Naslov knjige:

Kobni papa

Pio XII i njegova upletenost

u zločine 20. stoljeća

…i zašto Vatikan upravo

njega želi proglasiti blaženim

Hrvatski prijevod, 256 stranica, meki uvez

Normal
0
21

false
false
false

MicrosoftInternetExplorer4

Knjiga koju treba obvezno pročitati

kako bi dobili uvid u stvarno djelovanje

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin:0cm;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:”Times New Roman”;
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}

Normal
0
21

false
false
false

MicrosoftInternetExplorer4

Knjiga njemačkoga autora, pisca i novinara Matthiasa Holzbauera izazvala je pozornost europske javnosti prikazom zbivanja drugog svjetskog rata i papinsku (katoličku) upletenost u ratna zbivanja. Austrija, Abesinija, Španjolska, Italija, Slovačka, Poljska, Sovjetski Savez kao i Hrvatska dio su brutalnoga egzodusa i kalvarije europskih naroda.

 

Autor u svojoj knjizi obuhvaća mračno razdoblje i njene glavne protagoniste koji su upravljali mnogim narodima Europe pa i šire. Prenosimo samo neke kratke izvatke:

Poput živog mrtvaca on stalno lebdi u javnosti: papa Pio XII kojeg su njegovi nasljednici na papinskome tronu stalno pokušavali proglasiti blaženim. Njegova zlokobna šutnja o holokaustu do sada je sprječavala taj korak. No Vatikan ne popušta. Zbog čega zapravo?

 

Tko se pozabavi ovim pitanjem naći će puno više od krivnje crkve prema židovima. Eugenio Pacelli obilježio je čitavu epohu – i pritom nagomilao veliku hrpu leševa u podrumu: opravdanje građanskih, kolonijalnih i svjetskih ratova, savezi s fašističkim diktatorima, zataškavanje genocida. Sve to samo da bi se i dalje povećavala vlast Vatikana nad dušama ljudi (i njihovim novčanicima).

 

Novinar i pisac Matthias Holzbauer otkriva strategiju Vatikana koja se skriva iza pobožnih riječi i licemjernih rituala: hod natrag u Srednji vijek. Protiv toga pomaže samo odlučno i utemeljeno informiranje. Jer tko šuti priznaje krivnju.

 

 

Autor u svojoj knjizi obuhvaća mračno razdoblje i njene glavne protagoniste koji su upravljali mnogim narodima Europe pa i šire. Prenosimo samo neke kratke izvatke:

 

Papa kao pobornik fašizma: Tko dakle želi papu Pija XII proglasiti blaženim i svetim, kako to planira papa Benedikt XVI, taj će također inkvizitorskog papu Pija X, kojeg je svetim proglasio osobno Pio XII, proglasiti svetim po drugi put Što je to međutim drugo nego gruba najava borbe ustavu jedne moderne demokratske pravne države u kojem su utemeljeni sloboda mišljenja, sloboda vjere i sloboda odlučivanja, dakle čovjekova slobodna volja? Proglašenje blaženim Pija XII bio bi također signal da Vatikan želi nastaviti politiku smanjenja ljudskih prava koju pape već stoljećima provode. Sjetimo se samo Grgura XVI koji je 1832. čovjekovu slobodu savjesti proglasio doslovno «ludošću», latinski «deliramentum». I navodno tako liberalan Lav XIII tumačio je «da nikada nije dopušteno poticati slobodu mišljenja, slobodu štampe, slobodu naučavanja kao i, bez izuzetka, religijsku slobodu». I još je papa Pavao VI zaklinjao svijet da «ispravnu slobodu savjesti» ne zamjenjuje «lažnom slobodom mišljenja».  Što je»lažno», a što «ispravno», to naravno uvijek određuje trenutnipapa i nitko drugi.

Bit će još pokazano kakva je država bila ideal Pija XII. To ni u kom slučaju nije bila pravna država s mnoštvom ravnopravnih religija, s vjerskom slobodom i slobodom savjesti. To je bila katolički obilježena staleška država fašističkih svojstava, kakva je postojala više od 35 godina u Francovoj Španjolskoj ili kratko vrijeme u Austriji pod kancelarom Dollfußom; kako ju je utjelovila Mussolinijeva Italija ili katolička Hrvatska za vrijeme Drugoga svjetskog rata, gdje su katolici zvjerski pobili stotine tisuća pravoslavnih Srba a da se papa Pacelli ni jednom riječju nije umiješao ili zaustavio ubijanje. No o tome više kasnije.

Vatikan

kao ratni huškač Prvoga svjetskog rata

Kad je «sveti» papa Pio X preminuo u kolovozu 1914. godine, dakle kratko nakon početka Prvoga svjetskog rata, inteligentan i odlučan vatikanski službenik Pacelli već se dugo bavio svojom životnom temom: Zajedno sa svojim mentorom Gasparrijem on je radio na izradi konkordata, dakle ugovora između države i Crkve. Takvi su ugovori uvijek postojali tijekom povijesti, ali sada su za Vatikan bili osobito važni: Zato što nije više imao vlastitu državu i preko nje mogućnosti za diplomatski i politički utjecaj, pokazali su se nužni za pregovore. Tu moramo reći: Onaj tko je kod takvih pregovora izigran do danas nije nikada bila Crkva, to je uvijek država. I pritom se uvijek radi o dvije stvari: o indoktrinaciji djece preko Crkve i o novcu koji država treba platiti Crkvi.

