WOYTILA I RATZINGER

H-Alter.org

Papa Woytila i papa Ratzinger

02.06.2011. Tamara Opačić

Anna Maria Grünfelder: Vrhunac pontifikata Ivana Pavla II je zalaganje za socijalna prava i svjetski mir, a u tim naumima išao je toliko daleko da je zabranio čak i humanitarne intervencije. Benediktu XVI nedostaje taj široki dijapazon iskustava s ljudima, budući da se uvijek kretao u uskim akademskim krugovima. On je neuporedivo intelektualniji teolog od njegova prethodnika, koji nije imao mogućnosti za sustavnu teološku formaciju.

Dr. Anna Maria Grünfelder poznata je teologinja i povjesničarka koja je u hrvatskoj javnosti ostala zapamćena kao jedna od rijetkih osoba koja se nije libila kritizirati crkvenu hijerarhiju. U svojim pisanim radovima i javnim istupima suprotstavljala se svakom licemjerju i fanatizmu, naročito uvjerljivo pišući o štetnim posljedicama koje dogmatičnost Crkve može imati na živote žena, djece i ostalih ranjivih skupina. Grünfelder se zbog svojih otvorenih kritičkih stavova spram Katoličke crkve i sama našla na njenom udaru, pa se 2007. godine, pod prijetnjom otkaza i gubitka izvora egzistencije, privremeno povukla iz javnog života. U razgovoru za H-Alter, austrijska teologinja govori o stanju u Katoličkoj crkvi u trećem mileniju kršćanstva, skandalima u crkvenim redovima, o papi Ivanu Pavlu II i Benediktu XVI, njihovom odnosu prema Hrvatskoj, o troškovima Papina posjeta i odnosu Crkve i hrvatskog političkog vrha.

Kako ocjenjujete stanje u Katoličkoj crkvi u trećem mileniju kršćanstva? Koliko je u njoj i dalje prisutan fundamentalizam, pogotovo po pitanju seksualnosti?

Ne bih rekla da je riječ o fundamentalizmu. Isusova etika jest radikalna do te mjere Isusova etika jest radikalna do te mjere da se pojedincima može činiti prezahtjevnom, no valja napomenuti kako je ona vezana uz vrijeme i okolinu u kojoj je on djelovao, pa je nemoguće sve suvremene dileme svesti na početne osnove da se pojedincima može činiti prezahtjevnom, no valja napomenuti kako je ona vezana uz vrijeme i okolinu u kojoj je on djelovao, pa je nemoguće sve suvremene dileme svesti na početne osnove. Moralna teologija se konstantno razvija pa se teolozi tako bave pitanjima rata i mira, s posebnim osvrtom na humanitarne intervencije, ponovno je aktualizirano pitanje opravdanosti primjene atomske energije, razmatraju se različita medicinska pitanja, a teološki razvitak vidljiv je i po pitanju ljudske seksualnosti. No problem je u tome što se on ne odražava u crkvenom naučavanju budući da se u tom području Katolička crkva drži svojih autoriteta kao što su sv. Toma i Augustin, koji su se također držali svojih autoriteta poput Aristotela, a koji u vrijeme svog djelovanja nisu mogli imati znanja o biološkim temeljima. Čak i “čuvena” enciklika o seksualnosti pape Pavla VI. Humanae vitae iz 1968. godine počiva na srednjovjekovnoj humanoj biologiji. Zaključci Crkve su stoga u raskoraku sa suvremenim stanjem informiranosti, ali i s teologijom koje je otišla korak naprijed od crkvenog naučavanja po pitanju povezanosti sa suvremenim znanostima.

Kako crkvene hijerarhija reagira na takva odstupanja u teološkim učenjima?

