Tko sjedi na Petrovoj stolici (4)

Prakršćani su živjeli prema učenju i uzoru Isusa iz Nazareta.

Kobni razvoj u totalitarni idolatrijski kult, u katoličku crkvu.

Prakršćani su bili sljedbenici Isusa, Krista.
Oni su u svoje mišljenje i življenje uključili Njegovo jednostavno učenje.

Prakršćanstvo je nastalo iz kruga što ga je oko sebe okupio Isus iz Nazareta. Formirale su se prazajednice – bez svećenika, bez hijerarhije U prakršćanstvu nije bilo pojedinaca koji su davali ton, a kamoli neka vrsta pape koji bi rekao što je ispravno, nego je to bio slobodan skup samostalnih zajednica. Članovi prazajednice su imali sve zajedničko. U Novom zavjetu čak postoji jedno mjesto koje to opisuje Tamo piše: «Zajednica je vjernika bila jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima bilo sve zajedničko.» (Dj 4,32)
Iako je samo jedna rečenica, ipak iz nje stječemo dojam kako su živjeli prakršćani. Bili su ravnopravni, također žene. Svatko je živio od rada svojih ruku. To su bile životne i radne zajednice, dijelom i kućne zajednice koje su proizvodile što im je bilo potrebno za život i koje su uvijek davale nešto siromasima od toga što su imale.
Vrlo je bitno da su tadašnji prakršćani bili sljedbenici Isusa, Krista, jer su u svoje mišljenje i življenje uključili učenje toga velikog Duha koji je naš Otkupitelj.

Oni još nisu bili savršeni, ali su bili na putu da svakodnevno ostvaruju zakonitosti koje je poučavao Isus iz Nazareta. Oni također nisu održavali ritualnu večeru nego su skromno zajedno blagovali i pritom se spominjali Isusa iz Nazareta koji im je donio to učenje. Dok su blagovali predočavali su si da Duh Božji djeluje u hrani; oni su poštovali život koji se nalazi u svemu. Nisu obavljali ritualno krštenje. Jednostavno su ljude primali u svoj krug. Sve je bilo mnogo jednostavnije, skromnije i genijalnije od svega što je crkva iz toga napravila.
Kako su se tadašnji prakršćani ponašali prema Majci Zemlji, prema biljkama i životinjama? – Znamo da je Jakov, Isusov brat, koji je bio prvi vođa prazajednice u Jeruzalemu, bio vegetarijanac. To je povijesno zajamčeno. Postoje također dijelovi tekstova iz razmjene pisama prvih kršćana koji potvrđuju da nisu jeli meso. Sa sigurnošću se može reći da članovi prazajednica najvećim dijelom nisu uživali meso.
Na primjer čitamo što je jedan tadašnji prakršćanin, Minucius Felix rekao u dijalogu s Oktavijem: «…toliko se bojimo ljudske krvi da u svojim jelima ne znamo niti za krv jestivih životinja.» (Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana, str. 107)
Za prakršćane je peta zapovijed «Ne ubij» vrijedila ne samo u odnosu na ljude nego i u odnosu na životinje. To potvrđuje i Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» gdje na strani 278. možemo pročitati: «Kod Ebionita, ocrnjenih sljedbenika prve zajednice, koji također nisu vjerovali da je Isus umro kao žrtva za okajavanje grijeha, kruh i sol su predstavljali elemente večere, što se čak protumačilo kao najstariji oblik euharistije.»
Za Jakova, prvog poglavara zajednice u jeruzalemu, predajom je zapisano: «Vino i žestoka pića nije uzimao. Isto tako nije jeo meso.» (Carsten Strehlow, Vegetarismus/Veganismus als Bestandteil des Kistentums) U prijevodima je osim toga više puta zabilježeno: «… on nije nosio vunenu, nego lanenu odjeću.» Ovo upućuje na to da je svjesno poštovao život životinja.
U apokrifnim spisima nalazimo – «apokrifni» znači da nisu uvršteni u Bibliju – još mnoge izjave koje pokazuju da su apostoli bili vegetarijanci. na primjer za Petra piše: «Živim od kruha i maslina kojima rijetko dodam neko povrće.» ( Clementinske homilije, XII, 6) Ili za Mateja: «Matej je živio od sjemenki, voća i povrća, bez mesa» ( Clement Aleksandrijski, Paedagogus II, 1, 16) Za Ivana: «Ivan nikada nije jeo meso». ( Crkveni povjesničar Hegesipp prema Euzebijevoj Povijesti crkve II 2, 3)
Ali i crkveni oci svjedoče o tome da su se hranili bez mesa. Na primjer Ivan Zlatoust kaže: «Kod njih ne teku potoci krvi, nikakvo se meso ne kolje niti komada. …Kod njih se ne osjeća užasan miris mesnog jela…, ne čuje se buka i razuzdana galama. Oni uživaju samo kruh što ga stječu svojim radom i vodu, koju im daje čisti izvor. Ako požele obilan objed, tada se njihova naslada sastoji od plodova, i pritom osjećaju veći užitak nego za kraljevskim stolom.» ( Homil)
S time se slaže i to se što ni lovac, ni vojnik nisu primali u zajednicu. Morali su prethodno napustiti svoje zanimanje. Jer su prakršćani još znali da je ubijanje ljudi i životinja protiv Božjih zakona, i toga su se držali. Svi su prakršćani živjeli od rada svojih ruku; u njihovom prakršćanskom Redu zajednice piše sljedeće: «Ako netko ne zna nikakav zanat, tada se po svom shvaćanju pobrinite za to kako ćete postići da u vašoj sredini ne živi besposlen kršćanin. Ako pak on neće postupiti po tome, tada je on jedan od onih koji sa svojim kršćanstvom hoće praviti posao. S takvima budite pažljivi.» (Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana) Već se iz toga može zaključiti da u prazajednicama nisu postojali svećenici.
Mnoga zanimanja ne odgovaraju prakršćanskoj slici, što se može vidjeti iz tadašnjeg Reda zajednice: «Djelatnosti i poslovi onih koji se trebaju primiti u zajednicu, moraju se provjeriti … Onaj koji je kipar ili slikar mora se upozoriti da ne slika slike idola; treba se toga ostaviti ili ga treba odbiti … Tko je upravljač kolima ili takmičar ili cirkuski hrvač ili njihov učitelj, tko je borac sa životinjama, lovac ili javni podvornik kod borbenih igara, treba se ostaviti toga ili ga treba odbiti. Ako je netko svećenik ili čuvar idolopoklonstva, tada se treba toga odreći ili ga treba odbiti. Vojnome službeniku koji služi kao žandar treba se zabraniti ubijanje. Ako mu ubijanje bude službeno naređeno, tada on ipak to ne smije izvršiti … Ako neće poslušati ove upute, treba ga odbiti. Namjesnik ili gradonačelnik koji je obučen dostojanstvenim purpurnim ogrtačem i posjeduje sudački mač, treba se toga odreći ili ga treba odbiti.» (Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana)
Sve ovo pokazuje da su prakršćani ozbiljno shvaćali i ispunjavali božanske zapovijedi.