Vatikanu je dakle uvijek isključivo bitna njegova korist, njegova moć i njegov novac. Tu je Pacelli brzo bio u svom elementu i već s prvim konkordatom koji je isposlovao, on piše povijest. Svakako ne u pozitivnom smislu. On je naime svojom bezobzirnošću i bezosjećajnošću raspirivao velike napetosti koje su nešto kasnije dovele do izbijanja Prvoga svjetskog rata.

________________________________________________________________________________________________

 

Beatifikacijom pape želi ga se istaknuti kao uzor budućim papama. Pritom bismo odmah trebali zaboraviti da proglašenje blaženikom ili svecem treba imati veze s vrlinama etičke ili moralne vrste, osobito ne u smislu Isusa, Krista. Ne, ovdje se prije svega radi o podčinjenju vjernika, o jačanju moći, bogatstva i ugleda same Crkve. U slučaju kad jedan papa treba biti proglašen blaženim ili svetim, onda je to naročito točno!

Helvetius, čuveni francuski filozof prosvjetiteljskog razdoblja, već je u 18. stoljeću govorio o Katoličkoj crkvi na sljedeći način: „Čitamo li njihove legende o svecima, naći ćemo imena tisuća zločinaca proglašenih svetima!»

Pio XII nije ipak otišao tako daleko – iako je s vatikanskoga gledišta svakako promicao utjecaj Rimske crkve. Vidjeli smo da je već mladi vatikanski službenik Eugenio Pacelli na važnom položaju pomogao iznova formulirati konkretne zakone i u njih ugraditi polaganje prava papinstva na apsolutnu vlast i centralizaciju papinske moći u Rimu. Upravo to konkretno ostvarivanje papinskih zahtjeva za vladanjem u svim područjima, ostalo je kao Pacellijeva zadaća u daljnjem tijeku njegove karijere. U svibnju 1917. imenovan je nuncijem, dakle papinskim poslanikom, u Münchenu.

Predočimo si situaciju na kraju Prvoga svjetskoga rata: srušene su velike srednjoeuropske monarhije – Habsburško carstvo i Njemačko carstvo. Širom Europe rađale su se demokracije. Međutim, Vatikan se uvijek borio protiv demokracije i ljudskih prava. Carevi i kraljevi, postavljeni „Božjom milošću“, preko kojih je Vatikan stoljećima širio u narodu, davali su Crkvi za zahvalu velikodušne privilegije. Sada su posvuda u novonastalim državama izranjali zahtjevi za odvajanjem države od Crkve, pa tako i u Weimarskoj Republici (u Njemačkoj).

 

Ožujak 1938.:Austrija je pripojena «Velikome njemačkom Rajhu».

 

Katolička crkva promijenila je stranu vrlo brzo i bez puno ustručavanja prebjegla novim vlastodršcima u Hitlerovoj milosti. Kardinal Theodor Innitzer dao je da u ožujku 1938. u novopridruženoj „Istočnoj marki“ zvone sva crkvena zvona i poslao je novoimenovanom gauleiteru (vođa regionalnog ogranka stranke, op.prev.) Beča jamstvo da će austrijski biskupi „slobodnom voljom i bez prisile ispuniti svoju nacionalnu dužnost. Theodor Innizer dalje poručuje: „Znam da će ovo očitovanje slijediti dobra suradnja. S izrazima najdubljeg poštovanja i Heil Hitler!“ 53)

 

4.8. Hrvatska (1941. – 1943.)

Strašni pokolji

u ime “Božje i Marijino”

 

Ovime smo stigli do jednog od najmračnijih poglavlja crkvene povijesti 20. stoljeća tako bogate moralnim padovima, zapravo dubokim posrtanjima. U periodu između 1941. i 1943. na području razbijene Kraljevine Jugoslavije nastala je njemačko-talijanska vazalna država: fašističko-katolička “Hrvatska Boga i Marije”, kako je bila nazvana, u kojoj su pod dobrohotnim vatikanskim pokroviteljstvom nezamislivom okrutnošću izbile stoljetne religiozne napetosti i konflikti.

 

Eugenio Pacelli, vodeći vatikanski diplomat izvanrednog pamćenja, imao je u Jugoslaviji još jedan otvoreni račun. Iako je tridesetih godina katolicima u multikonfesionalnoj Kraljevini Jugoslaviji bilo prilično dobro, Vatikan je htio i s tom zemljom obavezno postići sklapanje konkordata što se, međutim, zbog otpora pravoslavne crkve izjalovilo. Pacelli koji je kao kardinal državni tajnik bio ovlašten za sudjelovanje u pregovorima o tom konkordatu, osjećao se duboko uvrijeđenim i izrekao je u prosincu 1930. godine znakovitu prijetnju: «Doći će dan, … kada neće biti malo onih koji će žaliti što su odbili plemenito i velikodušno djelo koje je Kristov namjesnik ponudio njihovoj zemlji.» Karlheinz Deschner komentira to ovako: «Pacelli je očito znao što je rekao. Njegova prijetnja nije izgovorena u vjetar. 1941. godine ispunila se u mjeri koja je gotovo nadišla najgore masakre kršćanskoga srednjeg vijeka.» (100)

 

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin:0cm;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:”Times New Roman”;
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}
Klikni ovdje za Narudžbe