Vatikan: pred Bogom su svi kršteni jednaki

RELIGIJSKA DIMENZIJA ŽIVOTA

Ostali mogu birati: ili da se deklariraju kao vanzemaljci ili krštenje po neslobodnoj volji

Pred Bogom su svi jednaki, ali pred Vatikanom nisu. Ako ste vanzemaljac onda imate pravo izbora: hoćete li se ili ne – krstiti. Kada vanzemaljski pristanete na krštenje (a može vas se i silom pokrstiti) tada se nikako više ne možete otcijepiti čak i ako želite ponovno biti u vlasti Sotone. Krstiti se trebate mimo svoje volje jer ste inače u vlasti Sotone. Vanzemaljci mogu i dalje ostati u vlasti Sotone, ali, ako sklope pakt s Vatikanom, možda će i dolare početi štampati za potrebe Vatikana. Tada više neće biti u vlasti Sotone.

‘Tradicionalna definicija duše je da postoji inteligencija, slobodna volja, sloboda ljubavi i donošenja odluka. Svaki entitet, bez obzira koliko ticala ima, ima i dušu., kazuje Vatikan.

Čovjek po Vatikanu nema dušu i nema slobodnu volju jer čim se rodi, i po naputku Crkve krsti, gotovo je s njegovom voljom. Tada je prodao dušu Vatikanu, jer jednom kršten zauvijek kršten. Jednom u vlasti vatikanskih ticala, zauvijek u vlasti Crkve. Možda treba vanzemaljce prekrsiti, pokrstiti ili nešto slično? Sve bi to bolje od samih vanzemaljaca trebao znati „sveti otac nepogrješivi“ koji je šef u Vatikanu. Ali, sudeći po konstatacijama iz Vatikana, on ni sam ne zna da li uopće postoje vanzemaljci. On i njegov Vatikan spadaju u kategoriju „vanzemaljskog“ učenja. S crkvenim učenjem ne može se na ovoj Zemlji živjeti. Taj „inteligentni dizajn“ za stjecanje novca i materijalnog bogatstva autorsko je djelo Crkve i to već 2000 godina.

Kardinal Puljić kazuje kako „Jedan krst je sakrament ili sveta tajna koju možemo valjano primiti samo jednom u životu. Tko je kršten vodom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, valjano je kršten i mi jedni drugima priznajemo valjanost krštenja, iako još nismo u punom kanonskom zajedništvu. „

Valjanost krštenja priznajemo svojim novčanim milodarima i time postajemo subraća u punom kanonskom zajedništvu. Vanzemaljci su pametniji od nas ljudi. Znaju kada bi počeli milodariti po Zemlji da bi ih brzo mimo njihove volje (iako je sada priča o slobodnoj volji) pokrstili i uveli u sustav vatikanskog poreza a time i u (kako kaže kardinal) “ napast sučeljavanja na našim prostorima“, te bi to opet Vatikan, a tko drugi, spremno „ preokrenuo u spremnost na susretanje i međusobno prihvaćanje.“

Vrlo brzo bi vatikanski zakoni postali svemirski zakoni. Vanzemaljci znaju što ih čeka i ne daju svoju slobodnu volju na upravljnje Vatikanu.

Katolička crkva tako vrlo čvrsto štiti tradicionalan način krštenja te se poslije toga ne može osporiti dobivanje tog sakramenta, jer se ne priznaje to što vanzemaljci nisu  svjesni da ga dobivaju.

Nakon krštenja vanzemaljaca na redu su državni proračuni koji bi počeli dodatno gubiti “napuhavanjem” broja vanzemaljskih vjernika koji ne bi mogli osporiti svoj ulazak u Crkvu, jer država iznos koji daje vjerskim zajednicama određuje i po broju “sljedbe”. Nova sljedba je Vatikanska vanzemaljska sljedba. Nije im dosta na Zemlji. Neće im nikada ni biti.

Nije važno da li želite platiti ili ne – kršteni ste i sam čin krštenja se ne naplaćuje. Ali se itekako posljedice čina naplaćuju. Tarife su (ne)poznate.

Poruka vanzemaljcima: I od „zemaljaca“ se nešto može naučiti. Mimo svoje volje. Vatikan je tu perfekcionist. Svojom voljom.

