Blaženo crkveno bjesnilo

e-novine

Gnjev popovski protiv zdravstvenog odgoja

Piše: Đurđa Knežević/28.01.2013.

Photo: katc.com

Na čemu je drugom, osim benignog zdravstvenog odgoja, katoličkoj crkvi u Hrvatskoj uopće bilo moguće graditi ofenzivu za povrat poljuljanog povjerenja vjernika/građana, odnosno za “osvajanje vlasti”? Izbor je logičan, najlakše je udariti na samu vlast, osobito ovakvu “nenarodnu”, kako je nazivaju službenici katoličke crkve, a kakvu smo kao građani izabrali pred godinu dana. Kaptolu bi bez sumnje više odgovarala prethodna, neobično “narodna” vlast, koja je vrlo “narodno” svoj vlastiti narod i svoju ratom i ljudskim žrtvama stečenu državu pljačkala i opljačkala do gole kože

Najvažnija tema ovih dana u Hrvatskoj je zdravstveni odgoj. Blago nama, kad je to izgleda jedina i vrhunska tema, oko koje bi se, kako stvari stoje, mogao povesti i omanji vjerski rat. Nezaposlenost, recesija, nasilje, kaos u državi, kaos u javnim poduzećima, rasprodaja zemlje i državnog blaga, to se izgleda ne događa u Hrvatskoj. Nama je zdravstveni odgoj sukus života, pitanje opstanka, naše domaće biti ili ne biti. I smak svijeta je, da bi izbjegao opasnu konkurenciju, odložio svoje djelovanje do neke druge prilike.

Međutim, opustite se, ovo nije tekst o zdravstvenom odgoju. On je tek povod za niz pitanja. Prije svih, kako to da je katolička crkva u Hrvatskoj odlučila upravo ovom, u usporedbi s gore pobrojanima, objektivno minornom problemu posvetiti toliku energiju i, bila toga svjesna ili ne, kockati se sa svojim, ponešto rasklimanim, ugledom u društvu. Jer, ma što Kaptol sam sebi gudio u uši, katoličkoj se crkvi to događa već duže vrijeme. Pa i brojka od oko 200.000 vjernika manje (prema posljednjem popisu stanovništva) govori tome u prilog, ma koliko se samu stvar minoriziralo i čudesnom akrobacijom raznih biskupa tumačilo kao, u stvari, dobar znak i pokazatelj jačanja crkve. Poljuljani je ugled katolička crkva priskrbila začuđujućom bezobzirnošću ustanove kao i arogancijom njezinih službenika, osobito svećenika s vrha hijerarhije, mada se i mali trude; nadalje, silnim bogatstvom koje niti ne skriva, već ga često degutantno nametljivo pokazuje, i koje se obzirom na količinu niti ne može sakriti, kad bi se i htjelo. O čestim slučajevima pedofilije da i ne govorimo. Lista, diplomatski rečeno, loših poteza mnogo je dulja. Ugled i utjecaj treba povratiti, pa mada je još uvijek pozamašan (što se također ne bi smjelo podcijeniti), valja ga povećati, proširiti, ucijepiti u sve pore života i, ako je ikako moguće, tamo i zacementirati.

Krilatica svih lopova: drž’te lopova!

