Crkva i biskupi i novi društveni izazovi

Peščanik.net

Jaroslav Pecnik | 27/08/2012

Duhovne i političke poruke s oltara

Brojni analitičari naše društvene scene slažu se kako, prigodom obilježavanja nedavnih marijanskih blagdana, naši (rimokatolički) biskupi, odnosno crkva u cjelini, nisu tako žestoko (is)kritizirali aktualnu vlast još od vremena kada je zagrebački nadbiskup Bozanić progovorio o grijehu struktura. Sjećamo se, tada su, a tome je prošlo već dosta vremena, daleko više aplaudirali građani nego li sami vjernici, a pokazalo se ubrzo kako je i sam uzoriti kardinal shvatio da se previše zaletio, te da mu je osobno, a i crkvi samoj, nedvojbeno „profitabilnije“ umjereno i opreznije istupati. Međutim, biskupske poruke izrečene za ovogodišnju Veliku Gospu jasno svjedoče o velikom nezadovoljstvu (pa i nervozi) koje vlada u crkvenim redovima; odnosno, zašto hrvatski kler ovu vlast smatra nenarodnom, kako joj je to uostalom nedavno s oltara bilo i poručeno. Naravno, postoje krugovi unutar crkve koji drže da bi, posebice u ovim politički delikatnim i ekonomski teškim danima, biskupi trebali istupati umirujuće, ne samo na vjerničku, već i uopće na svekoliku hrvatsku populaciju. Uvjereni su kako ljudi u ovim teškim vremenima (a bolja se, usprkos obećanjima, ne naziru) trebaju riječi ohrabrenja, potpore i razumijevanja, a ne zapaljivu retoriku kojom ih se zatrpava sa svih strana. Osobno ne dijelim ovo mišljenje; uvjeren sam kako bi crkva, bez ogleda na sve prigovore trebala još žešće i kritičnije istupati, ali pri tomu bi se daleko više trebala služiti argumentima, a ne pukim ideološkim frazama, prozivanjima i ispraznim moraliziranjem, što joj je, na žalost, u posljednje vrijeme postalo manirom društvenog ponašanja.

Crkva i biskupi posvema su u pravu kada tvrde da su se vlada i političke elite otuđile od građana i (pre)malo vode računa o stvarnim životnim problemima. Uostalom, oni kojima je dobro nikada neće, niti mogu shvatiti zašto se bune oni kojima je loše. To se dobrim dijelom odnosi i na samu crkvu i crkvene prelate, jer i sami spadaju u povlaštenu kastu privilegiranih, ali čini se da im to ni malo ne smeta. Ako i vide životne probleme svojih vjernika, oni ih elegantno zaobilaze. Dok vladajuća koalicija, na čelu s dvojcem (bez kormilara) Milanović-Čačić, vodi jalove i zaludne bitke oko dvojbenih projekata i do predizbornih obećanja drži kao do lanjskog snijega, crkva i biskupi, čini se, sve se više priklanjaju Karamarkovom „retuđmaniziranom“ HDZ-u, smatrajući to perspektivnim izborom i izglednom političkom opcijom za promicanje vlastitih interesa. I uistinu, u kratko vrijeme obnašanja vlasti Milanovićeva se vlada pokazala kao raštimani orkestar, u kojem se ponavlja većina slabosti bivše hadezeovske vlasti. Naravno, sve se ovo danas zbiva pod egidom nekakve nove pravednosti, pa su ove karikaturalne pojave utoliko licemjernije i utoliko više izazivaju zgražanje kod građana; za Sanaderove vladavine barem je bilo jasno s kakvim političkim „šuftovima“ imamo posla, ali da se takvo što može ponoviti malo je tko vjerovao. Međutim, opet nam se povijest ponavlja, ali za to (ovaj put) ne smijemo kriviti nikog drugog, već sami sebe.

