Sukobi Crkve i svijeta

CRKVA NE NAPUŠTA TEOLOŠKE POZICIJE GRAĐENE NA STAROM SUSTAVU

Križ života

I Crkva i svijet su na neki način žrtve: Crkva svojega insistiranja na sveobuhvatnosti vlastita autoriteta te samim time stanovita sljepila za probleme svijeta, svijet svojih očekivanja te samim time pouzdanja što ga je stavio u ljudski napredak.
Čemu služi religija? Odakle moć Crkvi? Religije se predstavljaju kao posrednice između nadnaravnoga i čovjeka, kao tumači neprotumačivoga. One nisu samo odgovor na jednu ljudsku potrebu, nego i odgovor na Božju intervenciju u ljudski život, na ono što kršćani zovu objavom. Bog je za kršćane utjelovljena objava, a ne samo onaj tko diktira s nebesa svoju poruku, što ne priječi ljude da očituju svoje religijske potrebe i neprestano se o njima pitaju: Zašto smo rođeni? Zašto patimo? Zašto umiremo? Ima li čega poslije smrti?
Religija daje globalan okvir za predodžbe koje čovjeku omogućuju da organizira svoja pitanja i pronalazi neke odgovore. U stara vremena ovakvim su se pitanjima dodavala i druga vezana uz svladavanje prirode. Ova dva kretanja odozgo, iz Božjega dara, i odozdo, iz ljudske težnje za božanskim, supostoje, ne suprotstavljaju se te se, dapače, nadopunjuju. Budući da oba hrane i potiču ljudsku potrebu za smislom, ni jedno ne valja zapostaviti. Oba imaju svako svoj jezik: prvo teološki, drugo antropološki i oba su legitimna.

Razočarenja svijeta

Kroz vrijeme u kojem je čovjek, zahvaljujući znanosti, mnogo toga neprotumačivoga uspio protumačiti, njegova se potreba za religijom postupno smanjivala, ili barem modificirala. Sve do dvadesetog stoljeća religija je, zapravo, rasla na ljudskom neznanju: punila je u čovjeku prazninu koju ništa drugo nije moglo ispuniti. Budući da je malo toga razumijevao o svijetu, čovjek se okretao nadnaravnome da bi dobio objašnjenja.

No, kako se, zahvaljujući ljudskom radu, otkrićima i invencijama, praznina počela smanjivati, tradicionalno mjesto religije počelo je gubiti na važnosti. Ona više nema onu motivacijsku snagu kakva je stoljećima poticala čovjeka da u njoj traži odgovore na svoja najvažnija pitanja. Ljudski napredak je uklanjajući dobar dio neznanja, vezi čovjeka i Boga postupno davao drukčiji smisao od tradicionalnoga. U dvadesetom stoljeću čovjek je, barem na Zapadu, rekao: “Više mi ne treba nadnaravno, više mi ne treba Bog da mi protumači neprotumačivo, više mi ne treba religija“. Riječju: danas čovjek više ne može vjerovati iz istih razloga iz kojih su vjerovali njegovi preci jer ti razlozi naprosto više ne postoje.

Napredak u zapadnome svijetu nije nužno izazvao sumnju u Boga samoga, nego u Boga kakvoga mu ga predstavljala Crkva, uvijek u sprezi s vlastitim autoritetom i prisvajanjem isključiva monopola na istinu. Znanstvena otkrića potakla su svijet da posumnja u način na koji je autoritet kršćanstva utemeljen. I on se okreće drugim vjerovanjima i uvjerenjima. Prvo zamjensko vjerovanje bilo je vjerovanje u građansku jednakost što ga je potakla Francuska revolucija i u prava čovjeka. No, s vjerovanjem su došla i prva razočarenja: sa zločinima napoleonskoga apsolutizma stvorio se jaz između proklamiranoga ideala i političke stvarnosti. Potom je svijet htio povjerovati u bratstvo među ljudima i narodima. Drugo tragično razočarenje došlo je s dva svjetska rata i mnoštvom ubijenih. Treće razočarenje koje je proizvelo sumnju da se u išta može vjerovati došlo je s ratovima u Indokini, Vijetnamu, a nedavno i u Iraku. Nanizale se u međuvremenu ideologije o društvenoj i ekonomskoj jednakosti – sovjetska i kineska diktatura. Na desetke milijuna mrtvih. Nova razočarenja.

