INTERVJU Nenad Veličković: Vjeronauk ‘zombira’ djecu

Slobodna Dalmacija

28.03.2012. | 12:00

Ugledni sarajevski pisac i sveučilišni profesor, govori o novoj knjizi ‘Vremenska petlja’, udžbeničkoj politici u BiH i samizdatima

‘Na neki iščašen način privilegija je doživjeti raspad
države i ulazak u navodne nezavisne i demokratske
države u kojima glavnu riječ vode uglavnom moralni kepeci’
AZRA RIZVANBEGOVIĆ

Nenad Veličković (1962.), sveučilišni profesor, prozni i dramski pisac, autor radiodrama, kolumnist portala Deutsche Welle, još od svoga debitantskog romana “Konačari”, nema mjesto ni u jednoj od najmanje četiri književnosti u Bosni i Hercegovini. Niti ga traži. Što, naravno, branitelje dogmi i glasnogovornike ideologija kroz književnost ne sprječava da mu brane pristup.

Vela, kako ga zovu prijatelji, sam je svoj izdavač i autor koji u službenoj biografiji ističe imena gradova u kojima je čitao pred publikom. A načitao se, nije da nije. Kada ne putuje, ne piše i ne predaje, ovaj izviđač u mirovini s nekoliko suradnika analizira udžbenike u Bosni i Hercegovini, pokazujući, kako piše u njegovoj knjizi “Dijagnoza patriotizam”, načine na koje ideologija putem književnosti oblikuje, zastupa i brani “interese nacija”.

Privilegij svjedočenja

Prvo je bio serijal radijskih drama “Vila Retorta”, pa kazališna predstava “Vremenski tunel” i evo je na istu temu nastao i roman “Vremenska petlja”, objavljen krajem prošle godine. Za početak, ima li kraja ili sada slijede: zbirka poezije, TV serija, film i videoigra o bosanskoj povijesti?

– Nema kraja. Osim nabrojenog, slijedi zbirka priča, web-sajt, naučna studija, okrugli stol i haiku.

“Vremenska petlja” priča je o troje mladih, rođenih početkom devedesetih, odraslih i formiranih u takozvanoj tranziciji – procesu prelaska iz ničega u ništa, kako je govorio doajen bosanskog novinarstva Hamza Bakšić – obrazovanih u školskom sistemu koji prošlost ili falsificira ili mitologizira, a najčešće oboje. Vi u romanu svojim junacima i, naravno, publici nudite naličje proizvedenih istina, dakle činjenice kao takve, ali se jedan od njih, Suni, opire triježnjenju. Jesu li nove generacije u BiH zbilja kao Suni – navučeni na mitove – ili među mladima ima više Buba iz vaše knjige: mladih koji su spremni propitivati ono što im se nameće kroz školu, ali i medije i politiku?

– Nove generacije su ipak kompleksnije od tri lika u jednom romanu. Oni nisu tu da reprezentiraju generaciju, nego da reprezentiraju autorov odnos prema pričama koje su oblikovale njegov identitet. Umjesto da sam pričao o vlastitu odrastanju i o tome što sam učio, što mi se pričalo i što sam gledao, ja sam pustio te mlade ljude da prođu kroz isto. Oni nemaju moje životno iskustvo, ali imaju svoje vrijeme i svoj kontekst, koji sam podriva nekadašnje velike istine. Na neki iščašen način privilegija je doživjeti raspad države i ulazak u navodne nezavisne i demokratske države u kojima glavnu riječ vode uglavnom moralni kepeci.

Nema značajnijeg lika iz bosanske povijesti a da nije dobio barem pasus u Vašem novom romanu, ali, čini se, simpatije pokazujete samo za Aliju Sirotanovića koji mjesto u historiji nije zaslužio prolijevanjem krvi – svoje i tuđe – već radom. Je li ta ocjena točna i, ako jest, zašto?

– Da, za Aliju imam simpatija jer je on predstavnik jednog drugačijeg mišljenja o svijetu; on je u mom romanu argument da solidarnost i empatija mogu biti ugrađeni u vrijednosti društva, a da pri tome onaj tko ih propovijeda nema od toga koristi. Ne živi na tuđoj grbači, ne vozi se u džipovima i mercedesima, nema biskupske dvorove, partijske vile i odmarališta. Zar je moguće da nemam simpatija ni za koga više? Mada, to kako je obučen Alija u toj sceni, to nije nevažno. I inače, na više mjesta, nastojao sam sugerirati čitaocu da kroz vrijeme ne putuju tri lika, nego jedan.

