Tko sjedi na Petrovoj Stolici (9)

 PRENOSIMO DRUGAČIJE STAVOVE I RAZMIŠLJANJA:

Nesveti život «svetih otaca».Razmjer seksualnih zlodjela crkvenih funkcionara sve više i više izlazi na vidjelo

Petrova stolica u povijesti – baruština grijeha

Pokvarenosti i grozote svake vrste, nasilje, pljačka, umorstvo

Zavirimo li u povijest, primijetit ćemo da se već u 4. stoljeću ističe jedan predstavnik tih takozvanih «svetih otaca», koji nije bio samo papa, već je bio proglašen svecem, što svakako nije slučaj sa svim papama, naime Damas I. Pobliže se o njemu može pročitati npr. u drugom i trećem svesku «Kriminalne povijesti kršćanstva» Karlheinza Deschnera: Damaz je vladao u Rimu tijekom 18 godina od 366. do 384; za tadašnje vrijeme to je bilo jako dugo. Već su okolnosti njegovog preuzimanja vlasti bile svakako iznimno nasilne naravi: On je raspolagao određenim novčanim sredstvima kojima je unajmio pravu razbijačku grupu kirijaša, cirkusanata i grobara, i toj je rulji zapovjedio da napadne crkvu koja je u Rimu bila na mjestu današnje bazilike Santa Maria Maggiore. U toj su se crkvi naime utvrdili njegovi protivnici. Postojao je protupapa imenom Ursin. Damasova grupa razbijača je dakle napala crkvu, zapalila ju i pobila preko 100 pristaša protivnika.
Takvi su se događaji u crkvenoj povijesti uostalom zbivali relativno često. Nije bila rijetkost da se razilaženja u mišljenju među navodnim kršćanima rješavaju na takav način.

Ruke pape Damasa su prema tome bile prilično krvave, kao i ruke mnogih papa poslije njega. On je nemilosrdno progonio takozvane heretike i za to je upregnuo državu. Damas je međutim spomena vrijedan još na jedan drugi način: vodio je luksuzan život. Rimski pisac povijesti Amian Marcelin o tom piše: «On se vozi samo kočijom, raskošno je odjeven i priređuje si tako obilne gozbe da njegova trpeza zasjenjuje čak i kraljevski objed.»
Karlheinz Deschner u svojoj «Kriminalnoj povijesti kršćanstva»54, među ostalim, o njemu piše još sljedeće: «Svojim prisnim odnosom s mnogim bogatim kršćankama «ušni klitoris dama» – tako su ga tada zvali – «okoristio se tako što mu je 370. upućen carski ukaz koji energično zabranjuje kleru vrebanje baštine.»
Damas je dakle uspješno vrebao tuđu baštinu da bi je se nemoralno i bespravno domogao. Car je izdao ukaz kojim se zabranjuje «duhovnicima i redovnicima posjećivati kuće udovica i sirotica, i proglašava ništavnima svekolike njihove darove i oporuke, kao i od drugih žena, koje bi pod religioznim izgovorom mogle postati žrtvama svećenika ucjenjivača».55
Sada se postavlja pitanje zašto je Damas proglašen svecem? – Valjda ne zbog te kaskade zločina, nego zato što je naložio Jeronimu da izda novu Bibliju. Mi dakako znamo da je on pritom načinio mnoge izmjene koje su bile po volji crkve. To je zasigurno zasluga koja je njegovome nalogodavcu, papi damasu, donijela proglašenje svetim.

Ako se bolje pogleda u skoro 2000-godišnju povijest papa, mogu se naći mnogi pape koji su bili opterećeni zločinima svake vrste. Tako se može sresti skoro sve, od razvratnog života s mnogim metresama, preko incesta i simonije do podmuklog ubojstva i smišljenog ubojstva.
Nastavimo s Inocentom I: O njemu je predajom preneseno da je bio osobito sklon zabavi s malim djevojčicama.
Također se o Sikstu III. mogu navesti slične stvari. Prema izvještajima je, među ostalim, tražio da zrele opatice održavaju njegovu potenciju. Prema autoru Nigelu Cawthorneu iz čije smo «Kronike vatikanskih skandala»56 uzeli ove primjere, on je zbog toga čak dospio na sud. Međutim kada je papa kao argument naveo Isusov primjer, da neka onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen, od prisutnih prelata se nije našao nitko tko bi prvi bacio kamen.
Ali to je zasigurno još mali grijeh u usporedbi npr. sa zločinima pape Ivana XII. Za njega se kaže:«On je ukrao crkveno blago i prebjegao neprijateljima Rima.» Zbog toga ga je sinoda zamijenila s Leonom VIII. Međutim on se vratio natrag, sjeo je opet na Petrovu stolicu i postao nasilan. Cawthorne izvještava: «On je kardinalskom đakonu odrezao nos, jezik i dva prsta, oderao kožu biskupu Otgeru, bilježniku Azzu odrubio glavu i smaknuo 63 rimska duhovnika i plemića.»
Međutim onda mu je došao kraj. Doslovce: «Tijekom noći 14. svibnja 964. dok je bio u zabranjenom i prljavom snošaju s jednom rimskom matronom, u grješnom ga je činu iznenadio gnjevni matronin suprug i zatukao čekićem.»57