Na čemu je, međutim, drugom osim benignog zdravstvenog odgoja uopće bilo moguće graditi ofenzivu za povrat poljuljanog povjerenja vjernika/građana, odnosno za “osvajanje vlasti”? Izbor je logičan, najlakše je udariti na samu vlast, osobito ovakvu “nenarodnu”, kako je nazivaju službenici katoličke crkve, a kakvu smo kao građani izabrali pred godinu dana. Kaptolu bi bez sumnje više odgovarala prethodna, neobično “narodna” vlast, koja je vrlo “narodno” svoj vlastiti narod i svoju ratom i ljudskim žrtvama stečenu državu pljačkala i opljačkala do gole kože. Ovi koji su došli na vlast mogu samo nastaviti guljenjem kože, jer ništa drugo nije niti ostalo. Samo, na što se usmjeriti? Hoće li se crkva poduhvatiti kritike društvene pljačke, bezobzirnog bogaćenja, naravno osiromašivanjem većine građana, kad je sama institucija crkve jedna od tih koja je u tom sistemu zgrnula bogatstva ne vodeći računa o tome je li ono rezultat pljačke, “obične” ili kroz državne institucije? Hoće li se založiti za nezaposlene, dakle vrlo, vrlo potrebite dok istovremeno uzima milijune kuna od države i ne pada joj na pamet da ih tamo i ostavi, recimo za programe zapošljavanja? Malo je vjerojatno, to jest, nije ni malo vjerojatno.

Hoće li se, međutim, založiti za malene i nejake? Takve je bolje maknuti što dalje od njihove blizine, osim uz nadzorne kamere po sakristijama i iza oltara. Hoće li se založiti za manjine? Kako bi to bilo moguće kad su manjine uvijek i a priori sumnjive, sve su to na koncu neki Srbi ili ateisti, pederi, lezbijke… i svi ostali LGBT čudaci i luđaci? A ti i takvi, sudeći prema izjavama popova svih činova, provode teror nad većinom, naravno, onom katoličkom. Tako će, primjerice, u svrhu zaštite katolika od terora manjine dovesti (bolje rečeno, oktroirati) poznatu homofobkinju Marijanu Petir u saborski odbor za ljudska prava, kako bi ih, sve te manjine a osobito homoseksualce, dovela u red. Hoće li se možda spomenuti žena i njihovog jadnog položaja u društvu? Spomenuo se doduše Bozanić žena, tako što je kritizirao “rodnu ideologiju”, a što je točno tom sintagmom mislio, to za sada samo on zna.

Ukratko, svi ti rodovi su se raspojasali, nije nam dosta da imamo muškarce i žene, koje još i sve više izvoljevaju s ravnopravnošću, već bi i neke rodove između. Dobro, to je prepisao od Ratzingera, jer u nas ga te brige ne moraju moriti. Dapače, mogla bi ga veseliti vijest da je Centar za ženske studije iz Zagreba upriličio “Predblagdansko čitanje poezije”, tako se zgodno uklopivši u svete katoličke običaje. Pa i voditeljica Kontre, Sanja Juras, koja (prema radiju 101) zgranuto odbija komentirati aktualne događaje u vezi sa odnosom Crkve i svih nas, jer je danas, kaže, Božić. S te strane, nema straha Bozaniću, žene su i nadalje najbolje ovce u stadu.

Nadalje, hoće li se Crkva uprijeti da se državnu upravu dovede u nužni red kako bi se spriječilo daljnje pljačke i korupciju? Također nezamislivo, napokon od tih koji su ovu državu pljačkali (i to i dalje nastavili), ionako su dobili sve, a i sami se tim kaosom marljivo koriste. Napokon, takav im je sistem, uz prilježnost onih koji su ga stvorili, podario osobito dragocjen poklon – praktički poziciju države u državi.

Jer upravo se o tome radi.

“Međunarodni subjekt” potopljen u Svetoj stolici

Ugovor ponosne i suverene RH s “međunarodnim subjektom” smještenim u jedan rimski kvart omogućio je katoličkoj crkvi u Hrvatskoj da godišnje zgrće milione kuna a da se (prema ugovorima sa stanovnicom rimskog kvarta Vatikana, Svetom stolicom) tome ne vidi kraja, pri čemu se novac uzima i onima koji nisu vjernici niti jedne vjeroispovijesti. Osim svega, na te pare ne plaća nikakve poreze (samo ubire svoju suvremenu desetinu od građana). Osigurana joj je i nepovredivost teritorija, to jest, opet prema ugovoru, ako netko od članova crkve počini neki krimen, svjetovne vlasti moraju obavijestiti odgovorne osobe u crkvi, i mogu djelovati samo u skladu s njima. Pa dok se usklade, ode pedofil ili nasilnik, pljačkaš ili samo sitni lopov, u neku drugu župu ili misiju u Afriku ili, ako su tu ostale nevjenčana žena i sitna dječica, onda u bližu Njemačku.

