Psihologija nasilnika i žrtve

Ovih blagdanskih dana družila sam se s ljudima od kojih su neki
predani katolici.
Dragi ljudi, predani vjeri, no zanimljivo je da su neki, većina
njih, na antidepresivima ili imaju neki oblik psihoze. Naglašavaju
da su nekada, još dok su bili slobodni od takvog načina života, bili
jako sposobni i sretni ljudi.
U razgovoru su mi se povjerili kako se zaista trude u životu moliti
za ovo ili ono, patiti, živjeti u velikoj poniznosti, trpjeti, ne
mijenjati život, ne se pitati čarobnu riječ zašto…točno onako kako
ih vjera uči.
Budući sam mail dobila od meni izuzetno drage i bliske mlade osobe
koja je u razvoju, malo je reći da sam podivljala, jer vidim kuda ide.
Malo po malo, ne shvaćajući što joj se događa, uvažavajući katolički
način razmišljanja, pouzdano tone u tugu, depresiju i prisilnu,
iznuđenu patnju.
Kao što marketinški stručnjaci točno znaju kako napraviti reklamu,
kojoj ciljanoj skupini se obraćaju, što reći, kako upakirati, tako i
dušobrižnici ovoga svijeta bez greške znaju kako agresiju zapakirati
u dobronamjerni paketić blagdanskih želja i to sve u ime samog
Svevišnjeg Boga i ljubavi.
Konstrukcija maila me podsjetila na psihologiju nasilnika i žrtve.
Uvijek se ispočetka pitamo kako je moguće da nasilnik tako vlada
žrtvom, no oni koji su prošli taj složeni proces, nemaju se zaista
čemu čuditi.
Nasilnik ti priđe kao osoba u koju nimalo ne sumnjaš.
Ispričavam se muškom rodu što pišem o nasilniku kao muškarcu,
naprosto u nekom rodu moram pisati.
U nasilnika ne sumnjaš, on se predstavlja kao tvoj prijatelj, osoba
koja te najbolje razumije.
Razumije te bolje od sestre, brata, roditelja, prijatelja, bivšeg
partnera…
Uvažava te neizmjerno.
Malo po malo, ne shvaćajući uopće što ti se događa, nasilnik u   najboljoj namjeri udaljava tvoje bližnje s kojima komuniciraš cijeli
život i uvodi ono što je za tebe najbolje.
On zna, jer te poznaje bolje od tebe same.
On je najbolje i jedino pravo rame za plakanje i osoba od povjerenja.
Odgovara ti to, jer si posebna.

Možda jednom shvatiš da su to bile prisile na fini način, sve u ime
beskrajne ljubavi.
Pauk je dovukao žrtvu u mrežu!
Jednoga dana kažeš svoje mišljenje ili napraviš onako kako misliš da
je ispravno, no, nasilnik tako ne misli i otkazivanje poslušnosti
rezultira vrijeđanjem, a vjerovatno i batinama.
Naravno da on nije kriv, već si ga izazvala, pokazala si da si osoba.
Nakon toga proces se ponavlja, ali se zahuktava i galopirajućom
brzinom dobivaš sljedeće batine, uvrede, cipelu…
Razmišljam od kuda taj model ponašanja i ne vjerujem…
Na vjeronauku te uče da si rođen u Istočnom grijehu, smrtnom
grijehu. Kada smo pitali što znači ta definicija rekli su nam da smo
rođeni grješni i prljavi.
Nadalje smo pitali koji je smisao života te koji su nam životni uzori.
Rekli su da je naš Gospodin došao umrijeti za nas, kroz život je
neizmjerno patio, život je završio u mukama pribijanja na križ, a
sve to se dogodilo, ne zato što su ga ljudi izdali, već zato što ga
je rođeni Otac poslao da pati i umre nasilnom smrću.
Možeš imati još neke uzore kao što su razni sveci i svetice, ali i
oni su bili mučenici.
Jao, da barem mogu i ja dobiti stigme, da barem iz mene lipti krv,
to bi značilo da sam uspjela!!!!
To bi značilo da sam prekrasna osoba, pa ja neizmjerno trpim, još
molim!!!
Ne patim dovoljno, potrudit ću se biti još jadnija i mizernija..
Naravno, Katolička crkva je jedina koja te može dovesti do Boga,
drugog načina nema, a za one koji tako ne misle slijedi kazna. Božja
kazna ili pakao. I izopćenje iz crkve. I javna sramota. Osim toga
kažu ti da je iz tog odnosa nemoguće izaći, ako si jednom bio
katolik, za vječnost si katolik.
Kakav je kraj života?
Ideš ili u raj ili u čistilište ili u pakao, ali teško da ćeš ići u
raj, vjerojatnije je ovo zadnje, a ako budeš posebno dobar, možda ti
se posreći pa odeš u muke čistilišta.
Pomalo ti svećenici i časne koji se kunu u svetost obitelji, onako
natuknu bezazleno kako ti roditelji rade po cijeli dan, a eto, crkva
je za tebe uvijek tu. Pa ti vidi tko te više voli i kome si važniji.
Oni su tu da im se povjeriš, da im kažeš svoje tajne, ah ti
roditelji, što im je novac baš toliko važan, a ne ljubav prema
vlastitom djetetu.
I tako, malo po malo, okreću djecu od roditelja i nude sebe.
A zbog čega ti isti roditelji toliko rade?
Rade da bi djeci imali što dati jesti, da bi ih školovali i podigli
na noge.
Da, rade po cijele dane, jer je crkva pobrala novac iz državne
blagajne i bacila te iste roditelje na koljena.
I tako ti se još u najranijoj dobi servira kao jedina istina
patološka slika života, psihologija nasilnika i žrtve.

