Tko sjedi na Petrovoj stolici (3)

Jesu li Isus i prakršćani bili vegetarijanci?

Jedna slušateljica iz Njemačke postavila je sljedeće pitanje:

«Ja sam vegetarijanka. Ali kada o tome razgovaram sa svojim prijateljima, oni uvijek kažu da u Bibliji ne piše ništa o tome da Isus nije jeo meso. Kako to? U vašoj emisiji je bilo rečeno također da Bog uopće nije htio žrtve koje su opisane u Starom zavjetu, i također da Isus nije htio da ljudi ubijaju životinje. Možete li mi reći nešto više o tome? Postoje li spisi o tome?»

Odgovor: Polazi se od toga da su Jeronimu vjerojatno stajali na raspolaganju svi tada još postojeći spisi o Isusovom učenju. On je po nalogu pape Damaza sastavio Vulgatu, dakle prvu Bibliju. U svakom slučaju je Jeronim jako dobro znao da Isus nije jeo meso i da je poučavao da se životinje vole, a ne da se ubijaju. jer u jednome pismu Juvenianu Jeronim je o toj temi dao jednu značajnu izjavu. On je napisao: «Uživanje životinjskog mesa je bilo nepoznato sve do potopa. Ali nakon potopa su nam usta napunili vlaknima i smrdljivim sokovima životinjskog mesa … Isus Krist, koji se pojavio kad je bilo ispunjeno vrijeme, ponovo je spojio kraj s početkom, tako da nam sada više nije dozvoljeno jesti životinjsko meso.» (Adversus Jovinianum)
Iz ovog teksta proizlazi da je Isus očigledno zapovjedio da se ne jede meso, što potvrđuju i neka stara evanđelja izvan Biblije. Unatoč tome Jeronim je kod sastavljanja Vulgate – današnje Biblije – taj važan aspekt Isusovog učenja zatajio, odnosno preuzeo krivotvorene predloške.
To krivotvorenje Isusovog učenja svakog dana moraju platiti životom milijuni životinja. Nebrojene milijarde životinja su otada bile prepuštene boleštinama i ubijanju u mračnim štalama. Naročito su kršćanski narodi mutirali u mesoždere. Posljedice tog zatajivanja za prirodu, životinje, a i za ljude su nezamislive.
Da su Isus i apostoli bili vegetarijanci potvrđuje se u mnogim apokrifnim spisima. Literaturu o tome možete dobiti u nakladi DAS WORT, odnosno brošuru «Biblija je krivotvorena. Jeronim, crkveni krivotvoritelj Biblije».

Zašto je Jeronim u tekstu Biblije ostavio izjave koje raskrinkavaju Petrovu stolicu kao protukršćansku?

«U prvoj emisiji ste citirali i jedan odlomak iz Ivanovog Otkrivenja kojim se ljudi očito ispravno pozivaju istupiti iz crkve. Kada je to tako, zašto je to mjesto bilo ostavljeno u Bibliji u kojoj su crkve toliko mnogo manipulirale koječime?
I kako se zapravo može istupiti iz crkve? Kako to ide?

Odgovor: Odlomak koji se ovdje spominje nalazi se u Ivanovom Otkrivenju, 18,4, i glasi: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka).»
Moglo bi se dakle reći: poziv da se napusti «bludnica Babilon». U tom Otkrivenju, koje je poznato i kao «Apokalipsa», spomenuta «bludnica Babilon» je kroz mnoga stoljeća bila interpretirana kao crkva koja se čak postavila na mjesto ranog kršćanstva. Sada se stvarno postavlja pitanje: Kako se moglo dogoditi da je ovo značajno mjesto ostalo u Bibliji?
Ovdje opet moramo spomenuti jeronima. Upravo smo čuli: On je zatajio neke izjave u tekstovima evanđelja – s druge pak strane ostavio je u njima ponešto što je Petrovoj stolici mrsko. Jeronim je bio teško prozriva osoba, kao što su mnogi teolozi. On je tada, u 4. stoljeću, dobio nalog od pape Damaza da od mnogih postojećih tekstova sastavi jedan jedinstveni tekst, i jeronim je već tada shvatio koliko je ta zadaća teška, jer je papi napisao pismo: «Zar se neće naći ijedan … koji me, odmah čim uzme ovu knjigu u ruke, neće grditi iz sveg glasa kao krivotvoritelja i religijskog zločinca, jer sam imao smjelosti da u starim knjigama nešto dodajem, mijenjam ili popravljam?» (J.P. Migne, Patrologiae cursus completus, series Graeca – MPG 29, st. 525 id.)
jeronimu je dakle bilo sasvim jasno da odluke ima donijeti potpuno samovoljno odnosno samovlasno. K tome se mora znati da je Jeronim htio još praviti karijeru u crkvi; htio je postati papa. Zbog toga je on preuzeo taj nalog, premda je u dubini svoje duše znao da u Bibliji već nešto nije u redu. U svome ranom dobu bio je pristaša Origena koji je htio ponovo oživiti prakršćanstvo, koji je također već bio prozreo krivotvorenje Biblije. Origen je živio u 3. stoljeću, dakle prije Jeronima, koji je živio u 4. stoljeću. Jeronim je bio svjestan da mu kao Origenovom pristaši prijeti opasnost da bude proglašen heretikom i izopćen. Zbog toga je krenuo srednjim putom: Neke stvari je ispustio, kao npr. izjave Isusa, Krista, o životinjama. S druge strane pak, unatoč tome, on je ostavio stvari koje su jako važne i koje su ljude kasnijih vremena dovele do toga da čitajući ustvrde: Ovdje nešto nije u redu; ovdje život i nauk crkve nije u skladu s onim što je zapisano u Bibliji – na primjer, da svećenici uopće postoje. Isus je rekao: «Ne dopustite da vas nazivaju rabbi.» (Mt 23,8) Ili da crkva opravdava ratove, jer je Isus učio: «Jer svi koji se mača hvataju, od mača ginu» (Mt 26,52) Ove izjave, a i spomenuti odlomak iz Ivanovog Otkrivenja su dakle ostali u Bibliji.

