Tko sjedi na Petrovoj Stolici (11)

PRENOSIMO DRUGAČIJE STAVOVE I RAZMIŠLJANJA:

Samostani redovnica u prošlosti i sadašnjosti. Život u samostanu je često sličio egzistenciji živo-zazidanog
Nerazumljivo s pravnog stajališta: Demokratska pravna država daje instituciji crkve slobodan prostor za gruba uskraćivanja ljudskih prava
Tjelesni prijem Marije u Nebo? U kojoj mjeri jedna navodno nepogrešiva institucija obmanjuje svoje članove?
Podcjenjivanje i podčinjavanje žene – tradicija od Pavla do danas
«Jesu li žene ljudi?» Žene, spasite svoj život! «Istupite iz nje …!»
Vjerovanje u vještice što ga je crkva stvorila i veličala – osnova inkvizicije i egzorcizma
Primjer sudskog postupka protiv vještice. To što je Ratzinger slavio kao «napredak»… – nečuveni je skandal!

Samostani redovnica u prošlosti i sadašnjosti.

Život u samostanu je često sličio egzistenciji živo-zazidanog.
Zbog toga najprije nekoliko pitanja na temu «Neprijateljstvo crkve prema ženama». Podsjetimo se: U katoličkome crkvenom nauku crkveni otac Tertulijan ocrnjuje ženu kao «portu prodora vraga». O tome odmah prvo pitanje:
«Ako je žena porta prodora vraga, zašto onda postoje ženski samostani?»

Odgovor: Dakle, toliko mnogo ženskih samostana je možda postojalo i postoji upravo zbog toga jer vrag ili vragovi su tamo mogli najbolje prodrijeti u žene odnosno navaliti na njih? Vrag si dakako uvijek rado stvara porte za prodor preko kojih on može zloupotrebljavati ljude za svoje svrhe. Vrag ili vragovi – to su u ovome slučaju bili klerici i redovnici koji su tijekom mnogih stoljeća, od ženskih samostana, barem djelomično, pravili bordele.
Kod Karlheinza Deschnera u knjizi «Križ s crkvom» o tome postoji sljedeća primjedba: Sinoda u Aachenu – to je bilo za vrijeme Karla Velikog – je objavila «da su samostani redovnica više javne kuće … nego samostani – usporedba koje se još u 9. stoljeću često ponavljala». (str. 137)
«Kao otvorene javne kuće su nadalje bili opće poznati samostani redovnica u Interlakenu, Frauenbrunnu, Trubu, Gottstadtu kod Berna, Ulmu i Mühlhausenu.» (str. 139)
Još u 16. stoljeću je obavljen nadzor u 88 austrijskih samostana; pritom su «popisani 387 redovnika i 86 redovnica. Tih 387 redovnika je u svojim božjim kućama uzdržavalo 237 konkubina i 49 supruga. 86 postojećih redovnica imale su sveukupno 50-oro vlastite djece»85 .
Tako je bilo od antike do doba reformacije. Naravno ne može se uopćavati. Ponekad su ženski samostani bili jednostavno takoreći radne ustanove u kojima se iskorištavala jeftina radna snaga žena. Samostani su također služili kao mjesta za protjeravanje mladih plemićkih kćeri koje nisu mogli udati ili ih nisu htjeli, koje su tamo praktički bile zatvorene. Bilo je bogatih samostana, gdje su redovnice a prije svega naravno redovnici živjeli u luksuzu, gdje je ponegdje za jednoga redovnika moralo rintati 6 do 8 slugu. U samostanima su se držali robovi i sluge, gdje su bili zatočeni. Redovnici u tim samostanima su zbog neumjerenog jela i pića patili od svih mogućih bolesti, od šećerne bolesti ili raznih deformacija kostiju.
O životu o samostanima se dakle ne može donijeti općevažeći zaključak; samo se sa sigurnošću može reći: Sve to nema nikakve veze s Isusom iz Nazareta.

Sljedeće pitanje ide upravo u tom smjeru:
«Odakle zapravo dolazi ideja izgradnje samostana ili odlaska u samostan? Potječe li to od Isusa iz Nazareta?»

Odgovor: Sigurno ne, jer je Isus rekao: «Kraljevstvo Božje je u vama.» (Lk 17,21) To znači da ga ne treba tražiti drugdje, niti kod svećenika, niti u samostanu, nego treba razviti Unutarnji život, pri čemu tamo gdje čovjek živi, u obitelji, u zvanju, ulazi sebi u trag, dakle spoznaje samoga sebe kako bi okajao i promijenio ono što ne odgovara Božjoj volji. Prvi kršćani nisu imali samostane. Oni su zajedno živjeli i radili. Tek od 4. stoljeća u crkvi postoje samostani – od onog vremena kada je institucija crkve već bila uklonila rano kršćanstvo. Dio ljudi koji nije mogao izići na kraj s tom nekršćanskom institucijom, izabirao je taj «evakuacijski put« u osamu samostana jer je vjerovao da će tamo doći bliže idealima kršćanstva.
Dakle pitajmo dalje: Ako ustanovljenje samostana ne potječe iz učenja Isusa, Krista, – onda odakle?
Ustanovljenje samostana potječe, kao mnogo toga u crkvi, iz poganstva. U poganstvu su već postojali pustinjaci, u Grčkoj su postojali prosjaci redovnici koji su se skitali. Izisovi svećenici su imali tonzuru, dakle djelomično ošišanu glavu, kao kasniji redovnici u srednjem vijeku. Preteče ženskih samostana postojale su u Egiptu, u Babilonu i u starome Rimu. Tamošnje takozvane hramske svećenice, koje su se smatrale zastupnicama velikoga materinskog božanstva, u mnogim su se slučajevima bavile pravom hramskom prostitucijom. Navodno su to bile djevice, npr. vestalinke; u stvarnosti međutim, zvale su se «djevicama» samo zbog toga jer su sve što su zaradile, prepuštale hramu.
Postoje izvjesne paralele između ženskih samostana i rimskih vestalinki, ne samo u vezi s posebnom odjećom što su je morale nositi. Npr. vestalinke su bile simbolično udane za Pontifeksa Maksimusa, to je bio vrhovni poganski svećenik. Znamo dakako tko danas nosi tu titulu. Redovnice u ženskim samostanima su se simbolično udavale – i još se danas udaju – za Isusa. Na glavu im se stavljao nevjestin vijenac, na prst im se nataknuo vjenčani prsten, krevet je bio ukrašen kao bračna ložnica i na njoj položeno raspelo.
Ostale podudarnosti: Hramske svećenice su često bile prisiljene na svoju službu. To je bio slučaj upravo u Rimu. Romul, osnivač Rima, bio je sin hramske svećenice. Kao vođa klana on je kasnije sam, otmicom Sabinjanki, opskrbio hram «robom». Slično nedragovoljno se više puta izvršavalo stupanje u kasnije ženske samostane. Redovnice su često još kao djeca, katkad i kao dojenčad, bile obećane samostanu. Na taj se način osiguravao pomladak.86

