Broj katolika u popisu stanovništva preuveličan

Večernji list

22.01.2011 / 12:00

NESPREMNOST ILI NAMJERA

U popis stanovništva pitanjem o vjeri preuveličava se broj katolika

Pitanje o vjeri u obrascu “Popisnice” sročeno je diskriminirajuće prema svim vjerskim zajednicama, osim Katoličkoj crkvi, a grkokatolike – čak i briše

Predstavljanje rezultata popisa 2001.

Piše: Darko Pavičić

Rubrika “vjera” u obrascu za popis stanovništva 2011. godine posve je pogrešno postavljena. Prijeti opasnost da se zbog loše sročena pitanja o vjeroispovijesti dobije posve krivi rezultat i da se nakon popisa stanovništva neće točno znati koliko je i čijih vjernika u Hrvatskoj. Najgore je to što postoji opasnost da se neke zajednice (poput grkokatolika i starokatolika, primjerice) posve statistički izbrišu.

Financiranje svjetovno

Naime, pod točkom 21. “Popisnice”, koja je dostupna na stranicama Hrvatskog zavoda za statistiku, pitanje je o vjeri. I to tako da se postavlja pitanje: katolička ili druga (upisati koja), zatim nije vjernik/ca i ne izjašnjava se. Odgovori li, primjerice, neki grkokatolik na pitanje je li katoličke vjere pozitivno kod rubrike “katolička”, nema više potrebe dodatno odgovarati, jer je dao istinit odgovor, ali posve neprecizan.


Katolička crkva sastoji se, naime, od Rimokatoličke i Grkokatoličke. U Hrvatskoj su rimokatolici većina, no to nije razlog da se zanemari subraću grkokatolike.

Službenoj Crkvi to, primjerice, ne pada na pamet jer rimokatolici i grkokatolici žive u iznimno dobrom suživotu i suradnji, od formalnosti na razini Hrvatske biskupske konferencije (križevački biskup redoviti je član biskupske konferencije), preko biskupijske razine (Križevačka eparhija sastavni je dio Zagrebačke metropolije) do svakodnevna života u mnogim mjestima Hrvatske, poput Žumberka, Samobora, Križevaca…

Hrvatski zavod za statistiku istu je pogrešku napravio i na prošlome popisu, no grkokatolici su to shvatili tek kada je bilo prekasno, tj. kada su popisivači zakucali na njihova vrata. Vjeruje se da je tako (nehotice, dakako) u statistici izgubljen velik broj vjernika, a na popisu iz 1991. jasno su bili razdvojeni rimokatolici i grkokatolici pa nije bilo mogućnosti zabune.

Potvrda nacionalnosti

Uz taj, očito velik propust, “Popisnici” za 2011. zamjera se i što katoličku vjeru stavlja kao jed(i)nu mogućnost, a sve su ostalo mogućnosti pa je riječ o – privilegiju.

– Obrazac ide za tim da se i dalje nerealno napuhuje broj katolika u Hrvatskoj, od kojih će se na popisu tražiti samo odgovor “da, katolik sam“, a za druge će se vjernike tražiti dodatan podatak s potpitanjem popisivača: “A kako se to zove Vaša vjera?“. Pritom ne treba smetnuti s uma kako je izjašnjavanje katolikom u Hrvatskoj često shvaćeno kao dodatna potvrda nacionalnog identiteta, a ne kao čisto vjersko opredjeljenje pojedinca – tvrdi urednik vjerskog portala Križ života Hrvoje Cirkvenec, koji zamjera i to što nigdje nema mogućnosti “agnostik”.

– Agnostici nikako ne mogu ići u skupinu nevjernika (ateista) jer oni to zapravo i nisu, ali s druge strane ne mogu se upisivati i pod ostale vjerske skupine jer nemaju i zapravo ne žele registriranu vjersku zajednicu. Tako se agnosticima zapravo jedino nudi da se ne izjasne o tom pitanju, počevši od samog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića koji je deklarirani agnostik – tvrdi Cirkvenec.

Treba pitati za vjersku zajednicu, a ne za vjeru

Pitanje o “vjeri”, na obrascu popisa stanovništva 2011. godine, u samom je startu, čini se, pogrešno postavljeno. Državu u popisu njezinih stanovnika ne bi smjelo zanimati samo jesu li (i koliko) njezini građani religiozni, nego (ako su religiozni) i kojoj vjerskoj denominaciji, tj. zajednici pripadaju.

Pitanje o vjeroispovijesti intimno je pitanje, a pitanje o pripadnosti nekoj vjerskoj zajednici legalno je i javno. Katoličkoj vjeri vjeruju, primjerice, i rimokatolici i grkokatolici.

