Ispovijest gay teologa

Globus.hr

TEOLOG S CRNE LISTE PAPE RATZINGERA

Ispovijest gay teologa kojeg je Crkva prognala

Bisera Fabrio / 30.11.2010. 23:00:20

Njemački teolog koji je proljetos zbog priznanja da je homoseksualac smijenjen s crkvenih dužnosti, objavio je knjigu “Sveta iluzija: teolog homoseksualac u Katoličkoj crkvi”, a u razgovoru za Globus poziva hrvatskog kardinala, nadbiskupa zagrebačkog, da zaštiti gay katolike od homofobnih snaga u društvu i Crkvi

David Berger (42), njemački katolički teolog, nekadašnji gostujući profesor na Papinskoj akademiji svetog Tome Akvinskog, urednik konzervativnog časopisa Teološka pitanja, 2003. u travnju shvatio je da više ne može izdržati život u okviru Crkve i tajiti istinu.

U njemačkim dnevnim novinama objavio je tekst pod naslovom “Ne mogu više šutjeti”, u kojemu je priznao da je homoseksualac.

Istoga trena dobio je otkaz sa svih dužnosti u crkvenim institucijama, što je unaprijed i očekivao. Zaposlio se kao profesor u jednoj srednjoj školi u Kölnu i napisao te objavio knjigu “Sveta iluzija: teolog homoseksualac u Katoličkoj crkvi” koja je upravo na listi njemačkih bestselera.

U njoj piše o tome da su “većina katoličkih klerika homoseksualci te da upravo zbog te potisnute seksualnosti Crkva ističe toliko neprijateljstvo prema istospolno orijentiranim osobama”.

Bergerov se život u posljednjih pola godine potpuno promijenio.

I to nabolje, mada je iskreno volio Crkvu i još kao dijete osjećao je jaku pripadnost vjeri.

“Živio sam kao u noćnoj mori, pod prevelikim pritiskom. Unutar Katoličke crkve homoseksualci, posebno među svećenicima, predstavljaju šutljivu grupu. Šutnja, često nastala zbog grižnje savjesti, godinama je služila da se na homoseksualne svećenike, i teologe, izvrši pritisak, da budu što manji i da ih se ucijeni. Ja sam odlučio konačno prekinuti šutnju. Unutar Crkve, za koju sam godinama radio, ljudi su reagirali užasnuto i proglasili me ludim. Fanatični katolici prijetili su mi smrću nekoliko puta. Druga opcija, manje opasna, bila je ta da me jednostavno proglase nepostojećom osobom”, iskreno nam je rekao David Berger.

Odluku da “iziđe iz ormara” i prizna svoju seksualnu orijentaciju, svjestan da će to biti kraj njegove povezanosti s Crkvom i odustanak od dječačkog sna da bude svećenik, donio je promišljeno, odlučno, svjestan posljedica.

Crkva je mladim muškarcima homoseksualnih sklonosti izuzetno privlačna zbog svoje hijerarhije, međusobnih odnosa, pa čak i svoje tajnovitosti, kaže Berger.

“Izlazak iz te institucije nije pitanje koje rješavate od danas do sutra. Vrlo mi je rano bilo jasno da sam gay. Čim sam maturirao, znao sam da ne mogu živjeti u celibatu. Prije nego što sam napunio 21 godinu, upoznao sam partnera s kojim i danas živim. Moja homoseksualnost je postala problem tek kad su na mene crkveni krugovi počeli vršiti pritisak. A Katolička crkva posljednjih je godina radikalizirala stav prema homoseksualnosti. Ne samo da se osuđuje konzumiranje istospolne ljubavi, nego se i sama sklonost homoseksualizmu proglašava protubožjim, gotovo sotonskim činom. Kad je usto jedan njemački biskup dao homofobnu izjavu na njemačkoj televiziji, smartao sam da je došao trenutak da prekinem šutnju. Moji prijatelji i učenici, bez izuzetka, veselili su se tom koraku. Svi su rekli: konačno jedan koji razbija dogmu šutnje i moć ucjene Katoličke crkve!” govori.

Celibat, zbog kojega je znao da ne može postati svećenik, njemu je bio prepreka, no, kako kaže Berger, on mnogim svećenicima ne predstavlja problem:

“Prinudni celibat je u svakom slučaju zastarjela institucija. Jako ga se malo svećenika drži, posrijedi je zapravo grandiozni privid. Prije ili kasnije celibat će morati otpasti ako svećenstvo ponovno u svoje redove želi privući samosvjesne i zrele ljude. No, strah od homoseksualnosti i žena u Crkvi i dalje je tako velik da ne vjerujem kako će itko od nas doživjeti službeno otvaranje svećenstva homoseksualcima ili ženama.”

Kad je progovorio, Berger je iznio detalje o funkcioniranju Crkve i stalnoj cenzuri pod kojom je živio. Kao urednik konzervativnog teološkog časopisa morao je paziti o čemu se piše. Susretao se s ljudima iz moćnih organizacija, poput Opus Dei, i na opskurnim sastancima slušao o tome kako hvale Hitlerovu politiku rješavanja pitanja homoseksualaca u koncentracijskim logorima. Upoznao je ljude iz ekskluzivnih vjerskih društava i organizacija koji se tajno sastaju.

“Tada sam se još tješio da su posrijedi konzervativni krugovi, s propovijedima mržnje. Ali morao sam primijetiti da mnogi predstavnici službene Crkve jednako misle čak i ako su se isprva diplomatski izražavali. Od 2005., sa stupanjem na službu pape Benedikta XVI., homofobija postaje poželjna, čak i preduvjet za stvaranje karijere u Crkvi”, kaže Berger.

