Nacionalna geografija

eNovine

15.01.2013 – 14:18

Srpska crkva u Crnoj Gori

Piše: Bratislav Bato Medojević

Photomontage: Dragan

I danas „srpska vjera“ ima za cilj prisvajanje duhovnih i materijalnih dobara Crne Gore, osporavajući time njena glavna identitetska pitanja i državnost. Tako da ni danas crkveni hramovi nijesu Božji, pravoslavni, niti bilo čiji već „srpski hramovi“ koji su imovina susjedne države. Pa su, izgleda, u prošlosti stalno dolazili Srbi ovamo da nas pomažu izgradnjom hramova, kao danas što dolaze da beru grožđe i budu konobari na primorju

Mi spadamo u privilegovane narode. Između ostalog, možemo da biramo slavlja po gregorijanskom ili julijanskom kalendaru. Kako god, posle pravoslavne Nove godine koju je Sv. Crnogorska crkva još jednom dočekala pod vedrim nebom u svojoj suverenoj državi, red je da se tim povodom prisjetimo nekih činjenica iz prošlosti  na Balkanu. Ali, bez gusala. A đe je Balkan tu su i dosadne brutalnosti: sukobi oko međaša, svojatanja tuđe imovine. Mada se o tome epikurejski poduže ćuti, Strazbur je na površinu izbacio mnoge davnašnje teme koje govore da „savremeni“ interesi  na Balkanu u mnogo čemu nijesu po svojoj manifestaciji ništa novo od onih iz daleke ili bliže prošlosti. Ipak, može se i reći da smo danas udaljeniji od realnosti nego li u vrijeme renesanse i baroka, kojih kod nas jedva da je i bilo, a humanizam smo zapamtili jedino u socijalizmu.

Ali, ima i neke jugoslovenske simbolike  u Strazburu, jer se tamo nalazi najstariji spomenik francuskog jezika, Strazburška zakletva iz 842. godine, položena između dva brata, Ludviga Njemačkog i Karla Ćelavog, koji se bore protiv trećeg brata Lotara. Ludvigova zakletva je na staronjemačkom, a Karlova na vulgarno romanskom, budućem francuskom jeziku.

Zapravo, Srpska crkva kojoj se pridružila i srpska vlada tražile su od suda u Strazburu povraćaj crkvene imovine od države Crne Gore, izostavljajući pri tom jednu „sitnicu“, prava Crnogorske crkve. Razlog takvog tutorstva leži u smislu nacionalizovanog pravoslavlja koje je suprotno ultramontanizmu, što obesmišljava cio sudski postupak. Tome je razlog više, što se početkom dvadeset prvog vijeka, našao Neko iz vlasti da svu crkvenu imovinu Crne Gore, koja se oduvijek vodila kao državna svojina, prenese u vlasništvo Srpske crkve. Po toj prirodi stvari, da bi opravdala smisao svog postojanja na tlu Crne Gore, Srpska pravoslavna crkva mora da negira crnogorsku naciju, pa je pred Strasburškim sudom time izostavljena i njena crkva.

Tako su ovim gestom Srpska crkva i vlada, na međunarodnoj sceni otvoreno istupile  kao kakva kolonijalna feudalna vlastela srednjeg vijeka i tutori, otkrivajući svoje prave namjere da pod patronatom svoje nacionalne crkve i pravoslavlja žele imati u svoj posjed i kontrolu susjedne države. A to pravo je nametnula još unutar ujedinjene Jugoslavije, pod svojom kraljevskom krunom, kada je koristeći tu prednost poništila crnogorsku državnost i njenu crkvu. U stvari, iskoristila  je plodove nemanićki stare osvajačke ambicije koje su širile dogme u  neuko crnogorsko pučanstvo, da je sve ono što je preuzela od Vizantije: pravoslavlje i ćirilicu – srpska vjera i srpsko pismo. Te svoje ranije dogme poslužile su kao idealno tlo za mnoge nacionalističke interese koji su eskalirali početkom i krajem dvadesetog vijeka. Ali, taj feudalni zanos Nemanjića koji usvojenu religiju nacionalno boji i predstavlja drugima kao svoju, traje i danas. I danas „srpska vjera“ ima za cilj prisvajanje duhovnih i  materijalnih dobara Crne Gore, osporavajući time njena glavna identitetska pitanja i državnost. Tako da ni danas crkveni hramovi nijesu Božji, pravoslavni, niti bilo čiji već „srpski hramovi“ koji su imovina susjedne države. Pa su, izgleda, u prošlosti stalno dolazili Srbi ovamo da nas pomažu izgradnjom hramova, kao danas što dolaze da beru grožđe i budu konobari na primorju.

