LOGIKA POLITIČKE RELIGIJE

Napominjemo da tekstove koje objavljujemo na našem portalu –  ne 
znači da je to i naš stav.
Udruga David

LOGIKA POLITIČKE RELIGIJE

  U Jutarnjem listu od 22.9.2012. umirovljeni profesor zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta Adalbert Rebić govorio je ovako:

Danas u Evropi stranke ne zastupaju određeni svjetonazor niti ga nameću svojim građanima pa se stoga i ne bore protiv vjerskog svjetonazora.

Ako se smatra da stranke ne bi trebalo da nameću svoj svjetonazor, zašto se nameće vjerski svjetonazor izvan vjerničkog okruženja pa se za čitavu populaciju određuje koji su zakoni i ponašanja ispravni a koji neispravni.

Iz izjave proizilazi da jedino vjerske zajednice imaju svjetonazor pa se vrijeđaju svi drugi kao intelektualno manje vrijedni jer ne mogu osmišljeno i dugoročno usmjeravati svoje ponašanje.

Pošto ispravan svjetonazor može biti samo jedan jer je jedan svijet, nametanjem svoga svjetonazora izvan svoga okruženja vjernici proizvode napetosti između različitih vjeroispovijesti koji imaju različite svjetonazore.

Bivši komunisti su zadržali mnogo od svjetonazora koji nas neugodno podsjeća na prošlost.

Ako svjetonazor komunista neugodno podsjeća vjernike na prošlost, kako tek sve građane neugodno podsjeća svjetonazor vjernika koji je u prošlosti, kada su vjernici sa istim svjetonazorom iz istog evanđelja bili na vlasti, doveo Evropu do polumilenijskog mračnjaštva, zatiranja ideja, paljenja vještica, vjerskih ratova protiv nevjernika a na drugim kontinentima doveo do zatiranja čitavih civilizacija.

  Crkva ima dužnost usmjeravati odgoj svojih vjernika prema pozitivnim vrednotama.

Besmislena opaska jer nitko nikad dosad nije smetao Crkvi da usmjerava odgoj svojih vjernika prema bilo kakvim vrednotama, dapače Crkva bez ograničenja i kontrole drži vjeronauk čak u državnim školama. Nego, postoje li ono negativne vrednote?

  Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji ne poštuje prirodni zakon na kojem se temelje obitelj i život djece u obitelji.

Besmislica je reći da jedan zakon poštuje ili ne poštuje drugi zakon.

  Prirodni zakoni su zakoni prirode po kojima se razmnožavaju životinje i zakoni po kojima se prirodno umre od bolesti pa se omogući prirodna selekcija i evolucija vrsta. Ako Crkva želi poštovanje prirodnih zakona ovakve vrste, onda je jedina na ovom svijetu jer nitko se imalo normalan ne bi želio razmnožavati kao životinje, niti sprječavati ljekarske intervencije kako bi se održala prirodnost za ljudskog životnog vijeka.

Ne postoje prirodni zakoni na kojima se temelji obitelj, nego se obitelj temelji na društvenim zakonima koji su u našoj sredini nastali pretakanjem uglavnom crkvenih pravila u običajnu praksu pa zakoni na kojima se temelje obitelj i život djece u obitelji nemaju ništa prirodno. Zar postoji netko normalan da može misliti kako je ovakav oblik obitelji opće i trajno stanje. Pa neke etablirane vjerske zajednice koje su danas partneri Crkve u vjerskoj suradnji dozvoljavaju mnogoženstvo.

  Koja podvala reći da medicinski potpomognuta oplodnja ometa život djece u obitelji.

Naša vlast mora voditi računa o vjernicima katolicima koji su većinski dio našeg stanovništva.

Besmisleno je da Crkva priznaje ispravnost političkog sustava zasnovanog na izborima a zatim predstavlja većinu građana koji su katolici kao da nisu postojali izbori. Zar su se vjernici izjasnili da vlast ne vodi računa o njima? Zar su vjernici tražili od Crkve da zastupa njihove interese? Zar vjernici koji bi se izjasnili da vlast ne vodi računa o njima i koji bi tražili od Crkve da zastupa njihove interese ne bi priznali kolike su budale bili kada su sami samcati izabrali naopaku vlast?

Jedini izlaz bi bio da vjernici zatraže zamjenu takozvane demokracije sa teokratskom vladavinom Crkve. Crkvene velikodostojnike ne treba birati pa se štedi na troškovima izbora a, kako crkveni velikodostojnici uvijek zastupaju vjerničke interese pa tako u Hrvatskoj većinske interese, nema potrebe ni tražiti njihovo smjenjivanje niti zato što je i tako nemoguće. Eto mira u kući! Skoro ko u grobu.