HR svijet

Vatikan svjestan najnovijih istraživanja na području vanzemaljaca

Subota, 18 Rujan 2010 15:57

Papin astronom krstio bi izvanzemaljce, ako bi ga oni zamolili. Čak nije važan ni broj ticala koje imaju, jer sigurno posjeduju dušu, smatra Guy Consolmagno.

Tvrdi da bi bio presretan kada bi ljudi pronašli ‘inteligentan život’ među zvijezdama. ‘Tradicionalna definicija duše je da postoji inteligencija, slobodna volja, sloboda ljubavi i donošenja odluka. Svaki entitet, bez obzira koliko ticala ima, ima i dušu. No, da li bi krstili te izvanzemaljce? Samo ako bi oni to zatražili’, rekao je Consolmagno tijekom svog govora na Britanskom znanstvenom festivalu u Birminghamu, piše Guardian.

Kaže da je Vatikan svjestan najnovijih istraživanja na tom području, no negira ideje o inteligentnom dizajnu, pseudoznanstvenoj verziji stvaranja svijeta. ‘Tu riječ koristi uska grupa fundamentalista u Americi i to u promijenjenom smislu nego što je to bilo prvotno. To je loša teologija, koja Boga opet pretvara u poganskog boga grmljavine’. Studentima znanosti je naglasio: ‘Svijet treba dobre znanstvenike, ali znanstvenički pogled postaje opasno uzak ako zanemaruje religijsku dimenziju života’.

http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=8324:vatikan-svjestan-najnovijih-istraivanja-na-podruju-vanzemaljaca&catid=44:znanost&Itemid=153

Vjesnik.hr

10.veljače 2004.godine

Jednom kršten zauvijek kršten, zato je neutemeljeno govoriti o prekrštavanju ili pokrštavanju već krštenih

Na pitanje o Pupovčevoj tvrdnji o jedanaest tisuća »pokrštene« pravoslavne djece Stanković je podsjetio i na vrijeme Drugoga svjetskog rata kazavši da se 1941. i 1942. za NDH planski »prekrštavalo« hrvatske pravoslavne Srbe. On i Pupovac pod pojmovima »pokrštavanje« i »prekrštavanje« zacijelo misle na pokatoličavanje pravoslavaca za NDH ili, točnije na prelaženje pravoslavaca iz Srpske pravoslavne crkve u Katoličku crkvu, čega je doista i bilo, ali planski se sa strane Crkve nije »prekrštavalo« / Pupovac je i danas kao i prije dvanaest godina pristao uz termin »pokrštavanje« i »prekrštavanje« hrvatskih pravoslavnih Srba, što znači da je i dalje ostao u zabludi, jer ne zna da čovjek jednom kršten ne može se više nikada ponovno krstiti, pokrstiti ili prekrstiti. Jednom u životu čovjek može primiti sakrament svetoga krštenja i on na njemu ostavlja neizbrisiv trag. Pravoslavac ili katolik jednom kršten zauvijek je kršten / Podsjećanje na »prekrštavanje« pravoslavaca za NDH i dovođenje toga u kontekst s Pupovčevom izjavom iz 1992. godine navodi na zaključak da je riječ o kontinuitetu događaja iz 1941./1942. i 1991./1992. godine. Kad se k tome prizove nekakvo plansko »prekrštavanje« onda slijede vrlo nezgodne implikacije. To sugerira zaključak o prozelitizmu Katoličke crkve u hrvatskom narodu kao kontinuitetu