Karizmatske zadaće prakršćana u zajednici:proroci, učitelji, iscjelitelji; oni su živjeli to što su poučavali.

Budući da nije bilo «posrednika» prema Bogu, svećenika ili slično, kako se održavala veza tih prazajednica s božanskim svijetom ?
Postoji jedno mjesto u Novom zavjetu u drugoj Petrovoj poslanici gdje se to vrlo jasno izražava. Tamo se kaže: «Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima.» (2 Petr 1, 19)
Kod prvih kršćana dakle još je postojala proročka riječ. Bog je preko prosvijetljenih muževa i žena govorio prvim kršćanima, a i svima ostalim koji su to htjeli čuti, onako kao što je i u Starom zavjetu Bog govorio Izraelcima preko velikih proroka. To proizlazi i iz jednoga drugog mjesta. U 1. poslanici Korinćanima, 12, 28 čitamo sljedeće: «I Bog je u crkvi postavio jedne za apostole, druge za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja.»
Vidimo da su u zajednici postojale sasvim određene zadaće: Kao prvo su bili iscjelitelji; oni nisu iscjeljivali sami, nego su molitvom pojačavali samoiscjeljujuće snage u onima kojima je bilo potrebno iscjeljenje. To je bilo iscjeljivanje molitvom i vjerom, na kraju krajeva snagom Božjom. Bilo je učitelja koji su prenosili dalje ono što je rekao Isus iz nazareta i bilo je proroka.
Ove zadaće u zajednici se nisu izvršavale autoritativno, već su se temeljile na karizmi, znači na duhovnom zračenju ljudi. Ljudi koji su preuzimali te zadaće mjerili su se po tome da li to što su poučavali i davali, pokazuju i u svome svakodnevnom životu, u svom ponašanju. Ako nije bilo tako, pokazalo bi se da nisu sposobni za svoju zadaću.

«Upravitelji» i «nadglednici» koji su višeobavljali izvanjske zadaće, nadovezavši se na poganske tradicije, preuzeli su vlast i postali biskupima i svećenicima.

Bilo je još upravitelja koji su upravljali zalihama, onih koji su upravljali blagajnom i onih koji su obavljali poslove pazikuće. Ti su se «upravitelji» zvali «episkopoi», nadglednici. Iz toga je nastala riječ «biskup», a biskupi su kasnije preuzeli vlast. Postojale su i starješine, «presbiteroi» od čega je proizišao naziv «svećenik». Vidimo da su oni koji su izvršavali pretežno izvanjske zadaće, kasniji svećenici i biskupi, preuzeli vlast, a zadaće ostala tri područja, proroci, učitelji i iscjelitelji, koje su kao karizmatske zadaće u duhovnom pogledu bile neizmjerno važnije za život zajednice, bile su izgurane, kao što kukavica baca jaja iz tuđeg gnijezda.

Kako se dogodilo da su se takozvane starješine iznenada uzdigle da postanu svećenici? Tko je to potaknuo?
U godini 117. poslije Krista izvjesni Ignacije iz Antiohije je rekao: «Svi slijedite biskupa kao Isusa Krista … a prezbiterij [svećenike] kao apostole.» (Pismo kršćanima u Smirni, 7-8, citirano prema Barbari Eisenbliss, «Rimsko prekrivanje kršćanstva», Museion 2000, 2/96, str. 32) A kasnije je rečeno: «Dopustite da vam oni» – biskupi –«budu vladari i smatrajte ih svojim kraljevima. Predavajte im svoj danak kao kralju, jer morate uzdržavati njih i one s njima.» (Ordascalia 9, citirano prema Karen Jo Torjesen, «Kada su žene još bile svećenice», Frankfurt, str. 158)
Naziv «biskupi» nije bio izmišljen u prazajednicama, nego je to još u poganskim kultovima koji su tada postojali u okruženju kršćanstva, bio naziv za svećenike i nadglednike. U knjizi Karlheinza Deschnera «Ponovo je zakukurikao pijetao» na strani 226 o tome čitamo sljedeće: «Biskupima su se zvali bogovi nadglednici dobrih i loših ljudskih dijela kod Homera, Eshila, Sofokla i Pindara … Platon i Plutarh su tu riječ upotrebljavali i za odgojitelje, tako su se zvali peripatetički filozofi cinici, ali čak kao kultni službenici biskupi su postojali još u drugom stoljeću prije Krista. Prema teologu Schneideru kršćanski pojam biskupa razlikuje se od poganskih analogija samo po diktatorskoj vlasti koja je s njime povezana.»
To dakle znači da su biskupi, koji su tada preuzeli vlast u prakršćanstvu, vladali lošije, provodili grublju diktatorsku vlast nego što je bio slučaj u poganskim kultovima. Oni su se nadovezali na te poganske korijene i u njima utemeljili nenadmašivo polaganje prava na vlast, tako da se s pravom može govoriti o totalitarnome idolatrijskom kultu.

