Oltarno prodavanje Boze

Politika.com

Sub, 05/01/2013 – 00:15

Sex & Crkva & Vlast

Sigurno svi znamo za bezgrešno začeće, jedno od temeljnih misterija kršćanske vjere, slijedno tome i katoličke crkve, čije smo posljedice upravo neki dan proslavili. Stvar je u tome što je, prema navedenom predanju, Marija zadržavši svoju nevinost, rodila zdravo muško dijete. Jasno da na takvo medicinsko obrazloženje se pojavio nemali broj onih koji su izrazili svoju opravdanu sumnju, te je za te i takve objavljena otorinolaringološka dopuna priče gdje se detaljno objašnjava da je navedeno začeće izvršeno kroz uho.

Nakon takvog obrazloženja čovječanstvo se podijelilo na one koji su zadržali svoj cinično-nevjernički smiješak bez obzira da li su bili ili ne vjernici, zatim na one perveznjake što su pokušali zamisliti stvar doslovno i potražili u mračnim internetskim meandrima “one” edukativne stranice s dokumentarnim filmićima iz podgrupacije “Duboko uho”, onda na one koji su ustvrdili da to nije nikakvo čudo obzirom da je “prcanje u mozak” nešto što nam svaka svjetovna i nesvjetovna vlast oduvijek uredno radi, i na kraju na one koji su spremno povjerovali u dana objašnjenja, s dopunom ili bez, i nakon toga mam osnovali prigodne udruge tipa “Grozd” usmjerene na upražnjavanje bezgrešnog “onog” u logici “Može, samo pazi da ostanem nevina!”, naravno, ako nisu uspjeli zasjesti u nekakvu biskupsku stolicu.

Vjerojatno iz tog vremena potječe potreba da se u vjerskim krugovima priča o “onom” što se nevjerojatno pedantno nikad ne spominje. Svi znaju za “ono” što je neophodni uvjet u najvećoj većini slučajeva rođenju svih nas, isto kao što svi znaju za “ono” čime se radi “ono” i da “ono jedno” imaju muškarci, a “ono drugo” imaju žene te da se ta dva “ona”, recimo, nadopunjuju kad se radi “ono”. U tom smislu je posebno čudesna fascinacija “onim” i očita je opterećenost nametnutom potrebom da se “ono” radi bez da se imenuje poznatim glagolom i pripadnim imenicama koje sudjeluju u navedenoj glagolskoj imeničkoj slagalici.

Možemo se tako beskrajno zabavljati slušajući ili čitajući velikoumne misli vjerskih velikodostojnika pokušavajući standardno upotrijebljene zamjenice za neimenovane aktivnosti i pripadne anatomske elemente zamijeniti pravim pučkim nazivljem koji svi dobro znamo uključujući i najvjernije vjernike. Tu i takvu zabavu možemo testirati na nedavnoj poruci našeg nadbiskupa koju je, u maniri lošeg domaćina, uputio samom vrhu hrvatske svjetovne vlasti, gdje nije ništa rekao konkretno kao što nikad ni ne kaže, ali smo svi dobro znali da on govori o “onom” što se radi u paru, mješovitom ili ne, no i “onom” što se radi kad nemamo partnera, trenutno ili trajno kao što je najčešći slučaj u crkvenim krugovima te o “onom” što se guta ili stavlja u ili na “ono” da se ne bi desilo “ono”. Nadasve zgodan govor prigodan za jednu proslavu rođenja gdje nas je podsjetio na sve “ono” što bilo kojem rođenju prethodi.

Zafrkancija može tako ići beskrajno dugo, no možemo se priupitati zašto se crkva u Hrvata, a i ne samo u Hrvata, toliko uzbudila na spomen “onoga” što istovremeno tako uspješno izbjegava imenovati? Što je to u seksu, kontracepciji, homoseksualnosti, masturbiranju i sličnim neimenovanim radnjama toliko važno da se i sam Božić stavlja u drugi plan i vulgarno deflorira?