Reakcionarni tajni krugovi nevjerojatno su dobro umreženi: “Pokreću ih jak fanatizam i mržnja prema modernome. Ne prežu od nasilja nad onima koji misle drukčije. Čak žele sklapati savezništva s islamom u borbi protiv liberalizma. Takva se pojava naziva ‘katoličkim džihadom’. Istodobno, ti krugovi već godinama imaju najbolje veze s Rimom. Sadašnji se papa još kao kardinal borio za blagonaklonost mnogih ovih organizacija“, ističe Berger i dodaje da se ljudi koji pripadaju konzervativnim organizacijama okupljaju u luksuznim hotelima, puše cigare i uživaju privilegije, a bore se da se Crkva pod svaku cijenu odupre modernizaciji. Također, kako kaže Berger, opsjednuti su razgovorima o židovskoj uroti.

Osim toga, sjeća se dobro sastanka na kojemu su govorili o organiziranju Love parade u Berlinu. Jedan bogati stari gospodin, utjecajni član bankarske zajednice, uz cigaru je, o sudionicima parade, rekao: “Umjesto da stoje u kutu, da se sakriju, srame i šute, oni se ponašaju kao podivljale svinje.”

Ipak, unatoč činjenici da se rastao od Crkve, Berger nije izgubio vjeru. “Ona u užem smislu nikad nije bila ovisna o Katoličkoj crkvi. Crkva je samo Božji sluga, ako se ona loše ponaša, to ne treba predbacivati Gospodinu…”

Pitamo Bergera što misli hoće li se situacija u Crkvi promijeniti, postoji li prostor za modernije opcije, modernizaciju Crkve. I konačno, zašto se Crkva toliko boji seksa?

“Promjene su poželjne, ali pod vladavinom sadašnjeg pape ne vidim ni tračak nade da će se takvo što dogoditi! A njegova Crkva ima toliko svećenika sklonih homoseksualizmu. Američki studiji procjenjuju da je čak 40 posto svećenika sklono istome spolu. Njemački istraživači barataju s čak 50 posto. No, uvijek je postojalo nepisano pravilo u Katoličkoj crkvi da čovjek takvih sklonosti mora šutjeti i sramiti se. Vatikan opetovano, više ili manje izravno, svećenicima s takvim sklonostima poručuje: ‘Nemate pravo biti svećenik. Vi ste sramota za našu zajednicu!’ Da ne bi upadali u oči i da ovaj pravorijek ne bi propao, ti se svećenici izdaju za posebno lojalne, vjerne papi, u pravilu vrlo konzervativne”, kaže Berger.

Na sličan se način Crkva ponaša i kad je riječ o seksualnim zlostavljanjima u njezinim redovima:

“Pozdravljam činjenicu da su razmjeri zlostavljanja barem priznati. Naravno, žalosno je da papa i dalje kao glavni problem vidi to što je Crkva izgubila na vjerodostojnosti i na društvenom utjecaju. A strukture unutar Crkve, koje su i dovele do zlostavljanja, neće promijeniti. Također, pušta biskupe i kardinale koji su objavili postojanje tog užasa da slobodno tvrde kako u skandalu sa zlostavljanjem nisu bili krivi svećenici nego mladi homoseksualci koji su naivne svećenike zaveli. Tako se od žrtve stvara počinitelja i obrnuto.”

Nije impresioniran ni komentarom pape Benedikta XVI. da je korištenje kondoma manje zlo od prenošenja HIV-a.

“To su objavili mediji cijeloga svijeta, prije pojave Papine knjige. Vijest je najprije osvanula u Osservatore Romano, dakle u Papinim novinama. To sigurno nije bilo slučajno. Svjesno je lansirana u javnost da bi se unaprijed pridobile simpatije za papu. No, to je moralno-teološki totalno irelevantno jer je trebalo odvratiti pozornost s ostalih izjava iz knjige na pojedinačne slučajeve koji se odnose na papu. Radi se o nastavku radikalnog antimodernizma posljednih godina, oni ga čak čine i ekstremnijim. I to ne samo u svezi s homoseksualnošću, već i s ulogom žene u Crkvi, ili sa stavom Crkve prema sekularnim državama. Benedikt XVI. živi u velikoj fobiji od onoga što naziva ‘diktaturom relativizma’. Pod tim se misli na društva, odnosno demokratske države, koje jasno odvajaju državu od Crkve i crkvenih privilegija i imaju posljednju riječ kad je riječ o zakonima, obitelji, seksualnosti“, kaže Berger.

Katolička crkva će se zasigurno naći pred izazovima na koje mora odgovoriti, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Treba prestati biti homofobna i pozvati na toleranciju. To bi i kardinal Josip Bozanić trebao reći s oltara, smatra Berger, mada kaže da ne zna postoji li i koliko homoseksualnih svećenika u Hrvatskoj.

“Ako Katolička crkva u Europi ne želi postati desno orijentirana fundamentalistička sekta, mora se sjetiti bîti kršćanstva, koje središte ima u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Pobožnost je vjerodostojna samo ako je prati ljubav prema bližnjemu. Ovdje se radi baš o tome: da se ne zalaže samo za vlastite ljude, nego za svakoga tko je u nevolji. Ondje gdje se danas diskriminiraju i progone homoseksualci, a biskupi o tome šute, oni čine teški grijeh (ne)ljubavi prema bližnjem. Svoj herojski karakter ljubavi mogli bi demonstrirati time što će se u homofobnim društvenim strukturama zauzeti za svoju lezbijsku i homoseksualnu braću i sestre. Takvim bi činom kardinal Bozanić, pored prelata, kao kardinal Von Galen, mogao ući u povijest Crkve kao svijetli lik”, zaključuje Berger.

http://globus.jutarnji.hr/zivot/ispovijest-gay-teologa-kojeg-je-crkva-prognala

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s