Ovdje se priključuje sljedeće pitanje:
«Ako su se već djeca trpala u samostan, jesu li kasnije ona mogla istupiti?»

Odgovor: To nije bilo moguće. Budući da su one bile simbolično «udane» za Isusa iz Nazareta, istupanje se smatralo brakolomstvom i strogo se kažnjavalo. Moglo se dogoditi da su dotične doživotno bile zatvorene u nekim posebnim ćelijama ili u tamnicama. Uostalom to je još jedna podudarnost s vestalinkama. Ako su se one ogriješile o zakon hrama, tada su za kaznu bile žive zazidane. Život u samostanu je često imao karakter egzistencije živo-zakopanog. Dok su se vestalinke ipak imale mogućnost osloboditi ukoliko ih je otkupio neki prosac, redovnicama se nije pružala takva prilika.
Istup iz samostana i danas je povezan s teškim posljedicama. Uvijek ima ljudi koji napuste samostan, a onda su na cesti. Jedva da su financijski zbrinuti ili osigurani za starost. Samostan je za njih sasvim paušalno uplaćivao samo minimalne doprinose. Jedva dobivaju otpremninu, i njihov je opstanak doveden u pitanje jer im i u toj situaciji samostan uopće ne pomaže.
Može se reći: Opstanak u samostanu je u mnogim slučajevima obilježen protupravnim oduzimanjem slobode kretanja, stalnim zlostavljanjima i za najmanje prijestupe, uskraćivanjem spavanja, sve u svemu stalnom kontrolom i indoktrinacijom. U nekim su se samostanima redovnici morali dvaput dnevno ispovjediti, tijekom čitavog života, a onda su ih još zavaravali da će na taj način doći bliže Bogu. Dakle radi se o zloupotrebi ljudskog tijela i duše – i to često od samog djetinjstva.
Stanari samostana su bili i jesu iskorištavani. Npr. ako rade kao učitelji, svoju plaću predaju samostanu i više od nje ne vide niti lipe. Svakodnevnica u samostanima i danas je povezana s velikim osobnim ograničenjima. U mnogim samostanima se opata mora pitati kada se želi gledati televiziju, čitati određenu knjigu ili primiti u posjet rođake.
To se sve odvija protivno učenju Isusa, krista. On je učio slobodi.

Nerazumljivo s pravnog stajališta: Demokratska pravna država daje instituciji crkve slobodan prostor za gruba uskraćivanja ljudskih prava.

S pravnog stajališta treba dodati: Sve se to događa u državi u čijem su ustavu zajamčena ljudska prava i sloboda! Tu se postavlja pitanje zašto država ravnodušno promatra kada pod tim ustavom nastaju i podržavaju se enklave neslobode. Često se od crkvenih opunomoćenika za sekte čuje kako podmeću religioznim manjinama da svoje članove iskorištavaju i ograničavaju njihova prava. – Zašto ti opunomoćenici za sekte upiru prstom na druge umjesto da počiste pred svojim pragom? Nigdje ne postoje tako gruba ograničenja ljudskih prava, tako bezobzirni zahtjevi za apsolutnošću kao unutar crkve. Očigledno se radi o manevru skretanja pozornosti kada se s katoličke ili evangeličko-luteranske strane religiozne manjine i inovjernici pokušavaju okriviti za iskorištavanje i ponašanje protivno ljudskim pravima. Jer činjenice jasno pokazuju da u našem slobodarskom društvu još i danas živi srednji vijek – ali osobito u crkvi.

Nekoliko naših slušatelja ili slušateljica bili su zacijelo malo iznenađeni činjenicama o neprijateljstvu crkve prema ženama što smo ih iznijeli u našoj zadnjoj emisiji i nisu nam baš htjeli povjerovati. Jedan dopis glasi:
«Smatram nešto jednostranim to što ste rekli o ženama i crkvi. Žene u samostanima npr. žive ipak potpuno samostalno i crkva ih cijeni i poštuje; i nisu li žene potpuno integrirane u današnji život zajednice?»

Odgovor: Kada se oslovljava to kako danas žene žive u samostanima, tada najbolje pustimo da redovnice to same kažu. Primjerice se 1996. velika grupa redovnica, pripadnica reda s 2000 članica, pismom obratila papi Ivanu Pavlu II. One među ostalim pišu: «… Mi žene trebamo zauvijek ostati u potpunoj ovisnosti. Drže nas u stalnoj nepunoljetnosti. Iz naše jeftine radne snage svećenici izvlače najveću moguću korist za sebe i ne ustručavaju se vršiti na nas moralan pritisak ako ne izvršimo njihove nepravedne zahtjeve. Mi se redovnice pitamo da li se naš život mora sastojati u tome da budemo sluškinje svećenika u celibatu. Oni u nama ne vide ljudska bića. Od nas se samo očekuje da izvršavamo zahtjeve klera koji vjeruje da smo mi tu samo zbog toga da činimo što nam oni zapovjede. Začuđujuće je što čak i danas, u 20. stoljeću, muškarci pretpostavljaju da se božanski plan može posredovati samo preko njih.» Ovo je samo mali odlomak dugog pisma tih žena, objavljen u «Crkva interno, izdanje 6, 1996.» Odgovor nisu dobile.

