Tko sjedi na Petrovoj stolici (8)

«Popovi nisu mogli kršćansku religiju
izvrgnuti ruglu gore nego tim štovanjem svetaca.»

Prvo pitanje::
«Rekli ste da prvi kršćani nisu znali za štovanje svetaca. Kako je onda taj poganski običaj dospio u kršćanstvo?»

Odgovor : Prvi kršćani su se samo u zahvalnosti spominjali npr. mučenika koji su otišli u smrt zbog vjere u živoga Krista, međutim oni nisu te ljude štovali. Oni su dakako znali da Krist sa Svojom snagom živi u svakome čovjeku i da zbog toga nema nikakvog smisla usmjeravati se na ljude; treba se usmjeravati na Krista. Iz tog spomena je međutim kasnije nastao kult. Prve znakove za to nalazimo u 2. stoljeću kada se dogodilo sljedeće: Kršćani u Smirni su kosti mučenika Polikarpa izvukli iz pepela lomače na kojoj je bio spaljen njegov leš, a zatim su ih počeli štovati.39 To je bio početak poganstva. Isprva se radilo o pojedinačnim slučajevima, nakon kojih su međutim slijedili daljnji događaji slične vrste. U 4. stoljeću je štovanje takozvanih «svetaca» već bilo jako rasprostranjeno.40
Ovdje prenosimo jedan odlomak iz «Popovskog ogledala» Otta von Corvina, knjige koja je izdana još 1845. On piše: «Kršćani prvih stoljeća nisu znali ništa o svecima. Oni su međutim štovali mučenike ili stradalnike koji su bili pogubljeni zbog svoje vjere. Oni su ih spominjali na svojim skupovima i uzimali su ih kao uzor u zajednici; a to je bilo jako prirodno i posve prihvatljivo. Tek kad je Konstantin prešao na kršćanstvo i kad su mnogi od poganskih običaja prešli u kršćansku crkvu, bilo je također preuzeto i štovanje svetaca. Pogani su imali običaj prinositi žrtve svojim herojima, a kršćanski svećenici su taj običaj prenijeli na svoje vjerske heroje.
Sve dok je svaki čovjek vjerovao da je vrlo blizu Boga, štovanje svetaca se moralo smatrati besmislicom. Međutim kad su se popovi postavili kao posrednici između Boga i ostalih ljudi, nije bio daleko korak do besmislene vjere da sveci na Nebu tvore Božju svitu kao ministri i komornici i da ih onaj tko hoće postići nešto kod svoga nebeskog veličanstva, treba samo potkupiti molitvama i žrtvama.

Popovi nisu mogli kršćansku religiju izvrgnuti ruglu gore nego tim štovanjem svetaca.»


Na ovo se nadovezuje sljedeće pitanje jednoga našeg slušatelja:
«Vi ste natuknuli da su crkveni sveci u mnogim slučajevima preuzeti neposredno iz poganstva. Možete li za to navesti primjere?»

Odgovor : Postoji nekoliko primjera. Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao»41 navodi nekoliko takvih svetaca. Npr. grčki bog Apolon u crkvu je ušao kao sveti Efebije. Apolon je naime imao nadimak Ephoibios; iz toga je postao «sveti Efebije».Grčki bog Dionizije imao je nadimak Eleutherios (Osloboditelj), i taj je bio upotrijebljen: kao «sveti Eleuterij». Čak je i Otac bogova Zeus primljen u nebo katoličkih svetaca: On je imao nadimak Nikephoros, i od njega je postao «sveti Nikifor».
Grčki bogovi su dakle dijelom bili pretvoreni neposredno u «svece». Postoje još drugi primjeri, i to oba grčka poluboga Kastor i Poluks. I oni su bili preuzeti. Doduše imena su im bila promijenjena – od njih su postali «Kuzma» i «Damjan» – ali mjesta djelovanja tih svetaca su ista; njih štuju na istim mjestima gdje su se prije štovali grčki bogovi, ali sada s crkvenim predznakom. Pripisivala su im se također ista čuda, najčešće da su mogli iscjeljivati. Tamo su se priređivali također isti rituali, palile su se svijeće, postavljali kipovi i prodavale su se male posude za ulje.42 U vrijeme dok su još postojali poganski kultovi, radionice su proizvodile te posude za poganske kultove – i istovremeno za crkvu.43
Vidimo da tu postoji sasvim izravna veza. Karlheinz Deschner u svojoj «Kriminalnoj povijest kršćanstva» o tome piše: «Postoji malo crkava bilo gdje na Zemlji, gdje prije njih nije postojao poganski hram.»44 To ide dotle da su bili preuzeti čak i praznici. Po crkvenom kalendaru se npr. praznik 2. veljače zove «Svijećnica»; to odgovara točno datumu praznika grčke božice «Demetre». Marijino uznesenje se slavi 15. kolovoza; to je prvobitno bio blagdan božice Dijane. Dijana je bila kao što je poznato božica majka, koja je onda izravno pretvorena u majku Božju Mariju.
U Franačkoj postoji običaj da se u kolovozu prave takozvane «biljne kitice»: Skuplja se određeno bilje, veže se u rukovet i nosi u crkvu. To je prvobitno bio germanski običaj u čast božice ljubavi Freyje. Danas to jedva još netko zna, nego se kaže da je to crkvena tradicija u čast «svete Marije».
Čak je «Božić» bio praznik boga sunca u kultu Mitre. 24. prosinca je nedvojbeno datum kada su se u kultu Mitre – ali i u drugim kultovima, npr. u Egiptu – slavili veliki praznici.

Sljedeće pitanje ide u istom smjeru:
Koji bogovi ili idoli iz poganstva odgovaraju današnjim svecima?»

