Zašto je kadikad prirodnije voljeti kozu nego katolika

enovine

27.12.2012 – 13:24

Homofobija za božićne blagdane

Piše: Vinko Kalinić

Punoumlje: Ivan Poljaković, zdrav

Photo: antenazadar.hr

Tobože, zagovarajući „život“, Crkva zapravo svojom ideologijom tako mnogo dublje od UDBE i KOS-a zadire u ljudsku intimu, kao ni jedan drugi totalitarizam, lišavajući ljudsko biće same esencije ljudskosti. Jer po (vjero)nauku Crkve čovjek nije stvoren da osjeća i te osjećaje dijeli s onim prema komu ih osjeća, već je stvoren da mu računica uvijek bude u korist Crkve, tj. „u funkciji stvaranja“ njenog stada, u kojem mu je da se teli s predumišljajem, da se klanja i ne bleji

Prošle je srijede (19. 12. 2012.) – javlja Antena Zadar, a prenose i drugi portali – u sveučilišnoj kapeli sv. Dimitrija održan susret mladih Zadarske nadbiskupije, na kojem je, nakon molitve krunice, euharistijskog klanjanja i ispovijedi, izlaganje održao i kontroverzni prof. dr. Ivan Poljaković sa Sveučilišta u Zadru, javnosti već od ranije poznat po svojim homofobnim istupima i izjednačavanju homoseksualnosti s bolešću.

I ovom je prilikom Prof. Dr. iznio svoje urnebesne stavove o zdravstvenom odgoju u školama i „rodnoj ideologiji“, te istaknuo da „se ovdje ne radi o sukobu Crkva – država, već o sukobu zdravog razuma i maloumlja“.

Ako imamo u vidu odnos, katoličkim talibanima mrske, aktualne Vlade Zorana Milanovića prema Katoličkoj Crkvi, onda ne samo da sukoba nema, bar s državne strane, već se naprotiv može govoriti o pravoj pravcatoj obljubljenosti države i Crkve. I to ne nekoj metafizičkoj, već onoj vrlo šuškavoj i opipljivoj – proračunskoj! Naime, Milanovićeva Vlada najavila je otkaze, gašenje tvrtki, tisuće ljudi na Zavodima za zapošljavanje kao i oštru reviziju i smanjenje troškova svima koji se nalaze na državnim jaslama. Osim njima!

Crkva u Hrvata i dalje, što se državnog proračuna tiče, ostaje izuzeta od hrvatske i svjetske financijske realnosti, pa će iz državnog proračuna dobiti još veću količinu novca nego što su je dobivali prije izbijanja financijske i ekonomske krize. Za ovu (2012.) godinu Crkva će temeljem Međunarodnog sporazuma sa Svetom Stolicom dobiti iz državne blagajne 245 milijuna kuna, koliko je dobila i prošle godine. U 2013. godini, prema Vladinom dokumentu, dobit će još koji miljunček i više, s obzirom da je predviđeno da će im se iz državnog proračuna iplatiti 250 milijuna kuna. No, to nije sve! Crkvi se povećava i iznos naknade za oduzetu imovinu. U 2011. godini Crkvi je isplaćeno 5,5 milijuna kuna, ove godine predviđa se iznos od 7,7 milijuna kuna, a u 2013. godini Crkva će dobivati 7,3 milijuna kuna.

U pravu je, ako ne kršćanski etički, a ono svakako čisto matematički, Prof. Dr.„ovdje se ne radi o sukobu Crkva – država“!

O čemu se radi piše Jutarnji list (10. 12. 2012.), gdje pod naslovom „CRKVA PROTIV DRŽAVE – Vjernici, došao je i taj trenutak! Krećemo u veliku pobunu!“ čitamo: „Katolička crkva počela je koordiniranu i široku operaciju protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. U cijelom nizu župa i dekanata svećenici i biskupi okupljaju vjernike i traže od njih da sabotiraju nastavu zdravstvenog odgoja.“

Doista je, nut li ga đavla, dakle baš onako kako tvrdi Prof. Dr., riječ „o sukobu zdravog razuma i maloumlja“.

Ideologija zatvorenog, totalitarnog uma

Kad je riječ o umu, tu je stvar pak delikatna! – Jer za razliku od vjeronauka i državnog proračuna, ako je vjerovati Albertu Einsteinu, “um je poput padobrana – funkcionira jedino ako je otvoren”.

