Ispad biskupa Valentina Pozaića: Ima li vjere u čovjeka koji širi takav govor mržnje?

Politika plus

DRAGO PILSEL – EKOLOGIJA SLOBODE , objavljeno u 23:00h, 10.01.2013.g

KOLUMNA DRAGE PILSELA

Duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca.

Autor: Drago Pilsel

U vremenima nereda i histerije treba se tražiti utemeljenje i jasan orijentir. Ja sam, ožalošćen ispadima govora mržnje biskupa u Gospiću Mile Bogovića, bibličara Adalberta Rebića i pomoćnika kardinala Bozanića, biskupa i isusovca Valentina Pozaića, koji prednjače u harangi protiv uvođenja zdravstvenog odgoja, uzeo u ruke Matejevo evanđelje i pročitao samo jedan redak kojeg ponavljam: ”Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5, 9), a zatim ponovno stao čitati jednu od najvažnijih knjiga u mojoj bibilioteci: ”Etika”, mučenika nacističkog terora, pastora Dietricha Bonhoeffera (Ex Libris – Rijeka i Synopsis – Sarajevo, 2009.).

Zapravo, o toj sam vam knjizi, o Bonhoefferovoj etici, želio već davno pisati jer ona otkriva o čemu ovisi ugrožen ljudski život: ”Nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, jednostavne, prave ljude. Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?”

Vidjeli smo, ni biskup nije imun na govor mržnje i etničke netolerancije jer je, optužujući vlast da se pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, kazao da se “zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”. To je duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i na njegov spolni i etnički identitet. Da pojasnim ovo: Pozaić želi sugerirati da se homoseksualne osobe ”ima mrziti” baš kao što se u nacionalističkim krugovima mržnja prema Srbima (oni su tu u tom ”Stevu”) podrazumijeva i pozdravlja.

Pisana izravno protiv nacionalsocijalizma i to većim dijelom u vrijeme njegova trijumfa, Bonhoefferova Etika se pred nama ne pomalja samo kao neumoljiv zahtjev da konačno trijezno i pošteno priznamo istinu o našoj kršćanstvenosti, naprotiv, ona pred nama stoji i kao ohrabrenje da unatoč neporecivim zakazanjima, ljudskim i kršćanskim, preuzmemo odgovornost za daljnji život kroz obnovu, jer upravo tome u konačnici smjera Bonhoefferova Etika, ništa manje nego njegova cjelokupna teološka misao: ”Zadnje odgovorno pitanje ne glasi kako da se herojski povučem iz neke afere, nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje”.

Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Sarajevo i Srebrenica, Medački džep, Varivode ili Mrkonjić grad, i k tomu još, ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja, nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima? Tko je, nakon svega, uopće toliko samodopadan, đavolski ohol, da se uopće usudi nazvati kršćaninom?!

Znam, pitanje je odviše radikalno. Naravno da kršćana ima. Jednog, po meni pravog, za Božić smo ugostili na ovome portalu (osnivača udruge Kap dobrote, isusovca Antuna Cveka). Ali pitanje je, razumje se, retoričke naravi i ima za cilj prodrmati svijest: objaviti zahtjev za rušenjem naše trijumfalističke slike o vlastitoj kršćanstvenosti, ali ujedno i zagovarati proročki program naše ljudske i kršćanske obnove, ne bi li se u nama, osobno i zajedničarski, konačno počelo začinjati ono što je prema Bonhoefferu cilj kršćanske etike: ”Riječ je o uobličavanju Kristova lika među nama”, što se, dakako, ne postiže veličanstvenim riječima nego odvažnim i odgovornim djelima: ”Djelo je prva ispovijest kršćanske zajednice pred svijetom”.

Pomogao mi je, u ovim uvodnim mislima, sarajevski teolog Alen Kristić, autor pogovora hrvatskog izdanja Bonhoefferove Etike (zaista vam ovu knjigu i Kristićevu analizu toplo preporučujem) jer govor kojeg slušamo, hajde da budemo jednostavni, baš ovaj govor biskupa Valentina Pozaića, plod je rastrganosti crkava između etičke konkretnosti kršćanske objave koja je opasna za bilo koji oblik neljudskosti, napose onaj koji se kuša legitimirati svetim, i protukršćanskih političko-društvenih sila (kod nas nacionalističke provenijencije, a nije suvišno napomenuti da upravo takve sile apsolutizirajući tlo, krv i rasu poriču bit kršćanstva kao poruke slobode i duha).

