Nedjelja je dan obitelji, a posebno su to svečane adventske nedjelje

Politika.com

Nedjelja je dan obitelji, a posebno su to svečane adventske nedjelje

Dnevnik ppetra – Sri, 01/12/2010 – 00:35

Nedjelja je dan obitelji, a posebno su to svečane adventske nedjelje

Slijep, slab i zavezan, doveden u hram kako bi se izrugivali njegovoj lakovjernosti i naivnosti, stavi on svoje ruke na dva stupa hrama, zazove Boga i vraćenom nadljudskom snagom uništi svoje neprijatelje, pa i samoga sebe.

Prekrasna biblijska priča koju sam slušala prvi puta od svojih časnih sestara na vjeronauku koji se održavao srijedom i petkom za djevojčice, a utorkom i četvrtkom za dječake, u Župnoj crkvi.
Bila sam sklonija sretnim završecima priča, pa me ova zaokupljala svojim tragičnim krajem. Smetalo me i rastužilo što se u zadnji trenutak nije izmaknuo i vratio svome narodu kao junak.

Noseći stupovi važni su u raznim područjima ljudskih stvaranja: u arhitekturi, u gospodarstvu, u društvu. Treba ih pametno koristiti, a već izgrađene znati čuvati. Ne smiju ostati ogoljeli, bez pametnoga nadzora i lako dostupni neprijateljima, ali ni lakovjernom vlastitom stadu čiji ih neželjeni, ali potajno usmjereni stampedo može urušiti.

Hrvatsko društvo ima svojih nekoliko nosećih stupova, a najpostojaniji od njih je Katolička crkva. Ona je očuvala stoljetnu nacionalnu svijest, bila svjedok stoljetnih povijesnih zbivanja, sreća i nesreća koje su pratile ovaj žilavi narod od svoje, preko raznih tuđinskih država, pa opet do svoje države.
Uz ovaj stup državnoga hrama, ističe se i drugi noseći stup – Domovinski rat.

I nije neki novi Samson stao između ta dva stupa, već razni pastiri nagone stado kako bi njihovim skrivenim vođenjem došlo do stampeda koji bi urušio stupove vlastitoga hrama.
Za to se biraju posebni dani, značajni za oba stupa: Dan sjećanja u Vukovaru i Božićno ozračje u kojemu je svjetlost usmjerena na višestoljetni stup.

Odatle zborno pjevanje o zločinima u Domovinskome ratu, o „građanskome ratu“, „jednakoj ili čak i većoj krivnji za rat“, te usklađeni i programirani napadi, „kritički demokratski osvrti“- čisto slučajni tematski dnevnici na pollitici, u medijima, pa i u „Nedjeljom u dva“, tih dana, o Crkvi.

Svi dušebrižnici, kojima je žao hrvatskoga naroda što mora uzdržavati taj prestari središnji stup od stoljeća sedmoga, a što košta stotine milijuna kuna – možda i više od uzdržavanja Hrvatske nogometne lige, dokazano manje od svakogodišnjega plaćanja za rezervaciju na mjesto čučanja na pragu novoga europskoga hrama, ili brojnih stupića- stalaktita i stalagmita u obliku raznih nevladinih udruga,…

Istina, na stupu je i puno mrlja koje se ne mogu ničime prekriti, ali čudi dvostruko mjerilo onih koji bi ga najradije srušili zbog njegove uloge u statici.

„Pedofilija“ je jedna takva mrlja koju nikako ne žele nazvati pravim imenom : homoseksualno spolno nasilje odraslih nad maloljetnicima – zločin.
Zašto?
Znamo da je homoseksualna populacija ugrožena nasiljem, tradicionalnim neshvaćanjem različitosti u ispoljavanju seksualnosti, napadima na gay parade, te da je odnos prema njoj dogovorno i internacionalno određena mjerna jedinica za demokratičnost nekoga društva (nije još u SI- sustavu, ali kada demokracija sazrije bit će).
U TV-serijama, osim zadnjih turskih, mora biti bar jedan simpatični, miroljubivi, uviđavni, susretljivi, najbolji prijatelj- homoseksualac, kako bi svi shvatili da oni samo različito ispoljavaju svoju spolnost i nikoga ne ugrožavaju.
Zbog takvoga demokratskoga stava i Crkva bolje prolazi, pa su homoseksualni napadači na djecu iz njihovih redova samo „pedofili“, a ne i homoseksualni spolni nasilnici nad djecom.

Postavlja se pitanje: „Može li netko tko je i sam ugrožen, uopće ugrožavati druge?“
To gradivo smo već usvojili: „zločin je zločin s bilo koje strane, pa i sa strane pobjednika“ , „žrtva je žrtva bez obzira na čijoj je strani“.

S jedne strane, u Bruxellesu avangardni političari otvoreno traže legalizaciju dragovoljnih spolnih odnosa s maloljetnicima (oba spola), u Nizozemskoj osnivaju stranke s pedofilskim programima, tražeći poput nekada Sartra: skidanje licemjerja s kršćanske kulture, zatupljene vjerskim dogmama i moralom, Roman Polanski, za njih, nije pedofil, već neshvaćeni genij i heroj, zlonamjerno je progonjen, a s druge se Crkvu napada zbog istoga?!
„Jesu li onda i crkveni pedofiličari avangarda društva?“, kako je lijepo upitao jedan kolumnist?