Pripadaju čak i istoj crkvi, no pravu statistiku treba zanimati (kao što dosad i jest) pripadaju li oni i različitim oblicima udruživanja, organiziranja…

To ne vrijedi samo za katolički svijet nego i za pravoslavni, protestantski, pa i muslimanski, židovski. Jer državi je pripala zadaća da prebroji duše vjernika, a vjerne će se duše brojiti tek na nebu.

Uostalom, prema tim statističkim podacima vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj od države dobivaju i pomoć u obliku novca iz državnog proračuna pa motivi popisa stanovništva moraju biti stopostotno u svjetovnim okvirima.

http://www.vecernji.hr/vijesti/u-popis-stanovnistva-pitanjem-vjeri-preuvelicava-se-broj-katolika-clanak-242779

__________________________________________________________

KAPORTAL.hr

Pit ponedjeljkom: Bauk katoličanstva

Objavio KAportal KOLUMNE, Pit i to je… Oct 25, 2010

Vlč.Lovro Zaplatić

Statistike mogu biti istinite, voditi do neke spoznaje, zaključka, ali ponekad mogu i prevariti. Stoga ponekad i nije uputno na njima graditi neke previše relevantne zaključke. Prema jednoj statistici gajio sam uvijek određenu skepsu. Radi se o posljednjem popisu stanovništva u republici Hrvatskoj, onom iz 2001. Godine.  Prema tom popisu u Hrvatskoj se, premda to nije bilo nužno, kao katolicima izjasnilo 3.897.332. građana ili u ukupnom postotku 87,83%. Iz ovoga rezultata mnogi su zaključili da je Hrvatska katolička zemlja, u blažoj varijanti da su katolici u Hrvatskoj većina. U stvarnosti nijedno nije točno: niti je Hrvatska katolička zemlja, niti su katolici većina, barem ne u toj mjeri. Kako god to zvučalo – i dobro je da je tako, da nije katolička, i da katolici nisu u većini.

Površni promatrač, čitatelj ili konzument svakidašnjih medijskih istupa, vijesti možda se ne bi složio s ovom mojom tvrdnjom. Ne tvrdim da je moje razmišljanje „ex cathedra“, iznosim ga tek pred čitateljstvo ovoga portala. Može se o njemu raspravljati, osporavati ga, iznositi argumente pro i contra. To je cilj – potaći razgovor, izmjenu mišljenja. Crkva, kao i svaka udruga građana može iznositi svoje prijedloge, lobirati za njih, ona to i čini, javno i tajno – kao i svi drugi u ovoj državi. Ponekad prođe, drugi puta ne – kao i mnogim drugima. U Hrvatskoj ne postoje neki katolički zakoni, dapače postoje zakoni koji su izrazitoj antikatoličkoj razini, koji se otvoreno suprostavljaju katoličkom nauku. Mnoge od njih izglasali su oni koji su se deklarirali kao katolici. Kad bi Hrvatska bila katolička zemlja u njoj bi zakoni bili u skladu s katoličkim naukom. To opet ne znači da je Hrvatska antikatolička zemlja, već jednostavno da postoji raskorak između deklariranog i stvarnog katoličanstva. Ne bih volio da sada netko krene „od prve na loptu“, neka radije još jednom pročita ovaj pasus. Ja ne žalim ni za čim, niti stremim tome da u Hrvatskoj katekizam bude Ustav u ovoj državi.

Većina onih koji se deklariraju kao katolici su zapravo dekorativni katolici; imaju ili drže neke običaje, neke norme ( najčešće po vlastitom izboru). Većina će krstiti svoju djecu, ako mogu vjenčat će se u crkvi, ali više jer to izgleda nekako svečanije, ako ih prijatelj zamoli, biti će kumovi, otići će i na ponoćku. Tek 25 do 30 % posto su katolici, makar mi se i ta brojka čini nateknutom. Skloniji sam brojci od 15 do 20% katolika u Hrvatskoj. To su oni koji redovito idu u crkvu, primaju sakramente, prakticiraju svakodnevnu molitvu i nastoje, usprkos padova, slabosti živjeti svoju vjeru, javno je svjedočiti, zalagati se javno za katoličke vrijednosti koji vole svoju Crkvu takova kakva jest. Nastoje biti „sol zemlje“, svjetlo i kvasac“.

To opet ne znači da ovih 60% treba jednostavno otpisati. Biti katolikom je proces svakog pojedinca, drama koja se odvija u njegovoj nutrini, najintimnijem dijelu svakog pojedinca. Isto je i s izlaskom.