Internacionalni sud u Strazburu otkriva i druge teme za čije najbolje objašnjenje treba tražiti u prošlosti kao i u samom shvatanju vjere u vjerskim institucijama, i njinog poimanja materijalne koristi.  Isto tako su se u savremeno doba političke stranke u svojoj borbi za veće glasačko tijelo našle u istoj liniji interesa sa vjerskim institucijama, neke se sa njima i poistovjetile kao vlastela srednjeg vijeka. Jer, prekomjerno sticanje materijalne koristi, kao kakav ekstra profit, odavno je znala biti važan prioritet crkvama, kao i vlasteli, što ih je uvijek dovodio u istu spregu vlasti, a to u Crnoj Gori poslije Crnojevića nikad nije bio slučaj. O tome govori i Lješkopoljska bitka iz 1603. godine, kada je vladika Ruvim II Njeguš na čelu Crnogorske mitropolije pokrenuo crnogorski narod u borbi za slobodu od turskog okupatora, što Crnogorsku crkvu visoko postavlja na najvažniji državotvorni i nacionalni pijedestal društva. Enciklopedije kažu da su tada Pećkom patrijaršiom vladali braća i rođaci Mehmed paše Sokolovića, a kasnije Grci do njenog ukidanja.

Tek mnogo kasnije, 1920. godine, Srpska patrijaršija biva obnovljena. Važno je iz tog vremena pomenuti da je u Hrvatskoj postojala borba protiv vlastele, kada je i pogubljen njen najveći nacionalni heroj Matija Gubec, 1573. godine. Njega je na mučeničku smrt, krunisanjem užarenom krunom osudio biskup Jurja Drašković. Ipak, Hrvati ne zaboravljaju svoju prošlost, pa je i prva Hrvatska rok-opera, sa Josipom Lisac, posvećena Matiji Gubcu, a kod nas je Lješkopoljsku bitku Njegoš pripisao Crnojevićima u poemi „Sinovi Ivanbegovi“, smjestivši je time sto godina ranije; dok je u „Gorskom Vijencu“, kao istragu poturica, pripisao svom pretku vladici Danilu, kao prvi otpor Crnogorske mitropolije prema Turcima, što je skoro sto godina kasnije. Time je napravio pometnju u percepciji kod crkvenih otaca kojima su gusle bile jedini časovi istorije.

Čovjek je bez vjere besmislen, kao što i sa njom može biti naivan i glup. Vjera je, svakako, jedna od najvrednijih psiholoških fenomena  čovjeka jer vuče napretku, humanosti i pravičnosti, što nije uvijek bila osobina svim vjerskim institucijama kroz istoriju. A nekima ni danas, zbog sukoba sa realnošću ovozemaljskih interesa kojima je znala da podlegne, što je uvijek dovodilo u sumnju njene osnovne postulate na kojima je izgrađena. Pa bi se moglo i reći: da tamo đe nema pravičnosti, nema ni Boga, kao što: đe ima iskrene vjere u Boga, vlada pravičnost. A želja za pravičnost je dizala ustanke i protiv crkve koja nije imala mjeru u svom bogaćenju. Jer, i Hrist se odrekao svih materijalnih dobara, a svoj život podredio bezrezevnoj pomoći ljudima. Buda, i ako je imao materijalistički pogled na svijet,  na samrti je izjavio da ništa u šaci nije ostavio za sebe, kao i mnogi velikani koji su čovječanstvu ostavili velika djela. A, Bog nije nacionalna izmišljotina, kao što je i obraz planetarna – internacionalna kategorija, jer psiha je veliko prostranstvo a etika u njoj posebna, uzvišena kategorija. Žalost nosi samo egoizam i puko bavljenje samim sobom.