Prakršćanske zajednice su živjele u okruženjuidolatrijskih kultova čiji su elementi sve više i više prodirali u prakršćanstvo.

U poganskim kultovima postojali su svećenici i biskupi, bilo je čak papa. Riječ «papa» proizlazi od «pater patrum» što znači «otac otaca»; on je bio najviši papa kulta Mitre. Čitava hijerarhija kakvu je danas poznajemo u katoličkoj crkvi potječe iz tih idolatrijskih kultova.
Tko čita prakršćansku povijest prvih godina nakon Isusa iz Nazareta, saznat će da su u čitavom okruženju postojali kultovi. Ne samo židovski tradicijski kult, nego npr. kult Mitre čiji su sljedbenici njegovali kult grobova. U njemu su sve posvete proizlazile iz grobova, slično onako kao što se danas postupa u katoličkoj crkvi, gdje Petrov nasljednik svoju službu prima iz Petrovog groba. Oni su imali kult mrtvih, imali su žrtvene životinje. Sve to je obilježavalo okruženje ranog prakršćanstva. Sigurno je da su odatle u prakršćanstvo uneseni ti i drugi sadržaji. – Međutim to nije bilo od Isusa.

Pavlov utjecaj presudno je pridonio da se prakršćanstvo skoro potpuno udalji od svog porijekla, od učenja Isusa iz Nazareta.

Bitnu ulogu pritom je odigrao i Pavao koji je bio obilježen rimskim mnogoboštvom, koji je došao iz poganstva, a sam nikada nije živio zajedno s Isusom iz Nazareta. Pavao, koji nije poznavao prakršćanstvo iz prve ruke, svoje je predodžbe vrlo dominantno unio u prakršćanstvo: kao prvo, poglavarski način mišljenja; kao drugo, on je ženu postavio u drugi plan, što u prakršćanstvu nije bio slučaj, gdje su mnoge žene vršile proročku službu. A među onima koji su slijedili Isusa iz Nazareta, koji su ga pratili na njegovim putovanjima, stalno su bile mnoge žene. Međutim ne samo ova dva aspekta – Pavao je još mnogo toga izbacio iz prakršćanstva i umjesto toga unio svoje poganske predodžbe.
Moguće je da je Pavao svojim poganstvom mnogo više utjecao na kršćansko učenje nego što se misli. U drugoj poslanici Timoteju piše: «Gledaj da dođeš brzo k meni … Jedini je Luka sa mnom. Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je vrlo koristan za službu … Kada dođeš, donesi mi … i knjige, osobito pergamene.» (2 Tim 4,13) Pavao je dakle imao blizak kontakt s Markom, kojemu se svrstava Markovo Evanđelje, i Luka kojemu se pripisuje Lukino Evanđelje.
Jedan drugi tekst kaže nam još nešto: Postoji jedan kanon Muratori koji potječe iz ranoga 3. stoljeća i poseže za jednim od najstarijih dokumenata vremena. U njemu se može pročitati da je Pavao uzeo za pomoć jednoga koji je upućen u pravo – prema drugom prijevodu: jednoga koji zna pisati. Radilo se o liječniku po imenu Luka. Citat: «Taj liječnik Luka je nakon Kristovog uzašašća, pošto ga je Pavao kao znanstveno izobraženog čovjeka uzeo sa sobom, pod svojim vlastitim imenom napisao evanđelje, po Pavlovom mišljenju. … Ni on međutim nije vidio živog Gospodina.» Dakle niti Pavao niti Luka nisu doživjeli Isusa dok je bio na Zemlji, ali su napisali evanđelje, i kako ovdje stoji, očigledno zajedno. Dakle moguće je da je Pavao izvršio još mnogo veći utjecaj nego što se do sada pretpostavljalo.

Kako je Pavao došao do toga da vlada u kršćanstvu?
Pavao je bio čovjek koji je osjećao izvjesno divljenje prema kršćanstvu koje je bio upoznao. Međutim u njemu je bilo živo još vrlo mnogo vlastohlepnih predodžbi. U svome vlastitom životu Pavao nije u svakom pogledu postupao onako kako je Isus poučavao, npr. Svojim riječima: «Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!» (Mk 9, 35) Pavao koji pred očima nije imao živi primjer Isusa iz Nazareta bio je dakle vlastoljubiv. Tako je npr. u svojoj poslanici Galaćanima napisao: «Ali ako bi vam tko – bili to mi, bilo anđeo s neba – navijestio evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet!» (Gal 1, 8) Iz toga možemo vidjeti da je u njegovome misaonom svijetu bilo nečega vrlo prijetećeg za one koji drukčije misle. To se misaono blago zatim povezalo s predodžbama i kultovima iz poganskog okruženja. na taj je način postupno nastalo nešto što više nije imalo nikakve veze s pravim prakršćanstvom. Vlastoljublje i službena hijerarhija su se spojile i tako je postupno iz prakršćanstva nastala crkva.

Kaže se da je Pavao imao priviđenje, da je primio riječi Gospodina. Navodno mu se pojavio Krist i rekao: «Ja sam Isus koga ti progoniš.» (Dj 9, 5) Nakon tog priviđenja Savao je prestao progoniti Isusa i priključio se Njemu. Tako kaže predaja.
Ako je i bilo tako da je Pavao prestao progoniti Isusa, to još nikako ne znači da se odrekao svog prava na službu, da je detaljno proučio Isusovo učenje i da je za sebe samog prihvatio učenje Gospodina. Pavao je otišao u prakršćanstvo sa zahtjevom: Budući da je čuo Gospodina, sada bi moralo biti onako kako si on zamišlja da bi moralo biti. A zatim je donio propise.