IVICA MLIVONČIĆ

Televizijska emisija »Nedjeljom u dva« nedavno je ugostila Milorada Pupovca, predsjednika Srpskoga narodnog vijeća, saborskog zastupnika za srpsku manjinu i zagrebačkog sveučilišnog profesora.
U toj su se emisiji njen voditelj Aleksandar Stanković i gost Milorad Pupovac dotakli pitanja, crkvenih i teoloških, u koja očito nisu upućeni, što ostavlja vrlo loše tragove u javnosti. Spomenuli su oni problem »pokrštavanja« pokrštenih osoba i »prekrštavanja« već krštenih ljudi, što je očito znak da oni ne znaju o čemu govore pa je politička implikacija njihova razgovora o tome vrlo osjetljiva i skliska.
Taj primjer samo je najnoviji u moru sličnog neznanja hrvatskih novinara pa i sveučilišnih profesora o crkvenim i teološkim pitanjima, a o kojima žele autoritativno raspravljati i donositi dalekosežne zaključke.
A u hrvatskim medijima često se čitaju ili čuju riječi o crkvenim i teološkim stvarima koje izravno upućuju na potrebu novinara da se bolje pripreme o stvarima o kojima žele javno zboriti. Smiješno i neuko je kad netko napiše ili izgovori da je taj i taj »islamski svećenik«, »svećenik u džamiji«, kada netko titulira franjevca s »don fra…« ili kada na Dnevniku Hrvatske televizije čujete da je ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice Joaquin Navarro Valls ništa manje nego kardinal.
Imalo upućeniji u religijsku tematiku znaju da u islamu nema institucije svećenika, nego je riječ o vjerskim službenicima ili vjeroučiteljima. Islam ne poznaje sakramente, pa tako nema ni sakramenta svećeničkog reda. S islamom je nespojiva i kategorija crkve, on spada u široku kategoriju zajednice vjernika ili vjersku zajednicu.
Tituliranje katoličkih svećenika vrlo je osjetljivo. Redovnici, franjevci i dominikanci su fratres – braća i skraćenica je »fra«. Dijacezanski kler se najčešće oslovljava s »velečasni ili vl.«, a u Dalmaciji i dijelom u Hercegovini s »don«. Navarro Valls je katolički laik, otac obitelji, novinar i kao takav ravnatelj je Sala stampa della Santa Sede.
U Stankovićevoj emisiji Pupovcu je upućeno i pitanje kako danas gleda na svoju izjavu iz 1992. godine prema kojoj je tada nova hrvatska vlast svojom politikom prisilila jedanaest tisuća djece pravoslavne vjere da budu iznova »pokršteni«.
U svom odgovoru na to pitanje Pupovac je i danas rezolutno ostao pri svojoj tadašnjoj izjavi i kazao da su činjenice o promjeni vjerskog i nacionalnog identiteta Srba bile šokantnije od broja koji je sam iznio.
On je dodao da bi trebalo vidjeti kako izgledaju zahtjevi za izmjenu imena ili vjere iz 1992. godine u primjerima iz Osijeka i zagrebačke Trešnjevke.
Nikada Pupovac nije javno iznio ni jedan primjer prelaska hrvatskih pravoslavnih Srba u Katoličku crkvu pa bi doista i danas bilo nužno sve to istražiti i vidjeti što je što. Riječ je o vrlo ozbiljnoj stvari, koja nije samo politička nego i općeljudska, moralna, svjetonazorska i bitno je određena ljudskim pravima i slobodom vjeroispovijedi. Osim toga Pupovac je i danas kao i prije dvanaest godina pristao uz termin »pokrštavanje« i »prekrštavanje« hrvatskih pravoslavnih Srba, što znači da je i dalje ostao u zabludi, jer ne zna da čovjek jednom kršten ne može se više nikada ponovno krstiti, pokrstiti ili prekrstiti.
Jednom u životu čovjek može primiti sakrament svetoga krštenja i on na njemu ostavlja neizbrisiv trag. Pravoslavac ili katolik jednom kršten zauvijek je kršten. Zato je teološki neutemeljeno govoriti o prekrštavanju ili pokrštavanju već krštenih ljudi. Može samo biti riječ o prijelazu iz jedne u drugu kršćansku crkvu. To bi novinar koji o tome govori pa i njegov sugovornik, osobito ako je sveučilišni profesor, morao znati.
Stanković je pak Pupovca više preslušavao ili ispitivao nego s njim razgovarao. U temi kako je biti danas Srbinom u Hrvatskoj i odnosu HDZ-a prema Srbima Stanković je neuljudno upitao Pupovca je li on Sanaderov Srbin.
Pitanje je problematično, pa i uvredljivo i za samog Pupovca, kao i za dr. Ivu Sanadera i današnji HDZ. Osobito kada se to dovede u kontekst sa srpskim političarom Svetozarom Pribićevićem od prije osamdesetak godina.
