Oko poreza crkvi: Katolička crkva u Hrvata treba prestati glumiti duhovno-političku korporaciju

Seebiz.eu

CRKVA I DRŽAVA

Autor/izvor: Ivan Brodić
Datum objave: 17.02.2012. – 19:22:00
Zadnja izmjena: 17.02.2012. – 21:08:38

KOLUMNA – Proračun je temeljni akt države, a za političare u krizi jedan od alata utjecaja na tržište i uređivanja odnosa u državi. Vlada Zorana Milanovića predložila je proračun koji planira neke uštede u krizi koja je ovaj globalizirani svijet snašla po načelu spojenih posuda te se traži kako bi svi dijelovi društva snosili teret krize.

Ipak, tradicionalne vjerske zajednice poput Rimokatoličke crkve, Evangeličke, Reformirane i Srpske pravoslavne crkve kao da su ostale izvan svega. Pri tome je toj anticrkvenoj euforiji kao as na desetku došao i prijedlog Marija Montija koji će oporezovati crkvenu imovinu koja nije isključivo u vjerske svrhe. U prvom ću redu ovdje govoriti o Rimokatoličkoj crkvi jer na nju otpada 87 posto stanovništva Hrvatske.

Ovo nije tekst o ekonomiji, jer kad bi bio morao bih govoriti o dugovima u kojima je država, o stečajevima, o nezaposlenima i o stavkama za koje Crkva dobija ili troši novac. Umjesto toga, pokušat ću razmotriti neka načela koja bi nas mogla dovesti do razmišljanja o ovome pitanju hladne glave.
Crkve su općenito od kraja Drugoga svjetskoga rata proživjele vrlo težak put što politički, obilježeni kao suradnici poraženih režima, što ekonomski, obilježeni kao “bogatuni” kojima se oduzimala često i imovina potrebna za nasušno preživljavanje, ali i duhovno, vjernici su često proskribirani kao reakcionarni te su se često odlučivali na apstinenciju od vjerničke konzumacije. Ako tome pridodamo jak katolički antiklerikalizam uzrokovan čestim i čudnim mješanjem visokoga klera u politiku, na čemu je Stjepan Radić gradio dio popularnosti, dobijamo situaciju koja je za Crkvu u najmanju ruku nezgodna. Stjecanjem neovisnosti Crkva se, pa i zbog povijesne frustracije, ali i zbog akumulirane oporbe socijalizmu u vlastitim redovima, aktivno uključila u promjene. Malo je tko slušao propovijedi o grijehu struktura, a više su dijelovi Crkve na najčudnije načine ulazili u politiku i miješali se u nju.

Zoran je Milanović, očigledno, također išao linijom manjeg otpora jer je u sveopćoj histeriji štednje i fobiji od grecizacije Hrvatske odlučio iz proračuna izdvojiti za Crkvu jednaki iznos kao i ranije. Poslužio se starom metodom rezerviranom često za kukavice – legalizmom. Naime, ugovori s Vatikanom, kao međunarodni ugovori, iznad su hrvatskih zakona. To mu nije pomoglo u buci i histeriji dijela medija. U toj buci gotovo nečujno prolaze relevantni argumenti, pa i iz same Crkve.

Prije godinu dana sam razgovarao s uglednim katoličkim nvinarom Antom Mikićem koji mi je nasrtaj lijevo-liberalnih medija na Rimokatoličku crkvu objasnio time što je ista još jedina korporacija koja je zastupa interese Boga i vjere. Knjiga koju čitam, “Korporativizam” Jeffreya Gruppa, također daje sličnu opasku s kritikom na istu radi toga. Korporativizam nije nova ideologija u ljudskoj povijesti, a pojavila se vrlo rano, radilo se o svojevrsnoj ekskluzivi pojedinih organizacija. Protiv toga se bunio Martin Luther koji je smatrao kako u ovome svijetu postoje dva kraljevstva, duhovno i svjetovno i kako u tome svjetovnom ne treba neka organizacija da bi branila kršćanina. Crkva bi prema njemu, iako se to kasnije znatno i u luteranskome svijetu promijenilo, trebala biti oaza duhovnosti koju bi vjernik nosio u svjetovno kraljevstvo.