Isus iz Nazareta je npr. izričito odbacio žrtvenu misao u smislu žrtve za klanje – kao što smo već utvrdili. Naprotiv, Pavao ju je preuzeo iz poganstva i uveo u kršćanstvo. On je začetnik misli da je Isus iz Nazareta morao biti žrtvovan na krvav način kako bi se Bog pomirio s čovječanstvom – misao koja je Isusu iz Nazareta bila potpuno strana. Pavao ju je donio.

Time se on nadovezao na krvne kultove o kojima smo već čuli. To piše i poznati povijesničar Karlheinz Descner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» na strani 200: «Pavao stalno propovijeda o pomirenju i otkupljenju, o sredstvu pokore ‘u Njegovoj krvi’ otkupljenja ‘preko Njegove krvi’ mirotvorstva, ‘preko Njegove krvi prolivene na križu’».
Drugu, možda još goru krivotvorinu učenja Isusa iz Nazareta napravio je Pavao rekavši po smislu: Odlučujuće je da vjerujete u Boga, i u Krista, Njegovog Sina, onda više nisu odlučujuća djela u sljedbeništvu Nazarećanina. Pavao je propovijedao: «Jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja zakona.» Tako piše u poslanici Rimljanima 3, 28.
Uostalom u potpunoj suprotnosti s mnogim izjavama Jakova kojeg su zvali «sluga Boga i Gospodina Isusa Krista» i koji je nakon Isusovog uskrsnuća pripadao jezgri zajednice. On je rekao: «Što koristi braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasiti?» Još: «…Tako je i s vjerom: ako nema djelâ, mrtva je u samoj sebi.» Još: «Želiš li vidjeti ti nerazumni čovječe da je vjera bez djela beskorisna?» Još: «Vidite da čovjek biva opravdan djelima, a ne samo vjerom.» Još: «Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je i vjera mrtva bez djelâ.» (Jak 2, 14; 17; 20; 24; 26)
A što je rekao Isus sam? Citirano isto tako iz Biblije, iz Evanđelja po Mateju: «Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši jer je sagrađena na litici. Naprotiv, svatko tko sluša ove moje riječi, a ne izvršava ih, može se usporediti s ludim čovjekom koji svoju kuću sagradi na pijesku. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetrovi i nasrnuše na tu kuću i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.» (Mt 7, 24-27)

Pavao je Isusovo učenje krivotvorio još u drugim bitnim elementima: On je kršćanstvo potpuno prilagodio misaonom blagu Imperium Romanum tumačeći da se kršćanin mora pokoravati svjetovnoj vlasti jer je ona uspostavljena i određena od Boga i da je ona Božja služiteljica koja mačem pravedno kažnjava onoga koji čini zlo. (Rim 13, 1-4) – nauk s razornim posljedicama u sljedećih skoro 2000 godina. Isus je naprotiv rekao: «Podajte caru carevo, a Bogu Božje.» (Mt 22, 21), na drugome mjestu čak piše: «Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.» (Dj 5, 29) Crkva je naravno rado prihvatila Pavlove riječi da bi opravdala smrtnu kaznu, također i ratove za koje je često blagoslivljala oružje.
Druga stvar koja nije nebitna: Pavao je izgleda imao veliku muku s vegetarijanstvom, jer od njega potječe rečenica: «Jedite sve što se prodaje na tržnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.» (1 Kor 10, 25) To naravno ima razorne posljedice sve do danas. Kolju se milijarde životinja jer je ta rečenica zapisana u bibliji. Mi međutim znamo, a to smo i ovdje rastumačili da su prvi kršćani živjeli vegetarijanski. Ove su Pavlove izjave u krajnjoj suprotnosti s onim što je Isus poučavao, a i s onim što su se prakršćani iskreno trudili živjeti.

Prakršćanstvo je bilo razoreno ciljanim klevetama koje je širila svećenička kasta, hajkama, progonima, mučenjima i ubojstvima

Dakle pavao je govorio protiv Isusa. Isusova misao je bila živa u prakršćanima tadašnjeg vremena. Oni su htjeli iskazati čast Isusu ispunjavajući korak po korak Njegovo učenje. Zašto se onda Pavao sa svojim praznovjerjem, s mnogobožačkom vjerom, s vladarskom načinom mišljenja, mogao učvrstiti u prazajednicama?
S jedne strane Pavao je osnovao mnoge nove zajednice koje su imale malo doticaja s prvim prakršćanskim zajednicama u Jeruzalemu i u Palestini, i vjerojatno je u njima mogao prilično neometano širiti svoje predodžbe. S druge strane pak mnogi su izvanjski faktori pridonijeli slabljenju prvog kršćanstva. Od samog početka su postojale klevete da prakršćani ubijaju djecu ili da slave nekakve seksualne orgije – i takve stvari. Ciljano su se širile glasine protiv njih; koristili su ih kao žrtvene jarce. Nakon nekog vremena rimski su carevi iz toga izvukli zaključke i počeli progoniti kršćane. Kao žrtve tih progona prvi su pali najbolji iz prazajednica, to su bili najustrajniji, najrazboritiji. A nakon tih progona prakršćanima su stalno iznenada pristupali ljudi izvana koji su donosili svoje predodžbe o poganskim ritualima. Dakle postojao je pritisak izvana i iznutra koji je tijekom vremena oslabio prakršćanstvo.