Na pitanje o Pupovčevoj tvrdnji o jedanaest tisuća »pokrštene« pravoslavne djece Stanković je u tom razgovoru podsjetio i na vrijeme Drugoga svjetskog rata kazavši da se 1941. i 1942. godine za NDH planski »prekrštavalo« hrvatske pravoslavne Srbe.
On i Pupovac pod pojmovima »pokrštavanje« i »prekrštavanje« zacijelo misle na pokatoličavanje pravoslavaca za NDH ili, točnije na prelaženje pravoslavaca iz Srpske pravoslavne crkve u Katoličku crkvu, čega je doista i bilo, ali planski se sa strane crkve nije »prekrštavalo«.
I dok je Stanković o tome govorio samo uopćeno trebalo bi, radi osjetljivosti teme i njena odjeka u javnosti, razlikovati dvije stvari. Prva je ono što je htio ustaški režim, a druga kakva je u tome bila uloga Katoličke crkve.
Svaki govor o »pokrštavanju« ili »prekrštavanju« hrvatskih pravoslavnih Srba prejudicira da je to djelo Katoličke crkve.
Srpska i komunistička propaganda, osobito Viktor Novak i Vladimir Dedijer, to su tako i predstavljali u javnosti i Katoličku crkvu optuživali za prozelitizam i nasilje nad slobodom vjere pravoslavaca.
Točno je da je dosta pravoslavaca tražilo da prijeđu u Katoličku crkvu kako bi spasili goli život pred ustaškim režimom. Hrvatski katolički episkopat je 20. studenoga 1941. godine poglavniku dr. Anti Paveliću predstavio svoj zajednički stav o prijelazu pravoslavaca na katoličku vjeru u kojoj odlučno stoji na tome da je to crkveno, a ne političko pitanje i da prema tome spada u mjerodavnost crkve, a ne države i politike.
U propisima o prelaženju na katolicizam poštuje se sloboda izbora, štite osobne slobode i vlasništvo pravoslavaca, traže se najstrože kazne za rušitelje pravoslavnih crkava, samostana, kapela i otuđivanje njihova vlasništva.
Ustaške vlasti nisu pak poštivale kompetencije Crkve, a čak su ubijali i one Srbe koji su bili prešli na katolicizam. Podsjećanje na »prekrštavanje« pravoslavaca za NDH i dovođenje toga u kontekst s Pupovčevom izjavom iz 1992. godine navodi na zaključak da je riječ o kontinuitetu događaja iz 1941./1942. i 1991./1992. godine. Kad se k tome prizove nekakvo plansko »prekrštavanje« onda slijede vrlo nezgodne implikacije. To sugerira zaključak o prozelitizmu Katoličke crkve u hrvatskom narodu kao kontinuitetu. A to je i na tragu onih političkih opcija koje Hrvatsku predstavljaju kao katoličku državu s isključivim odnosom prema svima onima koji nisu katolici i kojima onda nema mjesta u takvoj i toj državi.
Optužbe na račun navodnog katoličkog prozelitizma Crkve u Hrvata dolazile su u posljednje vrijeme s raznih strana. Spektakularna je senzacija bila kada je srbijanska propaganda objavila da se na Kosovu 1989. godine pokrstilo čak trideset tisuća muslimana.
Vođen tom informacijom krenuo sam na lice mjesta, u Đakovicu. U Sarajevu me ljubazno primio reis Jakub ef. Selimoski i odlučno nijekao tu senzacionalističku vijest. To isto potvrđuje njegov tajnik, dr. Haris Silajdžić. U Prištini u sjedištu Mešihata Islamske zajednice također ništa nisu znali o tome.
U Đakovici bosanski franjevci imaju svoj samostan i tu se od davnina slavi vrlo svečano i uz mnoštvo svečevih štovatelja blagdan sv. Ante Padovanskog. Prije Miloševićeva već famoznog govora na Gazimestanu, u Parizu gvardijan samostana u Đakovici izjavljuje da je na blagdan Sv. Ante 1989. godine bilo više od trideset tisuća njegovih štovatelja, a da je među njima bilo najviše muslimana. I tu činjenicu srpska propaganda je iskoristila za podmetanje prozelitizma Katoličkoj crkvi na Kosovu.
Za ratnog sukoba između HVO-a i Armije BiH u Mostaru se proširila vijest da je na katoličku vjeru prešlo više od trideset tisuća tamošnjih muslimana. Kao o gotovoj činjenici pokrštavanja muslimana u Hercegovini izjasnio se i mostarski muftija Seid ef. Smajkić.
Na udaru prije svih bio je hercegovački franjevac fra Ljudevit Lasta.
Tragom te vijesti prelistao sam matice krštenih u to vrijeme u Mostaru, Čapljini i Ljubuškom i nisam našao nijednoga pokrštenog muslimana. Javio mi se samo telefonom jedan musliman kolega novinar, čija je supruga bila katolkinja i on je rekao da se pokrstio i tako vratio vjeri svojih otaca.
Tako se i ta optužba o katoličkom prozelitizmu pokazala lažnom.
Autor je novinar i publicist iz Splita.