No, nisu se samo političke opcije u sudaru s realnošću pokazale razornima, ili barem promašenima. Nedostatnim odgovorima u odnosu na očekivanja pokazala su se i neka druga rješenja: tako, primjerice, psihoanaliza koja je obećavala da će odmijeniti sakrament ispovijedi, a naposljetku se uglavnom svela na objašnjenja koja, doduše, razotkrivaju mehanizme nesvjesnoga, ali i ne daju uvijek rješenja kako svjesno i potpuno izmaći razornim posljedicama njihove razularenosti. Slijedila je vjera u nadmoć zapadne tehnologije, a i razočarenje zbog mogućnosti manipulacije njome u nemoralne i razorne svrhe.

Čini se da se sve ono u što je čovjek pokušao vjerovati, okrenuvši leđa tradicionalnoj religiji, pokazalo neuspješnim te ga ostavilo dezorijentiranim. Današnji čovjek, zapravo, ne zna više kamo i se okrenuti. Boga više nema, nadanja koja su htjela odmijeniti vjerovanje u Boga su se pokazala iluzornima. Nebo je ispražnjeno.

Traume

Živimo u vremenu traume odvajanja Crkve i svijeta poslije dugog razdoblja zajedničkoga života što ga zovemo kršćanskom kulturom. Pod utjecajem dvostruke želje: vlastite da vlada u ime Božje i ljudske da po njoj uživa Božju zaštitu, Crkva je u prošlosti mogla učvrstiti svoj autoritet u mnogim područjima udaljenima od njezine vlastite kompetencije. Njezino miješanje u najrazličitija područja ljudskih aktivnosti bilo je dugo vremena općeprihvaćeno. No, s vremenom svijet je, kako je sam zadobivao vlastite kompetencije, postupno počeo odbijati intervencije Crkve, a naposljetku i samu nebesku intervenciju u zemaljsko te, dakako, uskraćivati religiji i Crkvi ono mjesto koje su imale ranije. Laicitet se, dakle, razvija kao potraživanje autonomnosti u odnosu na moć sakralnoga koja je ranije ispunjavala prazninu stvorenu zbog neznanja. A Crkva je odbila zahtjev svijeta za autonomijom od njezina globalnog autoriteta, suprotstavila mu se čak i u područjima u kojima je on legitiman te osudila napredak.

Svijet svu svoju nadu stavlja u ovaj napredak koji postaje laičkom religijom. No, ova nova “vjera“ ne odolijeva kušnjama vremena, revolucijama, genocidima, Hirošimi, slomovima ideologija, naftnoj krizi, efektu staklenika, sidi te se ne pokazuje zamjenom za religijom. Čini se da su se i Crkva i svijet prevarili: papa Pio IX. negiranjem autonomije misli, a svijet vjerovanjem da napredak može odgovoriti na potrebu vjerovanja upisanu u ljudsko biće. Napredak je mehaničko gomilanje otkrića i invencija: svaka se oslanja na onu prethodnu da bi išla korak dalje. Bilo je pogrešno od napretka očekivati ono što on ne može dati. Očekujući to, moderan svijet si je spržio krila. No, jednako je pogrešno napretku pripisati sve grijehe i stigmatizirati ga kao neprijatelja. Ne zaslužuje ni toliko čašćenje ni toliko ponižavanje. I Crkva i svijet su na neki način žrtve: Crkva svojega insistiranja na sveobuhvatnosti vlastita autoriteta te samim time stanovita sljepila za probleme svijeta, svijet svojih očekivanja te samim time pouzdanja što ga je stavio u ljudski napredak.