U dopisu našeg slušatelja bilo je istaknuto i pitanje kako stoji stvar s integracijom žena u život zajednice. Citiramo iz Mynarekove knjige «Poljski papa»: «Čistiti crkvu, postavljati cvijeće, to mi žene smijemo već stotinama godina. Skupljati za Caritas i izrađivati rukotvorine za adventske štandove, smijemo također. Ali Vam kažem, crkva koja nas napokon ne uzima ozbiljno, nije ženska crkva. Onda neka i muškarci ostanu među sobom. Zašto se zapravo čude kad mi žene hrpimice istupamo?» Ovako dakle u praksi izgleda integracija žene u život zajednice.

Možda bi bilo vrijeme da oni koji se više neće pomiriti s takvim ponašanjem, nešto i poduzmu protiv toga. Pitanje koje se često postavlja je: A što se može protiv toga učiniti?
Prvi korak bi bio protestirati protiv toga. A gdje se može protestirati? Kod vlade npr. – Možete se obratiti i pisati nadležnim tijelima naše države, ministarstvima, što držite o tome kako se još i danas iskorištavaju žene u katoličkoj crkvi.
Uvijek je dobro da se loše stanje iznese u javnost. Zašto? Najviše od toga što se ovdje otkriva uopće nije poznato većini građana i crkvenim vjernicima. Zbog toga je vrijeme da se o tome javno progovori. Pišite dakle ako želite, svojoj vladi, protestirajte protiv iskorištavanja žena u katoličkoj crkvi.
Zapravo, ukoliko to učinite, Vi postupate u interesu onih koji su pod crkvenom stegom, dakle prisiljeni su šutjeti. Njima se doista prijeti crkvenim kaznama u slučaju da postanu buntovni i da u samostanu zahtijevaju više slobode. Predbacuje im se da su položili vječni zavjet čiji je prekršaj težak grijeh te im zbog toga prijete odgovarajuće kazne. Dakle radi se također o pokretu za oslobođenje duhovno porobljenih stanara crkvenih ustanova i samostana.

Ako ozbiljno shvatimo problematiku koja proizlazi iz novih saznanja, morali bismo reći: U demokratskoj pravnoj državi, kakvom se Njemačka sigurno predstavlja, postoji očigledno veliki slobodan prostor u kojem nepravda smije žariti i paliti kako želi. Zapravo to je neshvatljivo ako se pomisli da Njemačka ima odličan ustav. Upravo se jedno bitno područje života izuzima od tog prava i prepušta samovolji svećenstva, koje k tome dobiva još i blagoslov države; jer u Njemačkoj ta institucija, crkva, kao takozvano društvo javnog prava, ima čak karakter sličan državi. I tu bi bilo vrijeme da se prst gurne u ranu i upozori na to da se nigdje tako grubo ne gazi pravo kao u tome slobodnom prostoru što su ga sebi uzele crkvene institucije.
Zar se u tom smislu ne postavlja pitanje svim sugrađankama, svim ženama, sljedeće pitanje: Zašto ste još u katoličkoj crkvi kada ste za svećeničku kastu ipak bezvrijedne?
Moguće objašnjenje: Očigledno se prvo mora izvršiti unutarnji čin oslobođenja, da bi se izašlo iz tog obruča. Ukoliko su čovjeka od djetinjstva naučili da je crkva uvijek samo «dobra», da papa uvijek ima pravo, da žene moraju šutjeti, a da muškarci kao svećenici moraju odlučivati, što je u Božjem smislu, tada je vjerojatno teško reći: Sada mi je dosta; istupit ću i želim konačno živjeti slobodno kao dijete Božje, izvan zidina te apsolutistički upravljane i vladajuće crkve.
Pogledajmo Isusa iz Nazareta. Je li On odbacivao žene? Baš suprotno! Među učenicima je bilo jako, jako mnogo učenica, dakle žena. Bog je jedinstvo i zajedništvo. Bog je život. On je i ženama dao život isto kao i svakome muškarcu, a također i svakom svećeniku ili župniku ili bilo kako se zvali.
Isus je preljubnicu – što možemo pročitati u Bibliji institucija crkve – čak zaštitio rekavši muškarcima koji su je htjeli kamenovati: «Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!» (Iv 7,8) Nakon toga se On obratio ženi pitanjem: : «Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?» Svi su bili otišli. Zašto? Zato jer je On u njima dotaknuo svijest njihove vlastite krivnje. – Očigledno su ti muškarci još imali savjest koja se mogla osloviti.

Na ovome mjestu postavimo pitanje: Je li svećenička kasta zapravo bez grijeha? Jer najčešće ona huška narod da baca kamenje na druge. Da su svećenici bez grijeha, tada ne bi morali ići na ispovijed. Čak i papa ima ispovjednika kojeg redovito konsultira. Da je bio bez grijeha, ne bi dakako morao to činiti.

Tjelesni prijam Marije u Nebo?

U kojoj mjeri jedna navodno nepogrešiva institucija obmanjuje svoje članove?
Jedna se slušateljica temeljito bavila osobito Marijom i svecima i postavlja sljedeća pitanja:
«Marija, Isusova majka, kao što je poznato, štuje se kao svetica, a sveci bi normalno trebali biti bez grijeha. Jer s grijehom se ne može doći u Nebo. Ako su sveci na Nebu, znači da su morali i kao ljudi biti sveti, dakle bez grijeha. A Marija je navodno s fizičkim tijelom uzašla na Nebo. Zašto onda svi takozvani sveci ne uzađu na Nebo? Jer svet znači, kao što je rečeno, bez grijeha. A ako se Marija štuje kao svetica i ako je fizičkim tijelom uzašla na Nebo, tada riječ «svet», koja se pripisuje i drugim ljudima, znači da su i oni isto tako sveci kao i Marija: neokaljani. Ona je bila bez grijeha i mogla je fizičkim tijelom otići na Nebo. A sveci, oni umiru ovdje. – Kakva je to razlika?»

