Crkva, duhovnost, tradicija?

MARIANO AURELIANO
Subota, 07.01.2012.
Crkva

 

 

 

 

 

 

 

 

Ona je po default-u institucionalizirana i hijerarhizirana zajednica ljudi koji se bave duhovnošću. Već samo ta početna činjenica smrdi. Ali hajde dobro, kažemo da je to stvar tradicije; naime, Crkva je postala u davnim vremenima oskudne ljudske pameti pa joj nije za zamjeriti, a danas je već tradicija i kao takva, kao tradicija, jest svojevrsna sveta krava u koju se ne smije dirati, čiji smisao postojanja se ne smije propitivati, čije stupove se ne smije pokušavati izglaviti iz svojih prapovijesnih temelja. Kad je nešto tradicija, pa bilo to i odsijecanje klitorisa ili bizarno ubijanje bikova u koridi, onda je o.k. Onda može.
Međutim, ima tu jedan mali problem. Duhovnost i tradicija dva su pojma koja se međusobno potiru. Kultura i tradicija izvrsno se slažu i nadopunjuju, ali tradicija i duhovnost – e, to ne bu išlo. Zbog čega? Zbog toga jer je duhovnost prije svega budnost, mač sadašnjosti koji se ne orijentira prema zodijaku tuđih iskustava, već jedino i isključivo prema vlastitim unutarnjim inputima. Najveći dio svega znanja pa i onoga ezoterijskoga zapravo je samo dijelom kulturnoga naslijeđa čovječanstva; kako, međutim, stišati svoj um, aktivirati svoju višu volju, naučiti se odcijepiti od svojih čula i pri tome ostati budan, proniknuti kroz koprenu mnoštva do izvorne Jednote – to je nešto čemu nas nitko ne može podučiti, nešto što ovisi o nama samima, o našoj intimnoj, posve individualnoj riješenosti i namjeri, strasti i gladi za istinom vlastita postojanja. Jedan čovjek nikada od samoga sebe za samoga sebe nije načinio tradiciju. Za tradiciju je potreban generacijski slijed u vremenu. Duhovnost, međutim, ne ide izvan i preko jednoga čovjeka, ona se uvijek zadržava na tom jednom čovjeku, samo na njemu, na čistoj golotinji njegove izdvojene pozicije u svemiru. Pred Licem Boga ja stojim posve sam; iza ni ispred mene nema nikoga.

Crkva je danas više nego zrela za veliku, ogromnu rekonstrukciju. Sama od sebe, ta se rekonstrukcija nikada neće dogoditi. Pastva ne želi duhovno buđenje, želi do u vječnost biti uljuljkivana u svoje fantazije o Isusu i Djevici Mariji, svecima i blaženicima-zagovornicima kod Boga. Svećenicima također ovo stanje više nego odgovara, jer su dobro uhljebljeni u lagan i udoban posao i obilato ušuškani komforom tradicije. Svećenstvo i njegova pastva čine savršeno uigranu simbiozu jednog nepovratno degenerativnog i sve više dekadentnog procesa raspadanja zdravih društvenih odnosa.

Don Kihot Grubišić u svemu tome pliva prilično komično. S jedne strane, ostavlja dojam moralne vertikale, no s druge čovjek se pita: pobogu, pa što taj moralni odličnik uopće radi u toj tako moralno korumpiranoj instituciji?! Tu zasigurno nema jednoznačnih i jednostavnih odgovora, ali ma koliko čovjek o tome mozgao, i dalje mu ostaje kiseli okus u glavi i onaj osjećaj: ma što me se to uopće tiče! J… mi se i za Crkvu i za njene odbojno preozbiljne face i likove.

Netko tko se BAVI duhovnošću, nikada i nikako ne može uistinu biti duhovan. Duhovnost mu je posao, a ozbiljnost mu je krinka, poput one maske varioca u čeličani. Ovladali su svećenici svim mogućim trikovima, trikom ljubaznosti i humora, trikom ležernosti i spontanosti, trikom čovjekoljublja i sviranja u gitare s mlađarijom pa i trikom telefoniranja putem Skype-a, download-anja pedofilskih sadržaja i naručivanja sado-mazo instrumentarija putem kataloga. Ne boje se oni Boga, jer ih Bog ne vidi iza tolikih naslaga tradicije. Jedan od najbizarnijih zavjeta koje svećenik mora dati jest zavjet poslušnosti. Poslušnosti komu? Bogu? Ah, taman posla. Svima i svakome, samo ne Bogu. Naravno, poslušnosti svomu biskupu i nadbiskupu pa na kraju i prije svega poslušnosti svetomu ocu zvanom Papa. Sveti otac je Bog! Ako ti on naredi da čamiš u svome zapećku neke minorne seoske župe sve do mirovine pa i nakon nje i da doživotno zatomljuješ sve svoje kreativne potencijale, svu svoju strast i ljubav prema životu i ljudima, svu svoju radost bogoljublja, želju za služenjem i aktivnim sudioništvom, ti se tomu moraš pokoriti i tako po njegovu nalogu bespogovorno i posve bez tuge u srcu postupati. Jer Papa, naravno, zna najbolje, ta on je nepogrešiv!

Malo se tko pita, nije li Crkva neka vrst prepredene crnomagijske organizacije koja otima od društva tolike tisuće mladih ljudi, uništavajući im živote i gurajući ih u ponor laži i stagnacije, degeneriranja zdravoga sudioništva u društvu i životu. Je li doista u interesu društva da mu toliki mladi ljudi propadaju pod šatrom mračne srednjovjekovne grobnice? Nije li Crkva naročito maligna rak-stanica koja izjeda društvo na naročito mračan način? Kada će društvo smoći snage da strese sa sebe taj teški balast koji ga trajno vuče na dno? Mnoge plemenite duše tavore u Crkvi, ne znajući kako iz nje istupiti i pri tom zadržati osjećaj smisla daljnjega života u “civilstvu”. Njima uistinu treba pomoć društva, potpora javnoga mnijenja pa čak i stručna psihološka pomoć. Kako trenutno stvari izgledaju, teško da će je dobiti u ovakvu društvu kakvo je ono danas u našoj zemlji. Crkva posve nezasluženo uživa strahovitu društvenu moć, koju dakako zloupotrebljava gdje god stigne. Teško da se može u nekoga uperiti prst i reći: on je glavni ili najveći krivac. Krivi smo svi. Krivica je na svima nama, bez iznimke.
http://price.blog.hr/2012/01/1629781615/crkva.html

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s