Dakle, umjesto grčevitog držanja uz iluziju dobra i zla po sebi (što i jest bit svake ideologije), jedini kriterij kršćanske etike je ”postojanje za druge” u svagdanjoj konkretnosti zbog čega Bonhoeffer može doći i do naizgled skandaloznog zaključka da nema po sebi dobrog djela nego i ubojstvo može biti posvećeno, misleći pri tome na sudjelovanje u zavjereničkoj skupini koja je planirala ubojstvo Hitlera, zbog čega je na koncu Bonhoeffer i pogubljen od strane nacističkog režima.

Što se krije iza želje za crkvenom riječju koja će ”ponuditi rješenje”? Poglavito kada je Crkva dobrano zakazivala jer je vlastitom krivnjom dala povod za sablazan koja ljude prijeći u tome da vjeruju njezinoj poruci? Kada Katolička crkva iznosi svoj nauk o državi i njezinim osobinama, ne znači da se upleće u dnevnu politiku. Pred Crkvom (Kristovom) je u prvom redu čovjek i njegovo dostojanstvo i iz te pozicije, tj. brige za čovjeka, ona progovara o državi, upozoravajući naročito na krive teorije koje bi mogle, što se, nažalost, događalo, odvesti kršćanina na krivi put, odnosno u put nemorala.

Iako je uzeo, kao kontekst, kritiku crkvenoga autoriteta koja se diže protiv uvođenja zdravstvenog odgoja, dr. Valentin Pozaić se obrušio na Vladu koju je uspoređivao s nacistima, a narod je pozvao na svrgavanje vlasti ”novom Olujom”. ”Nacizam je došao na vlast putem demokratskih izbora, no onda su, zlorabeći legitimitet za dobiveni mandat, zaveli diktaturu, a dalje je poznato. Treba li uopće upozoravati na sličnost s komunistima danas u Hrvatskoj?’‘, upitao se Pozaić koji je sipao uvrede i pitao se ima li ministar Željko Jovanović vaginu.  Ja se moram pitati: ima li vjere u čovjeka, biskupa, koji širi takav govor mržnje?

Vidjeli smo, ni biskup nije imun na govor mržnje i etničke netolerancije jer je, optužujući vlast da se pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, kazao da se “zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”. To je duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i na njegov spolni i etnički identitet. Da pojasnim ovo: Pozaić želi sugerirati da se homoseksualne osobe ”ima mrziti” baš kao što se u nacionalističkim krugovima mržnja prema Srbima (oni su tu u tom ”Stevu”) podrazumijeva i pozdravlja.

Ali to nije prava dimenzija Pozaićeva govora, jer biskup je u svom govoru  tražio da se dogodi nova “Oluja” i nova lustracija te je doveo u legitimnost aktualnu vlast: on naime sugerira nasilno svrgavanje vlasti!

Ta teza da su u Banskim dvorima same ”komunjare” nije nova. Valja se već duže vrijeme, a ponovio ju je prije par tjedana u Buenos Airesu pred razdraganom ustaškom emigracijom, koja baš to želi čuti, gospički biskup dr. Mile Bogović, iako se ”komunistima na vlasti” bave mnogi: od Josipa Bozanića preko Ivana Miklenića i suborca mu Tomislava Karamarka do komunjarskih konvertita kao što su Zdravko Tomac i Zvonimir Šeparović. Popis je zaista dug i ja vas njime ne bih zamarao. Nego, ovdje treba, kao što rekoh, politički i teološki utemeljiti stvari, a ja to, kao politički teolog, imam obavezu činiti: prema Bibliji, ne postoji nikakvo pravo na revoluciju, ali postoji odgovornost svakog pojedinca da svoju službu i poslanje u polisu održava čistim.

Na crkvenu službu spada to da grijeh naziva grijehom te da čovjeka opominje. Točno je, ako to ne čini, Crkva sebe čini sukrivcem (ne pamtim da su biskupi nešto jako podržali, recimo, radnice Kamenskog). Ta opomena se upućuje javno, cijeloj zajednici, a onaj tko je ne želi čuti, taj osuđuje samog sebe (Pozaić pak Jovanovića vrijeđa i ponižava pitajući ga ima li vaginu?!). Pri tome, a ovo što govorim je temeljno znanje iz pastoralne teologije i homiletike koju je biskup Pozaić položio, kao i ja, na studiju teologije, namjera propovjednika nije to da se poboljša svijet nego da poziva na vjeru u Krista, da svjedoči pomirenje po njemu i njegovo gospodstvo. Tema propovjedanja nije pokvarenost svijeta, nego milost Isusa Krista. Na odgovornost duhovne službe spada to da ozbiljno uzme navještaj Kristova kraljevstva pravde te da i vlast, uz ispravno oslovljavanje, upozorava na propuste i pogreške. Ako se riječ Crkve načelno ne prihvaća, Crkvi preostaje jedino još toliko političke odgovornosti da poredak izvanjske pravde, koji eventualno više ne postoji u polisu, uspostavi i sačuva makar među svojim vlastitim članovima.