Uspostavljanjem teokracije uskladio bi se današnji apsurd da se u državnim školama drži vjeronauk zbog čega europske stranke i države ne smiju imati svjetonazor da sa svojim svjetonazorom ne bi smetali crkvenom svjetonazoru. Ali, postoji jedna falinka, teološke države podržavaju jedan a ne više vjeronauka.

Dobro, moguće je da su glasači prevareni u predizbornoj kampanji, ali zar se isto tako ne može reći da je Crkva neprestano vara vjernike govoreći jedno a radeći drugo. Moguće je takođe da se vlast kvari, ali zar se isto tako ne može reći da je Crkva pokvarena, pa u samom naslovu članka stoji da „ovakva Crkva nije u stanju odgovoriti“.

  Zadaća je Crkve ukazati na opasnosti koje proizilaze iz zakona o umjetno potpomognutoj oplodnji.

Nigdje u crkvenom učenju nema, niti može išta biti o djelovanju Crkve u vezi umjetno potpomognute oplodnje jer o umjetno potpomognutoj oplodnji ni spomena nije bilo za nastanka crkvenog učenja. Crkva je sama sebi izvan evanđelja postavila zadatak koji je onda, kako logično, postao njen zadatak. A koji zadatak, premda ga je sama sebi postavila, ne zna sprovesti jer kako kaže naslov članka „ovakva Crkva nije u stanju odgovoriti“.

A koje su to samo opasnosti koje proizilaze iz zakona o umjetno potpomognutoj oplodnji? Na ovom svijetu nisu vidljive. Možda bi Crkva mogla reći oprašta li grijehe svojim vjernicima koji su umješani u umjetno potpomognutu oplodnju kada se ispovijede i kažu da im je dosta jedno dijete i neće više. Ubicama običnim do sada je opraštala.

Ako je problem sama ljekarska intervencija u oplodnju, tada bi Crkva bila dosljedna da se izjasni takođe protiv transplantacija pa i drugih liječenja bolesti.

Ako je problem uništavanje oplođenih i umnoženih jajnih stanica prije formiranja fetusa koje je shvaćeno kao čin ubistva, tada bi Crkva bila dosljedna da osudi sve vojnike kojima je osnovni zanat ubijanje ljudi. A vojnike, naročito generale Crkva najviše slavi.

A sada malo filozofskiji pogled na stvari: zašto se osuđuje ubijanje? Samo zbog fizičke i duševne boli. A da li ubijanje oplođenih jajnih stanica boli trebalo bi pitati vlasnike gameta ili same stanice nastale oplodnjom. Vlasnici gameta nešto radosni, biće da nisu primijetili ikakvu bol. A stanice bi za bol pitale samo ortodoksne budale.

A sada malo više filozofski pogled na stvari: zašto je ubijanje škodljivo za ubijenog? Za nevjernika koji je ubijen čin ubistva nema značaja jer kada si ubijen pa te nema svejedno ti je što si ubijen. Za vjernika koji je ubijen čin ubistva je koristan jer bogu na istinu dođe prije pa je manje iskvaren od života sa degenima zbog čega može zauzeti bolje mjesto u zagroblju.

Ukazuje se, primjerice, na homoseksualnost kao na posve normalnu pojavu.

Trebalo bi znati što znači normalno: znači li prirodnost ili znači uobičajenost, odnosno veliku učestalost ili znači usklađenost sa određenim moralnim normama.

Ako je riječ o prirodnosti, može se reći da je homoseksualnost normalna pojava jer nije izmišljena i u određenim okolnostima događa se takođe među životinjama.

Ako se pod normalnim smatra nešto što je uobičajeno, odnosno vrlo učestalo, izjava ne nosi nikakvu poruku jer nitko ni ne tvrdi da je u ijednoj sredini više homoseksualaca nego heteroseksualaca.

Ako se pod normalnim smatra usklađenost sa moralnim normama, izjava je točna koliko homoseksualci krše moralne norme sredine u kojoj žive. Sam homoseksualni odnos kao seksualni odnos između para ljudi, ne podliježe pravilima morala koji određuje prihvatljiva pravila ponašanja u većim socijalnim grupama. Homoseksualni odnos bi se mogao ocjenjivati moralnim ili nemoralnim samo ako bi se odvijao javno ili u većim grupama.