Kažu kako je Crkva kolekcionar nekretnina, nabrajaju crkve i druge vjerske objekte, zemlju, šume i umjetnine u njihovome vlasništvu, te joj prigovaraju kako ono što stekne nikada ne prodaje.
Pomislim kako bi bilo dobro da je INA, Pliva, HT, banke, Podravka, … bila u njihovome vlasništvu. Ne bi bilo loše da su vatikanski ekonomski savjetnici, umjesto tajkunskih, zauzeli savjetnička mjesta diljem raznih institucija, koje su brinule, ili još brinu o državnoj imovini.
Običnim građanima nije lako nositi svoj životni križ, pa mnogi dobronamjernici i preko „Križa života“ usmjeravaju njihovu agresiju prema nosećim stupovima države, stavljajući ispred istih svoja tumačenja o njima i „svoju“ opterećenost „zločinačkom prošlošću Katoličke crkve i ovoga naroda“.
I reče on, kako se Crkva petlja svojim obredima (krštenje, potvrda, vjenčanje, pokopi) u život pojedinca , a zaboravlja da Crkvu čine i sami vjernici. Valjda ni sami nemaju pravo petljati se u vlastiti život?

Kako li se tek ostale vjere imaju pravo petljati u život svojih vjernika, pa im određuju i dnevni raspored života prema vremenski utvrđenim dnevnim obveznim molitvama?
Što se ne buni na to petljanje u život, kada je već tako veliki humanist?
Zašto svoju humanističku ulogu ograničava samo na katolike? I ostali valjda zaslužuju njegovu brigu? Može li humanist biti ograničen samo jednom vjerom?
Napadati npr. Srpsku pravoslavnu crkvu nije politički korektno?
Ili se ona svojim vjernicima ne petlja u život?
Ni u pitanje homoseksualnosti se ne petlja?
Kod njih nema pedofila?
Nema ni homoseksualaca- valjda jer se njihovi svećenici žene ženama?

Napadati islamsku zajednicu, zbog „petljanja u život vjernika svojim obredima“ ili zbog njene skupoće, nije preporučljivo, kao ni židovsku vjeru-jer bi to bio antisemitizam, ali napadati Katoličku crkvu je preporučljivo- to je i mjerilo demokracije, humanizma, to je pravo na slobodno mišljenje, a to je u skladu s Ustavom.
Stanković upita i: „Zašto se Crkva bavi samo čuvanjem nacionalnoga identiteta i svijesti, a ne univerzalnim humanizmom?“
Valjda zato što se time bave razne svjetske vlade, nova briselska, nova globalno-liberalna, piramidalna, te za Katoličku crkvu u tome ne ostavljaju dovoljno mjesta.

Te nove svjetske vlade, humanističkih orijentacija su tolerantne i otvorene, čovjekoljubne poput crkvenih inkvizicija prije podosta stoljeća.
Njihova sveta krava –„demokracija s pravom do njihova veta ili njihove jače uloge u zajedničkoj shopping naddržavi“, ima apsolutno pravo na univerzalnu istinu, koju se može spoznati jedino mućkanjem gena ovce, komarca i paradajza ili pronalaskom Božanske čestice koja se zagubila u podzemnom tunelu ciklotrona u CERN-u.

I tradicionalna obitelj je prošlost. Nemamo više majku, oca i djecu, jer je to diskriminirajuće za druge bračne zajednice. Treba uvesti univerzalne termine koji će izbrisati tu spolnu diskriminaciju: imamo od sada roditelja A (može biti bilo kojega spola) i roditelja B (može također biti bilo kojega spola, a u budućnosti i inkubator).
Treba stvoriti čovjeka slobodnoga od identiteta, tradicije, zajednice, spola, nacije, vjere, uvjerenja, slobodnoga od samoga sebe.
Mnoge vlade iz humanizma njeguju multikulturalnost i preko granice tolerancije raznih oblika nasilja, jer oni predstavljaju odraz nečije posebne kulture: sakaćenja, premlaćivanja, prisilne brakove, odvojene škole pa čak i ubojstva iz časti.

„Nema Boga, nema gospodara“, „Uživajte u životu“- valjda radeći po cijeli dan za što nižu nadnicu, jer treba podići produktivnost na nivo Kineza, kažu novoprosvjetitelji, zaboravljajući da, ako već Bog nije stvorio čovjeka, onda je čovjek stvorio Boga.

Nedjelja je dan obitelji, a posebno su to svečane adventske nedjelje.
Nedjelja je dan odlaska u crkvu i dan za osjećaj pripadnosti širokoj obitelji vjernika.
Poznati obred kroz stoljeća, koji nas čini boljima, koji nas povezuje i čini onima koji jesmo.

http://pollitika.com/nedjelja-je-dan-obitelji-a-posebno-su-to-svecane-adventske-nedjelje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s