Praksa crkvene hijerarhije je da takve teologe potajno osudi, zatim ih prisili da se odreknu svojega učenja na način da im oduzme katedru, a u nekim slučajevima i službu. To je nepošten i nedostojan postupak. Čini se kako crkvena hijerarhija nije ništa naučila iz prošlosti pa su tako trebala proći gotovo četiri stoljeća da odbačeni Galileo Galilei ili Giordano Bruno napokon dožive rehabilitaciju. I u naše vrijeme umiru znanstvenici, a da prije toga ne dožive zadovoljštinu zbog nepravednih osuda. No Crkva se ne opravdava niti ispravlja svoje greške jer se podrazumijeva da ona ne griješi.


Foto: Ahmetgormez – Deviantart.com

Smatrate li da bi Katolička crkva u skorije vrijeme mogla ublažiti pravila celibata i omogućiti oženjenom dijelu klera da pristupi svećeničkom redu?

Ne postoje nikakve naznake da će se po tom pitanju u skorije vrijeme dogoditi ikakav pomak. Obavezni celibat ni u vrhu, a ni na nižim razinama hijerarhije, nije prepoznat niti priznat kao jedan od uzroka pedofilije u crkvenim ustanovama. A kako svećenik uživa vlast, moć i prestiž, sakrament zaređenja često privlači labilne ličnosti i tu nastaju problemi.

Kao članica Teološkog društva Kršćanska sadašnjost bavili ste se proučavanjem položaja žena u vjerskim zajednicama. Kako ocjenjujete položaj žena u Katoličkoj crkvi danas?

On je nepromijenjen i bez izgleda je da će se u dogledno vrijeme po tom pitanju nešto pokrenuti. Za položaj žena u Katoličkoj crkvi trenutno su zainteresirane samo žene koje intenzivno žive s Crkvom, a onih koje ne samo da žive nego i misle, nema mnogo i zato nemaju dovoljno podrške od strane vjernica. Argumenti protivnika i protivnica za ređenja žena isti su kao i prije pedeset godina, pa se čini kao da se razvitak u teološkoj misli nije niti dogodio.

Kako biste opisali odnos Katoličke crkve prema ostalim vjerskim zajednicama?

Proces približavanja Katoličke Crkve pravoslavlju i zajedničke akcije s nekatoličkim i nekršćanskim vjerskim zajednicama tekao je od pape Ivana XXIII pa sve preko Pavla VI i Ivana Pavla II. No, postojale su mnoge oscilacija na tom putu. Tako je sa židovskom zajednicom prekinut dijalog o doprinosu, odnosno ne doprinosu papa Pija XII u spašavanju Židova i Židovki, poglavito u vrijeme kada ga se trebalo proglasiti Anna Maria Grünfelder: Čini se kako crkvena hijerarhija nije ništa naučila iz prošlosti pa su tako trebala proći gotovo četiri stoljeća da odbačeni Galileo Galilei ili Giordano Bruno napokon dožive rehabilitaciju blaženim. Zastoji su nastali i tijekom nevoljkog i djelomičnog otvaranja Tajnog vatikanskog arhiva te kada je papa Ivan Pavao II početkom Svete 2000. godine molio javnost za oprost svih grijeha počinjenih od strane “sinova i kćeri Crkve”. Njegova gesta bila je velikodušna, ali ipak polovična budući da prema inovjernicima nisu griješili samo pojedinci, već i sama institucija. Tadašnji prefekt Kongregacije za vjeru Joseph Ratzinger iste je godine izazvao zaprepaštenje protestanata i pravoslavaca kada im je svojom dekretom Dominus Jesus osporio punu crkvenost. Poznati su i odjeci njegova govora u Regensburgu, kada je uvrijedio proroka Muhameda. Ponovnim uvođenjem izbačene molitve za “tvrdokorne Židove” povrijedio je i židovsku zajednicu, a isto je napravio i vraćanjem Lefebrevove braće u krilo Crkve te “rehabilitacijom” biskupa Williamsa, koji je bio pod optužbom za antisemitske ispade. Cinici se zato prije svakog novog Papinog posjeta pitaju koga će slijedećeg uvrijediti.

