Osuda crkvene hipokrizije i ‘vlasti’ cara nad Bogom

Jutarnji.hr

PRIJEVOD TOLSTOJA

Autor: Željko Ivanjek

Objavljeno: 07.08.2012.

Mnoge odbijaju Tolstojevi debeli svesci, no i oni znaju, ipak, tko je taj pisac. Nečitaoci ga poznaju iz holivudskih, ali i iz ruskih filmova. Svi oni znaju za “Anu Karenjinu”, za junake “Rata i mira” itd. Malo je koji autor svjetske književnosti veći od književnosti, filma i ove fraze od samog Tolstoja.

Ali, nisu samo Tolstojevi romaneskni likovi predmetom tzv. općeg interesa, već i njegov osobni život. Još nedavno snimljen je film o Tolstojevim posljednjim danima, a zvao se “Posljednja stanica” – genijalnog pisca utjelovio je Christopher Plummer. Ako bi vrsnoća književnog djela i živost likova bili dovoljni, onda bi bilo mnogo više biografskih filmova o piscima.

U slučaju Tolstoja radi se, ipak, o osobnosti koja može zaintrigirati aktualne producente. Grof Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910) pobjegao je iz Jasne Poljane glavom bez obzira, i to pred suprugom i djecom. Navodno u kući skriveni a zapravo nepostojeći novac potjerao je 80-godišnjeg starca u smrt na dotad bezimenoj željezničkoj stanici (Astapovo). Tamo je završio patrijarh svojte Tolstoj, onaj isti koji je nastojao poučiti svijet dobrome i ispunjenom životu.

Bez pokajanja

U tome je, zacijelo, uspio barem s nekim čitateljima, ali ne i s vlastitom obitelji. U potjeru za njim krenula su prije svih njegova djeca, ali i jedan svećenik. On ga je pitao je li promijenio svoje mišljenje o Crkvi, no starac je, ležeći u postelji šefa stanice, ostao pri svemu što je pisao i govorio proteklih desetljeća. Drugim riječima, pri stajalištima zbog kojih ga je Sinod Ruske pravoslavne crkve ekskomunicirao još 1901. godine.

Tolstojeva novoizašla knjiga “U što vjerujem?” (preveo Luka Malnar, V.B.Z., 2012) daje odgovore svakome koga zanima zašto je pisac bio izbačen iz Crkve, zatim kako je otkrio vjeru u Krista i kako mu je ona preokrenula život. U knjizi se, također, mogu iščitati razlozi, između redaka, zbog koji se starac odbio pokajati na samrtnoj postelji. Njegovo posljednje odbijanje nije bilo časovito, već posljedica životnog svjetonazora.

Poput barabe

Poput Svetog Augustina, Tolstoj je otvoreno pisao o zabludama svog života i osuđivao njegov najveći dio, sve do otkrića prave vjere. Ili njegovim riječima: “Ja sam baš tako, kao razbojnik na križu, povjerovao u Kristovo učenje i spasio se”.

Sebe doživljava, dakle, kao jednog barabu kakvim je bio sve do svoje 55. godine, kada piše knjigu “U što vjerujem?” Bio je nihilist “u smislu odsutnosti svake vjere”. Od spomenutog broja godina odbio bi prvih petnaest – kao vrijeme bezazlenog djetinjstva. Idućih 35 proživio je kao razbojnik, kako bi posljednjih 27 živio s vjerom u Krista.

Strpljenje prema geniju

Pitanje je, dakako, zašto ga je vlastita vjera dovela u situaciju da bude ekskomuniciran iz Crkve. Pri tome, treba naglasiti da je Crkva dugo pokazivala strpljivost prema romanesknom geniju. Naime, predmetnuta je knjiga bila objavljena na ruskom izvorniku još 1883. Već u njoj postoji svaka osnova, pa i one što su se spominjale na moskovskom Sinodu 20-ak godina kasnije, za njegovu ekskomunikaciju.

U knjizi “U što vjerujem?”- jedan oxfordski priručnik donosi ovaj naslov bez upitnika! – pisac se ispovijeda, i objašnjava kako ga je vjera izvela na pravi put. Pronaći vjeru znači, kod Tolstoja, pronaći istinski život. Istovremeno, skoro na svakoj stranici vrlo oštro dijeli svoju i svaku vjeru od službenog naučavanja Crkve. Pristaje se pokoriti riječima Krista, Biblije, ali ne i crkvenom tumačenju istih. Ne skrivajući da je crkvena hipokrizija pozadina na kojoj piše, inzistira na tome da se vjernik vrati izvornim Kristovim riječima, a to znači da ignorira stav Crkve, njeno tumačenje i autoritet.

Međutim, bez prevelikog skrivanja pisac ujedno naznačava da Crkva služi vlastodršcima te da je ozbiljan vjernik ne treba slušati. Na jednostavno pitanje – Da li je car čovjek? – Tolstoj izravno tvrdi da ga ne treba slušati. Treba li čuditi, onda, da je među mladim revolucionarima bilo i onih koji su sazrijevali na Tolstojevim knjigama.

Hranio diva izdavaštva socijalizma

Hrvatski čitatelji zadugo su Tolstoja doživljavali isključivo preko njegovih književnih remek-djela. Poslovično se govorilo da je on hranio jednog socijalističkog izdavača (Nakladni zavod Matice hrvatske), a Dostojevski drugog (Znanje). Jasno, ne treba kao hraniteljice zanemariti ni M. Delly ni Daphne de Maurier.

Na Tolstojeve vjerske i moralne stavove najbolje je ukazala knjiga “Krug čitanja” (Sipar, Zagreb), svojevrsna antologija u kojoj je sabrao “misli mnogih pisaca o istini, životu i djelima”. Tu je i njegova : “Ne bude li (čovjek) radio ono što je nužno i razumno, radit će ono što je nepotrebno i glupo”. Bilo kako bilo, knjiga “U što vjerujem?” može pomoći svakome da bolje razumije genijalnog pisca i njegovo djelo, ali i sebe sama.(Ž. I.)

http://www.jutarnji.hr/osuda-crkvene-hipokrizije-i–vlasti–cara-nad-bogom/1045927/

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s