Sada se radi o dvojici papa koji – slučajno – nose isto ime kao sada službujući vlasnik Petrove stolice. Prvo o Benediktu VIII: On je mogao postati papom samo zato jer je prije toga ubio svog prethodnika. Nadbiskup Narbonne optužio ga je za podmuklo ubojstvo, za lihvarenje, za primjenu nasilja radi saznavanja ispovjednih tajni, za život u konkubinatu sa svojim dvjema nećakinjama i zato što je imao djecu s njima, te za upotrebu novca od oprosta za financiranje rata. Papa Viktor VIII. je naveo još «silovanja, ubojstva i druge odvratnosti» a biskup Beno ga je također optužio za mnoge preljube i ubojstva.58
Za Benedikta IX. predajom je preneseno da je sa svojih tek navršenih 12 godina bio svakako jedan od najmlađih papa na Petrovoj stolici. Kaže se da je još «zarana pokazivao sklonost prema svim vrstama pokvarenosti». «Imao je biseksualne sklonosti, spolno je općio sa životinjama i naređivao umorstva. Osim toga se bavio čarobnjaštvom i sotonizmom.» Jedan suvremeni promatrač je napisao: «Vrag iz pakla preodjenut u svećenika sjeo je na Petrovu stolicu.»59
Benedikt IX. je u Lateranskoj palači priređivao homoseksualne orgije, svojim je krsnim kumovima prodao papinsku službu, ali je i nadalje stanovao u Lateranskoj palači koju je pretvorio u bordel.
Ne bi li ono što je suvremeni promatrač još prije 1000 godina rekao o Benediktu IX. možda moglo biti odgovor na naslov naše serije «Tko sjedi na Petrovoj stolici?»?: «Vrag iz pakla preodjenut u svećenika sjeo je na Petrovu stolicu.»

Idemo dalje do Silvestera II. On je pontifikat Benedikta IX. prekinuo samo na 2 mjeseca. I on je uskoro bio optužen «da je bliži Sotoni nego Kristu». Ostavio je mnoge knjige o čarobnjaštvu.60
O Anakletu II. se kaže da je njegovao rodoskvrne odnose sa svojom sestrom i ostalim rođacima, da je povrh toga držao jednu prostitutku kao ljubavnicu i da je silovao opatice.61
Pavao II. «je rado promatrao kada su gole muškarce rastezali ili mučili na spravi za mučenje. Umro je navodno od srčanog infarkta dok je općio s jednim od svojih najdražih dječaka.»62
Inocenta VIII. moglo bi se slobodno nazvati «ocem», pa imao je osam nezakonitih sinova i isto toliko nezakonitih kćeri. Za razliku od većine ostalih papa on ih je otvoreno priznavao i nije ih prikazivao kao nećake i nećakinje, kao što je inače bilo uobičajeno. Za jednoga od njegovih sinova se kaže: «Noću je lutao ulicama, provaljivao u kuće i silovao svaku ženu koja mu se svidjela. Njegov otac, papa, nikada ga nije zbog toga prekoravao.» Nadbiskup Morton je 1489. posjetio opatiju Sv. Albana i utvrdio da su redovnici izbacili opatice iz samostana kako bi na njihovo mjesto primili prostitutke. Izvijestio je papu da je samostan «more sjemena i krvi»63. Ali Inocent VIII. je smatrao da je suprotstavljanje tome čisto gubljenje vremena. Jer se čak u kuriji jedva moglo naći svećenika bez konkubine.
Inocent VIII. je dao dozvolu za tiskanje knjige «Čekić za vještice», a dominikanskom redovniku Heinrichu Institorisu, koji ju je sastavio, dodijelio najveću punomoć za inkvizitora. Time je nebrojenim ljudima donio strašnu smrt.

Idemo nekoliko godina dalje do Aleksandra VI, nasljednika Inocenta VIII. On je Petrovu stolicu konačno pretvorio u baruštinu grijeha – pri čemu se tu možda može sporiti nije li ona to bila još i prije. Ne samo da je svake noći sebi dovodio 25 najljepših prostitutki Rima, on je navodno bio još dovoljno izdržljiv da svojoj kćeri Lukreciji napravi dijete i da opći s njenom majkom i bakom. Mnoga ubojstva trovanjem idu na njegov račun. On nije obuzdavao razvratni i zločinački život svog sina Cesarea od kojeg je napravio kardinala.
Dao je ubiti proroka Savonarolu iz Firence zato jer je kritizirao njegov način života.
Suvremeni povjesničar Thomas Tomasi je zapisao: «Ne bi bilo moguće nabrojati sva umorstva, silovanja i slučajeve rodoskvrnuća što se svakog dana počine na papinskom dvoru. Čovjekov život nije dovoljno dug da bi zabilježio sva imena žrtava ubijenih, otrovanih ili živih bačenih u Tibar.»64

Upravo je bila riječ o Rodrigu Borgiji, kasnijem Aleksandru VI, pa se pitamo: Pa kako ovakav čovjek postane papom? Jer je njegov privatni život bio svakako poznat još prije. Svatko je znao kakva je njegova narav. To možemo pročitati kod Nigel Cawthorne koji je sastavio «Kroniku vatikanskih skandala» i tamo citirao sve još raspoložive izvore. Upravo je bilo opisano kako je papa Damas došao na vlast: nasiljem. Međutim postoje i druge mogućnosti da se dođe na vlast – tako Nigel Cawthorne piše: «Rodrigo je pod mnogim papama bio vicekancelar i na tom je položaju zgrnuo golemo bogatstvo. Mito koje je on nudio bilo je uistinu zadivljujuće. Godine 1492. kada se održavala konklava za izbor pape, on je poklanjao bogate opatije i čitave gradove kada se radilo o glasu nekoga od pojedinih kardinala. Neki su kardinali htjeli palače, drugi su htjeli gradove ili zemlju ili novac.»
U nastavku je pregled nekih primjera koji su tada bili zapisani: npr. kardinal Orsini je svoj glas prodao za gradove (kaštele) Monticelli i Sariani; da bi garantirao svoju suglasnost, kardinal Ascanio Sforza je htio četiri natovarene mazge srebrom i lukrativnu službu crkvenog kancelara. Kardinal Colonna je dobio bogatu opatiju svetog benedikta skupa sa svim pripadajućim imanjima i patronskim pravima za sebe i svoju obitelj za sva vremena. Kardinal svetog Angela je zahtijevao biskupiju Porto, tamošnji kaštel i podrum pun vina. Svi ovdje spomenuti dobili su što su željeli, ali je nedostajalo još nekoliko glasova. Kardinal Savelli je dobio Civita Castellana, dakle cijeli grad.65
Odlučujući glas pripadao je jednome venecijanskom redovniku. On je htio samo 5000 kruna i jednu noć s Rodrigovom kćeri, dražesnom 12-godišnjom Lukrecijom. I to mu je bilo udovoljeno. Glasovima 22 kardinala u džepu Rodrigo je bio unaprijeđen u papu Aleksanda VI. Istovremeno je njegov pokvareni 17-godišnji sin Cesare bio imenovan nadbiskupom Valencije, koji je nešto kasnije, od pape, dakle od svog oca, dobio kardinalski klobuk.