http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=8324:vatikan-svjestan-najnovijih-istraivanja-na-podruju-vanzemaljaca&catid=44:znanost&Itemid=153

KTA BIH .net

Sarajevo, 25. siječanj 2009.

Homilija kardinala Vinka Puljića u pravoslavnoj Sabornoj crkvi u Sarajevu

Vjerom i krštenjem pridružujemo se Kristu i jedni drugima

U okviru molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u pravoslavnoj Sabornoj crkvi u Sarajevu, 25. siječnja održana je molitva s prigodnim čitanjem koje su predvodili pravoslavni svećenici, a propovijedao je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. Prigodnu homiliju izrekao je kardinal Vinko Puljić, a prenosimo je u cijelosti:

Preosvećeni gospodine mitropolite Nikolaje,

Vaša ekscelencijo apostolski nuncije u BiH,

Subrate u služenju Vrhbosanskoj crkvi, biskupe Pero,

Dragi svećenici, monasi i monahinje Pravoslavne i Katoličke crkve,

Sestre i braćo!

Prošle nedjelje, u okviru ekumenskog bogoslužja Riječi u katoličkoj katedrali otvorili smo Tjedan molitava za jedinstvo kršćana 2009. a danas ga zaključujemo ovom jektenijom u Pravoslavnoj katedrali Sarajeva. Zahvaljujem mitropolitu Nikolaju što je održao tematsku propovijed o Svetom Pavlu kao uzoru vjernika i propovjednika evanđelja u našoj katedrali i radujem se što večeras mogu ovdje zajedno s vama razmatrati dijelove pročitanih odlomaka iz Svetoga pisma. Organizatori ove ekumenske molitve preuzeli su za čitanja odlomke koji su bili pročitani i u našoj katedrali. Za prvo čitanje imali smo Ezekielovu simbolsku akciju s dva drveta kao slici jednog naroda Božjega  kojom prorok u vremenu babilonskog sužanjstva moli da ta dva drveta opet postanu jedno u Božjoj ruci (Ez 37,15-24) Za drugo čitanje imali smo odlomak iz Poslanice Efežanima gdje Pavao zatvorenik poziva na jedinstvo svih krštenika u Kristu (Ef 1,4-6) a za evanđelje dio Isusove molitve za jedinstvo njegovih učenika kako ju je zabilježio evanđelist Ivan (Iv 17,1a.8-11). Želim svoje razmišljanje temeljiti na odlomku iz Poslanice Efežanima.

I.

Pavao u ovom kratkom odlomku sebe predstavlja kao zatvorenika u Gospodinu. Stručnjaci za Pavlove poslanice kažu da je to moglo biti zatočeništvo u Rimu, kamo je pod vojnom pratnjom bio doveden iz Cezareje u Palestini, zato što se prizvao na carsko sudište u glavnom gradu carstva. Prije toga on je kroz više od 20 godina propovijedao evanđelje o Kristu raspetom i uskrslom, sveopćem Spasitelju Židova i drugih naroda.  Zbog svoga propovijedanja Pavao je bio optužen od židovskih vjerskih vlasti pred predstavnicima rimske vlasti u Isusovoj domovini da ruši svetinje židovstva koje je odobrena religija u Rimskom carstvu. Dok čeka suđenje, on piše vjernicima i poziva ih na stupnjevito usvajanje vrlina nužnih za život u svakoj ljudskoj zajednici, pa i kršćanskoj: poniznost, blagost, strpljivost, međusobna ljubav, jedinstvo i mir. Potrebu ovih vrlina, koje se moraju prakticirati a ne teoretski naučiti, Apostol motivira kratkim podsjećanjem na kršćanski poziv: „Živite dostojno poziva kojim ste pozvani!“ Kao što se on osjećao pozvanim na vjeru u Krista Spasitelja i Sina Božjega, tako odgaja svoje povijesne vjernike i nas danas da je osobna i zajednička vjera odgovor na Božji poziv. Bog nas ljude poziva preko naših roditelja u život, ali nas poziva preko vjere roditelja ili kao odrasle također na vjeru. Vjera je Božji dar koji prihvaćamo i produbljujemo odgojem u kući i pohađanjem vjeronauka u školi i pri župi. U Pavlovo doba, ljudi su se samo kao odrasli odlučivali na vjeru i za njih je vjera zaista bila Božji poziv, slobodno odabran i prihvaćen.