Zanimljivo bi bilo pitanje: Tko je širio glasine; tko je poticao da se progone prakršćani?
U Novom zavjetu je jasno vidljivo da je još Isus iz nazareta bio oklevetan i optužen i to od tadašnje svećeničke kaste koja je za Njega npr. po smislu govorila: «To je đavolov sin» i «taj propovijeda krivog boga». Oni su ga nazvali sektašem, a ljude što su Ga slijedili «sektom nazarećanina». Taj pojam nam je poznat iz apostolskih djela. Kasnije u Rimskom carstvu, svećenici su opet bili prvi koji su počeli širiti takve klevete i to ruku pod ruku s državnim instancama. Progon prvih pravih kršćana provodila je carska uprava. Ona je dakako bila udružena sa širiteljima glasina i klevetnicima iz svećeničke kaste, tako da su država i svećenička kasta već tada udruženo radile protiv prakršćana.
Postoji čak predaja iz prakršćanskih pisama u godini 50. do 130. o mučeniku Justinu koji optužuje svećenike u Jeruzalemu: «Pronašli ste odabrane ljude iz Jeruzalema i razaslali ih u sav svijet da objavljuju kako je u kršćanstvu nastala bezbožna sekta, da biste mogli protiv nas podići optužnice, koje sada podnose svi koji nas čak i ne poznaju.» ( Eberhard Arnold, Na početku bijaše ljubav, Dokumenti, pisma i tekstovi prakršćana, str. 82)
«Koji nas uopće ne poznaju» znači da u gradove dolaze stranci i idu vlastima, rimskom namjesniku i kažu po smislu: «Tu je neka sekta na koju biste morali pripaziti». – Svećenici su dakle slali svoje posebne opunomoćenike posvuda gdje su postojale takve prazajednice da kleveću prakršćane i kažu: «Pazite, to je sekta!» Rimski zakon, Zakon dvanaest ploča je određivao: Ne smije se uvoditi novi bog osim onoga kojeg odobri car. Budući da tada kršćanski bog još nije bio prihvaćen od cara, svatko tko je pred sudom rekao «ja sam kršćanin», morao je umrijeti. Ti ljudi, unajmljeni klevetnici, postigli su to da posvuda, prije svega oni čvrsti i naročito izdržljivi u zajednicama, budu uhapšeni, mučeni i ubijeni.

Kada čitamo pismo mučenika Justina, dođe nam ponešto poznato: Očito da su još tada postojali opunomoćeni klevetnici, danas bi se to reklo «opunomoćenici za sekte». Ta se ustanova održala sve do danas i prema tome stara je oko 1900 godina.

Pomoću vlasti biskupa koja se provodila diktatorski i totalitarno, prakršćanstvo je bilo preokrenuto u njegovu suprotnost.

Prakršćanstvo je bilo razoreno glasinama, hajkama, progonima, sigurno i ubojstvima i sličnim stvarima. – Kako je onda došlo do toga da su se biskupi progurali u prvi plan? Kako je došlo do institucije?
Biskupi su bili upravo u najpovoljnijem položaju. Oni su upravljali novcem; naravno da su novac davali samo onome tko im se pokoravao čime su mogli izgrađivati svoj položaj vlasti. Nastojali su da u zajednice prime što je moguće više novih članova. Novi su članovi značili više prihoda, a više prihoda je značilo više moći. Da bi mogli primiti nove članove, stalno su pravili kompromise u vezi s učenjem. Oni su dakle odgovarali tadašnjem duhu vremena, poganskim kultovima misterija, brinući se za to da vjera koja se tada propovijedala u prazajednicama, u velikoj mjeri izlazi ususret udobnosti ljudi. A tu je pripadao bog koji po mogućnosti oprašta sve grijehe – samo zbog vjere. To je shvaćanje koje je obilježavalo još stare idolatrijske kultove. Pavao ga je preuzeo; a kasnije ga opet, potpuno izraženo, nalazimo kod Luthera.
Biskupi su naredili da se, nakon kršćanskih progona onih koje su bili žrtvovali caru, dakle oni koji su otpali od kršćanstva, što je moguće prije prime natrag u zajednice. Biskupi su dakle cjelinu razvodnili u svemu; u svakom pogledu su nastojali da se zajednice prilagode rimskoj državnoj vlasti. To se npr. vidi po tome da je u vremenu što je slijedilo, ženama bilo zabranjeno preuzimati vodeće funkcije, onako kao što i u rimskoj državi nije bilo moguće da žena obnaša vodeće funkcije. U prazajednicama su međutim žene često bile predstojnice kućnih zajednica. Dakle i tu su biskupi preokrenuli prakršćanstvo u njegovu suprotnost.

Najbogatija prakršćanska prazajednica bila je zajednica u Rimu. Iz pisama iz prakršćanstva može se jasno zaključiti da kada se zajednica okupila na zajedničkom sastanku najvažnije je bilo pitanje kako će se pomoći potrebitima, siromasima. To je jako dirljivo čitati. Na primjer , prakršćani su morali znati gdje tko stanuje; tko je siromašan ili gdje je neka udovica. Oni su morali stvarno dobro poznavati svoj dio grada kako bi mogli pomoći onima koji su u nevolji.
Prakršćani su doslovno svi radili da tim siromasima pruže pomoć i potporu. Samo je zajednica u Rimu svakog dana opskrbljivala 1500 potrebitih. Prakršćani u Rimu su opskrbljivali također siromašne zajednice kao Jeruzalem ili one u Maloj Aziji koje nisu bile toliko imućne. Tako je Rim stekao određeni status jer je tamo bilo više bogatih građana članova zajednice. Oni su se vremenom uzoholili. Već u godini 190. rimski biskup – koji se već zvao «biskup» – otkazao je crkvenu zajednicu svima onima koji nisu htjeli prihvatiti rimski uskršnji običaj. Rimski uskršnji običaj bio je nešto pogansko. Prakršćani u Maloj Aziji se doduše nisu o tom brinuli, ali se u tom događaju već nagovještava dalji razvoj: Iz Rima su počeli vući konce, postavljati ultimatume i uvoditi elemente o kojima Isus nikad nije govorio.
Potrajalo je još nekoliko stoljeća dok Rim stvarno nije postao vladajuća sila – barem u zapadnom području crkve; na Istoku, u pravoslavnoj crkvi čak ni do danas Rim nije glavni grad. Međutim već tada, u najranijoj dobi, pokazali su se zahtjevi Rima da bude «prvi».