Kad saznamo ono što je poznato o tome kako se vršio izbor papa i kako su se pojedini pape uspeli na Petrovu stolicu – pomoću umorstva, podmićivanja, kupovinom glasova i intriga – tada jedna stvar postaje zaista upitna: Do danas se svaki papa poziva na to da je preko svojih prethodnika potpuni neposredni Petrov nasljednik. Prethodnici koji navodno tvore taj lanac sve do Petra, dijelom su postali pape na tako zloglasan način kao što je upravo bilo opisano. Može li se zapravo jedan današnji papa, ili jučerašnji ili prekjučerašnji, pozivati na to da postoji nešto kao legitimna sukcesija od nasljednika do nasljednika, ako su spone na papinsko prijestolje došle preko umorstva i smišljenog ubojstva? Prema tome pitanje kako su se pojedini crkveni vlastodršci popeli na Petrovu stolicu ne tiče se samo prošlosti već i sadašnjosti.
U svakom slučaju pozivanje na tradiciju u toj prilici bilo bi dakle jako zanimljiva činjenica koja pokazuje kome se u tradiciji i današnji takozvani «sveti oci» osjećaju zahvalnima …
Pitanje apostolske sukcesije je ionako privid, jer su liste biskupa prvih stoljeća bez izuzetka krivotvorene. I čak ako je – već tada – postojao biskup u Rimu, i ako se taj biskup zvao Petar, što se također ne može dokazati, tada iz prošlih emisija znamo da tadašnji biskupi još nisu vodili zajednice, već su bili upravitelji blagajne i nadglednici zaliha. Oni uopće nisu imali duhovne zadaće, a niti duhovno zračenje. Dakle sve je to od početka do kraja izmišljeno.

Vratimo se natrag «svetim ocima» i ostalim pojedinostima njihovih «tradicija».
Bolji moral od svojih prethodnika nije imao ni Pavao III. I tu je jedan suvremeni komentator očajavao na zadatku «nabrojati mnoga čudovišna i strašna ubojstva roditelja, krađe, vradžbine, izdajnička djela, tiranstva, inceste i besprimjerna bludničenja tog pape.»66 U stvari taj je papa otrovao svoju majku i svoju nećakinju da bi se dočepao cjelokupnoga obiteljskog nasljedstva. Otrovao je još i druge koji se odmah nisu složili s njegovim mišljenjem. K tome se zna da je ubio svoju sestru, počinio rodoskvrnuće s jednom od svojih vlastitih kćeri čijeg je muža dao otrovati da bi se mogao nesmetano zabavljati. Povrh toga je držao nekoliko tisuća bludnica koje su mu plaćale mjesečni porez. A Pavao III nije jedini papa koji je uređivao bordele i na njima se bogatio.
Pavao III. je progonio protestante bespoštednom brutalnošću. Kaže se da su njegov sin i njegov nećak u jednom ratu protiv Lutherana prolili toliko krvi da su potoci krvi bili toliko duboki da su u njima konji mogli plivati. Kroničar njegovog doba je zapisao: «Dok su se zbivali ti pokolji, papa je sa svojom kćeri Constancom uživao u putenim radostima.»67

Moglo bi se naravno prigovoriti da su to bili pojedini slučajevi iz doba renesanse, koje kao što se zna bilo na zlu glasu po tim stvarima. Ali pogledajmo malo obojicu najvećih papa antike, koji nisu bili proglašeni samo svecima, nego su bili imenovani i crkvenim učiteljima, naime Leona Velikog i Grgura Velikog (obojica s nadimkom «veliki»!) Njihove su ruke također bile jako krvave. Leon veliki (vrijeme službovanja 440 – 461), kao što je već spomenuto u jednoj od prethodnih emisija, krvavim zakonima je naredio progontakozvanih heretika i zapovjedio katolicima da bi trebali izbjegavati ne-katolike «kao smrtonosan otrov». Oni nisu smjeli s njima razgovarati, niti se s njima družiti. On je dakle huškao protiv inovjernika i dao ih je ubijati.
Grgur «Veliki» (vrijeme službovanja 590 – 604) ne samo da je podupirao sujevjerje i strah od pakla, ne samo da je opravdavao (i u crkvenim krugovima uobičajeno) ropstvo i mučenje inovjernika, on je klicao i uzurpatoru prijestolja Fokasu koji je ubio bizantskog cara Maurikija skupa s cijelom njegovom obitelji, kao «izaslaniku milosrdnog Boga»68 .

Petrova stolica je poduzela mjere opreza. Codex Juris Canonici:«Papu nitko ne može izvesti pred sud.»