Odgovor: Mnogi pripadnici poganskih religija koji su bili obraćeni od crkvenih misionara – dijelom možda i prisilno obraćeni – odbijali su se odvojiti od svojih bogova, osim ako nisu u rimskom «kršćanstvu» mogli naći zadovoljavajuću zamjenu. Tako su bogovi i božice bili preimenovani u svece. Prema tome današnji kult svetaca odgovara ondašnjem kultu bogova .

Dakle imamo posla s idolopoklonstvom. Kada je poganstvo bilo pomiješano s kršćanstvom i kada je crkva poganske bogove pretvorila u «svece», jednostavno im je dala slična zvučna imena. Među ostalima postojala je božica Viktorija koju su štovali u francuskom alpskom predgorju – sada se ona zove «st. Victoire». Poganski bog Cheron bio je preimenovan u «sveti Ceran». Božica Brighit, koja je bila štovana kao kći boga sunca i prikazivana s djetetom na rukama, bila je zapravo pogodna kao uzor za Mariju, ali je u tu svrhu već bila izabrana Dijana. Onda je božica Brighit postala «sveta Brigita».
U poganskim vremenima u Irskoj, u njihovome središnjem hramu kod Kildare, služile su takozvane vestalinke; one su bile hramske svećenice koje su čuvale sveti oganj. Kasnije je njihov hram na brzinu bio pretvoren u samostan, a vestalinke su postale redovnice. One su nastavile čuvati ritualni oganj, koji je tada bio nazvan oganj «svete Brigite». Na sličan način je još mnogo toga poganskog bilo pretvoreno u katoličko. Time to nije postalo kršćansko. To što je bilo pogansko, ostaje pogansko, iako se sada zove katoličko. Kršćansko nije u svakom slučaju.
To ide čak dotle da je godine 610. tadašnji papa Bonifacije IV. pretvorio panteon, svetište svih bogova rimskog carstva, u «kršćansku» crkvu i tom prilikom papa je odmah uveo blagdan «svih svetih». Dakle i tu postoji izravno preuzimanje tog skupa svih bogova u blagdan svih svetih, a i posvećenjem te crkve.

Ovo malo primjera pokazuje: Iz idolatrijskih bogova Petrova stolica je napravila svece. Kako se to slaže sa zapovijedi «Nemoj imati drugih bogova uz mene», koju je Bog dao preko Mojsija? To je čista suprotnost! To nije drugo doli nevjerojatno izrugivanje te zapovijedi.
Onaj tko do sada nije znao ništa o tome ogorčen je što se u te bijedne svrhe u poganske taljige upreže velikog Učitelja, Učitelja ljubavi i mira, Isusa, Krista.

Niti «sveto trojstvo» nije izum Petrove stolice

Jedno pitanje, koje nam je pristiglo glasi:
«U vašoj posljednjoj emisiji radilo se dakako o svecima. Pritom sam pomislio na sveto trojstvo koje postoji kako u katoličkoj tako i u luteranskoj crkvi. Odakle dolazi ‘sveto trojstvo?’»

Odgovor: I kod «svetog trojstva» se ne radi o izumu katoličke crkve. Još se kod Sumerana, dakle oko 3000 godina prije Krista, štovalo trojstvo. Bogovi koji su se pritom štovali su bili An, Enki i Enlil. U vezi s tim se također bolje razumije zašto je Bog preko Mojsija tako izričito upozorio na to da postoji samo jedan Bog. Postojao je veći razlog zašto je Bog preko Mojsija tako jasno rekao: «Ja Sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene».
U ono vrijeme bilo je oko 3000 bogova. Svaki od njih je imao svoj poseban odgovarajući djelokrug. Postojala je božica ljubavi i materinstva, bog vremena (klimatski), bog graditeljstva, božica žitarica, bog životinja, i još mnogo drugih. Tu se može prepoznati slična podjela zadaća kakva se danas može naći kod takozvanih svetaca u katoličkoj crkvi.
Potpuno nedvojbeno se može utvrditi: Sveci katoličke crkve svoje porijeklo vuku iz poganstva.
Na primjer germanska božica Frik je bila božica plodnosti – u katoličkoj crkvi za plodnost postoji svetica: Marina iz Antiohije. U germanskoj mitologiji Gefion je božica obitelji i sreće. Danas je za obitelj nadležan sveti Josip, kako se može pročitati u jednome katoličkom popisu. U egipatskoj mitologiji su također postojale božice zaštitnice iscjelitelja, npr. Serket. Odgovarajuće njima u katoličanstvu postoje sveci za iscjelitelje i liječnike: sveti Blazije, Ćiril (Cyrus), Kozma i Luka. Ovo nabrajanje se sigurno dade nastaviti u beskonačnost.

Budući da smo govorili i o bogovima i o božicama, možda bismo se trebali još jednom vratiti na jedno pitanje koje nam se stalno upućuje, a koje glasi ovako:
«Govorili ste o svecima. Marija se naravno također štuje kao svetica. Je li Isus tome poučavao?»

Odgovor:Još u prijašnjim emisijama je bilo upozoreno na to da Isus Svoju majku Mariju nije štovao kao sveticu niti je takvo nešto poučavao. Vrlo jasno to opisuje August Bebel u svojoj knjizi «Žena i socijalizam»: «Uvodeći Marijin kult katolička crkva ga je lukavom proračunatošću stavila na mjesto kulta poganskih božica koji je postojao kod svih naroda među kojima se tada širilo kršćanstvo. Marija je došla na mjesto Kibele, Milite, Afrodite, Venere, Cerere itd. južnih naroda, na mjesto Freje, Frige itd. germanskih naroda. Ona je bila samo kršćanski-duhovno idealizirana.»
Ako se baci pogled u bibliju, može se kod Luke 11, 27-28 naći jasan izraz. U situaciji o kojoj se tamo izvještava, Isus govori ljudima. Kada mu je neka žena iz mnoštva doviknula: «Blago ženi čija te utroba nosila i čija si prsa sisao», , Isus odgovara: «Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!»
Taj odgovor je sigurno bio u Marijinom smislu, jer ona je bila skromna i jednostavna žena i nikada ne bi odobrila kult svoje ličnosti, kakav se danas u crkvi prakticira.