Društvo bez knjiga

Većina suvremene bh. proze bavi se, ako ne aktualnim trenutkom, onda ili prošlim ili Drugim svjetskim ratom, dok ste Vi sa svojim junacima krenuli od, recimo tako, nulte točke, od perioda bosanske države “u kojem ljudima nije trebala uniforma da bi vjerovali, niti crkve od kojih se Bog ne vidi”. Šta je, po Vama, bitnije pitanje: nalaze li se uzroci ovovremene nesreće u onome što se po Bosni i Hercegovini događalo posljednjih šest, sedam stoljeća, ili: je li buđenje prošlosti uzrokovano time što ju je svaka naredna ideologija frizirala prema svojim potrebama?

– Uzroka nesreće ima mnogo, i ovdje ih sigurno nećemo sve spomenuti, a kamoli ozbiljno protresti. Meni se činilo važnim u romanu istaknuti taj aspekt: da u ovome vremenu, o ovome vremenu, odlučuju ljudi čije je vrijednosti, prema kojima odlučuju, uobličila neka ideologija. Konkretno, nacionalizam. Mi kao društvo ne živimo ovako zato što nam to netko nameće, nego zato što nas je “formatirao” da ne možemo drugačije. Mi kao društvo ovo biramo jer ne znamo bolje. A kad smo trebali i mogli naučiti, učilo nas je nečemu drugom. U nacionalističkom ključu prošlost se falsificira čim se zine, prosto je zbog toga važna, da bi se mogla zloupotrebljavati i da bi se preko kvaziistina legitimirali nasilje i pravna i socijalna nejednakost.

“Vremenska petlja” je, uvjetno rečeno, tekstualni predložak za multimedijalni roman. Hoće li, kao u Vašoj knjizi, književnost u novim medijima, poput iPada, postati tek dijelom sadržaja, uz mape s Googlea, podatke s Wikipedije umjesto fusnota, animacije, skrivene oglase ili će, bez obzira na tehnološki napredak, u budućnosti biti važnije ono što piše od onoga na čemu se piše?

– Siguran sam da će uvijek biti važno ono o čemu se, kako se i zbog čega se piše. A još neko vrijeme bit će važno da postoje knjige kakve poznajemo i koristimo danas. Ali mogu bez problema zamisliti društvo koje neće čitati na način na koji se danas čita. Do slike mene o drugom i drugog o meni, svijeta u meni i mene u svijetu, ima mnogo puteva. Zašto bi procesiranje slova, slijeva udesno (ili zdesna ulijevo, ili odozgo prema dolje…), slaganje u riječi, rečenice, slike, bilo neko najbolje i konačno rješenje. Ništa nije oduvijek i zauvijek. Ja ne mislim da medij treba biti vrijednost sam po sebi. Tko danas čita na pergamentu i tko čupa kosu zbog toga što glinenih pločica nema u bibliotekama?

Postoji teza da svaka nova knjiga mijenja i svog autora. Koliko se Nenad Veličković promijenio od “Konačara”, priče o ratnom Sarajevu oslobođene viška patriotizma, do “Vremenske petlje” u kojoj je i sam Veličković književni lik?

– Promijenio se utoliko što je stariji, što mu je dvadeset godina iskustva pružilo druge perspektive, pribavilo nove činjenice. U nekim stvarima je zbog toga postao radikalan. Ili, kako je to Saša Ćirić definirao: radikalno konzekventan. Recimo, u vezi sa školom. Radikalno sam protiv toga da se koristi kao ideološki aparat. Ne postoji razlog da jedna grupa unutar zajednice koristi školu protiv interesa djeteta tako što će svoje interese proglašavati djetetovim. U tom smislu sam protiv vjeronauka u školama, na način kako je to posljednjih godina učinjeno. To nema veze ni s naukom ni s vjerom, to je čista indoktrinacija. Religija je važna tema, i o tome se u školi treba raspravljati, ali pošteno, s ciljem da djeca vježbaju i razvijaju kritičko i nezavisno mišljenje (čemu bi škola valjda trebala služiti), a ne da se upućuju u rituale i dogmu, da se zombiraju (srp. zombišu, bos. zombuju).