U pogledu mnoštva nevjerojatnih i okrutnih zločina što su ih vlasnici Petrove stolice počinili tijekom povijesti, čovjek se pita da li je netko od njih ikad bio pozvan na odgovornost. Ovdje se upozorava na knjigu s naslovom «Kazneni predmet Vatikan – Isus optužuje»Ta knjiga što ju je napisao Uli Weyland, sadrži optužbu protiv 46 vlasnika Petrove stolice i pokazuje njihove zločine koji se kreću od zloupotrebe službe preko ucjene, krivotvorenja i sudbenog umorstva sve do potpore kriminalnih udruženja i ratnih zločina. Vlasnici Petrove stolice nisu uzmicali ni od kršenja ljudskih prava, od huškanja naroda i genocida. U toj knjizi sam Isus optužuje ono što su u Njegovo ime učinili vlasnici Petrove stolice, što je međutim u krajnjoj proturječnosti s Njegovim učenjem. Vrlo napeta knjiga za sve koji se žele informirati o pozadini Petrove stolice.

Ali su se pape jako dobro zaštitili da se protiv njih ne može voditi sudski proces, da oni nikada ne mogu biti pozvani na odgovornost za svoja sramotna djela. U Codexu Juris Canonici – zakoniku katoličke crkve – § 1404 glasi: «Papu nitko ne može izvesti pred sud.»

Sigurnost da ne mogu biti izvedeni pred sud izgleda da i današnje crkvene knezove ohrabruje da previše ne cjepidlače s pravnim poretkom. To pokazuje jedna naredba sadašnjeg pape i prijašnjeg kardinala Josefa Ratzingera, što se odnosi na zlodjela svećenika katoličke crkve koja su bila počinjena na djeci. U toj naredbi se određuje da prije svega ta zlodjela moraju ostati u tajnosti dok zloupotrebljeno i obeščašćeno dijete ne postane punoljetno, a također se i nakon toga mora čekati još deset godina. Ne radi se o ničemu drugom nego o ometanju istražnih radnji kaznenog djela državnog odvjetništva. U njemačkome pravu to je kažnjivo, a sigurno i u Italiji i u ostalim europskim zemljama. Da papa prilikom svog posjeta svjetskog dana mladih nije u Njemačku došao kao državni poglavar, tada bi glavni državni odvjetnik morao pokrenuti istražni postupak, i papa Benedikt XVI. bi riskirao da možda čak bude i uhapšen. Kako se čuje, sada je u Sjedinjenim Državama takav postupak stvarno pokrenut:
U švicarskim novinama «Blick online», od 17.8.2005. pod naslovom «Papa traži zaštitu kod Busha» može se pročitati: «U Texasu je u tijeku proces zbog seksualne zloupotrebe djece, a na popisu optuženih», to mora biti poduži popis, –«odskače jedno ime, ‘Josef Ratzinger’». A zatim dolazi ono: «Zapravo je jasno da papa Benedikt XVI. nije samo poglavar Katoličke crkve, on je i državni poglavar i time uživa diplomatski imunitet. Unatoč tomu njegovi su odvjetnici u delikatnom predmetu došli k predsjedniku USA. Oni su Georga W. Busha, koji je i sam veliki vjernik, zamolili za imunitet Pontifexa, jer današnji papa je optužen u jednoj građanskoj parnici u Teksasu. U parnici se radi o seksualnom zlostavljanju troje mladih od pripravnika za svećenika. Tužitelji predbacuju Ratzingeru da je kao tadašnji predstojnik kongregacije za nauk vjere, zajedno s nadbiskupijom Galveston-Houston, zataškao događaje iz devedesetih godina. A odvjetnik jedne žrtve», tako pišu novine, «pozvao se pritom na Ratzingerovo pismo iz 2001. u kojem se kaže da sva teška zlodjela, kao zloupotrebu maloljetnika, treba obraditi Ratzingerova kongregacija.»

Zloupotreba više tisuća djece od svećenika: Seksualni zločini, oskvrnjenje s teškim, doživotnim posljedicama za žrtve

Sada smo iz prošlosti došli u sadašnjost. Nemoralno ponašanje crkvenih funkcionara nije dakle samo povijesni fakt, nego važeća činjenica koja prelazi okvire prošlosti. Ono o čemu se danas radi je «zloupotreba djece». To zvuči relativno bezazleno. Ako se to izgovori neuvijeno, a ne uljepšano od katoličke crkve, tada se tu radi o seksualnim zlodjelima crkvenih funkcionara počinjenim na maloljetnicima i ovisnima ili o obeščašćenju djece.
U nastavku ćemo se osvrnuti na tu «tradiciju» proširenu u Katoličkoj crkvi kako bismo osvijetlili razmjere tih zločina, a ukratko i posljedice tih zločina nad nevinim žrtvama.

Vatikan poziva na zataškavanje delikata. «Najstrože čuvanje tajne» – inače izopćenje