Moj je cilj bio samo malo razgrnuti maglu koja se često stvara oko katoličanstva u Hrvatskoj. Da li sam uspio? Ne znam!

http://www.kaportal.hr/kolumne/pit/bauk-katolicanstva

__________________________________________________

Hrvatski pravoslavci.com

Unijačenje Srba u Hrvatskoj nikada nije prestalo

TКО ЈЕ КРИВ ЗА СТИД ПРАВОСЛАВНИХ ВЈЕРНИКА?

Najveću krivnju za to snosi katolička većina koja bi morala omogućiti jednakopravnost svih vjera jer se u tome ogleda snaga, veličina i zrelost većine – kaže sociolog religije Ivan Markešić.

Tokom devedesetih godina prelasci pravoslavnih vjernika pod okrilje Katoličke crkve u Hrvatskoj nisu bili rijetkost. Da bi se spasili ili svoj život učinili podnošljivijim, mnogi su mijenjali ne samo svoju konfesiju nego i ime. Petnaest godina poslije ratnih sukoba prelazaka na katoličanstvo ima manje, ali su i dalje prisutni.

– Nažalost, prelasci se još uvijek događaju. Ljudi se snalaze na različite načine kako bi ostvarili svoj cilj – da ne budu drugačiji. Nama se masovno obraćaju roditelji sa zahtjevima da djeci izdamo potvrde da su krštena. S tim papirima idu kod lokalnih katoličkih župnika i daju im suglasnost da njihova djeca mogu dobrovoljni preći na katoličanstvo. Često župnici djecu prekrštavaju i bez naše potvrde. Događa se da nam vjernici, pogotovo muškarci kojima pravoslavna crkva ne odobrava prekrštavanje, lažu da im treba krštenica da mogu sudjelovati na vjenčanjima prijatelja. Onda za nekoliko mjeseci od župnika službenim putem dobijemo informaciju da se taj muškarac krstio i vjenčao u katoličkoj crkvi – kaže nam jedan sveštenik Srpske pravoslavne crkve koji želi ostati neimenovan.

Briga za sigurnost i lakši život

Ističe pritom da neki katolički župnici ne priznaju dokumente Srpske pravoslavne crkve pisane ćirilicom, što ne vrijedi za krštenicu, koja je obavezno na ćirilici. Inače, Srpska pravoslavna crkva vjernicama bez problema odobrava vjenčanje u katoličkoj crkvi i izdaje im krštenice, no s muškarcima to nije slučaj.
– Naše vjernice i kada se vjenčaju u katoličkoj crkvi, mogu nastaviti živjeti po pravoslavnim običajima, ali u najvećem broju slučajeva primaju tradiciju kuće u kojoj su se udale i zapostavljaju pravoslavlje. Recimo, na mom području samo u jednom domaćinstvu vjerske obrede vršimo i župnik i ja – priča sveštenik.

Da se u svojoj praksi sveštenici susreću s raznim problemima koji često graniče s neugodnostima i poniženjima svjedoči i primjer pokopa jednog od supružnika iz mješovitog braka koji je (bio) pravoslavne vjeroispovijesti.

– Drugi supružnik me pozvao da održim obred pokopa, međutim nekoliko minuta prije polaska zvala su me njihova djeca da mi kažu da ne žele moj dolazak, nego župnikov. To se često događa, nažalost, župnici se redovito odazivaju, iako je po crkvenim kanonima to zabranjeno, jer je ta osoba krštena po pravoslavnim obredima – navodi sveštenik.

Drži da su pravoslavci tokom vremena postali nemarni, čemu svjedoči slab odaziv djece na pravoslavni vjeronauk i vjernika na bogosluženja. Iznosi podatak da je u prošloj godini u njegovoj parohiji kršteno samo osmero djece i obavljeno jedno vjenčanje, dok je s druge strane održano 50 pokopa.

Trend prelaska pravoslavaca na katoličanstvo priznaje i sisački paroh, protojerej o. Petar Olujić. Uvjeren je da se ne radi o pritiscima Katoličke crkve, već o borbi za fizičku sigurnost, posebno s obzirom na tragična iskustva s početka devedesetih kada su u Sisku ubijani građani samo zato što su bili srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere.

– Naši vjernici prelaze na katoličanstvo kako ne bi stršili u svojoj sredini, kako im djeca ne bi bila drugačija u školi. Mnogi misle da će tako jednostavnije doći do posla, koji danas znači egzistenciju, ali i da će njihova djeca kao katolici imati sutra mirniji život – kaže Olujić.

Prošle godine je na području svoje parohije održao jedno vjenčanje i 35 krštenja, uglavnom romske djece iz Capraških poljana.