O maloumlju doktrine Katoličke, i ne samo te, Crkve i njenim mijenama kroz stoljeća napisane su čitave biblioteke, kako znanstvenih tako i najljepših književnih djela. Gotovo sve što je civilizacija postigla u promicanju dostojanstva ljudske osobe i afirmaciji ljudskih prava, bilo je na udaru tog indoktriniranog maloumlja. Nerijetko pod ognjem i pod mačem, a gotovo uvijek uz pratnju crkvenih zvona. Od građanske emancipacije, oslobađanja od ropstva, kmetstva, rasne i spolne ravnopravnosti, vjerskih i građanskih sloboda, pa sve do neprijepornih znanstvenih činjenica, primjerice da je zemlja okrugla a ne ravna ploča, stizao je Čovjek preko lomača, galgi i katafalki, tamnica, anatema, žrtvujući često sebe zarad i najbanalnih istina, uvijek u sukobu s neprikosnovenim dogmama, koje je ta ista Crkva poput čeličnih okova na galiotskim nogama, potkivala o „Istine“ čitavih epoha.

Koliki je danak iskamaćen „u Božje ime“ od radnika i seljaka za lagodan život onih koji niti oru niti žanju, a svejdno su, po tom istom kršćanskom „moralu“ i (vjero)nauku, bili „bogu ugodni“, samo zato jer su tobože bili „odabrani“, baš isto kao i njihovi najrevniji pratitelji – dvorski „duhovnici“ u „posvećenim“ suknjicama? Koliko je krvi, znoja i suza poteklo da bi čovjek od roba i kmeta stigao do građanina, da bi žena od „rebra Adamova“ postala ravnopravni član društva s pravom glasa, da bi crnac bio jednako vrijedan koliko i bijelac? Koliko je tamjana i svete vodice iskađeno i proliveno u „slavu“ onih koji su čitave narode držali pod željeznom čizmom terora i neslobode, koji su slali brata na brata, s bajunetom i bombama u ruci, za imperije, za granice, za vlast i moć – nikad za Čovjeka?!

Nisu li upravo to te „tradicionalne vrijednosti“ u ime kojih i danas, oni kojima je religija ideologija a ne vjera, kreću u nove križarske i „svete“ ratove?

Ako je suditi po Hrvatskoj biskupskoj konferenciji koja sekularnoj državi najavljuje ideološki rat, kao i po Prof. Dr. o čijem predavanju je ovdje riječ, onda nema sumnje da je baš tako. Jer što je drugo zahtjev Katoličke Crkve, koja svoje dogme hoće pretočiti u zakone jedne države, nego vjerski, križarski rat, protiv Čovjeka, protov njegove slobode i prava na izbor, ovdje, koga će, kako i koliko voljeti?

Pod krinkom tih „vrijednosti“, a nasuprot svim znanstvenim i civilizacijskim dostignućima, Crkva si a priori uzima za pravo određivati što je „umno“ a što „maloumno“, što je „moralno“ a što „nemoralno“, što je „prirodno“ a što „neprirodno“. U svojoj ideološkoj zatvorenosti uma, gdje su znanstvene činjenice nevažne pred „argumentom“ dogme, Crkva otvoreno zagovara uspostavu i ne baš tako novog oblika totalitarizma, u kojem bi čitavo društvo trebalo postati „zakonitim“ zatočenikom njenog (vjero)nauka.

Da la commedia bude još veća, bacajući anatemu na aktualnu državnu vlast, koju optužuje za „bezbožništvo“ i tobožnji „komunizam“, upravo Crkva postaje institucija najsličnija nekadašnjoj Komunističkoj partiji, koja je svoj ideološki okvir nastojala nametnuti u svim porama društvenog života. Razlika je tek u dogmatici. Komunistima je religija bila „opijum za narod“, a Crkvi je „opijum“ seks.  Pa kao što je nekadašnjim komunistima bilo „retrogradno“ vjerovati u Boga, tako je današnjim ideolozima katolicizma „retrogradno“ dizati noge u svakom drugom slučaju, osim kada je stvaranje katolika u pitanju.