Poznato je da se ovdje ne radi o pojedinim slučajevima, već su se tisuće svećenika ogriješili seksualnim obeščašćenjem djece. U «Spiegel online» od 17.2.2004. može se pročitati da jedno službeno vještačenje po nalogu Američke biskupske konferencije pokazalo da su se samo u SAD – između 1950. i 2002. skoro 4500 svećenika ogriješilo o djecu. U tom je razdoblju u 195 dijeceza zaprimljeno 10.667 tužbi. Može se smatrati da je taj broj prenizak, jer većina tih slučajeva zloupotrebe uopće ne izlazi na oči javnosti.
O pokušajima zataškavanje već je bila riječ. Upravo se u SAD u tom pogledu jako istaknuo jedan kardinal: Bernhard Law. On je godinama znao za seksualne zloupotrebe, ali nije postupio protiv počiniteljâ. Npr. protiv jednog od počinitelja su od osamdesetih godina bili stavljeni prigovori, ali je on stalno bio premještan iz općine u općinu. I ova se vijest može pročitati u «Spiegel online».
A što je bilo s tim kardinalom koji je prikrio počinitelje? Bernhard Law je napravio karijeru. U svibnju 2004. bio je imenovan prvosvećenikom rimske bazilike Santa Maria Maggiore i preselio se u Rim. 11. travnja 2005. je u bazilici sv. Petra slavio misu zadušnicu za umrlog papu. I on je bio jedan od 115 kardinala koji su tjedan dana kasnije sudjelovali u izboru aktualnog pape. A upravo izabrani papa Benedikt XVI. je posjetio tog kardinala u njegovoj bazilici. – Dakle, taj se kardinal ponaša upravo onako kako Petrova stolica naredi. Jer kao što je već spomenuto: Onaj tko slučajeve seksualne zloupotrebe iznese u javnost – tako piše u službenom dopisu Vatikana – treba se kazniti ekskomunikacijom. A mi dakako znamo da ekskomunikacija znači isključenje iz crkve i prema katoličkom nauku vječno prokletstvo.

O toj praksi zataškavanja u vezi sa slučajevima zloupotrebe od katoličkih duhovnika «Süddeutsche Zeitung od 19.8.2003. piše:
«Katolička crkva: Svećenici bi trebali tajiti seksualnu zloupotrebu. Prema jednome britanskom novinskom izvještaju Vatikan je u 60-tim godinama službeno naredio da se ne smije dopustiti da seksualna zloupotreba od svećenika izbije u javnost. Tek je prije dvije godine vodstvo Katoličke crkve potvrdilo tu naredbu. „Biskupi u cijelome svijetu su strogo povjerljivim dokumentom Vatikana 1962. bili upozoreni da takve prekršaje treba ‘u najvećoj tajnosti’ pratiti unutar crkve“, izvijestile su londonske novine «The Observer». Također su žrtve zloupotrebe pod prijetnjom ekskomunikacije bile obvezane na šutnju. Međutim one su morale zloupotrebu prijaviti unutar crkve. Vatikan se do sada nije htio o tome izjašnjavati.»
Nekoliko redaka dalje stoji: «„2001. njemački kardinal Ratzinger [Prim.: U međuvremenu on je postao papa Benedikt XVI.] u novoj okružnici naglašava da dokument nije još važeći“, piše Observer.»

Promislimo što se tu događa: Zločini se trebaju zataškati od javnosti, a okrivljene svećenike crkva jednostavno premješta u drugu župu. Što to znači za tamošnju djecu, a isto tako za roditelje! Zapravo to je skandal da crkva ne postupa energično protiv tih zločina.
U nastavku jedna izjava teologa i psihoterapeuta Wunibalda Müllera koji obrađuje dio svećenika pedofila. «Spiegel» je godine 2002. intervjuirao Wunibalda Müllera koji odgovornost pripisuje roditeljima djece: «Roditelji neka ipak pogledaju kome povjeravaju svoju djecu. Je li svećenik odrastao čovjek ili se ponaša infantilno? Ima li prijatelje ili slobodno vrijeme, pa čak i školske praznike, provodi uvijek s mladima? Tada bi kod mene zazvonila alarmna zvona.»
Čovjek crkve dakle kaže da roditelji trebaju pogledati je li to svećenik koji je u opasnosti da možda zloupotrijebi djecu. To je nevjerojatno! Zbog toga poznati crkveni kritičar i nekadašnji profesor teologije dr. Hubertus Mynarek savjetuje: «Djeca uopće ne trebaju imati kontakt sa svećenicima, jer se time pred roditelje stavlja preveliki zahtjev da prosuđuju je li svećenik možda pedofil ili ne.»

Kako onda izgleda realnost? Prema jednom izvještaju iz Irske jednog je mladića u dobi od 16 godina zloupotrijebio katolički svećenik njegovoga malog sela. Mladić se povjerio svojoj majci i rekao joj: «On uopće nije svećenik; on čini ono što muškarac ne bi trebao činiti muškarcu. Jezikom mladića on je htio izraziti što mu je bilo naneseno. Majka se međutim jako razgoropadila i nije vjerovala svome sinu. Sljedeće noći se mladić pokušao ubiti; preživio je samo zato jer ga je bratić pravovremeno našao. Isti župnik je također zloupotrijebio njegovog bratića koji si je kasnije stvarno oduzeo život.
Ovaj izvještaj, među ostalim, ilustrira kako postupaju takvi župnici. Npr. dotični je župnik u ovom slučaju rekao mladiću da je u njemu zlo, i da ga on, župnik, može istjerati iz njega i odvesti ga Bogu. Ali zato bi mladić morao šutjeti. – Ovo se može pročitati u izvještaju «Süddeutsche Zeitung» od 17. 1.2004.
Drugom mladiću je župnik rekao: «Postoje dvije mogućnosti. Ili ću to reći tvojim roditeljima, ili ćeš još jednom doći k meni.» Dakle na taj rafinirani način postupaju svećenici kako bi za sebe vezali mladiće i spriječili da kod kuće ispričaju o seksualnoj zloupotrebi. Ako kod kuće obavijeste o tome, tada im se u mnogim slučajevima nažalost ne vjeruje. Tada pogođeni mladić je danas odrasli muškarac. Predodžba o nepristojnom svećeniku, kaže on, tada je za njega bila tako apsurdna kao «dva mjeseca na nebu ili čovjek s pet ruku».
Tako je bilo tada. A danas?
O tome postoje primjeri iz Njemačke, kao ovaj iz biskupije Würzburg. Tamo je otac jednoga zloupotrijebljenog ministranta stupio pred općinstvo i izložio: «Ovaj župnik je zloupotrijebio moje dijete», a rezultat toga je bio da je zatim iz sela bio vršen veliki pritisak na njegovu obitelj. – Takve su današnje prilike.
A kako je ljudima nakon toga? Žrtva iz Irske, o kojoj je bilo izvješteno, do danas je takoreći nesposoban za rad, nije mogao izdržati niti u jednom zvanju i živi od socijalne pomoći. Mnogi ljudi koji su bili zloupotrijebljeni od svećenika, pate od slabosti koncentracije, od smetnji u spavanju, od teških psihičkih problema.

