U ime oca i sina i crkvenog novčanika, (k)amen

Zarez 239

18.09.2008.

U ime oca i sina i crkvenog novčanika, (k)amen

Nataša Govedić

Europski sud u slučaju “Hasan i Eylem Zengin vs. Turska” (2007) donio je presudu u korist obitelji Zengin, odnosno protiv prisilne religijske edukacije, koja je proglašena kršenjem ljudskih prava. U slučaju da se i pokoji hrvatski roditelj odluči podići tužbu protiv školske diskriminacije nekatoličkih učenika, izgledi za dobivanje presude na Europskom sudu veoma su visoki

Uz nemali problem institucionalno nezbrinute djece koju nije zahvatio “izborni” program školskog vjeronauka.

Svake godine iznova, javnost tijekom prvih školskih tjedana postane svjesna da hrvatski školski sustav počiva na sofisticiranom sustavu nesalomljivih vjerskih podobnosti: crkva, kao politička ustanova zamašitog i isplativog edukacijskog pogona, održava nastavu katoličkog vjeronauka u svim privatnim i državnim edukacijskim ustanovama, pomno pazeći da onaj nevjerojatno mali broj mališana koji nije upisan kod vjeroučitelja (obično nekolicina djece po razredu) doživi što traumatičniju stigmatizaciju. U praktičnom smislu, crkvenoškolsko kamenovanje “zabludjelih ovčica” započinje inicijalnom roditeljskom odlukom da dijete ne bude dio katoličke nastavne propagande. Posve je svejedno je li vaše dijete muslimanka ili ateist ili budistica ili protestant ili naprosto dolazi iz obitelji koja smatra da se vjerska pripadnost ne dokazuje štambiljima koje u “misnu” knjižicu utiskuje neki vatikanski birokrat. Ideologijska represija hrvatskog vjeronauka širokogrudno pogađa sve nekatolike.

Crkveno i školsko nasilje: sveti savez

Povod ovom članku jest institucionalno nasilje nad muslimanskom djevojčicom (podaci poznati redakciji) čiji se roditelji nisu složili s njezinim pohađanjem katoličkog vjeronauka kao “izbornog” predmeta u prvom razredu osnovne škole, zbog kojeg ova prvašica provodi po dva sata tjedno posve sama, sjedeći izgubljeno na hodniku školske ustanove, jer joj dotična za vrijeme održavanja vjeronauka nije u stanju ponuditi nikakav drugi sadržaj, pa čak ni društvo odrasle osobe. Prema Zakonu o osnovnom školstvu (Narodne novine, 69/03), tako nešto jednostavno nije moguće. Škole su dužne zbrinuti djecu koja ne pohađaju vjerski odgoj ili riskiraju tužbu. Dijete koje besposleno luta školskim hodnicima jednako tako može i izaći na cestu ili stradati zbog toga što se latilo nekog drugog vratolomnog poduhvata – u tom slučaju svu krivičnu odgovornost snosi školska ustanova. Roditelji uglavnom ne znaju da navedeni Zakon tvrdi kako djeca tijekom boravka u prostoru škole, čak i ako ne pohađaju izborni predmet, moraju biti pod nadzorom nastavnika ili im mora biti ponuđen alternativni nastavni sadržaj. Osoba organizacijski zadužena za sprovođenje zakona jest ravnatelj. Državno tajništvo za školstvo, prema njihovim riječima, u više je navrata apeliralo na škole da vjeronauk stave kao posljednji sat u dnevnom rasporedu, kako bi djeca koja ga ne pohađaju mogla otići kući. U praksi, međutim, škole ne poštuju ovaj zahtjev. Za mišljenje o situaciji upitali smo međunarodno uglednu odvjetnicu za ljudska prava, Lovorku Kušan: Najprije mislim da vjeronauku uopće nije mjesto u školi, jer škola je sekularna, a ne vjerska ustanova. No kad smo već potpisali ugovore s Vatikanom, čiji je sadržaj, usput budi rečeno, ustavno veoma diskutabilan i isto toliko težak za izmijeniti, onda svakako djeca koja ne pohađaju katolički vjeronauk ne smiju zbog toga biti ni na koji način obilježena ili izdvojena. U našim je školama situacija upravo suprotna. Nastava vjeronauka održava se usred školske satnice, pri čemu djeci koja ne idu na vjeronauk nije ponuđen nikakav alterantivni sadržaj. Zatim je sistem političkih ucjena toliko jak da se roditelji ne usude izjaviti kako im djeca neće pohađati vjeronauk, jer to onda automatski povlači sa sobom propitivanje njihove ukupne političke “podobnosti”, zbog čega najčešće šalju djecu vjeroučitelju po principu čiste inercije – to je najlakša, najmanje rizična opcija. Što se školskih uprava tiče, krajnje je perfidno da djeca koja ne idu na vjeronauk sjede sama u hodniku četrdeset i pet minuta i plaču. To znači da se svjesno, organizirano ide na njihovo ponižavanje. U raznim zemljama svijeta danas se uči religiozna kultura, u smislu upoznavanja s različitim vjerskim tradicijama, za što svakako ima razloga, ali kod nas se kroz monoteistički vjeronauk novači djecu za isključivost, a ne za ekumenizam ili razumijevanje spiritualnih tradicija. Čim djeca moraju ići na nedjeljne mise, jer mnogi vjeroučitelji zahtijevaju da im dijete donese pečat kako je bilo na misi ako želi dobiti pozitivnu ocjenu iz vjeronauka, više ne govorimo o vjerskoj kulturi, nego o vjerskoj ucjeni. Glavna je stvar što i roditelji i nastavnici u tom nasilju nad djecom zdušno sudjeluju: roditelji tako što masovno upisuju djecu na vjeronauk, a nastavnici zato što ne animiraju i ne podrže one koji otklone ovakvu vrstu prisile.