Vrijeme za uzbunu

U Hrvatskoj su stvoreni pravni okviri koji svima osiguravaju slobodu vjeroispovijesti i koji funkcioniraju na višim državnim razinama, čemu svjedoče i potpisani sporazumi između Vlade i predstavnika SPC-a. Međutim, sociolog religije s Hrvatskih studija Ivan Markešić navodi da je slobodno prakticiranje vjeroispovijesti u svakodnevnom životu često vrlo problematično.

– Na obje strane ratne rane su veoma duboke i bolne i kod mnogih izazivaju osjećaj manje vrijednosti ili osjećaj stida zbog vjere, ali s pravom moramo postaviti pitanje tko je tome kriv – kaže Markešić. Dodaje da najveću krivnju za to snosi katolička većina koja bi morala omogućiti jednakopravnost svih vjera, jer se u tome ogleda snaga, veličina i zrelost većine.

– Ona mora odgovoriti na pitanje hoće li hrvatsko društvo omogućiti religijski i kulturni pluralizam ili će postati lonac za taljenje i mjesto u kojem su neizbježni procesi religijske asimilacije – ističe Markešić. Ukoliko mladi pravoslavni vjernici prihvaćaju biti katolici iz straha ili pod prisilom kako bi mogli živjeti u današnjem hrvatskom društvu i u njemu ostvariti temeljna građanska prava, to znači da je vrijeme za uzbunu kako političkih tako i crkvenih struktura.

Posljednji popis stanovništva iz 2001. godine jasno ilustrira problem slobode vjeroispovijesti Srba, odnosno njihovog institucionalnog pripadanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Prema tom popisu, 201.631 stanovnik izjasnio se da je srpske nacionalnosti, dok se pripadnicima SPC-a izjasnilo svega 40.433 stanovnika, što je pet puta manje. Jedna od najdrastičnijih razlika u lokalnim sredinama vidljiva je u Splitu gdje je pripadnost srpskoj zajednici deklariralo 3.047 stanovnika, a samo se njih devetero izjasnilo kao pravoslavci.

Kumič: Primjenjuju se kriteriji nove podobnosti

Protestantski teolog Peter Kuzmič ističe da se u nekim sredinama i na nekim radnim mjestima primjenjuju kriteriji nove podobnosti.

– Tako je velika prednost biti Hrvat katolik, kao što u našim susjedstvima ravnopravnijima postaju oni koji se mogu legitimirati kao Srbi pravoslavci ili Bošnjaci muslimani. Ta vrsta zloupotrebe etnoreligijskog kvalificiranja je antieuropska i antidemokratska jer je temeljena na zastarjelim i prevladanim modelima poimanja religioznosti, a vodi u diskriminativna ponašanja, kojima se treba suprotstaviti suvremenijim obrazovanjem i transparentnijim javnim dijalogom – navodi Kuzmič.
Nacionalno i religijsko nije isto.

– Iako je kod nas uobičajeno izjednačavati nacionalno i religijsko, kod Srba u praksi to nije tako, dok je sasvim obrnuta situacija na strani pripadnika hrvatske nacionalnosti, gdje su gotovo svi Hrvati pripadnici Katoličke crkve – naglašava Ivan Markešić.

Profesor teologije Adalbert Rebić ističe da svaki čovjek ima slobodu vjeroispovijesti i smatra da pritom Katolička crkva ne vrši pritisak.

– Čak i za vrijeme NDH Katolička crkva je mudro postupala, jer je posebno razgovarala sa svakom osobom koja je željela prijeći na katoličanstvo. Sam kardinal Alojzije Stepinac, u slučaju političke ugroženosti, napominjao je da kada dođu bolja vremena svaka osoba ima pravo slobodno preispitati svoj stav i vratiti se na pravoslavlje. Danas ne postoje slučajevi političke ugroženosti, tako da nema ni prisilnog mijenjanja vjere. Ne smijemo osuđivati ljude u miješanim brakovima ako se dogovore da će se vjenčati i krstiti djecu u katoličkoj crkvi. Treba poštovati slobodnu volju svakog – kaže Rebić, koji ne vidi ništa sporno ni u tome kada učenici srpske nacionalnosti pohađaju katolički vjeronauk.

– I na jednom i na drugom vjeronauku isto će naučiti, jer nema bitnih razlika između te dvije crkve – ističe Rebić.

Paulina Arbutina, 26. februar 2010

http://www.hrvatskipravoslavci.com/index.php?option=com_content&view=article&id=346:unijaenje-srba-u-hrvatskoj-nikada-nije-prestalo&catid=1:vijesti&Itemid=7

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s