Zabrinjavajuće visok udio pedofila i zločinačkih svećenika. Tko im povjerava svoje dijete …

Čovjeku koji normalno razmišlja, neutralni i nešto blijedi pojam «zloupotreba» kaže malo toga. Što se stvarno time čini, koja se psihička oštećenja nanose žrtvama u njihovom životu, bilo je upravo nagoviješteno. Daljnji brojevi pokazuju razmjer tog zločina. Skoro 11.000 zloupotrijebljenih žrtava samo u Sjedinjenim Državama, skoro 4.500 katoličkih svećenika koji su se pojavili kao seksualni zločinci. Pritom treba imati na umu da su Sjedinjene Države pretežno protestantska zemlja. Udio pedofila ili zločinačkih svećenika u stanovništvu je dakle krajnje visok.
Prethodno citirani stručnjak koji psihijatrijski skrbi o pedofilskim svećenicima, u principu ima pravo: Tko uopće još šalje dijete takvom svećeniku pod takvim predznakom, taj svjesno dovodi u opasnost svoje dijete. I napokon bi se također mogao prihvatiti prigovor tog psihoterapeuta da su roditelji sami krivi. Budući da je u međuvremenu poznato kakva opasnost prijeti, svaki odrasli koji svoje dijete povjeri toj kasti s tako velikim udjelom pedofila ili zločinačkih svećenika, za to bi zapravo morao sam biti pozvan na odgovornost.
Ne treba se međutim steći dojam da se sve to odigrava pretežno u Sjedinjenim Državama ili u zemljama engleskoga govornog područja – u Njemačkoj je isto tako. Prije nego dođemo do nekih slučajeva u Njemačkoj, podsjetit ćemo kako se odvija izobrazba u katoličkim sjemeništima. Svakome je još u uhu ostalo ime «Sv. Pölten». Tamošnja zbivanja bacaju karakteristično svjetlo na to kako se budući svećenici pripremaju za svoju zadaću.
U sjemeništu Sv. Pölten je očigledno bilo tako da su kako predstojnik sjemeništa tako i njegov zamjenik imali homoerotske odnose sa sjemeništarcima. Ali homoseksualnost općenito u današnjem vremenu nije kažnjiva – s pravom nije kažnjiva, jer svatko sam odlučuje što čini. Međutim ovdje se radilo o odnosu prema ovisnima. Jedan sjemeništarac, koji neće biti imenovan, jer se boji da mu inače prijete posljedice, izjavio je za televiziju da je uprava sjemeništa iskoristila priliku – doslovce – da dobije «svježe meso». To znači: Voditelji sjemeništa su ocjenjivali ljude koji su u napredovanju u svom zvanju bili ovisni o njima, i oni koji su htjeli tamo napraviti karijeru, steći izobrazbu, bili su namamljeni da stupe u homoseksualni odnos s obojicom voditelja, a nisu se usuđivali oduprijeti tome.
Kada je sve to izašlo u javnost, sjemenište je doduše bilo zatvoreno – ali se također saznalo da je nadležni biskup Krenn još davno prije za to znao i očigledno je to potiskivao i zataškavao. Cjelokupni razmjer toga što se dogodilo u tom sjemeništu možemo vidjeti iz jedne novinske vijesti u «Die Welt» od srijede, 14. srpnja 2004: «Austrijski pravosuđe je pokrenulo istragu zbog mogućih seksualnih krivičnih djela. U međuvremenu su vlasti našle još najmanje 40.000 fotografija u posjedu sjemeništaraca, na kojima se najčešće mogu vidjeti seksualni motivi – među kojima i tvrda pornografija, koji pokazuju sjemeništarce Sv. Pöltena dijelom s pretpostavljenima, kako izvještava časopis «Profil».
Ovome bi se trebalo dodati još nešto što se moglo pročitati u izvještaju Tv-stanice N24 18. lipnja 2005:«Upozorenja na novi porno skandal u sv. Pöltenu. Studenti teologije u sjemeništu austrijske biskupije sv. Pölten su godinu dana nakon kućnog skandala s dječjom pornografijom ponovo pokrenuli internetske stranice s pornografskim sadržajima». Prema tome izgleda da biskupija još uvijek nema pod kontrolom sumnjive, djelomično kriminalne razuzdanosti.
Dakle vidi se: Već na početku karijere katoličkih funkcionara oni se usmjeravaju u određenom pravcu koji je dijametralno suprotan od moralnog zahtjeva što ga katolička institucija postavlja u javnosti, naime da budu moralni apostoli nacija. S obzirom na mnogobrojnost počinjenih zločina, čiji opseg sada postupno izlazi na vidjelo, začuđuje to koliko se dugo u javnosti mogla održavati takva lažna slika svećenika.

Bilo bi vrlo informativno za mnoge da pažljivo prate vijesti. I na katoličkom »Radio Vatikanu» (na Internetu) skoro svakodnevno možete pročitati vijesti o odštetnim isplatama zbog daljih zločina dječjih skvrnitelja. Dimenzije tih zbivanja mogu se izmjeriti samo ako se svaki dan čita i sluša koje su nove zločine počinili dječji skvrnitelji što su dospjeli u javnost ili koje nove sudske odluke obvezuju crkvu izvršiti isplatu odštete žrtvama u milijunskim iznosima.