Multireligijski bauk

Zanimljivo je da su domaće udruge i organizacije za ljudska prava, tako često uspavane kad je u pitanju javno propitivanje vjerskog nasilja (ne samo onog izlaganog na redovitom programu misa, propovijedi, pogreba i vjenčanja), tek ove jeseni počele dizati glas protiv školskog i crkvenog manipuliranja djecom, pozivajući se na 2. članak Konvencije o pravima djeteta, prema kojem država mora čuvati djecu od bilo kakve diskriminacije. Hrvatski helsinški odbor uložio je protest zbog nametanja vjeronauka u Dječjem vrtiću Sesvete, gdje su djeca čiji roditelji nisu potpisali suglasnost pohađanja vjeronauka naglo premještena iz svoje prvotne u “posebnu” grupu. I na ovom primjeru vidimo da je u hrvatskim odgojno-edukativnim ustanovama, praktički od vrtićke dobi, udomaćen proces stigmatizacije nekatoličkih učenika, čime se, ističem, krše dječja temeljna ustavna prava. Zasad na domaćoj civilnoj sceni nije formirana nikakva inicijativa koja bi od Ministarstva zahtijevala precizni izvještaj o situaciji na terenu, niti Državno tajništvo za školstvo raspolaže ikakvom strategijom na koju bi se mogli pozvati i roditelji i školske ustanove čiji cilj nije regrutirati male katolike.

Na našim prostorima, tragično je konstatirati, uopće ne postoji ni mogućnost multireligijske edukacije, kao ni mogućnost religijskog odgoja koji bi bio učenje o religiji (poželjno: religijama), a ne neskriveno šovinističko prakticiranje jedne religiozne doktrine. Pa dok se “vjerski odgoj” u skandinavskim zemljama, u Velikoj Britaniji i Njemačkoj već tridesetak godina podučava kao paralelna povijest ceremonija, vjerovanja i vrijednosnih orijentacija svjetskih religija; dok je u Švicarskoj poznat pod nazivom “Religija i kultura” (sa svim implikacijama poštivanja različitosti vjerskih kultura jedne multietničke zemlje), dok je vjeronauk u pojedinim zemljama izričito zabranjen u državnim školama (Francuska, Slovenija, Albanija itd.); u našim školama djeca kroz “vjeronauk” zapravo uče poslušnost vatikanskoj birokraciji. Njihova religijska kompetencija definitivno ne uključuje redovito i paralelno čitanje Kur’ana, Talmuda ili indijskih vedskih tekstova – dakle izgledno je da nijedna državna, kao ni civilna institucija ne ulaže napor u uspostavljanje intervjerskih i interkulturalnih dijaloga kao religijskog obrazovanja ili “vjeronauka” ZA toleranciju. A kamoli u odlučno zagovaranje nastave ljudskih prava kao alternative vjerskoj edukaciji.

Istovremeno, Europski sud 6. listopada 2007. godine u slučaju “Hasan i Eylem Zengin vs. Turska” donio je presudu u korist obitelji Zengin, odnosno protiv prisilne religijske edukacije, koja je proglašena kršenjem ljudskih prava. U slučaju da se i pokoji hrvatski roditelj odluči podići tužbu protiv školske diskriminacije nekatoličkih učenika, izgledi za dobivanje presude na Europskom sudu veoma su visoki. Pogotovo ako uz roditelje stane i pokoja humanitarna organizacija. Jedino je pitanje zašto roditelji tako lako pristaju podvrgnuti svoju djecu učenju isključivosti.

Sveti rat ili sveti mir?

Spomenimo na ovom mjestu i knjigu teologa Charels Kimballa iz 2003. godine, naslovljenu When Religion Becomes Evil: Five Warning Signs, u kojoj autor navodi pet simptoma korumpiranih religija. Navedimo ih. Prvo, korumpirana je ona religija koja tvrdi da posjeduje i propovijeda apsolutnu istinu. Drugo, opasna je ona religija koja od vjernika zahtijeva slijepu poslušnost. Treće: alarmantno je i baratanje konceptom “idealnog” vremena kojemu je današnje vrijeme oštro suprotstavljeno kao “nepovratno” iskvareno. Tu je i četvrta karakteristika: stav da cilj opravdava svako sredstvo te “kruna” dušebrižne bezdušnosti ili peti sastojak religijskog nasilja: proglašavanje “svetog rata”. Tome nasuprot, Kimball navodi i pet znakova religijskog integriteta: stav da je svaka istina relaciona i kontekstualna; njegovanje kritičkog mišljenja čak i o najsvetijim porukama vjerskih učitelja; stav da je svako vrijeme po nečemu vrijedno i “popravljivo”, zatim stav da su cilj i sredstvo nužno povezani, ali ne i da cilj opravdava svako sredstvo te konačno imperativ proglašavanja “svetog mira”. Moje je građansko iskustvo da katolički odgoj u Hrvatskoj ulazi pod rubrike koje Kimbell svrstava pod korumpirane religije, čemu, za početak, valja oduzeti politički monopol, koliko i auru javno neupitnog prava na indoktrinaciju.

http://www.zarez.hr/pages/239/zariste2.html

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s