Crkva i izbori

Zamirzine.net

Crkvena oporba

 

Kristijan Grđan 

6 decembar 2011

Nema niti govora o demokratskim rješenjima da porez za crkve plaćaju građani koji to žele i koji mogu odabrati koje će crkve financirati. Po tom bi političkom programu vjerske zajednice (kao da je Katolička crkva u Hrvatskoj samo to!) sada trebale davati novac državi – koji je smisao onda da država daje uopće išta crkvama, odnosno ponajviše Katoličkoj crkvi?

Na parlamentarnim izborima 4. prosinca 2011. hrvatski građani dobili su klerika za narodnog poslanika. Istina da je zastupnik Ivan Grubišić umirovljeni svećenik ne umanjuje u moralnom smislu njegov klerički status, budući da taj status i nema toliko veze sa svjetovnim pravilima (zakonskim značenjem termina „mirovina“) koliko onima koja (na nebesima) određuju katoličku dogmu. Isto tako, upravo su godine služenja toj istoj dogmi doprinijele njegovoj političkoj aktualizaciji, a građanima nije ništa bilo neobično u tome da za narodnog poslanika izaberu crkvenog službenika.

Građani su ionako u hrvatskoj povijesti za svoje poslanike birali službenike i službenice Katoličke crkve, istina nešto nižeg službeničkog ranga. Više bi se tu moglo raditi o posluzi s obzirom na stupanj pokorenosti i darežljivosti prema sveobuhvatnom dušebrižništvu. Tako je nekadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor, istovremeno van svjetovnih okvira obična sluškinja katoličke ideologije, pokvarila Zakon o suzbijanju diskriminacije odredbama koje daju izuzeće vjerskoj dogmatici od zakonske odgovornosti za počinjenje diskriminacije. Tome je uvelike kumovala križarica Marijana Petir, inače politička uzdanica Hrvatske seljačke stranke, koja se nikako nije mogla pomiriti s činjenicom da bi homoseksualci u Hrvatskoj mogli imati jednaka prava kao i ona. Pritom se, uzevši u obzir i činjenicu da bi se zakon odnosio i na transrodne osobe, strašno pobojala za svoju materijalnu i nematerijalnu egzistenciju jer bi – nakon aerobika – u njezinu svlačionicu mogao doći muškarac u štiklama. Obje sluškinje, unatoč podršci svojih katoličkih vladara, nisu dobile izbore.

Pored njih, prvi put u hrvatskoj povijesti, i Katolička crkva je izgubila izbore. Broj služinčadi drastično se smanjio, i to na četrdesetak zastupničkih mandata stranke koja nema s kime surađivati. Onih preostalih nekoliko stranaka i pojedinaca koji ne kukuriču neće se prikloniti njima, a oni koji su i mogli ionako su završili u četverogodišnjoj političkoj hibernaciji. Ostala je Ruža Tomašić doduše, s križem oko vrata, ali on je i dalje manji nego križ Marijane Petir, koja se prvo poveselila, a potom nakon ponoći ostala bez saborske plaće. Možda su veća fora braco i seka, jer braco obećava staviti kip velikog Isusa na Marjan, što je ipak veći simbol od križeva na prsima Marijane Petir, ali ni to isto ne znači puno s obzirom na to da se katolički nauk ipak treba kloniti idolopoklonstva. Nije nemoguće da kod vladajućih Katolička crkva aktivira neku staru ili pronađe novu služinčad, ali to im i nije neka fora jer zahtijeva ipak nešto više političke umješnosti osim pokazivanja Benedikta XVI. nešto prije izborne kampanje.

Moralna retorika i budžetski proračuni

Sa zastupnikom Ivanom Grubišićem ionako ne mogu surađivati jer su ga se odrekli, a on je i ranije već bio svojevrstan društveni oporbenjak metodologiji, iako ne sasvim i nauku Katoličke crkve. Osim što im se smanjio broj služinčadi, ovim izborima su dobili političku oporbu u vlastitim redovima iz položaja kontinuirane lažne negacije svojeg političkog utjecaja.

Zastupnik Ivan Grubišić, kao crkvena oporba, imao je zanimljivu izbornu kampanju. U Zadru je tako 23. studenog 2011. predstavio skroman plan koji je prenijela Slobodna Dalmacija. U tom planu sadržana je ideja da broj zastupnika treba prepoloviti, čime bi se troškovi državnog proračuna u jednom mandatu smanjili za šest milijardi kuna. Nekako me začudila ta procjena, s obzirom na to da gotovo 400 milijuna kuna godišnje država daje Katoličkoj crkvi za održavanje daleko većeg klera, izgradnju novih crkvenih građevina, renovaciju, plus što uz to Katolička crkva ne plaća poreze na pružanje dušebrižničkih usluga, pa je doista nerealno da pored tolike svite još 75 dodatnih zastupnika svih građana u Hrvatskom saboru može koštati za četiri godine gotovo 4,5 puta više nego što Hrvatska izdvaja za Katoličku crkvu.