Svećenici u celibatu ne bi trebalo da jako napadaju homoseksualce jer dijele zajedničko kršenje prve zapovijedi koju je bog izrekao izgnanima iz raja: „idite i množite se“. Pa i po ovom kriteriju homoseksualci su manje griješni jer, bilo da ih drugi ocjenjuju zdravim ili bolesnim, njihov izbor seksualne orijetacije nije hir kao što je hir izbor celibata koji nosi sa sobom posljedice koje su danas vrlo poznate.

Naposlijetku, u sadašnjem svijetu sa prenapučenošću nekih dijelova svijeta s obzirom na oskudne životne uvjete koja dovodi do velike smrtnosti od gladi, homoseksualnost djeluje blagotvornije od heteroseksualnosti jer utječe na smanjenje prokreacije.

A što tek znači „posve normalna pojava“- bilo bi veliko otkriće poznavati pojave koje su djelomično normalne a djelomično nenormalne.

To prodiranje sekularizma i laicizma plod je nedostatka crkvene evangelizacije.

Besmislena izjava jer je svakome jasno da ne bi bilo prodiranja sekularizma i laicizma da je Crkva preuzela potpunu kontrolu nad ljudskim mišljenjem i ponašanjem. Ali, koliko ljudi želi da Crkva i to „ovakva Crkva koja nije u stanju odgovoriti“ preuzme potpunu kontrolu nad ljudskim mišljenjem i ponašanjem?

Osim toga, izjavom se daje na znanje da sekularizam i laicizam ne mogu spriječiti druge vjerske organizacije, nego samo Crkva sa svojom evangelizacijom. Koja, prema tome, treba sprječavati sekularizam i laicizam takođe na područjima sa većinskom populacijom drugih vjeroispovijesti. Svašta!

  Pošto Crkva neće moći spriječiti širenje sekularizma, treba nam nova evangelizacija, novi i suvremeni način predstavljanja i naviještanja evanđeoskih vrednota.

  Govorniku naposlijetku ne valja ni evangelizacija, ne da ne valja način evangelizacije, nego- ne valja evangelizacija. Pa, ako ne valja evangelizacija, što onda, pobogu, u Crkvi valja?

A kako mijenjati evangelizaciju da se ne sruše osnove na kojima počiva crkveno učenje. I kakva je to opsesija za osuvremenjavanjem nečega za što se kaže u molitvama „da bude tako za vijeke vijekova“.

Trebalo je proći više od dva milenija od smrti rodonačelnika Crkve da nasljednici crkvenog učenja ustanove kako, pored svih nebrojenih povijesnih iskustava, mnoštva teoloških fakulteta i nezamislivih tehničkih mogućnosti s kojima danas raspolažu, ne znaju kako predstavljati i navještavati vjersko učenje da u očajanju počinju razmišljati kako da ga promijene.

Zašto onda privremeno ne ukinu vjeronauk prije nego se odluče kojim će novim načinom predstavljati i naviještati evanđeoske vrednote? Da ne iskvare djecu sa starom evangelizacijom i nesuvremenim načinom predstavljanja i naviještanja evanđeoskih vrednota.

Kakvu samo zbrku u glavi pravi vjersko učenje kada se postavlja pitanje evangelizacije a stavovi u evangelizaciji se nazivaju vrednotama bez ikakve rezerve.

Ali, crkvenjaci ipak imaju neke izbore da izbjegnu sukob sa sekularizmom.

Jedan izbor je pomiriti se sa činjenicom da evanđeoske vrednote ne zanimaju veliku većinu naroda i da ih prigle samo indoktrinirani u strahu od postumne kazne.

Drugi izbor je upitati se je li Crkva shvatila evanđeoske poruke jer sve radi obratno od Isusa Krista- stavlja bogatstvo Crkve ispred siromaštva u kojem je živio Isus, stavlja zatvorenost vjerskih velikodostojnika ispred otvorenosti Isusa koji je bio radostan da prigrli prostodušnu djecu, stavlja ratobornost u hvalenju ratnika i generala ispred Isusove miroljubivosti, stavlja biznis različitih ukazanja ispred Isusovog revolta protiv iskorištenja hramova za zaradu.

Samo nije poznato ima li opća pojava smrknutosti vjerskih velikodostojnika nekakve veze sa stvarnim ponašanjem Isusa koji se nigdje ne vidi nasmijan. Oponašanje Isusa u tom pogledu vjerskim velikodostojnicima ne stoji. Žive ko bubreg u loju a Isus je ipak bio pod pritiskom spoznaje o svojoj neumitnoj teškoj sudbini.