Iako se obrušila na znanstveni napredak ukoliko on omogućuje autonomiju svijeta, Crkva svoje temeljne teološke pojmove, poput “povijesti spasenja“ i sama temelji na ideji napretka. Naime, nastoji konstruirati univerzalnu povijest u hegelovskom smislu, vođenom koncepcijom “svete povijesti“ ispripovijedane u Bibliji, kako tvrdi tradicionalna teologija, u univerzalnoj kronologiji od Knjige Postanka do Otkrivenja, tj. od Prvoga grijeha kao početka povijesti, preko oslobađanja i otkupljenja od grijeha kao sadržaja povijesti sve do kraja povijesti. Takav koncept linearne povijesti, što ga navodno prati biblijska naracija, kolabira stoga što se promatra na istoj liniji kao i svjetska povijest, tj. kako se ona shvaćala od renesanse sve do Hegela, kao svojevrsna evolucija unutar koje su se nivelirale raznolikosti povijesnih iskustava te povijesnoj svijesti nametala iluziju napretka. Takav koncept zanemaruje zavrzlame, opasnosti, neuspjehe, lomove i užase povijesti u korist utješne perspektive, providencijalne sheme u kakvoj suglasje potpuno prevladava nad nesuglasjem, ne ostavljajući otvorenom dijalektiku “opasnoga pamćenja“, kako Johann Baptist Metz zove proturječna očekivanja kakva tvore nerješivu dijalektiku pamćenja i nade. Suglasje kakvo vlada biblijskim naracijama nije jednodimenzionalna providencijalna “velika priča“ u koju su uključene sve pojedinačne biblijske priče, nego je građeno na napetosti, ili krhkoj ravnoteži, između Božjeg očitovanja i Božje skrivenosti. Teologija koja brani koncept povijesti spasenja svjedoči, zapravo, o granicama naše kulture kao jednodimenzionalne naracije kakva nužno ograničava, čak onemogućuje dijalog između kršćanstva i suvremenoga svijeta.

Vjera stoljećima nije bila načeta ni zbog nedostojna ponašanja mnogih odgovornih u Crkvi i zbog nerazumijevanja što ga je Crkva iskazivala prema zahtjevima za autonomnošću svijeta. Bila je odveć dugo ukorijenjena u njihovim svijestima da bi se od nje lako i brzo odvratili. Čitavi narodi a da to i ne znaju dijele kolektivnu memoriju. Ona akumulira sjećanja i čuva ih u svojevrsnoj sivoj zoni i onda kada se realnost daleko odmakla od njih. Zapadni svijet se još nije očistio od svojih sjećanja na trijumfalističku, hijerarhijsku Crkvu, bogatu, neprijateljicu znanosti, ratobornu, nezainteresiranu za najsiromašnije. A i sama Crkva nastavlja na neki način boraviti u svojoj “slavnoj“ prošlosti.

Nemoguće je razumjeti neko razdoblje a da se ne prepozna da je provizoran rezultat uzajamno povezanih, neodvojivih situacija i događaja stoljećima taloženih. Povijest vjerskog osjećaja i institucija koje su njihove nositeljice odvija se po ritmu mnogo sporijem od političke, ekonomske ili, a fortiri, vojne povijesti da bi jedan jedini događaj bio dostatan da joj promijeni putanju. Međutim, vjerovati da su korijeni kolektiviteta u protuteži s učincima utrke za inovacijama iluzorno je jer upravo ta utrka izbacuje iz kolektivnog pamćenja pamćenje korijena. Stoga je kritizirati svijet zbog gubitka kršćanskih vrijednosti gotovo naivno. Valja gledati mnogo dublje.

