj bio je nešto pogansko. Prakršćani u Maloj Aziji se doduše nisu o tom brinuli, ali se u tom dogadjaju već nagovještava dalji razvoj: Iz Rima su počeli vući konce, postavljati ultimatume i uvoditi elemente o kojima Isus nikad nije govorio.

Kasnije je biskup Viktor I. ekskomunicirao cjelokupnu maloazijsku crkvu. Taj proces ucvršćivanja poganskih svećenika, idolopoklonika, s njihovim predodžbama, s njihovim ritualima, počeo je već u 2. stoljeću poslije Krista. Tada je započelo uvodjenje sakramenata. Postojao je oltar; nakon nekog vremena potom biskup je sjedio na posebnoj stolici, i napokon iz nje je nastalo prijestolje.

U 3. stoljecu uvedeno je da svećenici imaju posebnu odjeću; što prije nije bio slučaj, znači vec prilično kasno. Uvedena su hodočašća i procesije, kao u poganskim kultovima. Započelo je poštovanje svetaca. Isus je doduše izrekao obećanja blaženstva, ali On nikada nije rekao da se nekoga treba >proglasiti blaženim< – to je nešto sasvim drugo. >Svecima< uopće nije bilo mjesta u učenju Isusa, Krista. Uostalom zašto? Jer svaki je čovjek imao – i ima! – mogućnost da sam nadje Boga u sebi. Zbog čega bi mu onda bili potrebni >sveci< kao posrednici na nebu? Uvedeni su blagdani koji se poklapaju s poganskim blagdanima. Mnogi važni crkveni blagdani su do danas blagdani poganstva. Božić, 24. prosinac, npr. bio je praznik najvišeg boga sunca: Sol invictus, nepobijedjeno sunce. Marijino uzšsašće, 15. kolovoz, bio je važan praznik Dijane koja je bila velika poganska >božica majka<.

Taj proces je dakle započeo jako rano, a zatim je tijekom dva stoljeća doveo do toga da je prvobitno učenje Isusa iz Nazareta, dakle prakršćansko učenje, stvarno postalo poganskom religijom. Kada je dosao car Konstantin (285. do 337.) trebao je samo >staviti točku na i< – i crkvu je konacno proglasio državnom crkvom.

Za vrijeme cara Konstantina postojale su dvije religije koje su otprilike bile podjednako jake: kršćanstvo i kult Mitre. Ovaj zadnji je u Rimu već imao 800 crkava. Kada se te crkve pogledaju, imaju srednji brod, lijevo i desno klupe, naprijed oltar, stube prema gore, gore svod, a na ulazu škropionica – izgleda kao u jednostavnoj katoličkoj crkvi.

U kultu Mitre prepoznaju se odjednom korijeni katolicizma. Moglo bi se skoro reći da je Katolička crkva nastala zapravo manje od prakršćanstva, vec stoviše iz poganskih kultova. Od prakršćanstva je najviše preuzeto ime i evandjelja. U kultu Mitre postojalo je isto tako sedam sakramenata; čak se riječ >sakrament< upotrebljavala u kultu Mitre.

Vjera Mitre je došla iz Babilona i u sebi je sadržala astrološke elemente i svakojake kultne utjecaje. Utjecajni magičari bili su njeni najrevniji misionari. Promotre li se ti magičari, njihova odjeća, kako sjede na prijestolju – to je točno onako kako danas na svom prijestolju sjedi papa, ili biskupi i kardinali. Isto tako je zanimljivo da su imali različite stupnjeve svećenika, onako kao što nam je poznato iz katolicizma.

Konstantin je htio jednostavno samo jednu religiju. Htio je mir u svom carstvu. On je, kao sto je rečeno, stavio točku na i, tako da je tada nastala jedinstvena religija, jedna čudna mješavina.