Zar ne bi pomoglo, dragi crkveni velikodostojnici, da se nasmijete nekad onako od srca. Jer ne idete na križni put kao Isus na većini prikaza. A duhovnost i duhovitost su nekako vrlo bliske. Ovako priliku na ekskluzivnost korištenja duhovitosti prepuštate svojim kritičarima.

Treći je izbor da se izbjegne sukob sa sekularizmom da se crkvenjaci sekulariziraju i laiciziraju. Možda bi onda osjetili nešto od radosti življenja. Pa se nasmijali. Možemo zamisliti dragoga Boga kako je i njemu drago da je učinio dobro djelo i stvorio sretne ljude koji nisu samo tamo neki kojima je život pun morbidnosti zbog neprestanog govorenja o ubijanju.

Crkva treba ukazivati na ljubav, pravednost i poštenje. Zato je vjeronauk u školskoj nastavi bitan.

Kada nešto treba, podrazumijeva se da nije. A kada nešto nije pa ga nema, ne može biti obrazloženje za ništa pa ni za vjeronauk u školskoj nastavi.

Ljubav je emocija a učenje u školi je racionalni proces pa se u školi ne može naučiti voljeti, pogotovo od vjeroučitelja iz ovakve crkvene sredine koju kritiziraju i sami crkveni ljudi.

Što se tiče pravednosti i poštenja, učenje je na vjeronauku usmjereno u suprotnom smjeru- djeca su općenito prirodnija i po tome pravednija i poštenija nego što su vjeroučitelji iz sredina koje grcaju od crkvenobirokratske stege sa silom nepravednosti i nepoštenja. I što je najgore, to i djeca znaju jer su im na sve strane dostupni medijski komentari koji podržavaju jednu ili suprotnu opciju u politici i u Crkvi da su sporovi dosegli dno bljutavština. Za poželjeti da djeca ne shvate ozbiljno učenje i ne dobiju nepopravljiva mentalna oštećenja.

Danas postoji slobodno tržište ideja, svjetonazora, moralnih vrednota.   

Nikad čuo da postoji tržište ideja, svjetonazora, moralnih vrednota! Zar postoji mogućnost na tržištu prodati svoje ideje, svoj svjetonazor i svoje moralne vrednote i kupiti tuđe ideje, tuđi svjetonazor i tuđe moralne vrednote? Samo još treba da se počne ovo učiti na vjeronauku kako bi se unaprijedili pravednost i poštenje.

Govornik je zaboravio da je započeo članak sa „danas u Evropi stranke ne zastupaju određeni svjetonazor“ a sad najednom čitavo tržište svjetonazora i niko od stranačkih pripadnika u Evropi ne zna za to tržište na kojem bi jadni upravljači ujedinjene Europe bili presretni da kupe barem neku ideju, ako ne svjetonazor ili čak moralnu vrednotu pa makar od Crkve.

  Biskupi i svećenici moraju posegnuti za time da Crkva dođe na slobodno tržište ideja i misli i da tu ponudi svoje evanđeoske vrednote.  

Evo preporuke kako evanđelizirati a da se ne kvari hrvatski govor o kojem se Crkva hvali da ga je održala- naučiti se pravilnom izražavanje jer ne kaže se: „posegnuti za time da se dođe na“.

Zar je ova izjava zagovaranje sukoba između sa jedne strane biskupa i svećenika a sa druge strane pape koji bi kao poglavar Crkve morao izaći sa Crkvom na tržište ideja i misli.

A kad Crkva izađe na tržište ideja i misli, šta onda: prodavati ili kupovati?

Ako proda svoje evanđeoske vrednote a nema rezervne vrednote, Crkva će se morati prebaciti na neku drugu vrstu biznisa. Možda to ni ne bude loše kada joj poslovi sa evangelizacijom ne idu pa ne idu.

Odlučiti se na kupovinu vrednota bio bi presedan jer prema mišljenju Crkve nitko u svijetu nema nešto duhovno vrijedno što bi Crkva preuzela.

  Svi oni roditelji koji žele svoje mlade odgojiti u katoličkoj vjeri u tome trebaju imati neometanu slobodu.

Upravo suprotno, hirovi roditelja vjerski ili drugi ne smiju biti ispred slobodnog izbora djece jer je interes djece u spornim okolnostima postavljen iznad interesa roditelja i po hrvatskom zakonu.

Inače, nikad nisam čuo da se kaže mladi osim za životinje. Potomci roditelja nazivaju se djeca.

  Vjernici žele živjeti svoju vjeru i ne žele da im se nameću liberalne i sekularne ili čak ateističke zasade.