Prema katoličkom nauku potrebno je moliti se svecima, i može se pretpostaviti da mnogi ljudi zazivaju takozvane svece. Međutim ako pogledamo današnji svijet, postavlja se pitanje: Imaju li sveci uopće pristup Bogu? Stanje našeg svijeta govori sasvim suprotno.
Netko možda smatra da tu očito postoji komunikacijski problem. Jer stvarno, kada se pomisli koliko se ljudi vjerojatno moli svecima kako bi se zaštitili od poplava, od katastrofalnih suša, od uragana, tada ipak začuđuje da se može toliko malo toga primijetiti od djelovanja svetaca. Jer stvari na našoj Zemlji, kao što svatko zna, izgledaju katastrofalno.
Za zaštitu od bolesti se također zazivaju sveci, ali i u tom pogledu nije postalo bolje u našem svijetu, baš naprotiv, gore. Svetac s kompetencijom za životinjske pošasti je Bernhard von Clairwaux. Međutim jedan pogled u svijet pokazuje: Životinjske pošasti se povećavaju. Iako tko zna koliko njih se moli njemu da poduzme nešto – nekako izgleda da to ne funkcionira. – Možda vrijedi razmisliti, što se onda tu zbiva što «funkcionira»…

Kamo upravlja «nepogrešivi» papa
koji stoluje na Petrovoj stolici?
Okrutna masovna ubojstva nakon mučenja
u Argentini 1983. (!) sa znanjem i na poticaj crkve

Pitanje drugog slušatelja:
«U vašim emisijama ste već više puta govorili o tome da se papa dopušta zvati «upraviteljem Zemaljske kugle», premda je on do sada svijet stvarno upravljao samo u kaos. Ali odakle dolazi taj pojam?»