Kasnije je biskup Viktor I. ekskomunicirao cjelokupnu maloazijsku crkvu. Taj proces učvršćivanja poganskih svećenika, idolopoklonika, s njihovim predodžbama, s njihovim ritualima, počeo je već u 2. stoljeću poslije Krista. Tada je započelo uvođenje sakramenata. Postojao je oltar; nakon nekog vremena potom biskup je sjedio na posebnoj stolici, i napokon iz nje je nastalo prijestolje.
U 3. stoljeću uvedeno je da svećenici imaju posebnu odjeću; što prije nije bio slučaj, znači već prilično kasno. Uvedena su hodočašća i procesije, kao u poganskim kultovima. Započelo je poštovanje svetaca. Isus je doduše izrekao obećanja blaženstva, ali On nikada nije rekao da se nekoga treba «proglasiti blaženim» – to je nešto sasvim drugo. «Svecima» uopće nije bilo mjesta u učenju Isusa, krista. Uostalom zašto? Jer svaki je čovjek imao – i ima! – mogućnost da sam nađe Boga u sebi. Zbog čega bi mu onda bili potrebni «sveci» kao posrednici na nebu? Uvedeni su blagdani koji se poklapaju s poganskim blagdanima. Mnogi važni crkveni blagdani su do danas blagdani poganstva. Božić, 24. prosinac, npr. bio je praznik najvišeg boga sunca: Sol invictus, nepobijeđeno sunce. Marijino uzašašće, 15. kolovoz, bio je važan praznik Dijane koja je bila velika poganska «božica majka».

Taj proces je dakle započeo jako rano, a zatim je tijekom dva stoljeća doveo do toga da je prvobitno učenje Isusa iz Nazareta, dakle prakršćansko učenje, stvarno postalo poganskom religijom. Kada je došao car Konstantin (285 do 337) trebao je samo «staviti točku na i» – i crkvu je konačno proglasio državnom crkvom.Crkva koja je već tada bila postala pretežno poganska potpuno spremno je skrenula na tu crtu. To npr. vidimo po odnosu prema ratu i nasilju. U knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao» od Karlheinza Deschnera, na strani 507 čitamo sljedeće: «Konstantin je 313. kršćanima dopustio potpunu vjersku slobodu. Sinoda u Arelateu je 314. donijela zaključak o ekskomunikaciji vojnika dezertera. Tko je odbacio oružje bio je isključen; prije toga je bio isključen onaj koji ga nije odbacio.»

Car Konstantin je tada potpuno poganski obilježenu crkvu učinio državnom crkvom.