Papu Ivana Pavla II kritizirali ste kao osobu koja je “ne tako rijetko, znala zadavati rane; krug onih kojih su to iskusili, nije baš malen. On je znao razdvajati, stvarati razdor, izazivati dileme i kontroverze, osuđivati, nemilosrdno odbacivati kritičare i disidente”. Možete li povući usporedbu između njega i njegovog nasljednika i nekadašnjeg bliskog suradnika?

Njih dvojica imaju mnogo zajedničkih crta, ali i oprečnih razlika. Papa Ivan Pavao II bio je ekstrovertirana osoba, iskusniji u ophođenju s ljudima različitog profila i zato je imao istančan duh za socijalnu stvarnost i dobar odnos s medijima. Vrhunci njegovog pontifikata su zalaganje za socijalna prava i svjetski mir, a u tim naumima išao je toliko daleko da je odrješito zabranio čak i humanitarne intervencije. Papi Benediktu XVI nedostaje taj široki dijapazon iskustava s ljudima budući da se uvijek kretao u uskim akademskim krugovima i zbog toga gotovo da nema nikakva pastoralna iskustva. Kada se spusti na prizemnu razinu, ne može mu se osporavati iskreno htjenje, ali njegove poruke ipak ostaju akademske. Svi koji ga se sjećaju kao profesora svjedoče kako se preplašen povukao pred buntovnim šezdesetosmašima, čiji ga je anarhizam duboko potresao i odbijao. Budući da je po prirodi povučen i introvertiran, nije se znao postaviti pred svijetom kakav ne postoji u akademskim raspravama.


Foto: Judgeman2021 – Deviantart.com

Obojica su tradicionalisti, s time da je papa Ivan Pavao II, unatoč tradicionalizmu u nagovještavanju, spretno koristio sva suvremena dostignuća za tehniku nagovještavanja.  Njegov stil bio je da tradicionalne istine svijetu ponudi na moderan način, dok za Benedikta XVI tradicija nije samo tehnika, već važan stup vjere Crkve. Obojica su smatrala da nisu pozvani unositi promjene u tom području, a to otprilike odgovara uvjerenju muslimana da nitko ne smije prevesti Kuran na suvremene jezike. Papa Benedikt XVI neuporedivo je intelektualniji teolog od njegova prethodnika, no to ga nije spriječilo da Evanđelje čita kroz prizmu crkvenih učitelja koji su bili nadahnuti grčkom filozofijom. Papa Ivan Pavao II nije imao mogućnosti za sustavnu teološku formaciju budući da su ga u tome prekinule okolnosti Drugog svjetskog rata i razdoblje komunizma, pa stoga nije imao razumijevanja za novija strujanja u teologiji, za hrabro suočavanje s potresima što ih je tom nauku zadala historijski-kritička metoda čitanja svetih knjiga i za vremenitost dogme koja se odražava na moralistiku.

Govorili ste da Ivan Pavao II gaji posebnu naklonost prema obliku katoličanstva koji postoji u Hrvatskoj, te da zato “voli Hrvatsku”. Je li Sveta Stolica pod Kako svećenik uživa vlast, moć i prestiž, sakrament zaređenja često privlači labilne ličnosti i tu nastaju problemi Ratzingerovim vodstvom i dalje na sličan način zainteresirana za Hrvatsku?

Na sličan način zacijelo ne, jer Ratzingeru za to nedostaju ključni elementi: slavensko podrijetlo, socijalizacija pod komunističkim režimom, svijest za posebno poslanje Istoka (Ex oriente lux), život na razmeđu dviju kršćanskih denominacija, čiju zajedničku baštinu zasjenjuje raskol i međusobno izopćavanje, te tisućljetno rivalstvo za duše i jedva prikrivenog neprijateljstva. Papa Benedikt XVI dolazi iz rodne zemlje protestantizma i barokno-protureformacijskog katolicizma. Vjerujem da papa Ratzinger prema Hrvatskoj također osjeća privrženost jer se može opaziti kako se sve više okreće svojim korijenima i pučkoj pobožnosti svoje domovine te da se raduje susretu sa živom tradicionalnom vjerom i pučkim svetkovanjem.