Odgovor: To već začuđuje: Sveci su beskorisni, «upravitelj zemaljske kugle» nije sposoban nizašto – zbog čega je to? Naposljetku se uvijek dođe do rješenja: Jedina molitva koja nešto donese, je molitva Bogu, našem Ocu, koju pretvaramo u molitvu djela. Jer svejedno je moli li se čovjek bogovima ili njihovim potomcima, svecima, ili nekom papi –nitko od njih ne može upravljati zemaljskom kuglom.
Pojam «upravitelj zemaljske kugle» potječe, kao i skoro sve u katoličkoj crkvi, iz poganstva. Rimski car August koji je živio u Isusovo vrijeme, bio je još za života štovan kao «upravitelj zemaljske kugle» i «otac čovječanstva». Nakon njegove smrti u godini 14. poslije Krista, najmoćniji čovjek tadašnjeg svijeta je zaključkom senata bio uzdignut u boga: «Divus Augustus».
Ne podsjeća li to nekako na proglašenja svetaca u katoličkoj crkvi? Usporedba je vidljiva i u tome što ni August nije vodio baš svetački život; svoju volju je provodio ratovima, ali je istovremeno bio «genijalan glumac koji je svoju ulogu pravednog i ćudorednog vladara savršeno isticao. Hladnokrvan strateg koji je obitelj, prijatelje i službu bogovima koristio kao prokušano sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Majstor samoreklame koji je svoja djela dao ovjekovječiti u kamenu i proglasiti ih po čitavom carstvu.» Tako je to izrazila emisija Dokumentacija ZDF-a od 7.1.2004.
Usporedbe s današnjim papinstvom su tako očigledne. Svojim ratovima August tada nije donio ničega pozitivnog na svijet. Zemaljskom kuglom on nije upravljao prema dobru, a također niti današnje papinstvo to ne čini.
Koliko je papinstvo apsolutističko pokazuje npr. jedan citat Grgura VII. koji je u svojem Dictatus papae izjavio: «Nitko na Zemlji ne može suditi o papi. Rimska crkva nikada nije pogriješila i nikada ne može pogriješiti do kraja vremena. Jedino papa može svrgnuti biskupe … ON može svrgnuti careve i kraljeve i njihove podanike osloboditi obveze pokornosti i vjernosti. Svi kneževi mu moraju ljubiti stopala … Propisno izabrani papa je neupitan svetac Petrovim zaslugama.»45 – Što je to nego čista diktatura! A to je ujedno i danas «pravilo nepogrešivosti», štoviše zakon katoličke crkve da nitko ne smije osuđivati papu. To je crkva tako preuzela u svoj udžbenik. (Codex Iuris Canonici, Can. 1404.)
Stoga se s punim pravom može postaviti pitanje: Kamo nas upravlja «nepogrešivi papa» koji stoluje na Petrovoj stolici?
Možda odgovor na ovo pitanje može dati činjenično stanje na koje nas je u svom pismu upozorio jedan slušatelj. On nam piše da je prije nekog vremena na njemačkoj televiziji u «dnevniku danas» u 21.45 sati gledao jednu emisiju. U njoj se izvještavalo da su za vrijeme vojne diktature u Argentini od 1976. do 1983. ljude ne samo mučili, nego su ih nakon toga omamili, utovarili u avione zatim – doslovce! – s blagoslovom crkve iz avionâ bacali u more.
Tvrdnja koja zvuči toliko nevjerojatno da nas slušatelj pita je li to moguće.
Nažalost, to je istina. To potječe iz snimke jedne radioemisije Jugozapadnog radija od 14.6.2001, i to iz redakcije «Religija, crkva i društvo», dakle redakcije koja nije pretjerano kritička prema crkvi. U toj se emisiji izvještava da je katolička crkva od samog početka podržavala diktaturu u Argentini između 1976. i 1983. «Usmjeravajući signal dolazi iz najvišeg mjesta. Adolfo Tortolo, predsjednik biskupske konferencije se u Buenos Airesu 23. ožujka 1976. – jedan dan prije vojnog puča – susreće sa šefom hunte Georgom Rafaelom Videlom i admiralom Eduardom Maserom.»
Nadbiskup Tortolo pozivao je «da se surađuje s novom vojnom vladom» .Time je hunta osjećala crkvenu potporu. Argentinski vojni biskup Victorio Bonamin u jednome javnom govoru pred generalima rekao je doslovce: «Vojska je očišćena u Jordanu punom krvi da bi se postavila na čelo čitave zemlje. Tko zna da li bi Krist jednog dana htio da vojne postrojbe preuzmu dodatne funkcije koje premašuju njihove stvarne zadaće.»
Isti taj vojni biskup je zatim rekao i sljedeće: «Borba protiv gerile je borba za Republiku Argentinu, ali i za njene oltare … Ta borba brani moral, ljudsko dostojanstvo.» – To je neshvatljivo! Tu se pojmom «ljudskog dostojanstva» pokušava drsko opravdati postupak koji na nevjerojatan način gazi ljudsko dostojanstvo!
To je dakle bilo godine 1976. Od vojnog biskupa Bonamina isto tako potječe izjava: «Ta je borba napokon borba obrane Boga … stoga se molim za Božju potporu u ovome prljavom ratu u koji smo uvučeni.»
Jedan od žrtava tih mučenja je bio filmaš Alcides Chiesa, koji ih je preživio. U toj emisiji on kaže: «Da je crkva imala drugačiji stav prema vojnoj diktaturi, ne bi bilo došlo do vojne diktature.» zastupnik franjevačke misionarske centrale u Bonu je o tome rekao: «Katolička crkva je poticala na vojni puč.» Stvar je došla dotle da su se u podrumima za mučenje pojavili vojni kapelani. Jedna žrtva mučenja izvještava da je vojni kapelan nakon mučenja rekao: «Mučenje je grijeh samo onda ako traje dulje od 48 sati. Djetešce moje, što ti hoćeš? Ti napokon ne surađuješ s autoritetima.»
U vezi s tim okrutnim pogubljenjima gdje su omamljene ljude bacali u more, u toj se emisiji donosi izjava jednoga branitelja ljudskih prava iz koalicije protiv oslobođenja od kazne iz Nürnberga – jedne ekumenske organizacije: «Visoki časnici su upitali ljude iz crkve da li mogu ubijati neprijatelje. Biskupi su rekli: ‘Ubijati u vojnom okršaju nije kršćanski. Bolje učinite to ovako: Zarobljenicima dajte špricu s drogom i zatim poletite nad more – smrtonosni let.’»
Postoji jedan očevidac, krunski svjedok, koji je tada u vojsci sudjelovao u transportu tih ljudi. On je izvijestio da su nakon tih ubojstava – gdje je samo na taj način bilo likvidirano 1.500 do 2.000 ljudi – vojni kapelani razgovarali s onima koji su tu akciju provodili kako bi ih utješili. Jedan od njih je po smislu rekao da je to kršćanska smrt jer oni – žrtve – «ne pate» . On je rekao «da je rat, rat i da također Biblija kaže da se pljeva mora odvojiti od žita».46 . I da također u bibliji piše da se mora «osvetiti oko za oko».47
Vidi se dakle da je crkva sasvim izravno upletena u te stvari i moguće je da poticaj za ta smaknuća potječe od crkvenih zastupnika.
Sve se to dakako odigravalo do 1983, dakle prošlo je jedva više od 20 godina, a pod tim vojnim režimom bilo je ubijeno sveukupno do 30.000 ljudi. Možda je ovaj slučaj stvarno odgovor na pitanje kako Petrova stolica upravlja zemaljskom kuglom? Papa za sebe doista tvrdi da je upravitelj zemaljske kugle, a iz upravo izloženog vidljivo je kako su on i njegovi neposredni podčinjeni sudjelovali npr. u upravljanju sudbinama u Argentini. Nije li ovo dojmljiv primjer za to što se podrazumijeva pod pojmom «upravitelj zemaljske kugle»? I nemojmo zaboraviti: Okrutnosti koje su nam u dovoljnoj mjeri poznate iz povijesti – oni silni milijuni mrtvih kad su iskorjenjivani čitavi narodi, o kojima je već bilo riječi – te okrutnosti koje Petrova stolica ima na savjesti, nisu od prije 2000 ili 1500 godina, već su aktualne. To su događaji iz bliske prošlosti.