Prema iscjeljenju

U Crkvi trajno supostoje dvije struje: ona koja je, ponajprije iz osjećaja poštenja, a onda i iz želje da povrati izgubljen kredibilitet, spremna priznati vlastite pogreške i ići naprijed te druga koja se boji ovoga čišćenja pamćenja koje bi moglo još više destabilizirati ionako oslabljenu Crkvu.

Službena Crkva, međutim, i dalje ne napušta svoje teološke pozicije građene na starom sustavu. Odatle njezina osuda svijeta: svijet za nju ide u krivom smjeru jer je nametnuo diktaturu relativizma, svijet za nju odbija Boga i transcendenciju te će ga to dovesti do gubitka vlastita identiteta – njegove čovječnosti. Dakako, i nije sasvim u krivu, ali zaokupljena vlastitim viđenjem svijeta koji joj je prestao biti podložan, Crkva zaboravlja druga moguća motrišta te ne izgovara riječi kakve su potrebne svijetu. Ne priznaje da vjera ne može odgovoriti na sva pitanja, da je autonomija misli i svijesti upisana u slobodu koja je dar Božji svijetu, da Crkva nije uvijek poštivala tu autonomiju i tu slobodu, da je sama bila predmetom skandala te da sada snosi posljedice. Crkva je mnogo puta bila uzrokom skandala i svijet ju je prezreo. Kako da pokaže svijetu da je kadra promijeniti se?

Krhkost nekih odluka najviše crkvene hijerarhije, kakva je u civilnim stvarima uobičajena, ima dramatične posljedice po Crkvu. Budući da vlastite odluke što se tiču vjere sakralizira smatrajući ih djelom Duha Svetog, Crkvi je gotovo nemoguće priznati da je pogriješila u nekoj svojoj odluci. Tako je uhvaćena u zamku vlastitih odluka te joj trebaju stoljeća da bi priznala da je u nečemu bila u krivu. Od trenutka kada potvrđuje da ju u njezinim glavnim odluka vodi Duh Sveti Crkva taloži ove odluke kroz vrijeme, čuvajući cijelo vrijeme pouzdano uvjerenje u njihovu ispravnost. Upravo se ovo taloženje zove tradicijom, koja je glavni argument kojim Crkva potvrđuje svoj autoritet, zaboravljajući pritom da sama tradicija nije sazdana tek od taloženja uvjerenja, iskustava i odluka koji stvaraju paradigme, nego i od inovacija koje te paradigme, dovodeći ih u pitanje, i trajno obnavljaju. Sve je dobro dok se ne pojavi sumnja u neku od odluka. A kada se sumnja pojavi ne dotiče se samo pojedinačno ove ili one odluke, nego napada valjanost samoga koncepta tradicije, štoviše sigurnost da je u crkvenim odlukama Duh Sveti na djelu. Dopustiti ma i najmanju sumnju znači otvoriti Pandorinu kutiju iz koje bi mogla izaći cijela povorka leševa loših odluka. Papa Ivan XXIII. sa svojim aggiornamentom upravo je htio otvoriti ovu kutiju i osloboditi tradiciju samrtničkoga daha prošlosti. Duh Sveti zasigurno jest na djelu, ali ne tako da preuzima nadzor nad crkvenim odlukama, nego da bdije nad našom slobodom i neće dopustiti da nas krive odluke unište.