  Dobro bi bilo objasniti kako se vjerovanje kao apstraktni pojam može živjeti kada je življenje realan pojam. Pravilno hrvatski se kaže: „žele da mogu prakticirati svoje vjerske običaje“. Eto zašto je potrebno pravilno govoriti- kada se pravilno kaže svakome je jasno da nitko živ ni ne pokušava omesti tolerantnim vjernicima prakticiranje vjerskih običaja u svoj njihovoj punini klasičnog izražavanja.

A moglo bi se postaviti pitanje zašto bi vjernici bili jedini na svijetu koji bi imali što požele. Ako je za razvoj vjere potreban potpuni komfor, kako su postali sveci prvi mučenici u Crkvenoj povijesti i kako je Isus obavio svoju misiju uz Križni put.

Druga je pogreška što postoje i drugi koji po istom pravilu po kojem vjernici ne žele da im se nameću liberalne i sekularne ili čak ateističke zasade – ne žele da im se nameću vjerske zasade. Naročito kada se nameću uz omalovažavanja i vrijeđanja drugih kao intelektualno manje vrijednih koji nemaju ispravan svjetonazor pa ne mogu osmišljeno dugoročno usmjeravati svoje ponašanje i uz prijetnje drugima vječnom kaznom. A takve poruke nigdje se ne čuju usmjerene prema Crkvi, pa čak vjernici po svjetskim normama o ljudskim pravima imaju slobodu vjere što drugi nemaju kao eksplicitno pravo.

  On (Predsjednik vlade Milanović), koliko ga poznam, dobar je čovjek i ne može ne biti kršćanin. 

Odvratna izjava zbog više razloga.

Prvo, zato što je licemjerna pošto je formalni i simbolički nositelj svega protiv čega se Crkva u svojim umjetnim eskapadama bori upravo Predsjednik vlade.

Drugo, zato što je uvredljiva za sve nekršćane jer se poručuje da dobri ljudi mogu biti samo kršćani.

Treće, zato što što je blesava jer bi svaka zajednica mogla da svojata tobože dobrog Predsjednika vlade kao svoga pošto svaka zajednica smatra za sebe da djeluje ispravno. Pa bi po ovom načinu svojatanja dobar Predsjednik vlade bio shvaćen među komunistima kao dobar komunista, među teroristima kao dobar terorista itd. Možda bi ipak svakome bilo dobro da barem bude malo više svoj.

Euharistija nikoga ne iritira kao što iritira gay pride.

Sasvim je moguće da nekad i negdje euharistija ne iritira kao gay pride, nego iritira manje.

Ali, gay pride, bez obzira koliko bio koloritno napadan, ne omalovažava i ne vrijeđa druge jer ne tvrdi da su drugi intelektualno manje vrijedni pošto nemaju ispravan svjetonazor pa ne mogu osmišljeno dugoročno usmjeravati svoje ponašanje i ne prijete drugima vječnom kaznom ako nisu istog mišljenja a sve to Crkva radi.

Pobuniti se protiv okupatora i braniti svoju zemlju od okupatora dužnost je svih kršćana.

Ako se ne misli na zatomljenu pobunu i na u sebi zamišljenu obranu od okupatora, izjava je svetogrđe jer pobuna i branjenje zemlje u realnom svijetu ne može proći bez ubijanja koje je direktna povreda božje zapovjedi: „ne ubij“. Pa čak pomisao da bi se moglo nekoga ubiti, po crkvenom učenju, koje je u novije vrijeme prošireno na apsurdne grijehove propusta, trebalo bi uredno prijaviti na ispovjedaonici.

Uzgred, spominjanje kršćana umjesto katolika i to u ubilačkom kontekstu loš je način nametanja evangelizacije pravoslavlju.

  Iz javnih državničkih službi trebali su se maknuti svi oni koji su opterećeni zločinom bez obzira na kojoj su strani bili u ratu.

Danas nitko ne postoji u državničkim službama tko je opterećen zločinima iz drugog svjetskog rata ili neposredno poslije drugog svjetskog rata o kojem se u članku govori jer su takvi već davno ili u mirovini ili su umrli.

Zašto bi netko bio maknut iz državničkih službi ili iz bilo čega drugoga ako nije osuđen? Eto prilike Crkvi da uradi nešto umjesto da samo priča- neka prijavi zločince pa će nakon osude zločinci biti maknuti po sili zakona. Crkva se jako ustručava od zakona, vjerojatno zato što bi tada mogli izbiti na javu racionalni argumenti nad kojima nitko nema ekskluzivitet, pa je tek nedavno preporučila da se civilnim vlastima prijavljuju zločinci iz redova same Crkve.