Iz ove vjere kao odgovora na Božji poziv trebale bi rasti vrline potrebne za življenje u ljudskoj i vjerničkoj zajednici. Poniznost, blagost i strpljivost odnose se na uži krug obitelji gdje svaki od nas uči rasti tjelesno i duhovno, služeći se odgovorno vlastitim sposobnostima i slobodom, jer je obitelj škola prave slobode. Druge tri vrline odnose se na življenje u širem krugu: podnositi jedni druge u ljubavi, čuvati jedinstvo Duha i svezu mira. Podnositi druge u ljubavi znači poštivati međusobne razlike temperamenta, mišljenja i kultura, svjesni da nas je Bog stvorio različite kao pojedince i narode koji prigodom pridruženja Kristu i Crkvi ne gube svoj osobni i nacionalni identitet. Čuvati jedinstvo Duha znači osluškivati poticaje Duha Svetoga koji nas je obdario različitim karizmama, ali i zadužio da te karizme ugrađujemo na duhovno i materijalno dobro bližnjih. Čuvati svezu mira znači ostati otvoreni jedni za druge i kad imamo problema u svojim međuljudskim i međunacionalnim odnosima, izbjegavajući nasilno rješavanje malih i velikih pitanja koja donosi život. Mirom svi dobivamo, ratom i nasiljem svi gubimo.

II.

Pavao u nastavku obrazlaže dogmatski temelj jedinstva: „Jedno tijelo i jedan Duh!“ U ostalim dijelovima ove poslanice on uči da je sva Crkva kao jedno tijelo kojemu je Krist glava. To duhovno tijelo ovisi od Krista-glave, od njega urasta u svijet i prema njemu usmjerava ljude: „Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina onoga koji sve u svima ispunja“ (Ef 1,22). Ispunjena Kristom, Crkva je u svijetu znak i sredstvo spasenja. Prema ovoj poslanici Crkva je i Božja građevina: „Sugrađani ste svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu“. Crkva je u temelju jedna, jer „u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni“ (1 Kor 12,13). Duh uskrslog Krista pridružuje nas Gospodinu Isusu i mističnom tijelu njegovu koje je Crkva.

Zato Pavao zanosno nastavlja: „Jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst!“ Jedan Gospodin je Krist Isus kojemu se vjerom podlažemo. Jedna vjera je osobni pristanak uz Isusa kao Spasitelja i Sina Božjega ali i pristanak uz osnovne istine o Bogu i nama ljudima koje nam je on objavio. Jedan krst je sakrament ili sveta tajna koju možemo valjano primiti samo jednom u životu. Zato jednom kršteni, ulazimo u saveznički odnos s Ocem, Sinom i Duhom Svetim i ostajemo zauvijek kršteni. Tko je kršten vodom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, valjano je kršten i mi jedni drugima priznajemo valjanost krštenja, iako još nismo u punom kanonskom zajedništvu.  „Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ On stoluje nad svima ljudima, on djeluje u svima koji se otvaraju njegovoj milosti, on prebiva u svima. Evo, to je dogmatski temelj jedinstva nas kršćana koji već postoji, ali i koji nas potiče da radimo na punom vidljivom jedinstvu.

III.