Osim toga moramo biti svjesni da je to što saznamo u tisku samo vrh ledenog brijega. Jer u većini zločinačkih slučajeva crkva s milijunskim isplatama kupuje šutnju pogođenih. U «Süddeutsche Zeitungu» od 22. 3. 2002. piše i ovo: «Najčešće nikada nije došlo do parnice. Najčešće je šutnja oštećene djece i njihovih roditelja bila kupljena. Odvjetnici crkve govore» ovdje je riječ o skandalima u SAD – « o najmanje 1000 postupaka i izvansudskih nagodbi od sredine 80-tih godina».Često su tužitelji bili zadovoljni naknadom od par tisuća dolara, ali katkad i od nekoliko milijuna. Sveukupno je, tako tih dana izvještava «New York Times», crkva u SAD potrošila gotovo nezamislivu svotu od 1 milijarde dolara za naknadu štete i ušutkavanje.»
Možemo samo naslućivati što još leži ispod vrha ledenog brijega, koliko je skandala ostalo neotkrivenih. To ide na tisuće i tisuće.
A kada takvi skandali ipak dođu u javnost i crkva mora platiti, ona se ne ustručava zatražiti od osiguranja nadoknadu tih odšteta za nanesene boli, kako se moglo pročitati u jednoj vijesti evangeličkog novinskog biltena od 20. 8. 2004. Tamo se kaže: «Katolička biskupija Rotterdam utužila je osiguranje Aegon jer odbija nadoknaditi odštetu za nanesene boli žrtve seksualne zloupotrebe jednog svećenika. Obveznim osiguranjem je pokrivena i šteta zbog seksualne zloupotrebe», tvrdio je glasnogovornik biskupije, Jan Willem Wits.
Osiguranje je međutim odbilo izvršiti nadoknadu.«Mi ne plaćamo za zločine», rekao je glasnogovornik osiguranja.
Vidi se da predstavnici osiguravajućeg društva, koji još imaju normalno osjećanje, zločin opisuju kao zločin. Mjerodavna biskupija naprotiv, polazi od toga da se kod zločina nad djecom radi o normalnom riziku u obavljanju katoličkog posla.

Kao što je bilo rečeno, seksualna zloupotreba djece od klerika ne može se smatrati američkim problemom. U nastavku je nekoliko slučajeva koji su došli u javnost u Njemačkoj:
Slučaj iz 1993. godine: Vodi se istraga protiv 65-godišnjeg katoličkog dušobrižnika iz biskupije Augsburg. Navodno je godinama zloupotrebljavao 12-godišnju djevojčicu koja mu je bila povjerena.
Državno odvjetništvo Coburg tužilo je jednog župnika koji je trinaest puta zloupotrijebio trojicu dječaka između 9 i 11 godina iz svoje župe.
U biskupiji Aachen bio je uhapšen 62-godišnji duhovnik. U premetačini župnog dvora u Krefeldu nađeno je 58.000 dječjih porno-slika i 300 video-kaseta. Najveći dio hardcore-produkcije župnik je godinama proizvodio vlastitim radom, izvještava «Spiegel» od 15. 7. 2002.
U ožujku 1999. bio je jedan slučaj u Sigmarszellu kod Lindau, koji pripada biskupiji Augsburg. Tamo je 58-godišnji katolički župnik bio suspendiran iz službe i umjesto u istražni zatvor bio je smješten u samostan. On je priznao da je više puta seksualno zloupotrijebio 15-godišnjeg dječaka. Još je upitno da li je zloupotrijebio i drugu djecu.
U travnju 1999. je bivši katolički župnik iz Walda u okrugu Sigmaringen biskupije Freiburg bio osuđen na tri i pol godine zatvora. Između veljače 1997. i sredine 1998. on je u 27 navrata seksualno zloupotrijebio dječaka od nepunih 12-godina. Drugi je dječak imao 14 godina kada ga je između srpnja i studenog 1996. isti župnik zloupotrijebio u tridesetak navrata; župnik je također očigledno dvaput zloupotrijebio 12-godišnju dječakovu sestru.