Živi a opterećeni zločinima iz drugog svjetskog rata i poraća o kojima se u tekstu govori mogu biti jedino umirovljenici. Eto prilike Crkvi da umirovljenike vjernike koji na ispovijedima kažu da su vršili zločine u drugom svjetskom ratu i poraću slude nemogućom pokorom da se maknu iz državničkih službi u kojoj ne mogu biti zbog starosti. A prava pokora bi bila da im se naredi i omogući da uđu u državničke službe ili makar da se prisile gledati sve prenose iz Sabora.

  Ne podržavam Komunističku partiju koja je iskoristila hrabrost ljudi koji su branili svoju domovinu i pomoću njih osvojila vlast protiv volje većine naroda.

  Mora da je Komunistička partija propala zbog nepostojanja rečene podrške.

  Zar je Komunistička partija iskorištavala hrabrost drugih čekajući u prikrajku a da sama nije učestvovala u borbi?

Zar Komunistička partija nije imala na svojoj strani većinu naroda? A, za koga je onda bila većina naroda? Možda za katoličku Crkvu čiji su velikodostojnici čitavo vrijeme rata bili sa okupatorima i nakon završetka rata pomagali prebacivanje ratnih zločinaca iz zemlje?

A što se tiče priče da je većina naroda bila protiv Komunističke partije, čista nebuloza. Veću podršku u narodu je imala Komunistička partija nego ijedna vlada nezavisne Hrvatske. Naravno, može se reći da je narod bio zatucan i uplašen. Taman kao i vjernici ovakve Crkve.

Ali, govoriti na ovaj način o partiji i pokretu čiji je reprezentant bio pola vijeka slavljen u svijetu i sada je u svijetu još poznatiji od ijedne osobe sa teritorije Jugoslavije, uvreda je za razum i osjećaj pravednosti čitavog čovječanstva.

A zar i Crkva nije iskoristila hrabrost ljudi koji su branili svoju vjeru i na račun njihovih mučeništava nekad prije pa i sada u tamo negdje nesigurnim dijelovima svijeta osvojila vlast koju kritizira većina naroda.

To pitajte njega (odgovor na pitanje o tome da li su pripadnici Prvog partizanskog odreda zločinci kako je rekao biskup Košić).

  U nijednom drugom slučaju koji se tiče drugog svjetskog rata i poraća o kojima govori bez rezervi, iako slučajeve poznaje samo iz priča, intervjuirani se nije odlučio da se ne opredjeli. A ne opredjeljuje se na izjavu svoga važnoga kolege koji vodi organizaciju „Iustitia et pax“ pa ne bi trebalo da bude bilo tko.

Prema svojoj izjavi iznesenoj gore u istom stupcu članka: „većinu partizana činili su Hrvati i katolici“, intervjuirani nema načina da izbjegne posljedice nepristranoga zakona vjerojatnosti po kojem, ako su u rečenom zločinačkom odredu, koji je još usto bio Prvi, pa bi se moglo shvatiti i najistaknutiji partizanski odred, bili većinom Hrvati i katolici, prilična je vjerojatnost da su i u drugim partizanskim odredima bili zločinci Hrvati i katolici a onda je, uz dodate zločince Hrvate i vjernike sa druge strane na strani fašista, vrlo velika vjerojatnost da su Hrvati i vjernici inače skloni zločinima.

A zločinstvo Hrvata koji su većinom vjernici intervjuirani je već potvrdio prije govoreći da su čak na vlasti u Hrvatskoj nakon toliko godina zločinci koji bi trebalo da odstupe. U krajnjoj konsekvenci intervjuirani samo potvrđuje što su govorili neki da su Hrvati pa i Hrvati vjernici genocidni. Bravo pameti!

  Na žalost, zaborav je najveća hrvatska mana (govoreći da se zaboravlja da su u partizanima bili mnogi svećenici koje Crkva ne spominje).

Kolika intelektualna plitkost, pridjevanje besmislenih epiteta čitavom narodu. Kao da su Hrvati genetski oštećeni.

A stvar uopće nije u tome. Kako će se nešto pamtiti kada Crkva svim silama nastoji da svoju izdajničku ulogu za drugog svjetskog rata prikrije blateći na puna usta partizane proglašavajući ih zločincima pa time postanu sumnjivi svi koji su se s takvima družili. Tako i svećenici.

  Bleiburg se dogodio jer je pokraj rata strah od dolaska komunista na vlast bio strašno velik i mnogi su bježali jer su oni ubijali nevine ljude.

Nestina, samo neki su se bojali a drugi su izlazili u velikom broju na trgove glavnih gradova.