Crkva, naime, ne priznaje kao prirodnu i normalnu nikakvu seksualnu aktivnost koja nije u „funkciji života“. Ne samo um, već i svu čaroliju emocionalnog i tjelesnog života ljudskih bića, tako Crkva svodi na „mehanički“ i „funkcionalni“ nivo – važno je, kako je to vrlo živopisno prilikom prošlogodišnje kampanje protiv Splitskog gay pridea objasnio don Andro Ursić, da „vijak ide u maticu“ i da se „vijci“ i „mtice“ ne pomiješaju, pa da se ne dogodi da dva „vijka“ ili dvije „matice“ počmu uživat čisto onako, iz pukog gušta, što bi bilo totalno bogohulno i duboko nekršćanski – jer seks je vražji „opijum“, ukoliko čovjek, dok diže noge, razmišlja o svom sasvim prirodnom užitku a ne, recimo, o popisu stanovništva.

Tobože, zagovarajući „život“, Crkva zapravo svojom ideologijom tako mnogo dublje od UDBE i KOS-a zadire u ljudsku intimu, kao ni jedan drugi totalitarizam, lišavajući ljudsko biće same esencije ljudskosti. Jer po (vjero)nauku Crkve čovjek nije stvoren da osjeća i te osjećaje dijeli s onim prema komu ih osjeća, već je stvoren da mu računica uvijek bude u korist Crkve, tj. „u funkciji stvaranja“ njenog stada, u kojem mu je da se teli s predumišljajem, da se klanja i ne bleji.

Animalizacija ljudske osobe

Ovako Prof. Dr. u sveučilišnoj kapeli sv. Dimitrija mladim katolicima opravdava svoju homofobiju, pozivajući ih istovremeno na ustanak protiv ljudi koji ne žele biti ovce i koze: „Ako je jedini razlog pa mi se volimo i država se u to ne smije petljati, onda možemo isto tako voljeti i kozu ili ovcu.“

Iako je kršćanin i k tome još sveučilišni profesor, Prof. Dr. uopće ne vidi razliku između ljudskog bića i životinje. Volio čovjek čovjeka ili ovcu i kozu, za njegovu tele-ologiju je svejedno.

Jer zaludu je Michelangelo Buonarroti pun rasijane žudnje, kako bi rekla Vesna Parun, klesao Davida, kad mu je ta žudnja bila homoseksualna a ne u „funkciji života“, pa je napravio svjetsko remek djelo u umjetnosti, a ne ministranta čiju „vrijednost“ Prof. Dr. izjednačuje s „vrijednošću“ obične životinje.

 „Eto, to je rodna ideologija, totalna dekonstrukcija društva!“ – kaže  Prof. Dr., i nariče što koza i ovaca, a ne kompletnih osoba, nema još i više – „Svakih deset godina Hrvatska ima jednu županiju manje, toliki je pad nataliteta. Koja Vlada države, čije stanovništvo izumire, uvodi u škole program koji ruši vrijednosti obitelji?“

Ne vidi Prof. Dr. problem u tome što ljudsko biće ima drugačije potrebe od životinje, za njega je bitan samo broj i veličina stada. No, kad čovjeku oduzmeš „vrijednost“, kako onda obitelj može imati „vrijednosti“? Zar obitelj nije zajednica ljudi? I zar je bitnije da tu obitelj „tehnički“ čine jarac, koza i par ovaca, od toga da se svako ljudsko biće prije svega ima pravo osjećati potpunim čovjekom?

Oduzimajući ljudskom biću esenciju čovječnosti, a seksualnost je najprirodniji i najelementarniji element te esencije,  Prof. Dr. ono što pripada svakoj individui, što je i čini individuom, prebacuje u imaginarij „obitelji“. Tu „Obitelj“ prestaje biti zajednica živih ljudi i postaje dogmatski produkt, apstraktno „nad-biće“, koje tako iskonstruirano više ne služi kao prirodno stanište ljudskih bića, već kao kvazietička toljaga kojom Prof. Dr., kao i Crkva općenito, tuče Čovjeka po glavi, dokazujući mu inverzijom prirode kako je zapravo njegova dužnost biti koza i ovca, a ne osoba, sa svim svojim prirodnim i sasvim ljudskim potrebama i osjećajima.