Odgovor: Očigledno je uzaludan trud da se u tu zbrku crkveno fabriciranih pravila uvedu makar i naznake nekakve logike. To što su jedni proglašeni svetima i fizički primljeni u Nebo, a drugi možda samo kao duše proglašeni svetima i primljeni u nebo, ne može se objasniti bilo kakvom razboritom suvislosti.
Dogma o tjelesnom prijamu marije u Nebo je ustvari proizvod neurotičnog duševnog ponašanja Pija XII. On je tu dogmu proglasio 1950, a u međuvremenu svatko zna da je taj papa na zapravo neurotičan način provodio Marijin kult koji nije imao granica.
Zbog svoje navodne nepogrešivosti on je proglasio tu – moglo bi se skoro reći: bezumnu – dogmu da je Marija bila tjelesno primljena u bestjelesno Nebo gdje se sada nastavlja njena egzistencija – možda soptanjem ili bez hrane, ali tjelesno. Nema uopće smisla nastojati to makar i približno objasniti. Radi se o proturječnostima papinske nepogrešivosti koje katkad dovode i do logičkih neobičnosti, čak do ludosti.
Ali upravo je to osnova katoličkog nauka. Logičnu «ludost» se može opisati kao «apsurdnost», a u katoličkoj crkvi kola «vjersko načelo»: «Credo quia apsurdum», dakle: Vjerujem jer je logički ludo, nevjerojatno, besmisleno. Prema tome čak besmislenost jedne izjave vrijedi kao dokaz da se radi o nekoj vrsti više istine, kojoj se bez razmišljanja mora pokloniti vjera i povjerenje. Iz toga je jasno vidljivo: Razum se u vezi s tim naukom ne smije upotrijebiti ni u kom slučaju.

Vratimo se još jednom na prvo pitanje i nastavimo tu misao: Ako su svi sveci ipak sveti, dakle neokaljani, i uzađu na Nebo, gdje je onda prošli papa Ivan Pavao II? Pokušava mu se već sada, nekoliko tjedana nakon njegove smrti, pripisati svetost. Je li sada njegovo tijelo još u blizini – ili je već napola uzašlo na Nebo? I tu bi bilo još prostora za novu dogmu u svakom pravcu.
Ova potencijalna dogma vrlo vjerojatno neće biti proglašena, jer relikvije takozvanih svetaca, njihove razne kosti, leže rasute u mnogo raznih crkava. Kada bi ti sveci tjelesno uzašli u Nebo, svi bi si najprije morali skupiti svoje kosti. To neće biti moguće tako jednostavno, a i bio bi to sigurno i gubitak za katoličku crkvu. Mjesta hodočašća bi naime bila nezamisliva bez relikvija.

Dragi slušatelji, dragi čitatelji, ove apsurdne konzekvence nismo naveli kako bismo se rugali vjeri pojedinih sugrađana, kojima uopće nisu poznate mnoge činjenice i povezanosti, i koji također ne znaju da kod Boga ne postoji prisila niti kazna, niti besmislice. Ali potrebno je ukazati na te proturječnosti, na te bezobzirnosti prema zdravome ljudskom razumu, da čovjek postane svjestan njih, kako bi spoznao u kojoj mjeri jedna navodno nepogrešiva institucija obmanjuje svoje članove. Vrijeme je da se raskrinkaju te besmislice, i zbog toga mi to činimo u ovome našem razgovoru.
Naglasimo još jednom jasno glavnu stvar: Sve se to nudi pod imenom Isusa, Krista. On, veliki učitelj mudrosti i Otkupitelj međutim apsolutno nema nikakvu veze s tim!
Mi prakršćani ne dopuštamo da se ponovo blati Krista i Njegovo jedinstveno učenje što ga je donio prije 2000 godina – koje su tijekom 2000 godina čuvali mnogi ljudi, zbog čega ih je crkva u najvećem dijelu ubila.
Ali prije svega, dragi slušatelji, dragi čitatelji: Pogledajte jednom to obuhvatno, moćno djelo Isusa, krista, Njegovu riječ preko proročice i izaslanice Božje, Gabriele, koju danas možete u svim podrobnostima čitati na tisućama stranica, odnosno slušati u našim radioemisijama! Tko jednom otkrije kakvo je veliko i zaokruženo djelo spasenja Krist Božji poklonio ljudima, kakvu bezgraničnu ljubav i skrb On pruža svakome, razumjet će da onaj koji poznaje Njegovo istinsko učenje, ne može činiti ništa drugo nego ispraviti besmislice koje svećenička kasta širi o Isusu, Kristu. Vrijeme je da se rehabilitira Isusa, Krista. I u tom smo cilju mi nastupili.
Predočimo si: Isus iz nazareta nije tražio da ljudi vjeruju u ludosti – a Bog, sveopći duh je mudrost, sloboda i jedinstvo. Zbog toga je i nezamislivo da vjera u Boga mora ići od jedne besmislice do druge. Isus iz Nazareta nije poučavao npr. da si žena mora pokriti glavu jer nije slika i prilika Božja, nego je poučavao da su svi ljudi djeca Božja, da je Kraljevstvo Božje u nutrini svakog čovjeka. Usprkos tome crkveni učitelj Ambrozije je proglasio tu besmislicu: «Žena mora pokriti glavu, jer nije slika i prilika Božja.»87

U crkvenoj povijesti je omalovažavanje žene stoljećima imalo svoje sljedbenike, sve do današnjeg dana. Tko posjećuje papu, a ženskog je roda, mora, kao što se može uvijek vidjeti, na glavi nositi veo, najčešće crni veo. Malo njih znade zašto je to zapravo tako. Ako se pročita što je Ambrozije prije 1700 godina naredio, da « žena mora pokriti glavu», može se shvatiti što znači tradicija u crkvi. I najveća besmislica se može održati 1700 godina, kao što ovaj primjer pokazuje.