Od sredine 20. stoljeća je ova Lutherova doktrina utjecajna i unutar Rimokatoličke crkve. Ishodište tih tendencija je  koncilski teolog Hans Kung koji je smatrao kako evanđelje treba učiniti relevantnim u današnjemu svijetu. Hvale su vrijedne inicijative kojim evanđelje utječe na politiku, iako moramo reći kako je Riječ Božja uvijek i svuda relevantna, poput slučaja nezavisnoga zastupnika don Ivana Grubišića. Stavimo sada po strani njegov sukob s biskupom u kojemu je i on, po meni, loše postupio, no upravo se on u tome smislu obratio javnosti i krenuo s kritikom crkvene potrošnje i investicija, zamijetio je velike građevinske investicije u trenutku dok narod gladuje te je pozvao na jednostranu reviziju  ugovora s Vatikanom.

Suprotnu je stranu zauzeo također katolički svećenik i sveučilišni profesor Adalbert Rebić koji smatra kako se od vremena pregovaranja o ugovorima nista nije promijenilo, nije vraćena sva imovina, nije obeštećena sva nevolja koju je Crkva doživjela, a osim toga Crkva ima mnoge društveno korisne programe poput obrazovanja, socijalne skrbi i sl. te njima društvu dijelom vraća dobra koja je isto unijelo u Crkvu. Osim toga, kaže, postoji čitav niz usluga i nekretnina na koje Crkva plaća porez.

Paradoksalno, obojica su u pravu, može stajati argument koji kaže kako u vremenu dok čak i Vatikan uvodi mjere štednje mi ne smanjujemo izdatke za Crkvu, no stoji i tvrdnja kako društveno koristan rad košta i kako ga netko mora provesti. Tim više što plaće unutar Crkve doista nisu previsoke.

No, situacija je alarmantna, u postojećim odnosima ekonomskih snaga, imamo otprilike dvije godine kako bismo se doveli u situaciju u kojoj nećemo doživjeti sudbinu Grčke. U toj situaciji je i Italija, možda i goroj, zato je dobila “gubernatora” koji sada proglašava kako nema svetih krava. Ako je u nekom društvu Crkva na većem pijedestalu nego u Hrvatskoj onda je to talijansko. Zbog toga smatram kako bi Rimokatolička crkva i u Hrvatskoj trebala prestati glumiti duhovno-političku korporaciju i trebala početi vršiti svoju primarnu funkciju, tj. barem dok traje kriza inzistirati na svojoj duhovnoj komponenti. Svoje bi društveno korisne djelatnosti trebala prilagoditi krizi i ne žuditi za dobrima koja ne dolaze u obliku darova vjernika.

Argument, pak, obeštećenja u “normalnim” okolnostima možda bi imao neku relevantnost, no u krizi se može postaviti pitanje zašto bi samo Crkva bila obeštećena kada postoje i druge skupine ljudi koje su također bile pogođeni povijesnim nedaćama. Uostalom, argument povijesti ne može biti selektivan pa da se obeštećuje samo razdoblje u kojemu je Crkva doživjela nedaću.

Na kraju, kriza je uvijek i prilika, ne bih htio biti pretenciozan, no možda je ovo prilika za novu ustrojbeno-duhovnu reformu kako unutar Rimokatoličke tako unutar drugih vjerskih zajednica jer upravo u krizi se pokazuje potreba za time. Dakako, crkve nisu i ne mogu biti tržišne ustanove pa da ih se gasi ukoliko ne donose profit. Potrebno je pronaći način kako im pomoći u njihovu društveno korisnom radu, ali i naći modalitet kontrole sredstava.

http://www.seebiz.eu/oko-poreza-crkvi-katolicka-crkva-u-hrvata-treba-prestati-glumiti-duhovno-politicku-korporaciju/ar-26895/

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s