Crkva ima posvema legitimno pravo, čak dužnost (jer i ona se deklarativno zalaže za opće dobro) javno djelovati, otvoreno govoriti, kritički istupati i pozivati ljude na solidarnost, opominjati na sveprisutnu društvenu i moralnu dekadenciju, jer je sve veći jaz između manjine koja ima sve i ogromne većine koja doslovno nema ništa, a imat će još i manje. Ali, crkva pri tomu mora biti svjesna kako ona, kao civilna institucija, nema nikakva povlaštena prava, niti ekskluzivnu poziciju. Kada apostrofira probleme i nepravde u društvu; kada traži odgovornost vlasti za (ne)učinjeno, jednako tako se i ona sama mora odgovorno ponašati. Ako kritizira druge i sama mora (o)trpjeti kritiku. Raskorak između svetog i profanog te normativnog i realnog intenzivno živi i u crkvenim redovima. Crkva mora prihvatiti pravila otvorenog društva, a to do sada nije željela, niti je bila u stanju (u)činiti, jer (je) izbjegava(la) samokritički se pogledati u ogledalo i suočiti sa istinom o sebi. Što prije to biskupi shvate, to bolje po crkvu, jer će time doći do spoznaje kako crkva ništa nije bolja ni gora od društva u kojem djeluje, a da se vjerodostojnost prije i iznad svega stječe djelima, a ne riječima. A, to se onda veže i uz egzistenciju crkve, ne samo kao vjerske i duhovne institucije, već i kao jednog od stupova našeg novodobnog postkomunističkog, tj. liberalnog (divljeg) kapitalizma. Do sada se crkva, u ovim novim društvenim okolnostima, neprikriveno ponašala kao nekakva velika, profitabilna transnacionalna kompanija. Crkva, ma što naši biskupi o tomu mislili, podliježe kritičkom sudu javnosti, ako zbog ničeg drugog, a ono stoga što je veliki korisnik javnih fondova i državnih sredstava. Građane nitko ne pita žele li to oni ili ne platiti, a ako već plaćaju, morali bi znati kako crkva raspolaže njihovim novcem. Ali, tu transparentnosti do sada nije bilo. Sve to pokazuje kako su i u našim uvjetima društvo i čovjek, kako to tvrdi Jaspers, definitno (pot)pali u kandže sveopće osrednjosti, tako da nije ni čudo da se ni crkva ne snalazi najbolje u ovim vremenima banalnosti zla, čak štoviše i sama ih, više nego uspješno (re)producira. Zar se onda treba čuditi zašto se i u crkvenim redovima relativiziraju pa i opravdavaju mnoge nedopustive stvari. Kršćanstvo nije, ili barem ne bi trebalo biti samo vjera, već i način života. Utoliko političke po(r)uke s oltara nikako ne bi smjele biti ideološki isključive, nacionalistički prizemne i sl. Morale bi jasno i razgovjetno upozoriti na suštinu problema i uputiti čovjeka, tj. vjernika, kako primjereno reagirati na društvene izazove.

Đakovačko-osječki nadbiskup dr. Srakić je pozvao vjernike na zaštitu ljudskog i Božjeg dostojanstva, te na svjedočenje žive vjere, a ujedno je i konstatirao kako „sloboda kao nova religija ne može pomoći, već samo odmoći čovjeku… koji zanemaruje činjenicu da se ne može igrati Boga, bez obzira na sva dostignuća znanosti i napretka“. Međutim, veliko je pitanje koliko sam kler, pa tako onda i vjernici, autentično svjedoče svoju vjeru. U našem društvu se preko 80% ljudi deklarira rimokatolicima, a zajednica nam je premrežena kriminalom i korupciijom. Tu nešto nije u redu, ali crkva i biskupi o tomu šute. Crkva je živi organizam; nije niti može biti savršena, ali ukoliko želi da joj se vjeruje i da ju se slijedi, mora primjerom potvrditi svoju vjerodostojnost. Na žalost, toga ima sve manje. Čuje li crkva uopće glas ogromne većine socijalno obespravljenih građana; zašto se o tragičnom položaju radnika „Kamenskog“, „Jadrankamena“ i „Diokija“ (a mogli bi nabrajati u nedogled) nije jasnije i glasnije očitovala? Ta zar i tu nisu prisutni vjernici i njihove obitelji, koji traže zaštitu, solidarnost, pravo na dostojanstven život i zarađenu plaću? Ali, crkva se, jer to navodno nije u njenoj naravi, ne oglašava o konkretnim slučajevima. Samo načelno. A, trebala bi; ne stoga da odradi posao politike, sindikata i(li) tužilaštva, već kako bi vjerodostojno potvrdila svoje načelne stavove. U siromaštvu nema, niti može biti dostojanstva; svaka priča o tomu gubi na značaju ako se uistinu konkretno ništa ne poduzima kako bi se pomoglo ljudima. Ali, kada želi, crkva dobro zna kako postupati; primjerice, nije li biskup Srakić išao u pohode ratnom zločincu Glavašu i udjelio mu biskupski blagoslov u bolnici, iako je dobro znao da potonji simulira štrajk glađu. Zašto barem mjesni župnik nije otišao među radnice „Kamenskog“? Nitko ga u tome nije priječio. Dapače, prosvjednici su pozivali i predstavnike crkve da im pruže potporu, ali njihove riječi nitko nije želio čuti.