Ivan Pavao II. je načinio nekoliko ključnih koraka prema iscjeljenju od trauma što ih je Crkva prouzročila, moleći svijet da oprosti Crkvi njezine pogreške. Metući ponajprije pred svojim vratima, priznaje dogovornost papa za raskol među Crkvama. Nasljedujući Drugi vatikanski koncil, ispravlja tekstove molitava, počev od onih koje su bile uvredljive za Židove, protestante, pravoslavne, muslimane. Pobjeđuje protivljenje nekih kardinala, pa kreće na svoja hodočašća. Svaki put kada to uzmogne, odlazi na stvarna ili simbolička mjesta na kojima su počinjeni zločini koje on obznanjuje, kako bi u povrijeđenih to usrdnije izmolio oprost. Osuđuje križarske pohode, Inkviziciju, diktature i fundamentalizme svih vrsta, masakre u Ruandi, bivšoj Jugoslaviji, Timoru i drugdje, neravnopravan položaj žena, Židova, američkih Indijanaca… Zauzima se za povrat ugleda i časti reformatora kao što su Hus, Calvin, Zwingli, Luther ili znanstvenika kao što je Galilej. Ali njegovi vlastiti biskupi i kardinali nisu pravo razumjeli njegov čin. Naprotiv, nastavili su dijeliti lekcije svijetu, lekcije iz morala i katekizma. I to često ambivalentne, ne sasvim bezinteresne, radi očuvanja vlastita autoriteta. Traženje oprosta za pogreške članova Katoličke crkve, dakako, nikad nije stavilo u pitanje odgovornost same institucije. Ivan XXIII. simbolično je beatificiran 3. rujna 2000, istodobno kad i papa Pio IX, autor Syllabusa (antimodernističkoga dokumenta koji je osudio brojne, dotada prihvaćene slobode), čije je ponašanje često bilo antisemitsko (Židove je opisao kao “pse koji se vucaraju ulicama i posvuda štete ljudima”).

Govoreći o “diktaturi relativizma“, u kojoj čovjek pojedinac samom sebi postaje jedinim mjerilom, papa Benedikt XVI. kao da je mnijenja kako postoji stanovita urota autora relativizma koji hoće svima nametnuti svoj način mišljenja i stoga posve diskreditirati Crkvu. Relativizam nije urota i dva su mu uzroka: “raščaravanje“ koje je naprosto jedna etapa u evoluciji čovječanstva i nesposobnost Crkve da “raščaranim“ ljudima predloži nove razloge da vjeruju. Svijetu nije potreban argument autoriteta Crkve, nego autoritet argumenta. Zabrane i ograničavanja često služe kontroli i stvaranju podložničkog mentaliteta, a samo ljubav služi rascvatu ljudske osobe.

Ako li je “raščaravanje svijeta“ prirodna i neizbježna etapa u evoluciji svijeta – koja je, poradi znanstvenog i ekonomskoga razvoja, prvo nastupila u tzv. zapadnim zemljama, ali će neminovno u nju ući i drugi krajevi svijeta – ako ona nije ni zabluda, ni nevjernost, Crkva će morati prihvatiti tu činjenicu. Morat će prestati žaliti se na nju te prestati mobilizirati energije da ju potuče – ova je borba uzaludna i beskorisna. Ukratko: suočena sa sekularizacijom i famoznom diktaturom relativizma Crkva će ili restaurirati prakse i navike prije krize, budući da misli da je gubitak tih praksi i dovelo do krize, ili će iznaći nove načine biti prisutna u svijetu kakvi neće biti ni napuštanje ni nevjernost njezinu prvotnom poslanju.

Temeljna poruka Crkve, ona na kojoj je bila utemeljena i koja je svrha njezina postojanja, sve se slabije čuje. A ta je poruka da Bog ne nameće svijetu svoj autoritet, nego ga ljubi i pokazuje mu svoju ljubav u Isusu Kristu. Obraćati se svijetu s nepovjerenjem, čak osuđivanjem te ne pokazati vlastite slabosti, rane i nevjernosti sprječava iscjeljenje. Svijet je doživio toliko trauma od Crkve, da više ne može čuti njezinu temeljnu poruku sve dok ona ne prizna da je uzrok tih trauma, sve dok se ne obrati svijetu ponizno, s poštovanjem. A sve dok to ne učini, gomilat će vlastite traume. Nužno će biti desetkovana u brojnosti svojih službenika te posve izgubiti ne samo kredibilitet nego i pravo glasa. No, možda će tek tada sama moći čuti Isusov glas.

19.10.2010 piše: Jadranka Brnčić

http://www.kriz-zivota.com/komentari/5907/sukobi_crkve_i_svijeta/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s