Uz papu Benedikta XVI vezuju se mnoge kontroverze od kojih je najveća njegova suodgovornost u zataškavanju pedofilskih skandala. Smatrate li da je primjereno reagirao, odnosno da se iz njegovog govora moglo iščitati pokajanje i prihvaćanje odgovornosti?

Kritikama  na račun ponašanja rimskoga vrha nema se što dodati. Ne mogu nikome gledati u dušu i srce da bih ocijenila da li je njegovo pokajanje iskreno. Štitio je Crkvu, a da pri tome nije mario za žrtve. Kako broj onih koji su sudjelovali u uroti šutnje nije malen, dopušten je zaključak da se nositelji dužnosti moćnih institucija identificiraju sa svojom institucijom do te mjere da za njih svijet izvan nje kao da i ne postoji.


Foto: Ahmetgormez – Deviantart.com

Dvojica odvjetnika nedavno su Međunarodnom kaznenom sudu podnijeli kaznenu prijavu protiv pape Benedikta XVI u kojoj ga optužuju za teške zločine “protiv djece koju je oskvrnuo njegov kler, protiv Afrikanaca usmrćenih njegovom smrtonosnom zabranom prezervativa i protiv članova Crkve koje je porobilo njegovo totalitarno svećenstvo”. Mislite li da bi ova prijava, uz onu koja se nalazi na Vrhovnom sudu SAD-a,  mogla dodatno narušiti ugled Crkve?

Vrhovni sud SAD-a ne isključuje mogućnost da unatoč imuniteta niži zaposlenici dotičnog subjekta mogu biti suđeni za djela koja su prema nacionalnom zakonodavstvu kažnjiva, a zloporaba djece bez sumnje to jest. Crkva je već preživjela ostavke pape, no bez obzira na prijave i presude, njezin autoritet je doista oštećen. Odgovornost za dugogodišnje zataškavanje tih okolnosti snosi ovaj papa, ali i njegov prethodnik.

U javnosti se već neko vrijeme spekulira o iznosu troška Papina posjeta Hrvatskoj koji je poprilično visok, pogotovo ako se u  obzir uzme činjenica da se zemlja još uvijek nalazi u teškoj ekonomskoj krizi. Koliko je organizacija tog posjeta, kao i gradnja skupocjenih popratnih vjerskih objekata, uistinu potrebna i socijalno osjetljiva?

Troškovi protokolarnih posjeta su enormni i pitanje jesu li opravdani je i više nego razumljivo. Po mom uvjerenju, državnički posjeti općenito su danas anakronizam Za položaj žena u Katoličkoj crkvi trenutno su zainteresirane samo žene koje intenzivno žive s Crkvom, a onih koje ne samo da žive nego i misle, nema mnogo budući da se posjeti na visokoj razini događaju na međunarodnim konferencijama, a bilateralni posjeti su tek dokaz dobrih odnosa. Treba li uopće takvih dokaza, bez opipljivih rezultata? Ta, postoji i video konferencija. Dok još nije bilo ni televizije, radija, kina, pa čak ni novina, puk je želio barem jednom u svome životu uživo ugledati onoga kojem robuje i duguje posluh. Stoga su strane delegacije bile pompozno inscenirani užici za oči i uši podanika. Visoki gost je milostivo primao znakove privrženosti iz puka, a puk je uživao u dokazima, raskoši i bliskosti gosta i običnih smrtnika. To ljudi i dan danas vole, pa im je manje bitno je li riječ o kraljevskom, vjenčanju ili Papinom posjetu. Ne sumnjam da će posjetu prisustvovati i oni koji  traže jačanje u vjeri ili zajedništvo u Kristu. No, vjerujem da se to može postići i bez vanjske manifestacije, baš kao što vjerujem da se dobri odnosi među državama grade i potvrđuju diskretnijim, a poglavito mnogo jeftinijim načinima.