Sve to nas vjerojatno iznenađuje, no ne bi trebalo jer, ako promotrimo ono što je crkva radila od samih svojih početaka, vidjeti ćemo da se izrazito puno bavila seksom. Krenulo je s Adamom i Evom koji su u tanga opravi od iritirajućeg smokvinog lišća, mo’š si mislit, jeli jabuke. Upravo tu je početak svih zala obzirom da nakon što je ovo dvoje “pojelo jabuku”, što je duhoviti eufemizam za “ono”, provedeno je humano preseljenje iz raja ovdje dolje. Važnije od samog preseljenja je “ono” što je ono dvoje učinilo i što se i danas perpetuira obnavljajući taj strašan grijeh i što nam se stalno spočitava postavljajući nas u situaciju stalne krivice i ovisnika o ispovjedi.

To je bio početak, a zatim je došlo bezgrešno začeće, što je još jedan eufemizam za “ono” osim ako nije eufemizam za duhovno potpomognutu oplodnju što bi mogao biti veliki šamar za katoličanstvo gdje tvrdnja da je Isus zapravo dijete iz epruvete predstavlja pravo pravcato svetogrđe.

Uz razne minorne situacije u biblijskim počecima imamo i čuveno neizvršeno kamenovanje bludnice i preljubnice gdje su definitivno postavljeni temelji seksa u kršćana kroz prigodne Isusove riječi “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen” te gdje smo se svi definitivno prepoznali kao grešnici. Pravi temelji su, kako i treba biti, dodatno uklesani u 10 zapovijedi od kojih dvije su namjenske, 6. i 9. (što zanimljivo podsjećaju na važan broj u seksu – 69!)

Da stvar ne bi bila jednostavna, katolička crkva je odredila da brak bude vječan i time definirala obim seksualnog života svim svojim vjernicima, osuđujući prebljub, kao što je izvorno glasila 6. zapovijed “Ne učini preljub” i koja je naknadno proširena na “Ne sagriješi bludno” kako bi seksualno ograničenje bilo sveobuhvatnije. Tu je seks ograničen samo na bračne partnere i dodatnim usmjerenjem da se obavlja prvenstveno kad je žena plodna i time svela ljude na rasplodni uzgoj bez nekontroliranog križanja.

Posebno je bila zabavljena seksom kad je izmislila celibat i time zabranila svojim zaposlenicima bavljenje “onim” stvarima, naravno uz dvojbeni uspjeh, čime je “ono”, nakon već gore spomenutog izgona iz raja, definitivno dobilo stigmu “prljave stvari”. Svakako trud crkve je nadasve zamjetan i možemo zaključiti da je tu seks bio i još uvijek je stožer velikog i kontinuiranog promišljanja.

Sljedeće logično pitanje koje se tu nameće je zašto se crkva toliko bavi seksom, bilo svoje pastve, bilo svojih uposlenika?

Odgovor vjerojatno leži, osim u činjenici da seks najbolje prodaje bilo što, u činjenici da se sve vlasti bave seksom svojih podanika i tu često imamo vrlo razrađeni pravilnik čime su ti odnosi regulirani i, naravno, ograničeni. Svi pamtimo “pravo prve bračne noći” ili jus primae noctis gdje su u srednjevjekovno doba u Europi feudalni gospodari uzimali sebi drevnu privilegiju da provedu prvu bračnu noć sa ženama svojih seljaka. Osim same zabave cilj je bio da se pokaže superiornost gospodara nad seljacima i time ponize do krajnjih granica. Dobro, to je ekstreman slučaj koji više ne postoji, barem ne u dijelu svijeta u kojem mi živimo.

Za razliku od crkve, države danas su ipak ograničile svoje uplitanje u seksualne aktivnosti svojih podanika na bračne odnose gdje su u pravilu bigamija i poliandrija, odnosno dvobračnost, kazneno djelo i kod nas je po čl.206.Kaznenog zakona propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Države tu još ponešto mute kroz zdravstveni sustav i mislim da se svi sjećamo ministra Milinovića i njegovog “pred oltar” zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. No toga ima sve manje i vjerojatno posljednje utočište seksualnog zakonodavstva ostaju jednospolne zajednice koje nose najmračniju anatemu crkvenih krugova potpomognuto primitivizmom kakvog savršeno simbolizira HSS-ova šarmantna zastupnica s dekolteom “na izvolte”.