Priroda katoličkih homofoba

U tako izokrenutom poretku stvari, međutim, Prof. Dr. toljagu svoje ideologije želi vidjeti u tuđim rukama. On, naime, kaže: „Homoseksualci su toljaga kojom se udara, dok iza svega stoji ideologija koja se provodi u nekoliko faza. Prva je, smatra, ravnopravnost homoseksualaca, druga ozakonjenje brakova, usvajanje djece, a potom rušenje monogamije.“

E, pa ne će biti da je tako! Homoseksualci ne traže od države da u svoje zakone inkorporira dogmu o tome kako je, ajmo reć, sve obratno tj. da je katolicizam bolest, niti da je recimo celibat katoličkih klerika neprirodna pojava i, nego kako, štetna za nacionalni natalitet, niti da se kroz školske programe djecu uči starozavjetne bajke, oduzimajući im pravo na relevantno i životno važno znanje o higijeni, međuljudskim odnosima, emocionalnoj i zdravstvenoj zaštiti… Upravo suprotno, sve to već tradicionalno radi Katolička Crkva šireći neznanje, predrasude, strah, pa i otvorenu mržnju prema ljudima čija se seksualnost ne uklapa u njihov protuprirodni i nakaradni ideološki obrazac poimanja čovjeka, njegove prirode i svijeta.

Ravnopravnost ljudi, život u uređenom društvu, oslobađanje od neznanja, stigmatizacije i predrasuda, kažnjavanje diskriminacije, uvažavanje različitosti, pa i usvajanje djece koja nemaju ili su odbačena od svojih roditelja, nikako ne mogu biti vrijednosti koje „razaraju čovjeka“. Naprotiv, to su vrijednosti koje ga oplemenjuju i čine sposobnijim i humanijim za život u zajednici. Čovjeka razara dehumanizirana bojovna ideologija neosviještenih religijskih fanatika, zadojenih mržnjom i prezirom prema ljudskoj prirodi, prema samoj ljudskoj tjelesnosti, prema raskošnoj raznolikosti mogućnosti ljudskih osjećanja, ideologija koja u ljudskom biću ne vidi ništa drugo do li stroj za reprodukciju stada, lišen potrebe za ljepotom i radošću življenja kao takvog.

Na kraju, iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti, licemjerna ideologija koju zastupa Prof. Dr. ponajviše razara i same katolike, među kojima ima homoseksualaca možda i više nego među „bezbožnicima“, a ponajviše među onim najratobornijim. Otužno je susretati ljude, a moguće ih je sresti na svakoj pristojnoj gay stranici, koji ujutro s oltara u svojim crnim i lila suknjicama grme protiv homoseksualaca, a uvečer tim istim homoseksualcima nude novac za zadovoljavanje svojih najprljavijih seksualnih perverzija i maštarija.

E, to već jest bolest, dragi moj Prof. Dr., koja nije uzrokovana homoseksualnošću, već rigidnim katolicizmom i njegovim seksualnim i zdravstvenim (ne)odgojem. Odgoj se, kao ni savjest, ne može otkupiti i nadomjestiti nikakvim novcima i ni jednom dogmom. Jednostavno ga treba učiti, i to tako što ljudsku prirodu treba upoznavati i oslobađati je predrasuda, tabua, mitova i indoktrinacije, a čovjeku ukazivati i pružati mogućnosti da svoj život živi u slobodi, u punom dostojanstvu, učeći ga odgovornosti i empatiji spram sebi, svom tijelu, ispunjenom životu i još većma prema svojim bližnjima.

U suprotnom, kad ljudsku seksualnost pretvorimo u ideologiju, što rade i Crkva i  Prof. Dr. o čijoj homofobiji je ovdje riječ, isto kao i kad se vjernik prometne u vjerskog fanatika, dobijamo čudnovato biće, u usporedbi s kojim i ovca i koza izgledaju neusporedivo i pitomije i humanije. Utoliko ih je nerijetko mnogo prirodnije i lakše voljeti od ljudi koji se inverzijom prirode i teologije pretvaraju u životinje, a prodaju za učitelje i Božje sljedbenike.

http://www.e-novine.com/stav/76708-Zato-kadikad-prirodnije-voljeti-kozu-nego-katolika.html

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s