Ovu posljednju provalu bjesnila, kakvu davno nismo vidjeli, u stvari treba razumjeti dvojako. S jedne strane, kao posljedicu straha, po svoj prilici nesvjesnog, za svoju, vrlo lagodnu i vrlo utjecajnu ali poljuljanu poziciju u društvu. S druge strane, znak je to i nade da se, korištenjem kriznih vremena, može ojačati utjecaj u društvu, ciljajući na krajnje granice, to jest, do postavljanja katoličkog svjetonazora kao vladajućega i obvezatnoga za sve građane. To se u svjetovnom sistemu zove totalitarizam, a u vjerskom za to imamo primjer muslimanskog ekstremizma, to jest, talibanstvo.

Kako ove teške kvalifikacije ne bi ostale puke invektive, podsjetimo se što govore sami predstavnici crkve, u posljednje vrijeme osobito zapjenjeno i sam kardinal Bozanić. Zanimljiv je primjerice tobožnji sukob premjera Milanovića i kardinala Bozanića oko tog nesretnog zdravstvenog odgoja, o kojem, ponavljam, nije riječ. Milanović petlja da on nije stvar svjetonazora već higijene. Kao da se radi o prljavim noktima i ušima pa ih treba pregledavati razredni higijeničar/ka. Bozanić je u pravu ma koliko se Milanović povlačio i u crkvu dovlačio na Bozanićevo šamaranje, koje je, nota bene i zaslužio. Jer umjesto da kao premjer sjedne uz svog ministra na tiskovnu konferenciju i podrži ga, skrušeno prima javne božićne šamare od šefa jedne od nevladinih udruga.

To dakle jest pitanje svjetonazora, ovisno o tome kako gledamo na svijet i ljude u njemu, i koja nas načela pri tome vode. Jedan svjetonazor, katoličke crkve u Hrvatskoj, dopustit će da djevojčice zatrudne s 12, 13 godina, a da nisu ni svjesne što im se dogodilo, jer ih nitko ničemu nije podučio. Niti njih, niti dječake koji su u tome sudjelovali a za kondom su tek nešto načuli putem javnih medija ili su ga vidjeli u dućanima oca Todorića, tik pokraj letaka svete majke crkve. Potom će im taj isti svjetonazor zabraniti abortus i tako im odrediti cijeli život, oduzeti djetinjstvo i mladost uz dodatni efekt neželjene djece, sa svim daljnjim poteškoćama koje prate neželjenu djecu.

Progonit će homoseksualce, pa bili oni lijepi kao Erol Flynn, pametni kao Sokrat, nadareni kao Michelangelo ili Margueritte Yourcenar; ovi još kako tako, ali za mase prosječnih i anonimnih treba strahovati. Tamo pak neke transrodne, budući da ih se uostalom sve redom, zajedno s homoseksualcima, ionako kvalificira kao bolesne, najradije bi u ludnice potrpali, kad ih se već ne može spaliti. O masturbiranju, samo parafraza one znamenite na katoličkim pogrebima “Ako gledaš na masturbiranje, gospodine, koji od nas će ostati?” Možda tek dječaci okupljeni u GROZD, no jednostavno je teško povjerovati da im ručica nije odlutala tamo gdje crkva kaže da ne smije, pritom si sama uzimajući ekskluzivno pravo da im to uradi neki raspoloženi svećenik, osobiti ljubitelj malenih.