Kako i ne bi radosno dočekivali oslobodioce kada su među oslobodiocima bili mnogi njihovi svećenici.

A koji su se bojali, bilo je opravdano jer bi ih kaznio i bog pošto je, prema prethodnoj izjavi istoga intervjuiranog, dužnost kršćana, dakle praktično svih građana Hrvata i Srba, braniti svoju zemlju od okupatora. Pa su napravili grijeh svi koji se nisu pridružili otporu. Zanimljivo bi bilo znati koju pokoru su dobivali takvi koji bi na ispovijedi skrušeno priznali da su griješili što nisu učestvovali u gradskom pokretu otpora ili se nisu odmetnuli u šumu.

Dakle sve što se dogodilo bilo je prirodno, samo nije bila prirodna uloga Crkve koja je pravila podjelu među hrvatskim pučanstvom prije drugog svjetskog rata, za drugoga svjetskog rata pa je pravi i sada kada forsira teme koje nikoga normalnoga više ne zanimaju.

Prije drugoga svjetskog rata u izdanjima sv. Jeronima moglo se pročitati o prijetnjama od komunista kao pošasti koju prate običaji jesti iz istoga kazana i dijeljenja žena. Koji grijesi! Pokorni neuki vjernici su poruke sortirali po običaju kao crno bijele i zamišljali na jednoj strani kao predstavnike svega dobroga Crkvu a na drugoj strani kao predstavnike najvećeg zla komuniste.

Za drugoga svjetskog rata vrh Crkve je u javnim nastupima bio istaknutiji od činovnika vlade pa je za građane predstavljao vlast. Vjernici su gutali propovijedi o dobru i zlu budućeg blaženog kardinala i sve više se opredjeljivali za dobro a protiv zla. Treba li rješavati zagonetku što je govorio blaženi kardinal i kako su se građani opredjeljivali?

Je li blaženi kardinal pozivao vjernike na otpor vlasti koji je eto, prema rečenom u ovome razgovoru, dužnost vjernika pa i njega?

Ili je svojim govorima stvorio još veću podjelu i strah jedne od druge strane čija je posljedica bila odlazak u izgnanstvo velikog broja građana koji su se na taj način sami osudili kao protivnici oslobodilaca. Da su ostali kod kuće, vjerojatnost da bi se provukli živi pa i neosuđeni bila bi mnogo veća.

Jadno je objašnjenje razloga nastanka Blejburga. Kao bježali su jer su oni ubijali nevine ljude.

A tko nije ubijao nevine ljude? Možda nije domaća marionetska vlada od koje takvi nisu bježali.

A zašto bi, pobogu, ikada i itko na svijetu ubijao nevine ljude za koje bi se znalo da su nevini? Možda radi smanjenja populacije u borbi za resurse. To će tek doći na red.

Ubijani su uvijek i svugdje oni na koje je padala sumnja da su protivnici. A to je isto kao i da su osuđeni. Jer su sudski dokazi po crkvenom i narodnom shvatanju izmišljotina. Eto tako radi i Haški sud kada izmišlja dokaze pa „Iusticija i pax“ u ime Crkve diže glas u odbranu „naših generala“.

Misli li neko da su partizani imali pravosudne standarde veće od Haga pa bi od partizana osuđeni bili priznati od druge strane da nisu krivi. Pa eto i osuđenoga kardinala zbog neosporne suradnje sa okupatorom proglasili su za blaženoga. Zašto bi onda partizani sudili? A zar nije bolje i za ubijene vjernike da nisu uopće suđeni. Pa su potpuno nevini. I imaju veću priliku da postanu sveti. Pa da tako profitiraju u onome zagrobnom i daleko važnijem životu od ovoga našega prolaznoga stanja tuge i boli.

Hajde jednom za svagda i bez strasti da rasvjetlimo što se dogodilo u Bleiburgu.

Uzmimo da je bilo zarobljeno 200 000 ljudi. Postavimo svakome vrlo prihvatljivu pretpostavku da je svaki deseti bio protiv vlasti a da je od takvih svaki deseti bio aktivni protivnik koji bi krenuo u teror. To je 2000 terorista. To je više od stotinu puta brojnija grupa od grupe terorista koja je izazvala golemu pomutnju kada je ubačena početkom sedamdesetih u zemlju. A stanje stabilnosti zemlje bilo je nakon rata mnogo slabije nego sedamdesetih godina.

