“Antifašisti” s Kaptola

Novosti.com

Broj 680

Tagovi: Aritmetika politike

Datum objave: 30.12.2012. Piše: Marinko Čulić

Težak i ponižavajući poraz doživjeli su ovih dana hrvatski nacionalisti, posebno Katolička crkva. Prema upravo objavljenim podacima popisa stanovništva iz prošle godine, danas je u Hrvatskoj pola milijuna manje stanovnika nego u posljednjim danima socijalizma, a lako se sjetiti što su u ono vrijeme bile udarne teze tih nacionalista. Tvrdili su da tadašnja komunistička vlast bagatelizira pitanje nataliteta, a između redaka joj su ljuto predbacivali i puno više, da zapravo vodi politiku svjesnog demografskog urušavanja zemlje. Sada, međutim, ispada da su komunisti vodili pronatalitetniju politiku od ovih danas i da su nacionalisti dolaskom na vlast 1990. godine opasno okljaštrili biološko stablo svoje nacije. Još gore, brojke govore da su za nju bili pogubni ništa manje nego za Srbe u Hrvatskoj.

Naime, simbolički se poklopilo da otprilike polovica demografskog gubitka Hrvatske u ovih dvadeset godina otpada na etnički očišćene Srbe, a polovica na Hrvate. Sa stanovišta prosječne nacionalističke svijesti, o natprosječnoj da i ne govorimo, to je ravno padanju neba na glavu, jer nacionalisti vole gledati na naciju kao na stado za čije su timarenje i razmnožavanje oni najkvalificiraniji. A sada se, evo, ispostavilo da se to stado baš pod njihovom vlašću raštrkalo i osulo. Dakle, za nacionaliste ovo po svemu ne bi smjeli biti dani ponosa i slave, nego grizodušnog povlačenja u sebe, nakon čega bi se trebali oglasili nekim saopćenjem u kojem bi objasnili kako se u demografskom knjigovodstvu Hrvatske pojavio ovoliki deficit. Ali ništa od toga. Unatoč spomenutom minusu od pola milijuna ljudskih duša, ili baš zbog njega, dvije glavne adrese hrvatskog nacionalizma danas, HDZ i Katolička crkva, povele su nesmiljeni propagandni rat protiv Milanovićeve lijevo-liberalne vlade, koji jedva da ima usporedbe s ičim ranije.

Šef HDZ-a je čak i odgovornost za ovaj demografski sunovrat Hrvatske pokušao prebaciti na sadašnje vladajuće stranke, ali kako su one vladale jedva četvrtinu vremena nakon 1990. godine, naravno da to ne zvuči uvjerljivo. Štoviše, time se samo potvrđuje da jezik panike kojim progovara najveća opozicijska stranka otkriva njezinu vlastitu nesigurnost i nemir, što i ne čudi. Jer, dok desnica u debeloj većini evropskih zemalja čvrsto drži vlast, ona u Hrvatskoj izgleda klimavije i dezorijentiranije nego ikada. Tako je lakše shvatiti zašto u Karamarkovim najnovijim istupima ima puno snishodljivog razumijevanja za protivljenje Crkve zdravstvenom odgoju, dok Bozanić u božićnoj poruci i šire ničim nije pokazao da je to razumijevanje obostrano. Time se potvrđuje ono što smo na ovim stranicama zapisali još prije nekoliko mjeseci, da je Kaptol izgubio povjerenje u to da je HDZ zreo predvoditi opoziciju ovoj vlasti i odlučio je, barem do daljnjega, sam uskočiti na to ispražnjeno mjesto. Ali ni Crkvi ovo nije vrijeme za velike pothvate. I ona je u ovoj demografskoj recesiji (depresiji) izgubila više od 200.000 vjernika u odnosu na popis iz 2001. godine, što još nije dramatično, ali može je brinuti u svjetlu jedne povijesne činjenice.