Drugi svjetonazor, građanski, humani i prosvijetljeni, najkraće rečeno, upravo nije sve ovo što nam kao svjetonazor nudi Kaptol i njegove gazde. Njemu je u središtu čovjek i njegovo dobro. Onom prvom je u središtu bog i … kažu također, čovjek. Bozanić to opisuje ovako: “Kada govorimo o Božiću, ne možemo zatvoriti oči pred onim što živi konkretni čovjek. Upravo pomažući tom čovjeku donosi se i mir i ljubav u našu sredinu.” Kakav to mir i kakvu ljubav, čija i kakva je to sreća, to zna samo Bozanić i njegovi. Jedino što se može sa sigurnošću tvrditi jest ono što na nehuman i, dapače, perverzan način usrećuje popove. Jer koga to uistinu mogu usrećiti djevojčica bez djetinjstva, ali već sa svojim djetetom, djeca oboljela od spolnih bolesti koje se lako moglo spriječiti, neurotična djeca koju proždire gnjev popovski i sjena kazne nebeske, dok uz strah i grižnju savjesti čine najnormalniju stvar, to jest masturbiraju? Koga može učiniti sretnim da najnormalnije ljude, koji su kao i svi drugi, ni bolji ni gori, a jedino imaju drugačiji izbor koga će voljeti i pritom i tjelesno željeti, proglase bolesnima i ljudski ih potpuno diskvalificiraju?

Kardinal Bozanić u narodnooslobodilačkoj borbi

No dobro, ostavimo se svjetonazora, na to svatko ima pravo, sviđao nam se ili ne, činio nam se ispravan, progresivan ili konzervativan, nazadnjački ili liberalan. Što međutim kad si netko prisvoji pravo da svoj svjetonazor određuje kao jedini i obavezan, pozivajući se, recimo, na broj vjernika koji čine većinu stanovništva? I k tome, u državi kojoj u ustavu piše da je sekularna, to jest da je crkva odvojena od države. Ovo što u posljednje vrijeme govori i kako se ponaša katolička crkva ravno je pozivanju na kršenje ustavnog poretka i legitimno izabrane vlasti. Mada se kršenje ustava već stalno događa budući da, po mnogim mjerama, crkva nije odvojena od države. Kaže dakle Bozanić: “One (škole) nisu državne, tu se vlast ne može predstaviti kao gospodar. Vlast je u službi tih škola. Za te škole doprinose svi građani i već iz te perspektive treba se gledati dobro svih. Mi upozoravamo na to da tu u prvom redu trebamo pred sobom imati roditelje koji imaju i ustavno pravo i pravo koje jamče međunarodne povelje da se brinu da nadziru i izabiru odgoj i obrazovanje za svoju djecu.”

Ako dakle po Bozaniću škole nisu državne, čije su? Vjerojatno misli narodne, jer “za škole doprinose svi građani”. Država ima školama samo upravljati, a tko će tim školama određivati sadržaje, to su naravno roditelji. Bozanić je eto za direktnu demokraciju; ovo što imamo, posredna demokracija s izborima, parlamentom, trodiobom vlasti, vladom s ministarstvima… sve to pada u vodu pred Bozanićevim pokličem za, u stvari, rušenje vlasti. Jer, vidjeli smo, način kako je ta vlast izabrana nije onaj oblik uređenja do kojeg je Bozaniću stalo, čak mu je i prepreka. A sve to temelji na nedvojbenoj brojčanoj nadmoćnosti katolika, kao i na totalitarnom stavu da ono što misli crkva misle, to jest ima da misle i svi vjernici. Nakon toga je lako. Ono naime što je u nekim drugim izjavama samo implicirao jest to da će, budući katolička većina, roditelji po automatizmu zastupati stavove crkve te će samim time država koja “samo” upravlja školama ionako morati uvesti katolički svjetonazor.

Katolička se crkva u Hrvatskoj ponaša malo shizofreno, to jest, kao većina i manjina istovremeno. Tako s jedne strane grmi da manjina terorizira većinu (vjernike); čak je i pozvao u pomoć, pa kaže: “Čega se sve zadnjih dana nismo naslušali i što sve nije napisano o Crkvi i vjernicima. Nismo uočili da su se mjerodavne institucije za zaštitu raznih prava i ravnopravnosti zabrinule i da su reagirale. Koliko samo uvreda, neistina, prozivanja i ponižavanja.” S druge strane, kad god zatreba, poziva se na većinu vjernika, zagovarajući njihova prava da, upravo pravom većega, u stvari – nameću svoja shvaćanja manjini.