U vezi s ovim vratimo se još jednom na sljedeću bitnu stvar koja se stalno spominje u pismima. Mi zaista često citiramo propise nauka katoličke crkve od Neuner-Roosa. Prije nekog vremena bilo je govora o tome da crkva želi «istrijebiti» sve što joj stoji na putu. Da se podsjetimo navest ćemo još jednom taj aspekt. U Neuner-Roosu pod br. 382 piše: «Crkva po svome božanskom poslanju ima obvezu da najsavjesnije čuva dobro božanske vjere neokrnjenim i potpunim i da postojano s velikim marom bdije nad spasenjem duša. Stoga ona mora s krajnjom brižljivošću udaljiti i istrijebiti sve što je protiv vjere ili bi na bilo koji način moglo naškoditi spasenju duše. Prema tome crkvi ne pripada samo pravo neograničene vlasti koje joj je prenijeto od božanskog tvorca, nego čak obveza ne samo da ne trpi bilo koji krivi nauk, već štoviše da ga zabrani i osudi, ako to zahtijevaju neokrnjenost vjere i spas duša.»
Duden (Njemački rječnik, prim. prev.) opisuje što znači «istrijebiti». U njemu naime piše : «radikalno odstraniti». Sve se jasnije ocrtava što katolička crkva u svojoj tradiciji – u svojoj davnoj prošlosti, nedavnoj prošlosti i u svojim najaktualnijim uputama – «krajnjom brižljivošću» «velikim marom» nastoji istrijebiti. To je upravo crkveni način «vjernosti» u kontinuitetu, osobito u vezi s njenim postupanjem prema inovjernicima.
Gdje god se u katolicizam pogleda, nailazi se na poganstvo, na idolatriju. Potpuno je jasno da sve to nema nikakve veze s Isusom, Kristom, baš naprotiv: Tadašnje poganstvo danas je postalo kriminalno poganstvo.
Umjesto o poganstvu, u međuvremenu bi zapravo bilo bolje govoriti o zločinstvu. To što se izvještavalo o Argentini, dakako nipošto nije ostalo u tajnosti, već je dospjelo u javnost. I budući da je to najkasnije nekoliko godina nakon događajâ postalo općepoznato, postavlja se jedno pitanje. Događaji su se odigrali za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II, naime koncem 70-tih godina, a poznati su postali početkom 80-tih godina. Pitanje glasi: Da li je Ivan Pavao II. postupio protiv tih biskupa i protiv tih svećenika? Je li se javno izjasnio o tome, odnosno je li se izjasnio protiv toga što su u ime njegove crkve, s blagoslovom svećenika, ljudi bili bacani u more i ubijani?
Jasno Ne! Odgovorni za te strašne zločine su u službi kao i prije. Nitko nije pozvan na odgovornost; bila je amnestija. Arhivi Vatikana su, kao i uvijek, zaključani. U godini 2000. u Argentini je bila objavljena neodlučna «isprika» katoličke crkve: ona nije odlučno stala na stranu žrtava. Svatko primjećuje da je to veliko licemjerje. Crkva je vrlo jasno stala na stranu zločinaca, i to potpuno odlučno. Crkva je o tom još izjavila: Bilo je nažalost mnogo sinova crkve koji su sudjelovali u mučenju, u izdaji i u apsurdnoj smrti.48 – I to je golemo ublažavanje, drsko licemjerje. Jer je poznato da su crkveni predstavnici bili umiješani u te stvari, štoviše oni su suodlučivali.
Može se čak reći da je osnivanje te diktature bilo sasvim svjesno započeto. Postoje jasni podaci da je konce vukla Opus Dei, desno-radikalna organizacija unutar katoličke crkve; koja djeluje širom svijeta i u cijeloj Latinskoj americi je djelovala u tom pravcu da se takve diktature kao u Argentini ili u Čileu dovedu na vlast. A Opus Dei je bila izravno pod zaštitom Ivana Pavla II.

Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II:
Čeka se još samo na potrebna «čuda».

Ovo nas vodi drugom pitanju, na koje se u vezi s tim možda može odgovoriti:
«Kakvi su izgledi da posljednji papa bude proglašen svetim?»

Odgovor:: Taj čovjek dakle koji ima supredstavljati događaje posljednjih 40 godina, sada kao što je poznato treba biti proglašen blaženim, a zatim svetim. Pita se: Treba li on zbog toga biti proglašen blaženim i svetim?
Nažalost mora se reći: To je vrlo moguće. Jer se iz događaja prošlosti može očitati da su svetima proglašeni oni pape koji su služili katolicizmu. A izgleda kao da vjernici tu pate od gubitka realnosti i jednostavno potiskuju te činjenice. Oni su obuzeti mišlju želje: Oni hoće vladara koji govori o miru, i misle da on postupa samo miroljubivo. No upravo smo čuli da su pod patronatom posljednjeg pape počinjeni takvi strašni zločini, a znamo kako do u tančine funkcionira katolička hijerarhija. Može se poći od toga da je papa Ivan Pavao II. znao do pojedinosti za te događaje; u katolicizmu upute dolaze uvijek sa samog vrha. Zbog toga je još više zastrašujuće kada se takav čovjek treba proglasiti svetim ili blaženim. Iako postupak proglašenja svetim još nije okončan, može se ipak pretpostaviti da će biti proveden brzim tempom. Zašto? Zato jer to koristi ugledu i popularnosti rimske crkve; jednostavno rečeno: Publicity, ujedno podizanje vrijednosti crkve.
Pretpostavka za proglašenje svetim i u slučaju Ivana Pavla II. ostaje «čudo», najčešće medicinski neobjašnjivo iscjeljenje. Sada su svi vjernici pozvani da na homepage postulatora za proglašenje svetosti, monsinjora Slawomira, ili drugim putem izvještavaju o čudima i drugim neobičnim događajima u vezi s umrlim papom.

Pitanje«Zašto se zadnji umrli papa nije mogao izliječiti takozvanom gospom za struganje ili takozvanom ceduljom za gutanje o kojima se već u prijašnjim emisijama opširno govorilo. Zašto je išao liječniku i zašto je bio u klinici ako takozvana gospa za struganje ili takozvana cedulja za gutanje može stvarati takva čuda?

Odgovor: Ovo je pitanje koje nam je stalno bilo upućivano; očigledno su gospa za struganje i sličice za gutanje, odnosno cedulje za gutanje, naišle na velik odjek. Objasnit ćemo još jednom ukratko: Tu se radi o navodno ljekovitim stvarima. Gospa za struganje je kipić, gospa od gline, od koje vjernik uvijek sastruže malo gline i njome pospe svoje jelo, dakle pojede s jelom, jer je ta gospa iz Altöttinga posvećena i time on, kako se vjeruje, može ozdraviti. Tako je u svakom slučaju bilo uobičajeno sve do početka prošlog stoljeća. U pogledu tih «čudesnih» ljekovitih snaga u koje ljudi vjeruju, stvarno se postavlja pitanje: Zašto se papa npr. nije sam izliječio tom gospom? Zašto se nije mogao izliječiti ceduljom za gutanje ili sličicom za gutanje, kada ona navodno može napraviti čudo?
To bi moglo biti zbog sljedećeg: Da je papa to pokušao, svatko bi primijetio da to ne funkcionira, i tada bi vjernici izgubili vjeru u čudesnu snagu crkveno posvećenih predmeta, devocionalija. Ovako međutim vjernicima ostaje iluzija da bi možda s crkvenim hokuspokusom mogli uspjeti. Da je papa to probao i to nije funkcioniralo, tada bi svatko prozreo prijevaru.