Crkva pokazuje veliki entuzijazam kada poziva na čišćenje, zlom duboko i zastrašujuće kontaminiranih društvenih štala, ali pri tomu mora biti svjesna kako do toga neće, niti može doći, ukoliko se ograničavaju sloboda mišljenja i djelovanja. Kada dr. Srakić govori o navodnom krimenu slobode, još je to i moguće razumjeti s rimokatoličkih dogmatskih, tj. doktrinarnih pozicija. Međutim, kada crkva zagovara dijalog u društvu, onda ona mora i dokazati da je i sama spremna na njega. Prije svega, mora u vlastitim redovima otvoriti unutarcrkveni, ali i iskreni ekumenski dijalog, uključujući i dijalog s ateistima. Bez tih poteza nema, niti može biti nove evangelizacije. A, samo tako crkva može razumjeti i prepoznati znakove vremena. Kardinal Bozanić za sva zla našeg postkomunističkog društva proziva propale utopije XX. stoljeća (nacifašizam i boljševizam), ali to je samo jedna strana medalje. Divlji kapitalizam koji danas imamo i koji bezdušno i beskrupulozno ruši sve pre sobom, nije samo rezultat spomenutih, propalih (ne)povijesnih projekata, već je prije i iznad svega izraz čovjekove pohlepe kojom se razaraju duša i um zajednice. Istina, crkva proziva i osuđuje tu pohlepu, ali ujedno i sebe samu eskulpira od te iste pohlepe, kojoj uveliko robuje. Drugim riječima, crkva danas u Hrvatskoj nije na razini povijesnih izazova koji joj se nameću; daleko se više bavi izmišljenim ili nametnutim, nego li stvarnim problemima. Više se bavi etničkim i ideološkim, nego li etičkim pitanjima. Stoga, Bozanićev poziv da se „crkva i u ovim teškim i složenim vremenima drži provjerenih oslonaca“ nije poziv za novi crkveni aggiornamentto (prilagodbu), već je svojevrstan bijeg od konfliktne realnosti za koju crkva nema lijeka. Radikalni zaokreti u ponašanju, za crkvu, kao tradicionalističku i konzervativnu instituciju, nisu karakteristični, ali Bozanić bi trebao uvidjeti da bi hrabriji i iskreniji javni istupi prelata bili daleko poželjniji. U tom je pogledu naša crkva ispod razine društvenih zahtjeva; zapravo samo svjedoči o religioznosti koja je ispražnjena od svakog sadržaja autentične vjere. Bozanićeve po(d)uke o „provjerenim osloncima“ mogle bi se u (za)danim okolnostima iščitati i kao prihvaćanje ljubavnih poruka od strane Karamarkova HDZ-a, koji otvoreno od Kaptola traže potporu i pokroviteljstvo. O degutantnosti takva ponašanja ne bi trebalo ni govoriti, ali u tomu, na žalost, nema ničeg novog ni čudnog, jer crkva i biskupi (od) uvijek više ljube nacionaliste nego li socijaliste, koje tek iznuđeno i dozirano trpe. Paradoks je u tomu što je hrvatska katolička crkva od socijaldemokratskih vlast uvijek dobivala više i bolje, nego li od HDZ-a. Ali, to više govori o bijedi socijaldemokracije, nego li crkve kao takve. Račan je, samo se prisjetimo, činio cijeli niz ustupaka crkvi isključivo stoga što nije poznavao njezin duh i što je precjenjivao njezinu ulogu i značaj. Čini se kako i Milanović kreće istim putom, ali kako kaže jedna anegdota: ukoliko želimo nasmijati Boga, dovoljno je da mu se obratimo pričama o našim planovima i nakanama.

Marijanske poruke s oltara, uostalom kao i političke reakcije na istupe biskupa, jasno pokazuju i dokazuju kako i koliko je naše društvo još uvijek podijeljeno i konfrontirano. I političari i biskupi pozivaju na dijalog, ali svatko traži da se respektiraju samo njihova pravila. Drugim riječima, nudeći dijalog, čvrsto se drže monologa. To je dokaz kako još uvijek u nas prevladava strah od drugog i drukčijeg. Ono što je stvarno bogatstvo, a to su razlike, u nas se drži smrtnim grijehom. Međutim, dok ne postanemo svjesni drugog, nećemo u punoj mjeri biti svjesni ni sebe samih. Tek kada povjerujemo drugome, kada shvatimo da usprkos tomu što drukčije misli nije naš neprijatelj, tek tada i sami postajemo autentičnim. Na žalost, još uvijek smo jako daleko od ovakvog ponašanja; tek nam predstoji put razotkrivanja drugog, a ima li u našem društvu uopće snage za takvo što, veliko je pitanje. Jedno je izvjesno, u dogledno vrijeme sigurno ne.
Novi list, 22.08.2012.

Peščanik.net, 27.08.2012.

http://pescanik.net/2012/08/crkva-i-biskupi-i-novi-drustveni-izazovi/

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s