Jedna je mogućnost bila da se svi zarobljeni puste. Tko bi ih pustio, dodao bi škriparima još 2000 terorista, destabilizirao vlast do takve mjere da bi vrlo vjerojatno došlo do raspada zemlje, nastala bi strana intervencija, možda bi bio izazvan i nuklearni rat između velikih sila, sjetiti se Koreje koja je bila strateški mnogo manje važna pa je MacArtur smjenjen da ne rješi sukob prečacem sa atomskim bombama.

Druga je mogućnost da se obavi suđenje. Po kojim zakonima bi se sudilo? Gdje bi se našli nepristrani suci? Tko bi sve to platio? Kada bi se nekim čudom bez suđenja moglo izabrati samo procjenjenih 2000 otvorenih protivnika, suđenje bi trajalo i danas. Sa svega drugoga bila bi skrenuta pažnja i zemlja bi se opet raspala.

Treća je mogućnost zadržati 200 000 ljudi u logorima. Tko bi ih izdržavao i štitio od osvete? Zemlja nema Sibir, pa bi svi bili pred očima javnosti i zemlja bi se i u ovom slučaju raspala.

Iskreno da kažem, da sam ja trebao odlučivati ne bih se odlučio za nijedno od navedenih rješenja. Zato je na zainteresiranima da riješe pitanje koje nije pitanje morala nego pitanje odluke s kakvom se susreću oni koji su u dvojbi da li osloboditi zarobljenike koje ne mogu voditi sa sobom.

A sad nešto o posljednjoj varijanti- da se pobiju svi zarobljenici. Najbolje pogledati kako su se u tom slučaju ponašale velike sile.

Sjedinjene države. Završetak drugog svjetskog rata. Preko 230 000 poginulih civila u dvije eksplozije atomske bombe u dva trena. Nikad nije ni spomenuto suđenje. Nakon rata smrtne kazne za, kako mnogi kažu, nedokazano odavanje nuklearnih tajni. Makartijev pogrom protiv sviju koji su mogli imati išta pa i nisu imali ništa sa komunistima. Kako bi u Sjedinjenim državama tek stradali hrvatski svećenici koji su se hrabro borili sa komunistima. Zaboravimo Vijetnam. Danas smrtna kazna vrijedi u 36 federalnih jedinica. Bivši predsjednik Sjedinjenih država kao guverner Teksasa potpisao je 172 smrtne kazne, bez ijednog izuzeća. Zbog samo jednog terorističkog čina napad na strane zemlje na drugoj strani svijeta. Suradnja sa teroristima i prije i nakon borbe jer američki vojni aparat promovira sebe i zarađuje za stanja svjetske napetosti a teroristi jedva čekaju da im protivnik dođe u vlastitu kuću pa da bude u dometu. Osvajanje stranih zemalja pod izmišljenim razlozima pri kojima Amerikanci nikad nisu bili podržani od lokalnog stanovništva. Danas prijetnja smrtnom kaznom prijeti osnivaču Wikileaksa čije djelatnosti većina svijeta simpatizira.

Sovjetski savez. Preko 20 000 000 ubijenih u Sibiru i pobijen sav vrh Poljske. Ni fiktivno suđenje nije održano.

Velika Britanija. Drugi svjetski rat. Oko 100 000 pobijenih u Drezdenu u jednoj noći. Kažu radi osvete zbog uništenja britanskih gradova. Nikad nije ni spomenuto suđenje.

Nato pakt. Današnje vrijeme. NATO pakt baca 30 000 bombi i gađa 11 000 ciljeva navođenim granatiranjem na osnovu satelitskih snimaka. Operacija obavljena bez prekomjernog granatiranja kakvom je bio izložen Knin. Neutvrđen broj poginulih. Nikad ni spomenuto suđenje. Nakon sklanjanja Gadafijeve vlade al-Qaeda se razmahala pa je ubijen i američki ambasador. Pitanje crkvenjacima: bi li se trebao ispovijediti glavni tajnik NATO pakta i koliku bi dobio pokoru.

  Sv. Kvirin bi sigurno bio na strani branitelja domovina, ali nipošto ne bi bio na strani zločinaca.

Tek na kraju nešto iz bogate teološke teorije.

Sada je svakome jasno što znači biti svet. Biti recimo u zločinačkom partizanskom odredu a ne biti na strani zločinaca.

Zato je poštovani kardinal samo blaženi. Treba proći vremena da se, kako kaže intervjuirani, najveća mana Hrvata zaborav iskoristi kako bi se blaženi kardinal koji je očito bio na strani zločinaca u narodskom sjećanju pretvorio u sveca.

 

MARINKO ROMIĆ,

MOSTAR, 18.4.2010.

tel. 00 387 36 328 441

mob. 00 387 63 795 042

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s