Podcjenjivanje i podčinjavanje žene – tradicija od Pavla do danas

Difamiranje ženskoga, iskrivljavanje i zloba započeli su s pavlom, o kojem smo već govorili u našim emisijama. Za podsjećanje, nekoliko Pavlovih rečenica:
Pavao je bio taj koji je rekao da žene na sastancima trebaju šutjeti jer im nije dopušteno govoriti, već se imaju pokoriti. Pavao je bio također taj koji je Efežanima napisao: «…jer je muž glava žene kao što je i Krist glava crkve.» (Ef 5,23) Korinćanima je napisao: «Čovjek je slika i odsjev Božji a žena je odsjev čovjekov.» (1 Kor 11, 7)
Naglasimo: To još i danas piše u Bibliji, a biblija prema katekizmu, dokazano vrijedi kao prava riječ Božja.
Taj podcjenjivački stav prema ženama se kao crvena nit provlači kroz čitavu crkvenu povijest. Skoro da se može govoriti o «kaskadi podcjenjivača žena» – kao što smo u jednoj od naših prošlih emisija govorili o zločinačkoj kaskadi papa. To su i ovdje potomci potomaka od potomaka. Svi su Pavlovi «potomci» – a ne Isusovi. Jedan od tih Pavlovih potomaka je i crkveni učitelj Ivan Zlatousti koji je rekao: «Žene su uglavnom određene za to da zadovolje pohotu muškaraca.»88 Kao što je spomenuto, to je bio čest slučaj osobito u samostanima.
Prikazat ćemo još nekoliko izopačenih gledišta crkvenih velikodostojnika: Jeronim, koji je živio od 347. do 420. smatrao je:»Ako se žena ne pokorava mužu, koji je njena glava, kriva je za isti prekršaj kao muž koji se ne pokorava svojoj glavi (Kristu)».89 Ili Augustin, crkveni učitelj koji je živio od 354. do 430: «Žena je manje vrijedno biće koje Bog nije stvorio po svojoj slici i prilici. Odgovara prirodnome redu da žene služe muškarcima.»90
Idemo dalje u 13. stoljeće. Albertus Magnus, isto tako crkveni učitelj, oko 1200, tvrdi: «Da ne bi potpuno propalo djelo prirode, ona oblikuje ženu»91 jer bi se zapravo smjeli rađati samo savršeni ljudi, tj. muškarci. Vrhunac predstavlja izjava Tome Akvinskog kojeg smo više puta spomenuli, doslovce: «Žena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno prema savršenome.» A u sljedećoj svojoj «mudrosti», koju crkva jako cijeni, on objavljuje da je žena promašaj prirode, neka vrsta osakaćenog, promašenog, neuspjelog muškarca.
Osvijestimo si koja se imena ovdje spominju: Pavao, Zlatousti, Jeronim, Augustin, Toma Akvinski. Radi se o znamenitim uglednicima, priznatim «veličinama» rimokatoličke crkve, koji su u značajnoj mjeri obilježili povijest takozvanoga kršćanskog Zapada. Ugnjetavanje žena koje preko 2000 godina izaziva nepovjerenje prema zapadnjačkoj kulturi i izopačuje je, ima svoje korijene u rimokatoličkoj instituciji.
Iako ta crkva danas tvrdi da je samo po sebi razumljivo ona za jednakost muškarca i žene, to je potpuno neuvjerljivo sve dok se ona ne oslobodi tih sablasnih «predaka» po imenu Augustin ili Toma Akvinski. Zapravo to je slično kao kod evangeličko-luteranske crkve koja još uvijek hoće ostati vjerna ugledu i tradiciji Luthera, koji je bio, među ostalim, jedan od najvećih antisemita. A rimokatolička crkva hoće ostati vjerna upravo tradiciji jednoga Augustina i jednoga Tome Akvinskog, koji su bili najveći neprijatelji žena koji su ikada postojali u zapadnjačkoj povijesti.

Sada bi se još moralo postaviti pitanje: A nisu li upravo svi oni proglašeni svetima?

Odgovor: Naravno! Toma Akvinski se smatra najvećim crkvenim učiteljem i naravno se osobito štuje kao «sveti» Toma Akvinski; isto tako je i sa svetim Augustinom. A sve to zlobno i prezirno prema ženama, štoviše prezirno prema ljudima, što su napisali ti crkveni učitelji i takozvani sveci, još i danas se predaje mladim katolicima u katoličkom vjeronauku i sjemeništima, i sve to još i danas napokon truje ljudsku svijest.

«Jesu li žene ljudi?»

Žene, spasite svoj život! «Istupite iz nje …!»
Pitanje: «Prema svemu tome bilo bi zacijelo logično pretpostaviti da u vječnome kraljevstvu, na nebu, postoji samo jedna žena – Marija – kao svetica, svi drugi su sveti muškarci?»

Odgovor: To se pitanje ranije postavljalo sasvim ozbiljno. U 6. stoljeću se na sinodi u Maconu (585) raspravljalo o pitanju «ne bi li se zaslužne žene prilikom uskrsnuća tijela, prvo morale pretvoriti u muškarce, prije nego stupe u raj»92 A na toj sinodi briljirao je jedan biskup izjavom «Žene nisu ljudi»93 Dakle, tko ne želi doći u takvo «Nebo», može povući samo jednu konzekvencu: odmah istupiti iz te institucije koja prezire žene. Onda će biti siguran da je utekao katoličkom «spasenju» i da neće dospjeti u takvo «Nebo» gdje postoje samo muškarci ili pretvorene žene.
Prema tome u vječnome kraljevstvu Bog ima samo čisto muško domaćinstvo? – To upravo pokazuje koliko malo zna Petrova stolica o Bogu, o istinskome Sveopćem Jednom.
I najkasnije na ovome mjestu bi bilo prikladno, podsjetiti naše sestre na riječi iz Ivanovog Otkrivenja: «Iziđite iz nje, moj narode» – današnjim riječima rečeno: Istupite iz nje – «da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka)». (Otk 18,4)
A onaj tko se – npr. kao mlada žena – danas možda pita: «Kako istupiti iz crkve?» preporučamo mu Internet-stranicu koju održava URL: http://www.stuhl-petri-de. Tamo se nalazi kratka uputa za istupanje iz crkve koje se obavlja vrlo jednostavno.

Jedan dopis jako dobro odgovara onome što je bilo izloženo. Jedna je slušateljica napisala:«Kod slušanja vaše emisije došla mi je na um jedna usporedba. Kad je žena članica crkve, to je kao kad je krava članica mesarskog ceha ili srna članica lovačkog udruženja.» Jasnije se to ne može izraziti; i kao mnogi drugi i ta nam je slušateljica saopćila da je u tjednu nakon slušanja naše emisije, istupila iz crkve.