Ona je vrlo utjecajna ne samo posljednjih desetljeća nego i duže, ali nema spomena vrijedno iskustvo neposrednog sudjelovanja u vlasti, pa čak ni iskustvo organiziranja relevantnih političkih stranaka (za razliku od Crkve u Sloveniji). S druge strane, HDZ ima obilato iskustvo na vlasti, ali pod vodstvom smušenog i skučenog Karamarka sve više gubi utjecaj. I sada se Crkva oprezno “njuši” s vjernim partnerom iz devedesetih, bojeći se da se ne dogodi da s njim zbroji mane, a ne vrline. Sasvim nedavno dogodilo se baš to. Crkva je, kao i sada, krenula u veliku kampanju protiv Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, koja je u početku izgledala dosta obećavajuće. Ali nakon što je potpredsjednik HDZ-a Damir Jelić, glasom iz groba, usporedio taj zakon s tragedijom Jasenovca i Bleiburga, stvar je primjetno zaškripala. Kampanja je na kraju završila fijaskom, a kler se spašavao tako što se svim silama trudio da se stvar što prije zaboravi.

Sada se postupa opreznije. Ne spominje se više referendum, na kojem Kaptol riskira da se fijasko očita i kao neka ponižavajuća cifra na biračkom brojčaniku, nego se oslonac traži u agilnim udrugama katoličkih laika te, što je novost, dijele se leci u trgovinama Konzuma i na kioscima Tiska. To je već vraški zanimljivo. Konzum je stari mrski protivnik Crkve iz jedne od prijašnjih kampanja protiv rada nedjeljom i kapitalističkog konzumerizma, pa kao da se više ne biraju ni partneri ni sredstva da ovaj put pritisak na vlast uspije. To govore i najave da će se od roditelja tražiti da im djeca bojkotiraju nastavu zdravstvenog odgoja, čime se ulazi u zonu građanskog neposluha, u koji Crkva dosad nikada nije kročila. Očito je da je kler, unatoč poduzetim mjerama predostrožnosti da se opet ne nasuče, ovo shvatio kao zadnju odsudnu bitku protiv modernosti građanskog liberalnog društva, koje doživljava kao ugrozu i uvredu svojih antisekularnih i antiprosvjetiteljskih stavova.

Da li ta bitka može biti dobivena? To je jedva moguće zamisliti. Ne radi se samo o tome da Crkva u Hrvatskoj zagovara tvrde konzervativne stavove, koji ne korespondiraju ni sa stavovima većine vjernika, nego i tome da ona udara svog protivnika tamo gdje je i on najtvrđi. Riječ je o tome da je većina socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka u Evropi, a tako je i u Hrvatskoj, odustala od svojih izvornih socijalnih stavova, o klasnima da i ne govorimo, i prebacila se na prenapučeni prostor ljudskih sloboda. Tu je konkurencija iznimno velika, opstaju samo najjači i najuporniji, a sve se vrti oko uvijek istih tema koje su pomodno preplavile političko tržište, iako su drugorazredne, u nekim slučajevima i trećerazredne, sa stanovišta sadašnje ekonomske i političke krize kapitalizma.

Sve te stranke sada su odrješiti borci za spolna, seksualna, rodna, bioetička i druga prava i slobode, koja brane utoliko žilavije što time brane i novi prostor svog političkog djelovanja, ne želeći se ni po koju cijenu vratiti na onaj stari. I to je stanje stvari kojem se zasad ne vidi kraj. Zato ih uzalud neki hrvatski radikalni katolički popovi (Damir Stojić) nazivaju čak “liberalnim fašistima”, oni neće, majci, odstupiti. A to, valja priznati, ipak ima i jednu dobru osobinu. Što može biti loše u tome da se i hrvatski katolički kler jednom nađe na antifašističkoj strani? Pa makar bila i samoproglašena.

http://www.novossti.com/2012/12/antifasisti-s-kaptola/

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s