Da bi shvatili misao koja se toliko uzbudila na samo spominjanje “onog” što nikad ne spominju trebamo ići još unatrag i ući u područje biologije, što bi ovi također jako rado ukinuli. Radi se o u svima nama usađenoj biološkoj potrebi za prokreacijom, za održanjem rase, a ne samo vlastite jedinke. To je vjerojatno razlog što je seks tako presudan modulator našeg ponašanja, o tome se poprilično bavio Freud, i mnoge akcije, dobre i loše nastaju upravo zbog seksa. Sposobni smo napustiti sve što imamo radi samo jednog parenja, a to mogu biti materijalna dobra kao i moralne vrijednosti. Ne kanim ovdje to razrađivati obzirom da svi dobro znamo što se sve dešava pod tim i takvim primordijalnim seksualnim zovom.

Logično rješenje kontrole svojih podanika, poznavajući gornju duboko usađenu biološku potrebu, je upravo ulaženje u kontrolu kopulacijske aktivnosti. Jasno, crkva koja je šampion kontrole svojih podanika koji se prvenstveno odazivaju na naziv pastva, ali i onih koji se odazivaju na pojam svećenstvo, je to davno shvatila. Tu treba tražiti smisao svih onih odredbi koje su usmjerene na stvaranje osjećaja grijeha dok radimo “ono”. Osjećaj grijeha vuče za sobom osjećaj nesigurnosti obzirom na slijedni strah od izopćenja iz zajednice čija su pravila tako prljavo prekršena.

Upravo taj “moj grijeh” je ono što nam se u vjeri stalno ponavlja te time stalno nameće i upravo taj “moj grijeh” će nas navući da u crkvi, a ne u vjeri, potražimo najpraktičniji oprost za učinjenu nesmotrenost za koju najčešće nismo uopće krivi jer nam je to duboko biološki usađeno i koju zbog te usade upražnjavamo čim se pruži prilika. Sustav je upravo sjajno koncipiran obzirom da je stvoren nepresušni ekološki potpuno prihvatljivi izvor grijeha kojeg možemo po potrebi regulirati kroz tumačenje 6. i 9. božje zapovijedi. Jedina ahilova peta navednog sustava su upravo navedene Zapovijedi, odnosno njihova ralativizacija, te time umanjenje količine grijeha.

Zato je važno da se npr, “od dodirivanja suše ruke” a ne da to bude normalna ničim štetna aktivnost obzirom da se takvom “istinom” izbija jedna važna poluga vladanja kojoj smo izloženi gotovo svaki put kad nas “zadesi mala nužda”, a da ne govorimo o “onom” s čime mala nužda nema veze. Na crkveni užas upravo se po tim i takvim “polugama” krenulo prčkati u anatemiziranom zdravstvenom odgoju i ako ovako nastave prijeti opasnost da izbacivanje Adama i Eve iz Raja padne na Međunarodnom sudu za ljudska prava, a znamo što će to sve povući i umjesto “moj grijeh” imati ćemo “njegov grijeh”.

Ostaje još nepoznanica koliko su biskupi i njihovi djelatnici u lokalnim poslovnicama svjesni te logike vladavine “onim” ili to što rade rade jednostavno po usađenoj inerciji? Vjerujem da i njih bi trebala bosti u oči, ili u uši, vlastita hipokrizija gdje svo ovo uzbuđenje obrazlažu brigom za obitelj i za pojedinca, pogotovo onog mladog. Čudno obzirom da toliko toga svih ovih godina razara obitelji, pojedince i pogotovo mlade, od neimaštine, nezaposlenosti zaduženosti, nemorala, gramzivosti, pohlepe, kriminala, pokvarenih političara, korupcije, pomaknutih vrijednosti, površnosti, općeg raspada države pa sve do nacionalizma i svega onog što dovodi do rata i ratnih strahota. Ništa od toga nije bilo toliko važno kao što je glupo masturbiranje kojeg nam serviraju s crkvenog oltara očekujući da ćemo i mi tako začeti “kroz uho”.

Tužno je promatrati sav taj jalovi trud i svo to licemjerstvo tipično za one koji nemaju “onu stvar” da se uhvate u koštac s pravim problemima i učine nešto stvarno dobro, ako ne za svih ono barem za onih 86% građana koji su se izrazili kao katolici. Nažalost od svega postignut je upravo suprotni efekt i danas sve veći broj je onih kojih boli “ona” stvar za crkvene seksualne probleme.

Ukratko: “Dajte nas najte!”.

Leddevet

http://pollitika.com/oltarno-prodavanje-boze

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s