Zašto se mora umrloga «svetog» oca
još proglašavati svetim?

Sljedeće pitanje koje se nadovezuje, glasi:
«Vaše emisije su pod naslovom ‘Za dobre analitičare Tko sjedi na Petrovoj stolici?’ Možda mi možete objasniti zašto svi pape koji se, kao što je poznato, daju oslovljavati kao ‘sveti oci’, nisu automatski također i sveci? Zašto se pape moraju – kao umrli Ivan Pavao II. – zapravo proglasiti prvo blaženima, a onda svetima?»

Odgovor: Ovo je opravdano pitanje. Pokušali smo da kao analitičari temeljito ispitamo tu stvar i kao kod većine činjenica u katoličkoj crkvi, još smo jednom naišli na nelogičnost. Međutim pitali smo o tome i jednoga katoličkog teologa, koji nažalost također nije mogao dati logičan odgovor. Daljnja istraživanja su na svjetlo dana izvukle samo ispraznu izjavu da se pod «sveti otac» misli na službu, a ne na osobu – ali to s razumom u katoličkoj crkvi se ne bi trebalo shvaćati tako ozbiljno. To je osobito jasno izrazio Heinrich Heine, njemački pjesnik (1797 – 1856), koji je rekao:
«Ljuti li te tvoje oko, iščupaj ga.
Ljuti li te tvoja ruka, otkini je.

Ljuti li te tvoj jezik, odreži ga.

A ako te ljuti tvoj razum, postani katolik!»

Prekomjernom svetošću se pozabavio i jedan naš slušatelj otkrivši da postoje i sveci za pape. On se zatim pitao kakvim se poslom bavi taj svetac zaštitnik kad se već papa sam naziva «svetim ocem». Slušatelj je onda sam sebi dao odgovor rekavši:«Kod toliko mnogo lažne svetosti radije se držim Isusa iz nazareta, koji je kao Sin Božji – naglašavam – nekom čovjeku koji ga je nazvao ‘dobrim učiteljem’ rekao: ‘Zašto me nazivaš dobrim? Nitko nije dobar, osim Boga, Jedinoga.’» (Mt 19,17) – Toliko o svetosti.

«Čudan» kontinuitet pri izboru pape

O riječi «svet» radi se i u pitanju jednoga drugog čitatelja koji piše:
«Kod izbora pape navodno sveti duh djeluje preko kardinala. Kako se onda može dogoditi da za papu bude izabran netko tko se ističe zločinom i – na fini način rečeno – nemoralnim životnim stilom?»

Odgovor: Bez sumnje se ne može zaobići pitanje: Koji duh tu djeluje? –Vjerojatno je taj duh koji tu djeluje isto tako nesvet kao što su bili i jesu pape.
Ali tko sve još osim toga može utjecati na izbor pape, izjasnio se kardinal Meisner u jednome novinskom članku u «Die Weltu» od 4.7.2005. Meisner je naime govorio o tome «da je izbor Josefa Ratzingera za papu Benedikta XVI. ‘čudo’ u kojem svog udjela ima umrli papa Ivan Pavao II. Svojim zagovorom kod Boga on je utjecao na izbor konklave», rekao je doslovce Meisner novinarima. «’Kada je neki svetac na Nebu, onda je njegov djelokrug mnogo veći nego prije.’ S Ratzingerom kao papom, kontinuitet je najsavršeniji.»
Očigledno da na izbor pape dakle ne utječe samo «sveti duh» već i katolički duh u liku umrlih papa. I Meisner sa svojom izjavom stvarno ima pravo da je s Ratzingerom kao papom kontinuitet najsavršeniji. Zna se dakako da Ratzingera rado nazivaju «Velikim inkvizitorom iz Marktla na Innu», ne samo jer je obnašao tu službu, na čijem su čelu prije bila gospoda iz inkvizicije, nego zato jer čak još i danas postupa krajnje oštro protiv inomišljenika. U emisiji Kontrasti na ARD-u od 3.3.2005. kao što je bilo izneseno, Ratzinger je o svojem kontinuitetu rekao sljedeće: «Veliki inkvizitor je povijesna prilagodba; na neki način smo u kontinuitetu. Ali mi danas pokušavamo da to što je bilo učinjeno tadašnjim metodama – što je djelomično podložno kritici – sada napraviti iz naše pravne svijesti. Međutim, ipak se mora reći da je inkvizicija bila napredak, da se više nije smjelo osuđivati bez Inquisitio, što znači da su se morala provesti ispitivanja.» – Možda onako kao u Argentini, o čemu je upravo bilo izvješteno?

Kakav ljudski prezir izbija iz tih riječi! Spomenimo se inkvizicije u kojoj su milijuni ljudi bili ubijeni na najbrutalniji način. To su bile žene, često čak i djeca, koji su dospjeli u žrvanj inkvizicije, gdje su danima ili tjednima bili mučeni, a zatim spaljeni na lomači. Kakav sarkazam izbija iz riječi gospodina Ratzingera? Čovjek si to ne može predočiti ako misli na žrtve!

Ime «Benedikt» – slučaj ili «kontinuitet»?

Sljedeće pitanje se bavi izborom imena kardinala Ratzingera, koji se kao što je poznato, zove Benedikt. U jednoj od naših zadnjih emisija mi smo izložili da su pape Benedikt XII. i Benedikt XIV. počinili zločine i da su sudjelovali u inkviziciji. Jedan slušatelj piše:
«Je li slučajno što se sadašnji papa također zove «Benedikt?»