Odlučujući za uvodjenje te jedinstvene vjere u smislu cara Konstantina bio je koncil u Niceji u godini 325. Tada je naime postojala još jedna struja u prakršćanstvu, koje je vec bilo pretežno preokrenuto u svoju suprotnost, struja koja se pokušavala nadovezati na prvobitno kršćanstvo. To su bili takozvani arijanski kršćani koji su se pozivali na Origena. Origen je bio veliki filozof i mislilac koji je živio u 3. stoljeću i koji se još u svom vremenu borio protiv krivotvorenja prakršćanstva, npr. i protiv krivotvorenja Biblije. On je prepoznao da se tu dogadja nešto krivo; prakršćanstvo je zapravo bilo nešto sasvim drugo – Origen je u godini 250. za Decijevih progona prakršćana bio teško mučen i 4 godine kasnije umro je od posljedica. Njegovo učenje medjutim,
njegove misli širile su se dalje. Jedan od njegovih sljedbenika bio je Arije iz Aleksandrije u Egiptu, koji je to učenje pronosio dalje. On je bio Konstantinov suvremenik. I na tom koncilu u Niceji 325. došlo je do jedne odluke u vezi s prakršćanima. Car je odredio: Arije i njegovo učenje nisu u pravu, nego crkva u Rimu koja mu se tada suprotstavljala.

Prije nego se upustimo u ovo teološko sporno pitanje, spomenimo još da je na tim koncilima i sinodima često i vegetarijanstvo bilo >predmet političkog značaja<. Moze se npr. pročitati: U godini 314. na crkvenom sinodu u Ankari bio je sačinjen i donesen dekret da se svi svećenici i djakoni koji su bili vegetarijanci trebaju isključiti, doslovno: >Zaključeno je da oni koji su u svećenstvu bili svećenici i djakoni i koji su se odrekli mesa, trebaju ga kušati i na taj način, ako hoće, pobijediti sebe.< To znači da trebaju pobijediti odvratnost prema jedenju mesa. >Ali ako pokažu gadjenje makar i prema jedenju povrća pomiješanog s mesom i tako se dakle ne pokore pravilu, neka se udalje iz službe.<*

Ne pokoravati se pravilu< – znači da je jedenje mesa već bilo pravilo, stoviše važno pravilo da bi se moglo postati svećenikom u katoličanstvu. To je tim više začudjujuće jer je ipak cijelo prakršćanstvo bilo vegetarijansko. Kako bi se jamčilo da će svi članovi koji sada budu primljeni u Katoličku crkvu stvarno jedu meso, novoprimljeni su morali položiti kletvu, i to kletvu protiv Nazarenaca. Zvuči nevjerojatno, ali ovaj citat je dokumentiran. Oni koji su trebali biti primljeni morali su izgovoriti sljedeće riječi: >Proklinjem Nazarence, tvrdoglavce, koji niječu da je zakon žrtvovanja dan od Mojsija, koji se suzdržavaju jedenja živih stvorova i nikada ne prinose žrtve.<*

——————————————————————————–
* Clementinske homilije, XII, 6
** Clement Aleksandrijski, Paedagogus II, 1, 16
*** Crkveni povjesničar Hegesipp prema Euzebijevoj Povijesti crkve II, 2, 3
* Homil 69
* Eberhard Arnold, Na pocetku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana
* Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana, str. 98/99
* Pismo kršćanima u Smirni, 7-8, citirano prema Barbari Eisenbliss, >Rimsko prekrivanje kršćanstva<, Museion 2000, 2/96, str. 32
** Ordascalia 9, citirano prema Karen Jo Torjesen, >Kada su zene jos bile svećenice<, Frankfurt, str. 158
* Carsten Strehlow, Vegetarismus/Veganismus als Bestandteil des Christentums, str. 50

. Citat prema J. Parks, The Conflict of the Church and the Synagogue, str. 398

http://hr.soc.religija.narkive.com/5Ll138J2/ovako-je-papinstvo-gusilo-rano-krscanstvo-1-dio

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s