Za vrijeme cara Konstantina postojale su dvije religije koje su otprilike bile podjednako jake: kršćanstvo i kult Mitre. Ovaj zadnji je u Rimu već imao 800 crkava. Kada se te crkve pogledaju, imaju srednji brod, lijevo i desno klupe, naprijed oltar, stube Katoličkoj crkvi.
U kultu Mitre prepoznaju se odjednom korijeni katolicizma. Moglo bi se skoro reći da je katolička crkva nastala zapravo manje od prakršćanstva, već štoviše iz poganskih kultova. Od prakršćanstva je najviše preuzeto ime i evanđelja. U kultu Mitre postojalo je isto tako sedam sakramenata; čak se riječ «sakrament» upotrebljavala u kultu Mitre.
Kult Mitre je jedan od mnogih poganskih kultova koji su se tada prakticirali u Rimskom carstvu. Vjerojatno su ga rimski vojnici iz Babilona donijeli u Rim.
U knjizi Johannesa Leopolda «Okruženje prakršćanstva» čitamo: «Mitra je staroiranski bog neba i svjetlosti koji se u Avesti slavi kao čuvar ugovora i kao utjelovljenje vjernosti ugovoru. Skoro 400 godina prije Krista on se pojavljuje u svim natpisima kraljevske kuće.» Radi se dakle o starom nauku o nebu, nauku o bogu svjetlosti, koji kaže da otkupljenje dolazi od tog boga svjetlosti. Vjera Mitre je došla iz Babilona i u sebi je sadržala astrološke elemente i svakojake kultne utjecaje. Utjecajni magičari bili su njeni najrevniji misionari. Promotre li se ti magičari, njihova odjeća, kako sjede na prijestolju – to je točno onako kako danas na svom prijestolju sjedi papa, ili biskupi i kardinali. Isto tako je zanimljivo da su imali različite stupnjeve svećenika, onako kao što nam je poznato iz katolicizma.
Iz knjige «Okruženje prakršćanstva» dalje saznajemo po smislu: Postoje mnogi spisi ali nedvojbeno je sigurno da je svakom stupnju pripadao poseban kostim odnosno simbol čija se predaja obavljala svečano. Svaka duhovna služba je bila neizbrisivo povezana s insignijama, odorama i simbolima. Zna se da je u kultu Mitre postojalo krštenje, pričest, firma i sakrament pokore. To se nekome učini doista poznatim. Isus međutim nikada nije odredio nešto tako niti htio, a niti prakršćani. U kultu Mitre slavila se večera, ali ne baš večera kakvu su imali prakršćani, nego ritualna, onakva kakvu danas slavi i katolička crkva, ritualna večera. U tim radnjama poput večere sudjelovali su i svećenici.
Iz gore spomenute knjige citiramo: «Svećenik je pritom izgovarao takozvane riječi blagoslova i k tome govorio: ‘Muževe si spasio prolijevanjem vječite krvi’.» Krv bika, kultni objed, obećavala je dakle mistu (posvećenome) nebeski opstanak i uskrsnuće. I ovdje susrećemo opet životinjske žrtve iz poganskoga svećeničkog kulta i spoznajemo da krvna žrtva, koju je preuzela katolička crkva, svoje porijeklo ima u kultu Mitre; u kome su npr. vjerovali u uskrsnuće tijela. Isus međutim isto tako nije ništa rekao o tome. Ali danas se to propovijeda u katoličkoj crkvi. Taj poganski kult je poznavao i «sudnji dan» i mnogo toga ostalog što je sastavni dio katoličkoga crkvenog reda. Ako čovjek to pročita redom i pogleda slike, tada zapravo vidi čisti katolicizam.
Neki autori pišu da je Konstantin zaista htio spriječiti nesuglasice što ih je donijelo postojanje dviju religija, i odlučio se za kršćanstvo. Mnogi službenici i vojnici koji su poganski kult Mitre iz Babilona uvezli u Rim, odatle su ga opet nosili u sve zemlje. Vojnici i službenici su naravno bili temelj carstva. kršćanstvo je bilo rašireno kod bogatijih, ali isto tako i među siromašnijim slojevima. Obje su religije bile otprilike jednakovrijedne i mnogi istraživači kažu: Konstantin je htio jednostavno samo jednu religiju. Htio je mir u svom carstvu. On je, kao što je rečeno, stavio točku na i, tako da je tada nastala jedinstvena religija, jedna čudna mješavina. Odmah zatim, na koncilu u Niceji u godini 325. on je zabranio kult Mitre – u njegovom carstvu smjela je biti samo jedna religija.
Odlučujući za uvođenje te jedinstvene vjere u smislu cara Konstantina bio je koncil u Niceji u godini 325. Tada je naime postojala još jedna struja u prakršćanstvu, koje je već bilo pretežno preokrenuto u svoju suprotnost, struja koja se pokušavala nadovezati na prvobitno kršćanstvo. To su bili takozvani arijanski kršćani koji su se pozivali na Origena. Origen je bio veliki filozof i mislilac koji je živio u 3. stoljeću i koji se još u svom vremenu borio protiv krivotvorenja prakršćanstva, npr. i protiv krivotvorenja Biblije. On je prepoznao da se tu događa nešto krivo; prakršćanstvo je zapravo bilo nešto sasvim drugo – Origen je u godini 250. za Decijevih progona prakršćana bio teško mučen i 4 godine kasnije umro je od posljedica. Njegovo učenje međutim, njegove misli širile su se dalje. Jedan od njegovih sljedbenika bio je Arije iz Aleksandrije u Egiptu, koji je to učenje pronosio dalje. On je bio Konstantinov suvremenik. I na tom koncilu u Niceji 325. došlo je do jedne odluke u vezi s prakršćanima. Car je odredio: Arije i njegovo učenje nisu u pravu, nego crkva u Rimu koja mu se tada suprotstavljala.
Prije nego se upustimo u ovo teološko sporno pitanje, spomenimo još da je na tim koncilima i sinodima često i vegetarijanstvo bilo «predmet političkog značaja». Može se npr. pročitati: U godini 314. na crkvenom sinodu u Ankari bio je sačinjen i donesen dekret da se svi svećenici i đakoni koji su bili vegetarijanci trebaju isključiti, doslovno: «Zaključeno je da oni koji su u svećenstvu bili svećenici i đakoni i koji su se odrekli mesa, trebaju ga kušati i na taj način, ako hoće, pobijediti sebe.» To znači da trebaju pobijediti odvratnost prema jedenju mesa. «Ali ako pokažu gađenje makar i prema jedenju povrća pomiješanog s mesom i tako se dakle ne pokore pravilu, neka se udalje iz službe.» ( Carsten Strehlow, Vegetarismus/Veganismus als Bestandteil des Christentums, str.50)
«Ne pokoravati se pravilu» – znači da je jedenje mesa već bilo pravilo, štoviše važno pravilo da bi se moglo postati svećenikom u katoličanstvu. To je tim više začuđujuće jer je ipak cijelo prakršćanstvo bilo vegetarijansko. Kako bi se jamčilo da će svi članovi koji sada budu primljeni u katoličku crkvu stvarno jedu meso, novoprimljeni su morali položiti kletvu, i to kletvu protiv Nazarenaca. Zvuči nevjerojatno, ali ovaj citat je dokumentiran. Oni koji su trebali biti primljeni morali su izgovoriti sljedeće riječi: »Proklinjem Nazarence, tvrdoglavce, koji niječu da je zakon žrtvovanja dan od Mojsija, koji se suzdržavaju jedenja živih stvorova i nikada ne prinose žrtve…» ( Citat prema J. Parks, The Conflict of the Church and the Synagogue, str. 398)
Vidimo da su se još u 4. stoljeću vodile goleme duhovne borbe, hrvanje oko toga što je bilo stvarno učenje Isusa iz Nazareta, a krivotvorenje tog učenja već je bilo jako, jako uznapredovalo. To se pokazalo i na tom koncilu u spornim teološkim pitanjima koja su se raspravljala.