Odgovor: Mi prakršćani ne vjerujemo u slučajeve. Prema tome gospodin Ratzinger je već vrlo svjesno izabrao svoje ime čime pokazuje u kom kontinuitetu stoji. Naprotiv mi prakršćani vjerujemo u reinkarnaciju, i možda Benedikt XVI. nije doista samo ideološki na istoj crti sa svojim imenjacima, nego tko zna, ne pokušava li on u ovoj inkarnaciji nastaviti razorno djelo što ga je započeo u prijašnjim inkarnacijama – možda isto tako pod imenom «Benedikt»?
U javnosti se stvara dojam da se Ratzinger nadovezuje na Benedikta XV, kojeg katolička crkva prodaje kao «papu mira». Ali i tu opet imamo tipičan primjer za to kako se javnost dopušta vući za nos, a da sama ne analizira, sama ne provjeri, što stvarno odgovara povijesnim činjenicama. Benedikt XV. doduše osobno nije bio prijatelj Austrougarske, ali se kao papa držao linije Vatikana naime da bi u prvome svjetskom ratu pobjeda Njemačke i Austrije nad Rusijom otvorila crkvi nove mogućnosti za misiju u pravoslavnoj crkvi. Zbog toga je on u prvim godinama rata javnosti uputio dva ili tri apela za mir. Tada su Austrougarska i Njemačka bile još u prednosti. Mir bi bio u njihovu korist i Vatikanu bi donio spomenute mogućnosti. Ali neprijatelji, Engleska i Francuska, nisu ozbiljno shvatili te mirovne apele.
Kada se list okrenuo, sile osovine su – dakle Austrougarska i Njemačka – još jednom zamolile papu da javnosti uputi nove apele za mir. Zašto on tada nije to učinio? Zato jer Petrova stolica nikada nije rado na strani gubitnikâ, i za njih ne makne ni prstom. On je, nakon što se situacija promijenila, dao uputiti još jedan jedincati apel, naime kada se u Rusiji dogodila revolucija. Zašto? Zbog zabrinutosti za posjed Vatikana, u slučaju da događaji zahvate Italiju. Benedikt XV. je naime bio vrlo usko povezan s plemićima. On je tvrdio nešto čudno: Da je i Isus Krist bio plemić. – Karlheinz Deschner doslovno citira tog papu: «I Isus Krist je bio plemić, plemeniti su bili Marija i Josip», i da je Isus imao «izvrstan odnos sa zemaljskim plemstvom.»49 Čovjek si mora predočiti tu besmislicu! Međutim papa Benedikt XV. je učinio još nešto, «on je na početku rata bez oklijevanja olakšao organizaciju vojnih duhovnika»50Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Stoljeće povijesti spasa» postavlja jasno pitanje, koje nije palo na pamet nikome od novinara, naime: «Zašto papa nije katolicima zabranio klanje? Zašto nije pozvao da se posvuda odbaci oružje?»51
Zar ovakva jasna pitanja danas više nikome ne padaju na pamet?

Kaskada zločinaca tijekom stoljeća:
Potomci potomaka od potomaka

Dragi čitatelji, stječemo mali dojam o djelovanju svećenika, papa, tijekom stoljeća. Sve bi se to moglo promatrati kao «kaskadu zločinaca». Može ih se također opisati kao potomke potomaka od potomaka.
Taj opis aludira na tradiciju te institucije: U svjetskoj povijesti se uvijek iznova pojavljuju slični i isti likovi.
Dali smo primjere takozvanih «svetih otaca» koji su djelovali kao zločinci. Mnogi su nas slušatelji pitali jesu li to samo pojedinačni slučajevi, jesu li se samo neki od takozvanih «svetih otaca» istaknuli kao zločinci.
O tome treba reći: Postoji beskrajno mnogo takvih primjera. U nastavku ćemo spomenuti samo nekoliko primjera kako bismo dokazali da se stvarno radi o potomcima potomaka od potomaka, koji su izgradili tu kaskadu zločinaca. A možda si ponetko postavi pitanje: Je li to taj isti ili samo njemu sličan?
Zločinački «sveti oci» nisu pojedinačni slučajevi. Neki od njih su bili:
Sveti otac papa Vigilije, 537 do 555, bio je primjerice ubojica svog prethodnika.
Sveti otac papa Honorije I, 625-638, u Španjolskoj je poticao na napade na Židove i progonio inovjernike.
Papa Leon I. je također postupao rigorozno i nemilosrdno prema inovjernicima. Karlheinz Deschner, priznat u svijetu kao veliki poznavalac crkvene povijesti, progone je nazvao «krvoločnima». Leon I. je bio onaj papa koji je naučavao da preko usta pape govore sam Bog i Krist. Bio je proglašen svetim.
Jedan drugi papa, Pio IX, službovao je od 1846 do 1878. On je diskriminirao židovstvo i ustanovio je dogmu nepogrešivosti.
Sveti Bernhard iz Clairvauxa nije bio papa, već «svetac» i «crkveni učitelj» koji je 1146. pozvao na križarski rat. Od njega je predajom prenesena izjava: «Kristov vitez ubija čiste savjesti. On umire još spokojnije. Kad umre, on koristi sebi. Kad ubija, on koristi Kristu.»
Sveti Bernhard je sasvim jasno pozvao da se u križarskom ratu Saraceni unište ili da se obrate. Bilo je dakle pravilo: Smrt – ili obraćenje. Drugoga nije bilo. Bernhard iz Clairvauxa huškao je i protiv Slavena na istoku Njemačke. Stotinama godina je bilo križarskih ratova, pravih križarskih ratova protiv Slavena, na koje je pozivao taj «svetac».
Što se tiče križarskih ratova: I križarske ratove u kojima se trebao ponovo osvojiti Jeruzalem, inicirao je jedan papa, naime Urban II. Time je skrivio milijun umorstava. I Urban II. je 1881. bio proglašen blaženim.