Ovdje se priključuje pitanje:

Da li je Jeronima crkva proglasila svecem zato što je krivotvorio Bibliju? Zato što se pokorio crkvi?

Odgovor: To se svakako može pretpostaviti. On je ispunio vrlo važnu zadaću za crkvu, jer je tada postojalo vrlo mnogo tekstova. Postojali su takozvani apokrifni spisi koji sadrže mnogo toga npr. o ljubavi prema životinjama Isusa iz nazareta. Tada još nitko nije govorio: «Jedan tekst je važniji od drugoga.» Svatko je tražio one tekstove koje je smatrao istinitima, koje je sam mogao ispitati srcem. Jeronim je tada to ograničio, i stvorio crkveno važeći kanon.

Iako je netko bio veliki grješnik, biva proglašen svecemako je Petrovoj stolici priskrbio odgovarajuću korist

Iz svega ovog bi se moglo zaključiti: Tko je bio ili jest proglašen svecem od katoličke crkve, mora biti podložan katoličkoj crkvi. Je li on grješnik ili nije, pritom nije od nikakve važnosti?

Odgovor: To je točno. Jer jeronim je ispunio zadaću koju mu je crkva postavila. To je dovelo do njegovog proglašenja svetim.
Svi se «sveci» mogu svrstati u ovu rubriku: jesi li grješnik ili nisi, nije važno. Važno je da služiš crkvi.
Kao sveca se poštuje i cara Konstantina, o kome ćemo još raspravljati u jednoj od sljedećih emisija. Konstantin je bio brutalan i nasilan čovjek koji je dao ubiti svoje vlastite rođake, svoju ženu i svog sina. I svoje neposredne saveznike je dao okrutno ubiti. Crkva časti Konstantina zato jer joj je pribavio mnoge povlastice, mnoge privilegije. Tako je i s mnogim drugim svecima.

Istup iz crkve – kako?

Jedan aspekt prvog pitanja bio je još otvoren, naime: kako se može zapravo istupiti iz crkve? Kako to ide?

Odgovor: To je vjerojatno različito u raznim državama na Zemlji. U nastavku, kao primjer, kako se to odvija u Njemačkoj:
Jednostavno se s osobnom iskaznicom ode u nadležni matični ured ili u općinski sud , tamo plati istupnu pristojbu i time je istup važeći. U biti , vrlo je jednostavno. Pritom je svakako važno što se ne istupa kod crkve, već se istup mora izvršiti kod države. To pokazuje ortaštvo crkve i država.
Međutim neznatna istupna pristojba koja se treba platiti ne može se usporediti s onim što se zaštedi. Netko je jednom izračunao da jedan normalan porezni platiša u svom životu plati toliko crkvenog poreza da bi si od toga lako mogao priuštiti dobro zbrinjavanje u starosti ili čak manji vlastiti dom, ako to ukamaćuje.
To bi dakle bio put kako se u Njemačkoj čovjek može osloboditi te organizacije. U drugim zemljama postoje druge mogućnosti. Ako imate pitanja u vezi s time, slobodno nam pišite, rado ćemo Vam pokazati put.

Važna napomena: Ako više ne plaća crkveni porez, čovjek se ne odriče učenja Isusa, Krista, već kulta idola, odnosno poganstva koje crkva svakako utjelovljuje, iako si navlači krinku «Krist».

Povlastice svećenika –koje vlastodršci okrutno provode.

Ovdje se uklapa još jedno pitanje koje smo dobili:

«Spomenuli ste da su u Stari zavjet moguće ubačeni i elementi iz babilonskog poganstva. Postoje li za to uporišta i u Bibliji, ili na čemu to zasnivate?»