Razobličimo školstvo

Angažirani ste u pokušaju, da tako kažem, uvođenja reda u udžbenike u BiH, kada je već nemoguće uvesti reda u cijeli sistem obrazovanja. Što je bio Vaš motiv da s nekoliko prijatelja ukažete na skandalozne sadržaje u knjigama za školu i možete li navesti neke od primjera onoga na što ste naišli u udžbenicima?

– Ovo o čemu sam maloprije govorio. Radikalna konzekventnost. Ako školstvo ne valja, treba ga razobličiti, pokazati da ne valja čak ni u odnosu s onim što je samo proklamiralo kao svoja načela i ciljeve. Ako je škola mjesto rasprave o vrijednostima (moralnim, i prije nego materijalnim), onda tu raspravu treba otvoriti i voditi. I mi je vodimo. Primjera se sada ne mogu sjetiti, a i bolje je da vaši čitaoci, ako ih to zanima, odu na http://www.školegijum.ba i tamo uživaju u njima. Ili vi odatle izaberite nešto za njih.

Jesu li škole u BiH, naročito one visoke, hramovi isprazne mudrosti ili socijalne ustanove u kojima se na određeno vrijeme zbrinjava neperspektivna omladina ili oboje? Također, koliko zaista prostora za učenje i izražavanje imaju oni studenti koji su spremni, umjesto nastavničkom, misliti svojom glavom?

– Ne mogu govoriti o svim, jer možda negdje postoji neka koja ne sliči na moju. Ali u mojoj ja nisam sretan jer mislim da radi loše: kratkoročno, bez jasnih ciljeva, kao ideološka, a ne obrazovno-naučna ustanova, sve više birokratski, a sve manje kreativno. Uvijek ima pojedinaca, i među nastavnicima i među studentima, koji se razvijaju izvan tako uskih okvira, ali oni bi to činili i da takve ustanove nema.

Visoke škole su samo jedna poluga u obrazovnom državnom aparatu, i nema razloga, iz perspektive nacionalizma, da se koriste drugačije nego kako se koriste sada. I zato mislim da zagovaranje besplatnog školstva nije dovoljan, a ni najvažniji korak k reformi; nego istovremeno zahtijevanje da se nacionalizmu oduzme ekskluzivitet. Ne može kadrovska politika nacionalnih stranka definirati naučne metode i ciljeve istraživanja.

Rođeni ste u Sarajevu, u kojemu ste preživjeli opsadu i godine mira u kojima se, zavisi od kuta gledanja naravno, Sarajevo začuđujuće brzo obnovilo, odnosno nevjerojatno brzo promijenilo nagore. Kakvo je i koje je Vaše Sarajevo?

– Moje Sarajevo nije mit o tragediji, ili o humoru, ili o dobrim ljudima… To su uglavnom sitnice zbog kojih neki dani budu ljepši i lakši nego neki drugi. Na isti način moj bi mogao biti svaki drugi grad. Da ste me pitali koji je i kakav moj grad, ja bih ga sastavio od Kalinjingrada, Skoplja, Užica, Berlina, Amsterdama, Formije, Pule, Soluna, Beograda, Istanbula, Mostara, Ljubljane… i Sarajeva.

Najgore pitanje

I dalje, barem kada je o BiH riječ, objavljujete knjige u svojoj izdavačkoj kući Omnibus. Zašto? Ne vjerujete izdavačima ili Vam to omogućava da, kako ste jednom rekli, uživate u poklanjanju knjiga?

– Ovo drugo, svakako! Ono prvo: nisam siguran da se radi o nepovjerenju, iako su neki to zaslužili, barem po onome što rade kao knjižari, i kakva su s njima iskustva imali moji kolege. Ali nisam nikada ni dobio neku ozbiljnu ponudu, pa da sam bio u nekoj dilemi. Kad si sam svoj izdavač, onda imaš mogućnost upoznati sve svoje čitaoce. Onda se suočiš s najgorim mogućim pitanjem: zašto pisati?

emir imamović

http://www.slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/169072/Default.aspx

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s