Aktualni politički vrh ovaj dolazak prezentira kao pružanje pomoći Svete Stolice ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Što mislite o tome?

Papa Benedikt XVI nije u velikoj mjeri “političar” kao što je to bio njegov prethodnik. Njegov posjet Hrvatskoj okuplja vjernike i pastoralne je naravi. S druge strane, Europska unija, premda u svojim korijenima projekt praktičkih katolika, počiva na baštini europskog prosvjetiteljstva, a prosvjetiteljstvo se odlikuje time što je kršćansko-židovsko-muslimansko, pa i protestantsko nasljeđe preoblikovalo u sekularne vrijednosti koje podjednako mogu usvajati vjernici, agnostici i ateisti. Nemoguće je utvrditi u kojoj mjeri Papin posjet utječe na političare u Europskoj uniji isto kao što je nemoguće utvrditi doprinos pojedinačnih zastupnika-vjernika na donošenje odluke o pridruženju Hrvatske.

Kako ocjenjujete odnos Crkve prema državi i pojedinim političkim koncepcijama? Odgovornost za dugogodišnje zataškavanje okolnosti u kojima su se odvijala oskvrnjivanja djece snosi ovaj papa, ali i njegov prethodnik Smatrate li da ona ima značajan utjecaj na politički vrh, pogotovo ako u obzir uzmemo usvajanje konzervativnog Zakona o potpomognutoj oplodnji?

U daleko bitnijim pitanjima, kao što su  radnička prava, ekologija ili rad nedjeljom, gdje Crkva reagira putem komisije HBK Justitia et pax, država se malo ili nimalo obazire na njezin glas. Utjecaj Crkve na državu i njezine odluke ne ocjenjujem principijelno negativnim, već smatram da konstruktivna suradnja i institucije Crkve te vjernika i vjernica može samo biti od koristi. No pitanje je na što utječe i na koji način.

Kako komentirate stav crkvene hijerarhije prema nacionalističkim i/ili profašističkim istupima dijela klera, primjerice, održavanju misa zadušnica za Antu Pavelića, molitve za nepravomoćno osuđene generale u Haagu, kvalificiranje haaške optužnice od strane Vojnog ordinarijata kao “grijeh protiv Boga” ili pak učestala javna prozivanja političkih neistomišljenika od strane glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića?

Za osuđenike, pa čak i zločince kakav je bio Poglavnik, moliti se može i treba kako bi im se ipak dijelila pravednost i snaga da uzmognu podnijeti tešku sudbinu. Ne mogu a da se ne pitam tko će još biti spreman braniti svoju domovinu i preuzimati odgovornost kad mora računati s time da mu zapovjedna odgovornost može donijeti doživotni zatvor. S druge strane, suđenje zbog zapovjedne odgovornosti, a poglavito zbog stvarno počinjenih nedjela protiv čovječnosti, upozorenje je da se zločini doista  kažnjavaju i da u konačnici nitko ne izmakne odgovornosti. Pomalo robusni stil Glasa Koncila ne bih željela komentirati.

U zemlji u kojoj se većina stanovnika izjašnjavaju katolicima, po prvi put se mogu čuti mnogobrojni kritički glasovi na račun skorog posjeta Pape. Smatrate li da će se u Hrvatskoj u skorije vrijeme stvoriti većinsko političko i javno raspoloženje za promjenu ugovora s Vatikanom?

O ugovorima sa Svetom Stolicom možemo samo nagađati jer je za njegovu promjenu potrebna suglasnost obiju strana.

http://www.h-alter.org/vijesti/svijet/papa-woytila-i-papa-ratzinger

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s