Sveti blud

Peščanik.net

Heni Erceg | 30/03/2012

„Mučno mi je od boli, osjećaja nemoći i krivnje kroz koju svaki put prolazim kad mi spočitavaju da ovo radim prekasno ili iz nekog vlastitog interesa. Bol i težinu potisnuo sam, a strah kojim sam bio beskrupulozno manipuliran bio je toliko moćan da je vladao sa mnom sve do sada. Tko će mi vjerovati, tko će me poslušati, je li ikome dovoljno stalo?“

Ove potresne riječi priličile bi nekoj od brojnih žena silovanih za vrijeme rata u Bosni i Hrvatskoj, a koje i dan danas bezuspješno čekaju neku sudsku pravdu u svojim malim, konzervativnim i nepravednim državama. Ali ne, nije ovdje riječ o takozvanom ženskom pismu, podcijenjenom već u samom terminu, nego se radi o mučnoj ispovjedi muškarca, američkog liječnika, odraslog u malom mjestu Bibinje, pokraj Zadra. On svoju torturu nije, međutim, prošao u ratu, nego u najljepšim danima djetinjstva, odlazeći na mise i ostale crkvene dužnosti kojima ga je podučavao tamošnji župnik.

Čitav jedan život kasnije taj je čovjek javno progovorio o zlostavljanjima što ih je nad njim godinama provodio omiljeni seoski župnik, koji danas u istom mjestu mirno živi svoje penzionerske dane. A onda su se javile i druge žrtve, koje je don Ivanov godinama zlostavljao, pa se saznalo i da je mjesecima ranije o svemu obavješten i župnikov nadređeni, to jest zadarski nadbiskup.

Tu se, po logici uređene države, klupko trebalo odmotati brzo i efikasno, a pravna država zajedno s Crkvom poduzeti zakonske mjere kako bi žrtve konačno dobile nekakvu, barem pravnu satisfakciju. Ali ne, ne ide to tako, ne s Crkvom u Hrvata koja je odavno, ima tome već više od dvadeset godina, postala državom u državi, pa za nju, eto, vrijede pravila diplomatskog imuniteta.

Zadarski nadbiskup nije naime o zločinu obavjestio civilne organe istrage, jer tvrdi da se državni zakoni ne odnose na Katoličku crkvu i zaključuje: „Pa nisam ja neki organ da surađujem s Udbom!“ Tako smo saznali da Crkva policiju vidi kao zloglasnu bivšu jugoslavensku službu, te da se stoga smatra eksteritorijalnom, čak i u pitanju zločina. Potom je u pokušaju relativizacije pedofilije nadbiskup utvrdio i kako „treba shvatiti kontekst 70–tih godina kada je don Ivanov bio župnik, i kada se u Italiji na primjer tražila legalizacija pedofilije“. I dalje: „Ovoj se tematici nije ozbiljno znanstveno pristupilo!“ Ergo, pošto pedofilija nije bila znanstveno regulirana, onaj je odvratni napasnik valjda vjerovao da – zlostavljajući dječake, uništavajući im život dugoročno – zapravo pridonosi napretku znanosti.

Ali ima ovaj skandal, osim enormne i tako tipične arogancije vrha Katoličke crkve, i svoju drugu stranu. Prema zakonu, naime, svako je zataškavanje saznanja o nekom zločinu kazneno dijelo, pa tome podliježe i zadarski nadbiskup koji je za zlodjela svoga podređenoga znao, a da o tome nije obavijestio policiju. No, nikome u ovdašnjem pravosuđu ne pada na pamet niti da se o skandalu oglasi, a kamoli da primjereno kazni to bahato crkveno lice, nego policija uredno isljeđuje žrtve, dok ni u tragovima nema naznaka da bi se istom tretmanu podvrgnuo i zlostavljač.

Iako je Hrvatska, formalno, sekularna država, pa bi shodno tome i njeni zakoni imali biti iznad crkvenih. Eh, ali da je doista tako, ne bi Katolička crkva bila najgramziviji uživalac brojnih beneficija državnog proračuna, nego bi živjela od vlastitih skromnih prihoda i mogla samo sanjati o životu u aristokratskoj raskoši kakvu Kaptol sada uživa u državi od koje godišnje muze nevjerojatnih 50 milijuna eura. A da taj masni zalogaj, otkinut od usta svih građana, i vjernika i nevjernika, nije umanjen niti u ovim recesijskim vremenima, jer ni nova vlast nije imala snage revidirati takozvane Vatikanske sporazume prema kojima Katolička crkva ima pravo na ogromna državna sredstva. Kako stoga od te vlasti očekivati odvažnost u primjeni civilnih zakona i na tu instituciju, kao i na sve ostale grupacije ili pojedince.

Štoviše, evidentno nasilje nad djecom ovdje je podložno vrlo diskretnom odnosu državnih organa prema zlostavljaču i njegovim crkvenim advokatima, baš kao što je to bilo i onda kada su biskupi javno branili ratne zločine nad srpskim civilima kao nužnost u obrani takozvane domovine.

U izvanredno licemjernoj državi smatra se, eto, prirodnim da visoko crkveno lice prikriva zločin, a da vlast drhti već na sam spomen zakonskog tretiranja takvog svećenika, dok se naravno od same Crkve ni u paklu ne može očekivati da sama sankcionira „mangupe u svojim redovima“.

I kako bi to uopće mogla institucija temeljena na tisućljetnoj beskrupuloznosti i hipokriziji, čiji je poglavar ovih dana, bazajući Meksikom, tumačio kako baš „djecu treba čuvati i zaštititi“. Dok je istodobno odbio primiti neke od nebrojenih žrtava crkvene pedofilije u Meksiku, mada to inače čini stalno u brojnim drugim državama svijeta. Ali ne i u Meksiku, zato jer je 1999. upravo Ratzinger, tada kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, bio direktno upoznat s masovnim zločinima meksičkog svećenika Maciela, inače radikalnog antikomuniste, ali i zataškao taj veliki pedofilski skandal, jer da je riječ o osobi koju tadašnji Papa Ivan Pavao II „neizmjerno voli i koja je učinila velika dobra crkvi“.

Doista, samo vrag zna što bi o svemu tome rekao onaj goli muškarac na raspelu.
Mladina, 30.03.2012.

Peščanik.net, 31.03.2012.

http://pescanik.net/2012/03/sveti-blud/

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s