Sljedeće pitanje glasi:
«Je li se to neprijateljstvo prema ženama očitovalo tako drastično zapravo samo u srednjem vijeku, ili što se događalo dalje u povijesti?

Odgovor: U 17. stoljeću su «kršćanske» propovijedi bile prepune samo kleveta žena. Na primjer, o ženi je bavarski dvorski pisar, Egidius Albertinus, rekao da je «posve osobit instrument vraga», a augustinski pustinjak Igtnatius Ertl pita: «Što je gluplje u glavi i slabije u srcu od žene?»94

U pogledu svih ovih citata i prikaza ponetko će upitati: Zašto žene u katoličkoj crkvi zapravo odavno ne zahtijevaju da se papa ispriča svim ženama koje je njegova institucija stotinama godina gazila? Jedno Mea Culpa prema svim ženama odavno je u zakašnjenju. U svakom slučaju to bi moralo biti iskreno …

I u 18. stoljeću se nastavilo crkveno podcjenjivanje žena. Tada je jezičavi propovjednik Abraham a Santa Clara izvrijeđao ženu riječima , «da je lijepo uređena žena hram izgrađen na kloaki. Tko će htjeti izmet štovati kao Boga?»95 A još su u ranome 19. stoljeću izašli spisi sa zloglasnom skolastičkom raspravom «Ima li žena dušu?».

Nakon ovih citata i znanstvenih mišljenja crkvenih učitelja uzmimo još jednom Bibliju, koja napokon još uvijek obvezno vrijedi kao prava riječ Božja. Što se u njoj još može pročitati o ženama? Nešto je već bilo prikazano. U prvoj poslanici Timoteju piše: «Ne dopuštam ženi da poučava … jer najprije je bio stvoren Adam, onda Eva.» (1 Tim 2, 12) Odgovarajuće tome u prvoj poslanici Korinćanima stoji:«Budući da čovjek nije od žene, nego žena od čovjeka, i budući da čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka.» (1 Kor 11, 8)
U Poslanici Timoteju piše također: «Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti.» (1 Tim 2, 12)A u Prvoj poslanici Korinćanima: «Žene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje.» (1 Kor 14, 34)
To što je u prošloj emisiji bilo citirano kao izjava pape Ivana Pavla II, orijentirano je dakle izravno na ova kobna mjesta u Bibliji. – Predočujmo si uvijek iznova: Ta Biblija za crkvu danas kao i prije vrijedi kao autentična riječ Božja.96 Dakle ona se nije distancirala od tih mjesta u tekstu koja preziru ženu, već svaki katolik do danas mora u njih vjerovati. Obvezatno! Mnogi slušatelji i čitatelji možda misle: «Sve je to lanjski snijeg. Danas je ipak sasvim drukčije.» Nažalost nije tako! Taj stav nepromijenjen susrećemo i u 20. stoljeću, npr. u prijetnji isusovca Wilda koji obznanjuje:«Djevojke koje nose mini-haljine idu u pakao.»97 Papa Pio X. je 1910. objavio jedan dokument koji ženama zabranjuje pjevanje u crkvi i ženama zapovijeda da tiho sudjeluju u bogoslužju.
Idemo dalje u sadašnjost: Papa Ivan Pavao II. je obznanio da je isključenje žena iz svećeničke službe u skladu s Božjim planom za njegovu crkvu. Doslovce: «Poslanje žene je opstanak kao žena i majka. Zahvaljujemo vam herojske majke». Za papu Ivana Pavla II. uloga žene je dakle sasvim jasna: biti kod kuće za štednjakom i donositi djecu na svijet. Što će pomisliti za njegove riječi zahvale, neka svatko sam odluči.
Jedan je slušatelj svoje misli o temi «žena u crkvi» sažeo u sljedećim riječima: «Žene, spasite svoje živote! Istupite iz crkve!»

K ovome još pitanje jedne slušateljice:
«Ako je crkvi danas ozbiljno stalo do ravnopravnosti žene, zar ne bi onda ženama mogla dopustiti vršenje svećeničke službe?»

Odgovor: Čovjek si doduše ne može predstaviti da neka žena to bezuvjetno želi, ali ukoliko bi se to stvarno dogodilo, tada se milom ili silom mora prihvatiti odgovor crkve koji npr. kardinal Meisner iz Kölna formulira na sljedeći način: «U rimokatoličkoj crkvi žene neće biti zaređivane za svećenike sve dok ovaj svijet postoji.» kaže se da onaj tko je za zaređivanje žena za svećenike, upravo više nije katolik. O tome bi osobito trebale razmisliti sve žene koje se još uvijek nadaju da će se crkva promijeniti, i da će jednom sve biti bolje. Upravo umrli nadbiskup Düba iz Fulde, je uostalom ljude koji zagovaraju zaređivanje žena za svećenike nazvao «katoličkim otpacima». Nakon svega rečenog, komentar je suvišan.

Vjerovanje u vještice što ga je crkva stvorila i veličala – osnova inkvizicije i egzorcizma

Dobili smo neka pitanja, posebno od žena, na temu progona vještica. Jedno pitanje glasi:
«U vašoj ste emisiji spomenuli da je progon vještica u luteranskim područjima bio isto tako loš kao i u katoličkim. Zbog čega je bilo tako?»

Odgovor: Luther se pozivao na Stari zavjet i zahtijevao je smrtnu kaznu za vještice. U Starom zavjetu – koji se nepravedno u svim dijelovima izdaje za autentičnu riječ Božju – piše: «Ne dopuštaj da vračara živi!» (izl 22,17) Stoga se u spisima Martina Luthera doslovno kaže: «S vješticama i vračarama se ne treba imati milosti. Htio bih ih sam spaliti»
Uz to su zemaljski poglavari u luteranskim područjima istovremeno bili i najviši zemaljski biskupi u svojim crkvama. Luther je dakle osnovao takoreći državnu crkvu, u kojoj je splet između države i crkve bio još jače izražen nego u katoličkim područjima. Budući da je luteranski zemaljski poglavar istovremeno bio i najviši zemaljski biskup, takozvani vještičji novac koji je bio konfisciran od tih žrtava, pripadao je samo njemu. U katoličkim se područjima imetak likvidiranih, znači ubijenih navodnih vještica, morao još podijeliti između države i crkve; tu je međutim zemaljski biskup mogao te prihode upotrijebiti samo za sebe. On se kod svojih odluka nije morao niti usklađivati s klerom, jer je sam djelovao kao vrhovni klerik. Na taj je način luteranskim zemaljskim poglavarima bilo osobito lako omogućeno da isključe svaku opoziciju, tako što su buntovne ljude jednostavno oklevetali kao «čarobnjake» odnosno «vještice» i bez oklijevanja ih dali ukloniti.