Ni tu prekomjernu želju crkvi za veća materijalna dobra i moć ne moramo učiti od drugih, jer smo je imali u svojoj prošlosti na Balkanu, i to baš u vrijeme dvjestagodišnje vladavine dinastije Nemanjića koji su uz pomoć crkve ubirali velike prihode. Tada je, i ako proglašeno za jeres od pape i nemilosrdno progonjeno od Nemanjića, bosansko bogumilstvo proširilo preko granica Bosne još 1234. godine, a uticalo je i na kasnije nastali viklifizam i husitizam u Evropi. Bogumili su bili za širenje hrišćanske vjere i etike, ali i protiv sticanja materijalne koristi crkvi, što je postao najveći razlog njinom uništenju. Posle njega je još krajem četrnaestog vijeka Gvalterije iz Engleske, propovijedao (viklifizam) u Splitu i zabranjivao ljudima da plaćaju bilo kakav zakup crkvi i poricao crkvi pravo da pośeduju imanja i da ubira s njih bilo kakve prihode, jer im to hrišćanska vjera zabranjuje. Splićani su prestali da plaćaju zakupnine crkvi, a digli su i ustanak protiv jednog dijela pohlepnog gradskog plemstva koji je 1398. srušio vladavinu oligarhije i 1402. doveo na vlast koaliciju puka i predstavnika siromašnog gradskog plemstava.

Viklifove humane i etičke teorije su i danas aktuelne, jer  su crkvene institucije kroz istoriju najviše gledale samo u svoju korist, zbog čega je Wyclif  sredinom četrnaestog vijeka izgradio učenje (viklifizam) o transsupstanciji u kome kritikuje vjerske dogme i pogubnost pohlepe na ljudski rod. On je na mnogo mjesta moralno osuđivao papu i kler. Govorio je da ljudi kao ni crkva nisu usmjereni spasenju, nego materijalnim dobrima i da je cilj ljudskog života na zemlji vječno spasenje a ne služenje prolaznim vrijednostima. I, crkva umjesto da se bori protiv građanske gramežljivosti čini isto. U svom učenju on doslovno kaže „kako crkva varajući sa sakramentima euharistije i pokore te sjetovnih poklona razara vjeru, koju je Hrist osnovao“. On kaže i to „uvedeni su danas u vezi sa oltarskim sakramentom mnogi običaji spekulativnog značenja koja praznovjerja žele prikazati kao bitna za crkvu“. „Oltarski sakrament akcidens je bez subjekta.“ Sve te kritike nijesu se sviđele crkvi i proglasila ga je za jeres kao i najbolje naučnike tog vremena, jer su crkvene dogme nekad ispred hrišćanske vjere i etike baš zbog egoističkih težnji sticanja zemaljskih moći. Nauka, odnosno istorija, kaže da su tako Aristarhova naučna otkrića iz četvrtog vijeka prije nove ere kasnila do Kopernika skoro dvije hiljade godina. Svi antički spisi bili su spaljivani pa je i bavljenje gramatikom bila opasna djelatnost za ljudsku glavu. Izuzetnog Đovani Piko de la Mirandolu su mučenjem preradili iz jeretika u dominikanca, a druge poput izuzetnog Đordana Bruna 1600. godine spalili na Trgu cvijeća. Ukoliko ne poznajemo pravo značenje vjere, tako izgleda lice dogmi kojima se klanjamo, najčešće iz sujevjerja, jer su  nam hrišćanski etički principi malo poznati kao što znaju biti neobavezni i crkvi, i njenom sveštenstu.

Istorijska iskustva najbolje govore istinu o ljudskom društvu, a ona su glavni element saznanja svakog suda. Vjerskim institucijama je posao sasvim drugačiji. Tako i Dostojevski kroz Ivana  Fjodoroviča kaže: „Kompromis između države i crkve u takvim pitanjima kao na primer o sudu, po mome mišljenju, u potpunoj i čistoj suštini svojoj nemogućan je.“ Moguć, ili nemoguć, dok je Srpska crkva gromoglasna, naša država ćuti i ako nije riješila svoja identitetska pitanja, niti uslišila bilo kakav zahtjev Crnogorske crkve, pa ni sada kad se nalazi na putu ka civilizovanoj Evropi u kojoj su sva ta pitanja odavno riješena. Ono što najviše brine je „mudro“ ćutanje akademika i intelektualaca, koje, poput nekih novinara na državnoj televiziji ponekad vidimo sa narukvicama protiv uroka. Izgleda da je naš mentalno-socijalni problem  više mentalni nego socijalni pa ga je teško  opisati, ne zbog toga što je složen, već što je suviše prozaičan.

Religija je odvojena od države, a kao da se radi na tome da to bude istina i znanje.

http://www.e-novine.com/stav/77478-Nacionalna-geografija.html

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s