Čemu trud, čemu sve ako je život “dolina suza”?
Što ćeš više patiti na Zemlji, lakše će ti biti s one strane.
Ta patnja nije opravdana niti izazvana nekom stvarnom životnom
tragedijom koja ionako dođe sama, to je jedna prisilna, umišljena
patnja koja se razvija godinama, sistematski, ne imajući svoj pravi
razlog, to je patnja kako bismo zaradili život vječni.
Još se u jaslicama i vrtiću, srećom, uče socijalne vještine,
tolerancija, empatija, rad u grupi, razgovor, pomirenje, preuzimanje
odgovornosti za svoje postupke, svijest o svojem ponašanju i svijest
o svojoj osobi, svijest o Zemlji, životu…
Kako to da nam djeca nakon truda svih tih teta i stričeka po
vrtićima dođu vjeroučiteljima u ruke i sruše sve socijalne
discipline koje su se trudili izgraditi?
Definicija nasilnika jest upravo ta, pomanjkanje socijalnih
vještina, jednostavno osoba ne zna reagirati u novonastaloj situaciji.
Pa kako bi i znala?
Tko ju uči tim vještinama i vrlinama?
Znamo li kako odgajati djecu?
Znamo li kako zdravo jesti?
Kako rješavati konflikte i koji je životni smisao?
Znamo li stvarati?
Ili smo ih predali crkvi u ruke da ih odgaja?
S jedne strane uče te da budeš pasivna žrtva i to u ime samoga Boga.
Uče te da budeš skrušen, jadan, da ne reagiraš, da ne misliš, da se

ne boriš za svoj život…
S druge se strane očekuje od djece i mladih da znaju inteligentno
reagirati, rješavati konflikte, stvarati prijateljstva i nove
vrijednosti?
Kako?
Što bi rekao glas razuma, što bi intuiralo srce, što bi rekao Svemir?
Danas sam prepoznala psihologiju nasilnika i žrtve u odnosu crkve
prema vjernicima i malo je reći da sam se od spoznaje zaledila.
Prošla sam oboje, vjerujte, isto je.

S poštovanjem
Melita-Petra Ivanović

Jedna misao o “Psihologija nasilnika i žrtve

  1. Moj muz ima totalnu financijaku kontrolu, on odlucuje koliko ce dati djeci koja su na fakultetu i koliko meni za domacinstvo. Njega ne zanima koliko stvarno trebamo. A sebi pruza sve sto pozeli. Do sad sam nekako svojim radom uspjevala podmirivati ono sto nedostaje, ali vise ne mogu, sto da radim?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s