Među ostalim, radilo se o pitanju je li Isus iz Nazareta Sin Božji ili je sam Bog. Atanasije, crkveni otac, tvrdio je da je Isus iz Nazareta inkarnacija Boga. Za Rimljanina kao Konstantina takvo je nešto bilo blisko, jer su rimljani znali samo za jednoga glavnog boga – Jupitera – i još najviše jednu božju inkarnaciju. Zbog toga se Konstantin u interesu ujedinjenja svoje državne religije odlučio za vjeru da je Isus iz Nazareta odnosno Krist «pravi Bog od pravoga Boga», onako kako još i danas stoji u apostolskoj ispovijesti vjere. Protivnik, Arije, naprotiv, zastupao je shvaćanje da je Isus iz Nazareta Sin Božji koji je ispunjen Bogom ali nije identičan s Bogom. To je bilo važno postavljanje skretnice od jednoga rimskog cara, a rezultat toga još i danas pripada ispovijesti vjere rimo-katoličke crkve što se izgovara nedjeljom.
Današnji prakršćani iz Božje riječi preko usta proroka današnjeg vremena znaju da je Isus iz Nazareta došao na ovu Zemlju kao Sin Božji da donese kraljevstvo mira, i da je bio ispunjen Duhom Svoga Oca – Boga.
Još stoljećima nakon toga postojalo je takozvano Arijansko kršćanstvo. Ali vjera rimo-katoličke crkve još i danas je obilježena – vidljivo npr. po tekstu katoličke vjeroispovijesti – koncilskim zaključkom donesenim Konstantinovim dekretom da je Krist «jedno biće s Bogom».
Možda će nam se pitanje tko je stvarno bio Isus izgledati kao teološko cjepidlačenje. Međutim to nije cjepidlačenje; radilo se o tome da je crkva htjela učiniti vjeru što je moguće jednostavnijom. A tada, prema duhu vremena, u poganskim kultovima je postojala tendencija koja se svodila na sljedeće: Htjelo se imati samo jednog Boga, – jednog Boga koji oslobađa od svih grijeha ako se ispravno obavljaju rituali. Mnogobožačka vjera je u tom vremenu bila već malo smanjena. I u kršćanstvu je trebalo biti isto tako, da postoji samo jedan Bog, pa je od Boga-Oca, Boga-Sina i Svetog Duha načinjen jedan Bog koji se predstavlja u tri osobe. Vjera prvih kršćana je međutim bila drugačija. Postoji jedan Bog, a Krist, Sin Božji, utjelovio se u Isusu iz Nazareta i ljudima donio zakonitosti života i potpornu i vodeću otkupiteljsku iskru, otkupiteljsku snagu. A budući da je to tako, i svaki čovjek ima mogućnost doživjeti u sebi Krista i tim zakonitostima doći do Boga – međutim ne pomoću izvanjskih rituala. To je već razlika.
Isus je bio ispunjen Bogom, a ne Bog sam. On je bio Sin Božji kojeg je Otac poslao i koji je bio ispunjen Očevim Duhom. To je tada oživljavalo tadašnje prakršćanstvo, a to oživljava i današnje prakršćanstvo. Potpuno jasno formulirano može se reći: Kult misterija je poganski kult. Konstantin je bio obilježen poganskim kultom i na kraju krajeva postupanje današnje svećeničke kaste je Konstantinovo naslijeđe poganskog kulta koje je bilo navučeno preko vjere u jednog Boga.

To je konačno tako. Ono što nije došlo iz kulta Mitre došlo je iz kulta Atisa, Dionizija, Herkula, Ozirisa i Izisa. Bilo je mnogo kultova koji su išli u sličnom smjeru. Konstantin je živio načinom mišljenja tih kultova i zbog toga ih je podupirao. Premda je on kršćanstvo samo po imenu uzdignuo u državnu religiju –on je ustvari u njega unio poganske kultove. Konstantin je i sam bio poganin, znači da se još raspitivao u proročištu, dao je iskovati svoj lik na novcu kao boga sunca. Tada je doista bilo uobičajeno da se car naziva bogom; morale su mu se također prinositi žrtve kao bogu. Konstantin nije bio kršten za života. Tek je na samrtničkoj postelji pristao primiti sakrament krštenja, ali ne od rimo-katoličkog svećenika, nego od arijanskog kršćanina. Sve to međutim nije bitno za crkvu. Ona mu do danas iskazuje naročitu čast. Pritom je Konstantin bio okrutan čovjek, ratni vođa koji je svoje zarobljene neprijatelje bacio medvjedima, koji je čak dao ubiti svoje vlastite rođake. Sve to nije bitno za Petrovu stolicu! Ona ga do danas štuje kao sveca, jer je Konstantin crkvu učinio državnom religijom, a to je za crkvu vrijedno.
Konstantin je crkvu opskrbio enormnim privilegijama. Razvlastio je poganske hramove i predao ih je crkvi. Klerike je oslobodio većine poreza. On je takoreći osigurao prihode klerika. Davao im je goleme poklone. Do danas je zapravo tako, barem kod nas u Njemačkoj, da država neizmjerno podupire crkve. Država isplaćuje biskupima i kardinalima mjesečne plaće od 8.000 – 10.000 Eura (!) Država isto tako preuzima troškove izobrazbe teologa, nastavu vjeronauka u državnim školama i mnogo drugoga. Crkve su pored toga oslobođene mnogih poreza. Kada se te dotacije zbroje skupa dođe se do enormne svote od 14 milijardi Eura godišnje koje njemačka država isplaćuje crkvama kao subvencije. A to je ono što crkva voli.

Još i danas imamo državnu crkvu …

Još i danas imamo državnu crkvu koja je što više crkva vladajućih. Jer tko danas hodočasti Petrovoj stolici? Oni koji vladaju su ti koji smiju stisnuti ruku poglavaru katoličke crkve koji zastupa Petrovu stolicu.
Petrova stolica je tijekom vremena donijela zakone koji su okrutni poput onih iz nekadašnjeg poganskog kulta – zakoni koji su apsolutno suprotni učenju Isusa, Krista.
Sigurno bi bilo zanimljivo da se u nastavku uzmu pod povećalo sve dogme, rituali i kultovi današnje državne tj. vladine religije kako bi se istražilo odakle dolaze kultovi? Odakle dolaze dogme i rituali? Tako će svatko moći prepoznati kome služi: konstantinskoj državnoj tj. vladinoj religiji – ili Isusu, Kristu.

http://www.rijec.com.hr/product_info.php?cPath=22_36&products_id=50

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s