Uopće, nemirne kategorije većine i manjine, svako toliko, uglavnom prema potrebama, zamjenjuju mjesta. Ako je iza Bozanića većina (on si uzima pravo govoriti u ime svih katolika i dapače, vjernika uopće), kako to da je aktualna “nenarodna” vlada izabrana većinom? Gdje je u stvari većina, pitamo se na koncu, kad postaje jasno da ovo potezanje konopa nema baš previše smisla? Nema nikakve sumnje da je vrlo velik broj građana Hrvatske katoličke vjere, međutim, Bozanić i kaptolsko rukovodstvo bi ipak morali znati da su vjernici ujedno i građani te da o mnogim svjetovnim stvarima mogu imati, i imaju, mišljenje različito od onoga koje ima crkva kao institucija. Moguće je da to i znaju, ali se upravo i radi o tome da se i vjernicima kao većini, potom i svim ostalim građanima, nastoji nametnuti disciplinu i jednoumlje, što je, ponovo, odlika totalitarnih sistema.

Écrasez l’infâme

Međutim, u cijelom tom poslu Katolička crkva u Hrvatskoj nije sama, i njezina moć te bezobrazluk i bestidnost u egzerciranju te moći u odnosu su s građanima i vlašću koju su izabrali. A to je ona koja ne namjerava revidirati sramotne ugovore RH i rimskog kvarta Vatikan, koji crkvi upravo i omogućuju ovoliku bahatost i talibanske pretenzije. Ta vlast upravo sada, u doba najdublje krize, povećava novčanu potporu crkvi. Premijer odlazi na božićnu misu i građanima ne objasni što je to ondje, kao deklarirani ateist, uopće tražio. Isti nam premijer, na Bozanićevu primjedbu da se (opet u vezi sa zdravstvenim odgojem) radi o svjetonazoru, kao školarac poručuje: “radili smo s najboljim namjerama”. A čim se spomene najbolje namjere, znači da baš i nisi siguran da radiš dobro, pa se ovakvom frazetinom ispričavaš. Ako se nekome u ovom povodu treba ispričati (a našlo bi se, no to, rekosmo, nije tema), onda su to građani. Svi građani – i oni koji čine većinu vjernika i oni koji čine većinu glasača, koji su ovu vlast izabrali. Jer ne treba biti Einstein da bi se vidjelo kako se te dvije većine itekako preklapaju, to će reći, odlučuju i orijentiraju se od jedne društvene teme do druge. Na sreću, time se ipak mnogo više ponašaju kao građani a ne kao stado.

Tako na kraju, da bi se zaobišlo doista krupne teme društva, i to s obiju strana, nemušti zdravstveni odgoj ispada “krivac” za sve. Ne mogu ne zazvati vremena kad smo na satima biologije naučili podosta o seksualnosti, neusporedivo više nego kod kuće, a od pristojnih i obrazovanih, te u društvu koliko-toliko poštovanih nastavnika, pa i ponešto od građanskog odgoja. U trenutku kad se već neodoljivo nameće svojedobna Voltaireova poruka katoličkoj crkvi – écrasez l’infâme (uništiti bestidnicu), ista poruka vrijedi i za ovu danas u Hrvatskoj. Sve nekako izgleda da ju je ipak obuzeo strah. Međutim, to je strah od gubitka moći, gubitka svjetovnih dobara, gubitka upravljanja ljudima i osobito vladanja dušama, a ne strah od boga u kojeg navodno vjeruju.

* Tekst objavljen u Identitetu prenosimo uz dopuštenje autorke

http://www.e-novine.com/stav/78140-Blaeno-crkveno-bjesnilo.html

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s