Ni u Lutherovoj crkvi oskvrnitelji djece nisu pojedinačan slučaj

Vidimo dakle da je i u Njemačkoj jako prošireno oskvrnuće djece od svećenika. A ako netko sada povjeruje da su mnogi oskvrnitelji djece samo zbog toga oskvrnitelji djece jer ih je takvima učinio katolički celibat – koji pritom sigurno igra određenu ulogu – tada bi se ta pretpostavka mogla ograničiti time što oskvrniteljâ djece ima i u Lutherovoj crkvi. Jedan primjer za to:
U Bad Zwischenhahu je bio suspendiran jedan evangelički vikar nakon seksualne zloupotrebe. Evangelička obavještajna agencija Idea 17. srpnja 2005. javlja: Vrhovni crkveni savjet Evangeličko-luteranske crkve u Oldenburgu suspendirao je iz službe župnog vikara koji je osumnjičen da je seksualno zloupotrijebio 14-godišnju djevojčicu. Oženjeni župni vikar iz Rastedea u Ammerlandu se, pod pritiskom djevojčičine majke, sam prijavio da je seksualno zloupotrijebio 14-godišnju djevojčicu iz Bad Zwischenhana.
Da ovo nije pojedinačni slučaj iz evangeličkog područja, pokazuje primjer župnika iz Schkeuditza, koji je optužen zbog seksualne zloupotrebe mladih u 42 slučaja, kako je izvijestio «Bild-Zeitung» 7. 2. 2002. On je u crkvenoj općini okupljao oko sebe prije svega mlade djevojke; navodno je prakticirao okultne seanse čarolija s vilinskim rašljama i viskom, kojima je djevojke činio poslušnima. Njegov kolega iz Istočne Frizije je spolno općio sa svojim krizmanicama. Jednu je od njih čak pozvao, opet citiramo «Bild-zeitung», ovaj put od 13. 3. 2002: «Hajdemo na oltaru napraviti jednog junaka.» Pastor se jeftino izvukao, s godinu dana zatvora uvjetno.
U «Hamburger Abendblattu» od 15. prosinca 2004. možemo pročitati: «Đakon zloupotrijebio sedmoricu dječaka. – Uvjetna kazna.» «Zbog seksualne zloupotrebe štićenika u sedam slučajeva jučer ga je porotnički sud Elmshorn osudio na zatvorsku kaznu od 18 mjeseci. Ona je bila preinačena u uvjetnu zato jer je optuženi potpuno priznao i svoje žrtve poštedio iskaza pred sudom. Istražitelji su u zapuštenom stanu došli do zapanjujućih nalaza. Na fotografijama što su ih snimili dječaci Jens R. Je pozirao sa seks-igračkama. Tvrdi disk njegovog računala bio je pun pornografskih podataka.»

Tjera nas na razmišljanje kad čujemo kako se u Njemačkoj postupa s ovakvim slučajevima. Razmislimo: Kada npr. jedan nezaposleni iz nužde više puta za redom ukrade nešto, može biti siguran da u ponovljenom slučaju više neće dobiti uvjetnu, već da će ga zbog toga poslati u zatvor. Naprotiv, izgleda da se skandalozno ponašanje svećenika očigledno smatra nekom vrstom kavalirskog delikta. To se može iščitati već po bezazlenom nazivu «zloupotreba». Mora se jasno reći: Tu se radi o seksualnom zločinu crkvenih funkcionara nad djecom. Počinitelji su oskvrnitelji djece, a žrtve su djeca.
Da se doista radi o bezazlenijem prikazivanju, među ostalim, pokazuje činjenica da su žrtvama često potrebne mnoge, mnoge godine, da bi uopće progovorile prvi put o tom činu. Iz psiholoških vještačenja što su se bavila tim seksualnim zločinima, višestruko je vidljivo da su žrtve tek nakon 15, 20 ili 25 godina nakon tih zločina bile u stanju prekinuti svoju šutnju i progovoriti o tome.
Dopustimo da to djeluje na nas! Predstavimo si kakvu neizmjernu duševnu patnju su pretrpjela djeca, kada čak i kasnije kao odrasli, tako dugo nisu bili u stanju izaći u javnost s tim zločinima.
Katolička crkva se ne brine o žrtvama – osim ako, kao u Sjedinjenim Državama, pravosuđe ne izvrši pritisak – ali o počiniteljima svakako. Za svećenike s takvim izopačenim, zločinačkim sklonostima postoje posebni centri za oporavak kao npr. kuća rekolekcije (duhovne vježbe) u Münster-Schwarzachu, u blizini Würzburga, kako se može pričitati u «Spiegelu» br. 18/2002.

Traumatizirane i duševno oštećene žrtve čestoi same postaju delinkventi.

Poziv roditeljima da svoju djecu ne izlažu tim opasnostima …

Međutim postoji također slučaj da žrtve same postanu delikventi, zato jer teško traumatizirani i duševno oštećeni iz svoga unutarnjeg bespomoćnog stanja izravno predaju drugima to što se njima dogodilo. Postoji npr. slučaj dječjeg ubojice Jürgena Bartscha koji je u Nürnbergu postao poznat kao «podnevni ubojica», kao serijski ubojica, počinitelj iz niskih pobuda. Ispostavilo se – može se pročitati u knjizi Hubertusa Mynareka «Eros i kler» na strani 144 – da je taj dječji ubojica imao jako teško djetinjstvo: «Ubojica dječaka Jürgen Bartsch bio je prosto i jednostavno rezultat prvih pet ili šest godina svoga gnusnog patološkog, skoro neopisivo nesretnog djetinjstva. Teške ozlijede mladome Bartschu nanio je i jedan katolički svećenik. Iz Jürgensovoga obnovljenog sudskog postupka ispostavilo se da je katolički svećenik Pater P. sadistički kažnjavao i seksualno zlostavljao Jürgena kao učenika internata u M.»

Ponetko se može pitati zašto mi prakršćani, kao u našim prošlim emisijama, ne postavimo pitanje: Što bi Isus, Krist rekao o svemu ovome? Ali nakon činjenica koje smo ovdje iznijeli – a to je, kako je rečeno, samo vrh ledena brijega – Vi ćete to razumjeti: O svim tim zločinima Isus, Krist, ne može uopće ništa reći. Oni su toliko ispod svakog dostojanstva, da Isus, Krist, vjerojatno nikad nije pomislio na tako nešto. Kada je Isus govorio o ljubavi prema bližnjem, imao je drugačiju sliku od onoga što su nam katolički svećenici i evangelički župnici, što su nam pape na Petrovoj stolici kroz sva stoljeća pokazivali svojim životom kao primjer.

Jedino što dobrome analitičaru pada na pamet od pomoći za tu problematiku je savjet kakav već u Bibliji postoji: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijeliti njezinih muka (zala)».(Otkr 18,4)
U vezi s tim još jednom poziv roditeljima: Možete dakako, ako to hoćete, ostati članom te organizacije, ali molimo, ne izlažite svoju djecu tim teškim opasnostima.

Izvor: www.rijec.com.hr

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s