«Već se odavno u toj crkvi ništa ne može spasiti,
nego samo sebe i druge od nje»

U svezi s papama katkad se ima priopćiti i neobičnost. O tome priopćenje jednog slušatelja koje je stvarno jako čudno. On piše da je u nekim novinama pročitao sljedeće: «Halabuka oko Benedikta se nastavlja. Najnoviji članak obožavatelja: Papina lutka iz manufakture južne Tiringije … Skupljači se otimaju za lutku s crtama lica Benedikta XVI. za 139 eura.
Poneki dobronamjeran čitatelj će se možda sada rasrditi: Kako se zapravo neka manufaktura lutaka usuđuje zloupotrijebiti pravo osobnosti pape i time zarađivati novac? – Vjerojatno se međutim to treba drugačije promatrati: Tko poznaje katoličku crkvu, zna da se ništa ovakvo ne događa bez znanja i suglasnosti vlasnika Petrove stolice. A moglo bi biti da se velik dio novca što se time uprihodi, slijeva u njegov džep.
Ali vratimo se pitanju u svezi s lutkom. Jedan stav o tome glasi: «Po mom mišljenju to je nedostojno. Što bi Isus na to rekao? Malo toga. Ali ja kažem: Isus je imao dostojanstvo.»

Mnogi od prispjelih dopisa bave se osobom ili funkcijom vlasnika Petrove stolice. Jedan slušatelj nam postavlja pitanje:
«U španjolskim novinama La Vanguardia de Barcelona pročitao sam da je 80 katalonskih svećenika pisalo papi i zatražilo da ne treba dopuštati da ga i dalje nazivaju «svetim ocem» te da prestane s raskoši i sjajem. Oni pišu da to nije kršćanski. – To je dakle inicijativa koja bi mogla biti u Vašem smislu» – dakle u smislu prakršćana – «što držite o ovom napadu svećenika?»

Odgovor: To može dakao biti dobar mali početak što svećenici zahtijevaju da se papa ne bi trebao dalje zvati «svetim ocem». Samo bi se ta misao trebala dosljedno provesti. Kad se već sada postavlja pitanje je li sve to kršćanski, tada bi ti svećenici morali valjda i sebe same dovesti u pitanje. Jer znamo da Isus nije htio nikakve svećenike. On nije osnovao crkvu. On nije uveo niti sakramente, niti poganski kult. Španjolski svećenici bi se mogli – kao prijedlog, u slučaju da im je stvarno stalo do toga – zauzeti da njihova crkva vrati Indijancima zlato koje im je ukrala. za sve one koji pokušavaju popraviti ili reformirati crkvu možda se može dodati još jedna izjava Karlheinza Deschnera. Poznati povjesničar Karlheinz Deschner je rekao: «Već se odavno u toj crkvi ništa ne može spasiti, nego samo sebe i druge od nje»52

U vezi s tim se treba spomenuti da je neposredno prije izbora novog pape u novinama bila objavljena vijest da je Josef Ratzinger – sada Benedikt XVI. – jednom prije mnogo godina javno izjavio da je opasno kao papa zvati se «svetim ocem». Jedan njemački biskup je čuo tu papinsku izjavu i potvrdio ju je u javnosti. Papa dakle zna što čini. Za pretpostaviti je da je on vidio «opasnost» s obzirom na učenje Isusa iz Nazareta. On se dakle sasvim svjesno ogrješuje o velikog učitelja čovječanstva koji je poučavao da je samo Jedan naš Otac na Nebu i da se samo Jedan može zvati «Svetim Ocem». On je dakle prepoznao da je to jako opasno – možda će jednog dana iskusiti kako je to opasno?
Trebalo bi dodati: U svome dugačkom pismu današnjem papi, odmah nakon njegovog izbora, jedan mu je prakršćanin postavio i to pitanje, pored ostalih koja se neposredno nadovezuju na ranije izjave teologa Josefa Ratzingera. Do danas na to pismo, kao i na sljedeće, prakršćanin nije dobio niti potvrdu primitka, a kamoli odgovor.53

Bog-Otac 1997: «Zar ne znate
da u Kraljevstvu nutrine ne postoje sveci …?»

Istaknimo još jednom: Svaka se vjeroispovijed može zvati kako se želi, isto tako religiozni vođe, svaka religija. Tu slobodu ima svatko u našem društvu. Mi se prakršćani smatramo pozvanima da podignemo svoj glas ako netko nastupa s totalitarnim idolatrijskim kultom i za to zloupotrebljava ime velikoga učitelja mudrosti čovječanstva, ime Isusa, Krista. To je razlog zašto se bavimo ovom temom.

S obzirom na sva razotkrivanja svatko tko želi, možda upravo kao mlad čovjek, može spoznati da se ne mora obraćati «svetom ocu» na Zemlji, već da se sam može obratiti Jednome Svetom Ocu koji je na nebu i u najdubljoj nutrini svakog čovjeka. A taj Otac ne šuti, već i u našem vremenu govori ponovo preko usta proroka. Riječi Boga-Oca od studenoga 1997:
«O vidite, Isus, Krist, vam je donio beskrajnu ljubav, koja Ja Jesam. On vam je donio očenaš i pokazao vam kome se trebate moliti: Bogu, vašem Ocu, čiji je duh u vama. Jer vi ste hram Božji. Ali vaša svećenička kasta je načinila takozvane «svece». Zar ne znate da u kraljevstvu nutrine ne postoje sveci, već je samo Jedan Sveti, koji Ja Jesam? – To je dogma koja pripada vašim crkvenim institucijama, ali ne Nebu.
Tko je blizu Unutarnjeg kraljevstva, taj zna za to. Unutarnje kraljevstvo nije kraljevstvo duhova, nego Kraljevstvo koje je nastanjeno bićima svjetla, nazvanim duhovnim bićima, koji imaju finije tijelo koje je zakon ljubavi; onako kao što je vaše grubotvarno tijelo zakon ega. Ali onaj tko nije blizu Unutarnjeg kraljevstva, taj šuti, i time zagovara ono što svećenička kasta hoće.»

http://www.rijec.com.hr/product_info.php?cPath=22_36&products_id=50

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s