Da vjerovanje u vještice ne pripada prošlosti, pokazuje sljedeće pitanje:
«U jednim novinama nedavno sam pročitao kako je neki čovjek iz religiozne zasljepljenosti zapalio neku ženu misleći da je ona vrag. Nije li to također posljedica crkvenog nauka?»

Odgovor: Odakle bi inače taj čovjek mogao imati takvu predodžbu? Može se poći od toga da je crkveni nauk u kojem su žene stotinama godina bile ocrnjivane, ostavio svoje tragove, svoj pečat, u svijesti vjernika. Do kraja 18. stoljeća zbog praznovjerja u vještice u Europi je prema opreznim procjenama umrlo između 40.000 i 100.000 ljudi, pretežno žena. Tako je glasio podatak u novinama «Main-Echo» i 1999. godini. Druge procjene idu do 1.000.000 žena. Čovjek si može jasno predočiti da sva ta djela još stoje u atmosferi kao energetske pohrane i možda utječu na nekoga da počini nešto slično kao nekada. Zastrašujuće je da se nešto tako događa godine 2005. Međutim to pokazuje koliko je trajan učinak poduka o vragu. Uostalom članak o kojem je pisao slušatelj izišao je u «Spiegel Online» 14. srpnja 20005. Naslov: «45-godišnjak htio je poznanicu spaliti kao vješticu».

Još jedno pitanje:
«I ja smatram da su progoni vještica bili strašni i da je crkva sudjelovala u tome – ali nije li nepravedno pripisati joj za to svu krivicu? Nisu li praznovjerje i okrutnost bili opća pojava tadašnjeg vremena?»

Odgovor: Ovdje se mora sasvim jasno reći: Baš ne! Jer do kraja 12. stoljeća se vjerovanje u vještice smatralo čak praznovjerjem. Po tadašnjoj općoj predodžbi vještice uopće nisu stvarno postojale, dakle vještice nisu mogle «začarati» realnu štetu; kažnjivo je bilo samo vjerovanje u vradžbine. Tek je katolička crkva pronašla odgovarajuća teološka obrazloženja za postojanje vještica i pokrenula je progon vještica sa svim njegovim okrutnim – i za crkvu unosnim – neprilikama. Od 1258. do 1526. bilo je ne manje od 57 papinskih naredbi uperenih protiv «čarobnjaštva i vještica». Papa Inocent VIII. je 1484. službeno proglasio vradžbine osobitim zločinom, koji zahtijeva inkvizicijsku istragu.
Kod progona vještica se nije toliko radilo o kažnjavanju prekršaja protiv ljudi i ljudskih propisa, koliko o «progonu djela usmjerenog protiv Boga i njegovog zakona» ili izrečeno riječima georgea Orwela («1984.»), o «misaonom deliktu». Tu se nije morala dokazivati realna učinjena šteta, koja je po tadašnjem svjetovnom zakoniku morala postojati kao pretpostavka za smrtnu kaznu: Sa ili bez «vještice» su završavale na lomači. Progonitelji vještica su se pozivali na svoju zapovijed «Ne dopuštaj da vračari žive» – Protivljenje bi bilo ateizam i prema tome opet zločin koji zaslužuje smrtnu kaznu.

Primjer sudskog postupka protiv vještice.

To što je Ratzinger slavio kao «napredak»…
– nečuveni je skandal!
Sljedeće nas pitanje dovodi malo u nepriliku. Prilikom izvještavanja o postupcima prema vješticama mi smo bili jako suzdržani kako ne bismo previše trošili živce naših slušateljica i slušatelja. Sada dolazi pitanje:
«Iz kojih razloga su žene bile optuživane kao vještice? Imate li praktičan primjer sudskog postupka?»

Odgovor: U nastavku dakle nekoliko detalja iz jednoga sudskog postupka. Žene – ali ne samo žene, već i muškarci, starci, čak i djeca! – bili su optuživani od katoličkih inkvizitora da su u savezu s vragom. Indicije i podaci često su bili smiješni i posve očigledno izmišljeni. Bilo je međutim sasvim dovoljno da čovjek bude osumnjičen za krivu vjeru.
Svjesno nismo odabrali osobito krvavi primjer, ali ipak slučaj koji pokazuje brutalnost crkvene inkvizicije. Radi se o slučaju mlade, trudne španjolke Elvire del Campo.
Elvira je bila uhapšena pod sumnjom da je Židovka. U tamnici je mlada žena na svijet donijela svoje dijete prije nego je naredne godine dovedena pred sud u Toledu. Dvojica zanatlija koji su stanovali u njenoj kući kao podstanari pojavili su se kao svjedoci i tvrdili da Elvira nije jela svinjetinu i da je subotom oblačila čisto donje rublje. Za dojavu tako «sumnjivog» ponašanja inkviziciji ti su muškarci uostalom nagrađeni s 3 godine oprosta grijeha …
Elvira je uvjeravala u svoju nevinost: Da je kršćanka, da je njen muž kršćanin, da je također njen otac kršćanin. Izgleda da je ustvari njena majka imala židovske pretke, jer od svoga 11. rođendana više nije mogla jesti svinjetinu. Čim bi samo probala, odmah bi joj pozlilo.
Majka je odgojila Elviru da subotom mijenja donje rublje, u čemu međutim ona nije mogla prepoznati nikakvo dublje religiozno značenje. Sud joj je zaprijetio mučenjem ukoliko ne govori istinu. Ona nije imala što dodati svojoj izjavi.
Elviru su svukli golu i svezali su joj ruke. Užad su okrećući zatezali dok nije počela vikati, jer su joj slomili kosti. Kod 16. okreta je čak užad popucala. Onda je bila zavezana za stol na kojem su se nalazile prečke s oštrim bridovima. Užad kojom je bila svezana su ponovo zategnuli. Od muka i očaja ona je kričeći «priznala» da je prekršila zakon. «Koji zakon?» pitali su je. Kada nije mogla točnije reći koje je Božje pravilo prekršila, bila je podvrgnuta mučenju s vodom.
Kod mučenja s vodom žrtvi se stisne nos i istovremeno se lijevkom u usta ulijeva voda na litre. Trbuh se nadima i po njemu još tuku. Kod ove torture mnoge se žrtve uguše ili se takoreći raspuknu.