U tjednu kada mi katolici završavamo božićne blagdane a pravoslavci koji se drže Julijanskog kalendara počinju, mitropolit Nikolaj i ja uputili smo 5. siječnja ove godine pastirsku poslanicu u kojoj smo pozvali svoje vjernike na molitvu. Pozvali smo na molitvu da se napast sučeljavanja na našim prostorima preokrene u spremnost na susretanje i međusobno prihvaćanje. Dijelove te naše poslanice prenijela je na njemačkom 15. siječnja Srpska pravoslavna agencija za Srednju Europu a od nje preuzeli svjetski mediji. Tako je naše skromno zalaganje u Sarajevu i Bosni i Hercegovini odjeknulo među kršćanima Europe i svijeta. Kršćani i drugi ljudi Europe prihvaćaju nas kad se zajednički trudimo oko mira i općeg dobra, ali mi pravoslavni i katolički vjernici ove zemlje želimo to činiti snagom vjere i krštenja kojim smo pridruženi Kristu Gospodinu i jedni drugima. Ovo ne znači udruživanje dvojice protiv trećega nego slobodno prakticiranje našeg kršćanskog identiteta u ovoj zemlji različitih.  Neka nas Otac nebeski vodi, Duh Sveti prosvjetljuje i Krist Gospodi jača u toj plemenitoj zadaći. Amen.  (kta)

http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=19185

Index.hr

Kaptol odgovara Indexu: Krštenje je nemoguće poništiti čak i ako vas netko krsti silom

15.04.2009.

U KATOLIČKOJ crkvi sakrament krštenja nosi trajni biljeg i ne može se brisati ili poništiti. Jedini izuzetak od toga je da se krštenje proglasi nevaljanim, ako nije izvršeno onako kako Crkva to čini”, rekao je za Index glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić te je dodao da stvari s krštenjem nisu jednake kao sa ženidbom koja se pod nekim uvjetima može proglasiti ništavnom.

Za razliku od Katoličke crkve u Hrvatskoj koja je jasna da se krštenje ne može poništiti, Englez John Hunt uspio je od engleske Anglikanske crkve “izvući” da na njegov dokument o krštenju “nalijepe” papirić u kojemu stoji da se on “odkrstio”, to jest da je poništio krštenje.

“Krštenje se može proglasiti nevaljanim i ako prisilno dovedete čovjeka na krštenje”

Hunta su krstili kada je imao pet mjeseci, a već je sa 11 godina “izgubio” vjeru u Boga. Tvrdio je da nije mogao pristati na krštenje, jer je imao pet mjeseci. I hrvatska praksa je da se djeca krste kao bebe te niti kod nas oni ne mogu pristati na krštenje. Time se i broj katolika u Hrvatskoj povećava, dok onih koji su zaista i pravi vjernici ima mnogo manje od službenih brojeva Crkve.

“Krštenje se može poništiti ako nije pravilno izgovorena molitva te ako nije učinjeno s vodom koja je najvažnija kod tog sakramenta. Krštenje se može proglasiti nevaljanim i ako prisilno dovedete čovjeka da se krsti”, rekao je Ancić te dodao kako dovođenje novorođenčeta koje ne može reći da ne želi primiti sakrament ne spada u ovu kategoriju.

Taksa koju “ubire” Crkva za sakramente nije naplaćivanje, jer se oni nikako ne mogu kupiti

Crkva tvrdi i kako se niti jedan sakrament ne može kupiti niti naplatiti. “Krštenje niti bilo koji drugi sakrament se ne naplaćuje. Takse koje postoje ne vode se kao naplaćivanje sakramenata, a  visinu tih taksa određuju biskupije. Sakrament kao sakrament  ničim se ne može platiti niti kupiti”, kazao je Ancić tvrdeći kako onaj iznos koji svećeniku daju roditelji nakon krštenja nije plaćanje.

Katolička crkva tako vrlo čvrsto štiti tradicionalan način da roditelji krste svoju djecu koja poslije toga ne mogu osporiti dobivanje tog sakramenta, jer im se ne priznaje to što nisu bili svjesni da ga dobivaju. I državni proračun gubi ovim “napuhavanjem” broja vjernika koji ne mogu osporiti svoj ulazak u Crkvu, jer država iznos koji daje vjerskim zajednicama određuje i po broju “sljedbe”.

I.Kristović

http://www.index.hr/vijesti/clanak/kaptol-odgovara-indexu-krstenje-je-nemoguce-ponistiti-cak-i-ako-vas-netko-krsti-silom/429711.aspx

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s