Ali sada je pred Crkvom izazov da se izbjegne političku zlouporabu religije. Takvu religiju, ona koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana, itd,  možemo označiti lažnom. Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojeg ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da pređemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena.

Što se krije iza želje za crkvenom riječju koja će ”ponuditi rješenje”? Poglavito kada je Crkva dobrano zakazivala jer je vlastitom krivnjom dala povod za sablazan koja ljude prijeći u tome da vjeruju njezinoj poruci? Kada Katolička crkva iznosi svoj nauk o državi i njezinim osobinama, ne znači da se upleće u dnevnu politiku. Pred Crkvom (Kristovom) je u prvom redu čovjek i njegovo dostojanstvo i iz te pozicije, tj. brige za čovjeka, ona progovara o državi, upozoravajući naročito na krive teorije koje bi mogle, što se, nažalost, događalo, odvesti kršćanina na krivi put, odnosno u put nemorala.

Katolička crkva se često u svijetu mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažemo ”čestite” da izbjegnemo već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako se ne iznevjeri tom učenju. Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.

Ali sada je pred Crkvom izazov da se izbjegne političku zlouporabu religije. Takvu religiju, ona koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana, itd,  možemo označiti lažnom. Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojeg ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da pređemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena.

Od koga, onda očekivati nadu u i volju za angažman u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. Nažalost, kršćanske crkve nerijetko (ili čak u pravilu) u odsudnim trenucima, kao 90-tih godina prošlog stoljeća ili tijekom II. svjetskog rata, žrtvuju slobodu navještaja kako bi osigurale institucionalnu slobodu, umjesto evanđelja (etičke konkretnosti objave) izabiru političku korektnost (prema HDZ-u) ili provokaciju (prema SDP-u), te tako umjesto da budu mjesto konkretnog ”življenja za druge” (kao što je slučaj pastoralnoga rada isusovca Antuna Cveka), prvenstveno za marginalizirane, mjesto ozbiljenja kršćanske etike, srozavaju se, svojim ponašanjem, na puka religiozna ili kulturna udruženja, i to tako što ne čuvaju u svijetu (i ljudima) slobodan prostor za Boga nego u to mjesto pripuštaju idole, od nacionalističkih pa nadalje, i što kraljevstvo Božje ne očekuju samo od Boga nego od društveno-političkih moćnika; ukratko, one ne žive za druge, svjedočeći za Isusa pred svijetom i za svijet pred Isusom, nego se bore za sebe i svoj prostor u svijetu.

Ja ne vidim ono što je potrebno: rastanak s, više ili manje, pritajenom žudnjom za političkom i ekonomskom moći koja je neprimjerena Crkvi koja se poziva na siromašnog i putujućeg galilejskog propovjednika Isusa iz Nazareta. Naprotiv, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unesu evanđeosku novost, kršćanske će crkve na našim područjima (u nas poglavito katolička) sve više i to opravdano pogađati prezir i podsmijeh svijeta; opravdano jer ne konstituiraju Crkvu religiozne formule i dogme nego praktično vršenje zapovijeđenoga. A jeftino kršćanstvo, ono bez zapovijeđenog odnosno nasljedovanja i pripravljanja puta kao konkretnog vršenja Božje volje da se ovdje i sada ”postoji za druge”, najučinkovitija je poruga Boga, učinkovitija od  bilo koje ”bezbožničke” navodne poruge Bogu od strane ”komunjara na vlasti”.

Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja. Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih.

Istina, dosta se je zakasnilo: kad su se još nedavno širile Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC, eto, i neki dan u Borovom naselju je srpska omladina tako vikala) grozne poruke, usmeno i pismeno, da je nacija iznad svega, malo tko se tomu odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana, muslimana, židova, agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elemenatrno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti. Naime, Crkva koja poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg će Bog govoriti u svijetu jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.

http://www.politikaplus.com/novost/70952/ispad-biskupa-valentina-pozaica-ima-li-vjere-u-covjeka-koji-siri-takav-govor-mrznje

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s