Nakon što je prošlo mučenje s vodom, Elvira više nije mogla govoriti. Dakle obustavili su mučenje za 4 dana koje je ona provela u samici. Na sljedećoj «sjednici» Elvira je mogla samo prositi da joj pokriju golotinju prije nego je potpuno klonula. Na kraju je «priznala» da je Židovka i preklinjala za milost – i suci su bili milostivi! Ostavili su je na životu, zaplijenili su njenu cjelokupnu imovinu i osudili je na još 3 godine tamnice. 6 mjeseci kasnije pustili su je na slobodu nakon što je poludjela. – O daljoj sudbini njenog djeteta nije ništa poznato.98
Tako i još gore je sa svojim žrtvama postupala španjolska inkvizicija tijekom više od 300 godina. Još godine 1808, kod ulaska Napoleona, ona se bavila svojim jezivim poslom. Francuzi su ispod dominikanskog samostana u Madridu našli sobe za mučenje pune zatvorenika. Svi su bili goli i većina njih poludjeli. To je okrenulo želudac čak i ne baš preosjetljivim francuskim vojnicima prekaljenim u borbama. Oni su ispraznili podzemne tamnice, oslobodili su ljude i dignuli su samostan u zrak.
Možda bi se ovaj primjer trebao poslati sada vladajućem papi Benediktu XVI. koji je, kao što je već spomenuto, u jednome intervjuu neposredno prije svog izbora za papu, hvalio inkviziciju kao «napredak», zato jer je ona prije donošenja presude provodila saslušanje prekršitelja. Ovako je i slično, često još i gore, izgledalo dakle to «saslušanje», koje trenutno vladajući papa hvali kao napredak. – Što je to drugo nego sramotan skandal?

I iznova pitanje: Tko sjedi na Petrovoj stolici?

Dragi slušatelji, dragi čitatelji, odgovor Vam sada više sigurno neće biti težak. Možemo Vam zajamčiti: Postoji još bezbroj činjenica od kojih ćemo Vam neke podastrijeti u našim sljedećim emisijama. Još jednom recimo to jasno: Nama nije stalo da otkrijemo neiskazane spletke te institucije, već nam je stalo da objasnimo da sve to nema nikakve veze s Isusom, Kristom. U međuvremenu ste također mogli primijetiti da je to upravo suprotno od onoga što je Isus, Krist poučavao i danas ponovo poučava.
www.rijec.com.hr

4 misli o “Tko sjedi na Petrovoj Stolici (11)

  1. :-))), gdje vi živite, da čak Tertulijana čitate doslovce. Ma sigurno nisu izmišljeni.
    Tako nešto je stvarno za nepismene. Pa nitko vas ne prisiljava da vjerujete u bilo šta. Zaboga tako nemožete nikome pomoči. Nikako nemožete interpretirati nešto za što niste kompetentni. To mi sliči na neku operaciju organa kod čovjeka opreraciju izvodi gospodja koja pere rublje ii kaže da je kirurg budala i neka izadje iz operacione dvorane jer ona misli da je to tako i tako…..A nezna ni za anesteziologa ni koje instrumente upotrijebiti ali ona to sve zna, pacient je več osudjen na smrt. Lijepo se umirite pogledajte van ili idite na žurkicu, možda u kino ili koncert. O pa pomozite bolesnima sa vašom prisutnošču, ima toga puno a i puno dobroga vam želim. Svima lijepi pozdrav iz SLO.

    Sviđa mi se

  2. Na izlet u Rim pa če te vidjeti jednog gospodina svetog čovjeka papu. Prije nekoliko godina men uopče nije zanimalo tko tamo sjedi jer me nije ni zanimalo, do svetog JANEZA PAVLA DRUGOG.Ma ni moju mamu niti sam znala da postoje Jezuiti. Nitko od njih mi nije smetao jer jih jednostavno nisam istraživala, da sad jih znam i ako mi se neče svidjeti ja jih jednostavno mogu ostaviti na miru i gotovo. A ima stvarno i groznih stvari pedofililje i tako svakojakih stvari, nije izgovor ali ne objavljuju roditelje koji su pedofili i dede i učitelje toga je skrivenog puno a u Crkvi se brzo ispostavi problemako je naopako i to je dobro, da se baš o crkvenim osobama duhovnicima sazna što prije, jer to je grozno što je učinjeno sve što je uistinu učinjeno toj jadnoj djeci koja imaju povredu za cijeli život. To je treba izništiti, toga nesmije biti.

    Sviđa mi se

  3. nisu baš svi dijeca Božja ljudi su Božja stvorenja uSvetom Pismu tako piše dali je Hitler Staljin TITO MUSOLINI itd su dijeca Božja nisu a Božja stvorenja jesu malo se krivo shvača to u pismu stoji drugačije

    Sviđa mi se

  4. Glava crkve je Gospodin Isus Krist kao i začetnik i završitelj i stijena je Gospodin
    Isus a Petar nije stijena kako se naučava zamislite da se izvorna crkva prva crkva temelji na tom nauku brzo bi se raspala a nebi do danas se propovijedalo evanđelje Isusa Krista . Petar je Gospodina Isusa zanijekao 3 puta i Gospodin Isus je iz njega istjerao sotonu. Rekao mu je:”Izlazi sotono.”.pa po tome crkva baš ne bi trajala do danas ( istinska i prava crkva Isusa krista ).

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s