Ponekad je bolje držati se dobre retorike nego se pouzdati u financijske projekcije, ali tako i onako naše birače ne zanimaju previše redovi veličina. Svi oni koji su uvjereni da u četiri godine plaće za 75 zastupnika Hrvatskog sabora, putni troškovi i neke naknade mogu koštati šest milijardi kuna nisu nikad pogledali kako izgleda državni proračun. Založio se predizborno, doduše, Ivan Grubišić za reviziju ugovora s „vjerskim zajednicama koje iz državnog proračuna uzimaju koliko žele, a u njega ne daju ništa iako grade zgrade od oniksa“, implicitno misleći na svoju majku crkvu, ali ne baš s nekakvim jasnim stavom da treba ukinuti ugovore između Republike Hrvatske i Svete Stolice o gospodarskim ili pravnim pitanjima. Nema niti govora o demokratskim rješenjima da porez za crkve plaćaju građani koji to žele i koji mogu odabrati koje će crkve financirati. Po tom bi političkom programu vjerske zajednice (kao da je Katolička crkva u Hrvatskoj samo to!) sada trebale davati novac državi – koji je smisao onda da država daje uopće išta crkvama, odnosno ponajviše Katoličkoj crkvi?

S pravima može i dosljednije

Zastupnik Ivan Grubišić nedvojbeno se protivi nasilju i mržnji. Tako, za razliku od nemalobrojnih svojih kolega, osuđuje i nasilje na manifestaciji Split Pride 2011. Takva crkvena oporba daje svježinu na hrvatskim prostorima, s obzirom na to da se primitivizam i mržnja u katoličkim redovima ističu kao uobičajena i prihvatljiva pojava. No, ne treba se čuditi tom osvježenju kao nečemu što nije svojstveno kršćanskoj ideologiji, jer je upravo ona ta koja temeljno poziva na čovjekoljublje; to samo nije svojstveno ljudskom mentalitetu koji služi za formulaciju vjerskih ideja u političke instrumente od pamtivijeka. Katolički nauk, pored ostalih totalistarističkih vjerskih ideologija, jednostavno je nehuman politički instrument koji je čovječanstvu nanio toliko zla da se to ne može popraviti dvama zastupničkim mandatima u četiri godine političke participacije.

Nažalost je i sama uloga sadašnje crkvene oporbe samo kozmetičke prirode – nalazi se u promjeni metoda, ali ne i ideologije. Pa tako i sam zastupnik Grubišić, kao vođa crkvene oporbe, izražava da je sklon mišljenju kako „na homoseksualnost treba gledati kao na vid seksualnosti kod određene skupine osoba“, ali kako je on ne bi „mogao prihvatiti kao prirodnu i normalnu“ (Slobodna Dalmacija, 19.9.2005.). I kako je prva pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, reagirajući na kozmetičku promjenu Programa katoličkog vjeronauka u osnovnoj školi prije nekoliko godina navela, promjenom od „pogrešnog“ u „griješan“ oblik seksualnosti (odnosi se na homoseksualnost) samo se perpetuiraju isti oblici predrasuda. Pa će tako i crkvena oporba poslužiti, vjerojatno, za perpetuiranje istih oblika predrasuda pod okriljem prihvaćanja sa suosjećanjem, baš kako to sada navodi sam katekizam.

Građani nisu samo instrument demokracije nego i njezin temelj. Ivan Grubišić je izborom za zastupnika u Hrvatski sabor prestao biti „don“. Niti javnost, niti kolege zastupnici, niti bilo tko drugi više ga ne bi smio tako oslovljavati, jer je to oznaka crkvene službe i tome po Ustavu doista nema mjesta u politici niti je dopušteno u Hrvatskom saboru bilo koga isticati kao vjerski simbol. Njegova uloga više nije štititi katolički nauk, niti je štititi interese svojih birača, već zastupati interese svih građana i građanki Republike Hrvatske. Od Ivana Grubišića kao svojeg zastupnika (jer je po Ustavu moj iako ga nisam birao) očekujem isto kao i što očekujem od svih zastupnika Hrvatskog sabora – da izjednače prava homoseksualnih parova s bračnim partnerima te da omoguće posvajanje djece kao instrument kojim se izjednačava i prava djece s onom djecom kojoj su roditelji heteroseksualci. I to je jedno od manjih očekivanja, jer niti jednom civiliziranom društvu jednakost ne bi trebala biti nikakav problem u odnosu na sve probleme s kojima se ono može susresti.

Kakav će biti ishod novih političkih ideja provjerit ću u Narodnim novinama.

http://www.zamirzine.net/spip.php?article11141

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s