Odgovor: Izraelci su doista tijekom više generacija bili u zarobljeništvu u Babilonu. U tom vremenu je Kir, perzijski kralj, osvojio Babilon. U Bibliji je sadržana povijest povratka Izraelaca u Palestinu.* (*usp.: Robert Sträuli, «Tekstualna povijest Biblije» u: Museion 2000, 5/97) U Knjizi Ezrinoj u 6. poglavlju opisano je kao osvrt unatrag kako je počeo povratak Izraelaca: «Prve godine kraljevanja Kira proglasio je kralj Kir: Dom Božji u jeruzalemu. Dom neka se sagradi kao mjesto na kojem će se prinositi žrtve i gdje će se donositi prinosi za paljenje.» (Ez 6, 3)
Povratak je bio povezan s nalogom da se ponovo izgradi hram u Jeruzalemu. U istom dahu se već navode životinjske žrtve koje su opisane u Starom zavjetu. u starom zavjetu također postoje druga mjesta gdje se veliki proroci Starog zavjeta jasno izjašnjavaju protiv tih životinjskih žrtava. Tko čita između redaka i otvorenim očima, dosjetit će se nečega. Kako su na to reagirali Izraelci? To ćemo naći npr. u pogl. 3 gdje stoji: «Zaista, mnogi svećenici, mnogi leviti, i glavari obiteljski i starješine, koji su svojim očima vidjeli temelje prijašnjeg hrama, (sada kad su vidjeli da je dom Jahvin postavljen na svoje temelje) plakahu iza glasa, a mnogi opet snažno klicahu od radosti.» (Ez 3, 12)
Ovdje ipak postoji jedna proturječnost: Jedni su klicali od radosti, a drugi plakali. Jesu li plakali od radost? Ili su možda plakali jer su osjećali da se tu nešto dešava ili se nešto u ponašanju svećeničke kaste pojačava, što s Božjom voljom nema nikakve veze? – Što se događalo s onima koji su se suprotstavljali? I to je zanimljivo. Odmah je prva naredba kralja Kira glasila: «Tko god prekrši ovu naredbu» – Pažnja, sada postaje jezivo – «neka mu se izvadi greda iz kuće, pa neka na njoj bude pogubljen (nabijen), a kuća da mu zato postane bunište.» (ez 6, 11)
Ovdje se međutim postavlja pitanje: Ako je stvarno Božja volja bila da se Izraelci vrate i da ponovo izgrade hram na način kako je Kir predvidio – zašto bi se uopće netko suprotstavljao? I zašto se moralo prijetiti tako okrutnim kaznama? Nije li moguće da su se ovom Kirovom naredbom trebali na tako okrutan način, već prije svog povratka, iskorijeniti oni koji su još znali da je Božja volja bila npr. da se ne prinose životinjske žrtve?
Ako dalje čitamo, naići ćemo na svećenika Ezru kome je bilo naloženo da položi temelje i da preradi Pismo. U Ezra 7,6 piše: «Taj Ezra vrati se iz Babilona. Bio je književnik vješt Mojsijevu zakonu, koji je dao Jahve, Bog Izraelov. Kako je ruka Jahve, Boga njegova, bila nad njim, kralj mu je dao sve što je tražio.»
Pitanje je samo: Je li to točno tako? Ili mu je kralj sve dao jer je Ezra ispunjavao kraljevu volju?
Dalje čitamo da je riječ o novcu što ga je Ezra trebao skupljati: «…I pobrini se da tim novcem kupiš junaca, ovnova i jaganjaca, a tako i darova i naljeva koji uz to idu: to prinesi na žrtvenik Doma Boga vašega u jeruzalemu.» I neposredno iza toga piše: «I još vam javljamo da se ne smije udariti danak , ni porez, ni carina ni na jednoga od svećenika, levita, pjevača, vratara i drugih službenika toga Doma Božjega.» (Ez 7, 24) Odmah dakle stupa na snagu oslobođenje od poreza, svećeničke povlastice koje su dakako svećenici sami prokrijumčarili u Stari zavjet.

Preformuliranje 5. Božje zapovijedi u«Ne ubij okrutno»ostavlja prostor za opravdanje ubijanja

Sada bi se moralo pitati: Ako je sve to Bog zapovjedio – kakve veze onda to ima s Deset zapovijedi, na primjer «Ne ubij»? Ovdje Bog navodno daje nalog za ubijanje, a u Svojim zapovijedima kaže: «Ne ubij». Je li Bog, Bog koji proturječi sebi, ili je Bog onaj Apsolutni? Ili su Božje zapovijedi pogrešne ili te naredbe.

Crkva je uvijek uzimala sebi pravo da «točno» tumači Božje zapovijedi, a u ovom slučaju crkveno tumačenje glasi: Zapovijed «Ne ubij» važi samo za privatne osobe, ali ne i za nositelje vlasti. Ovi zadnji smiju npr. izricati smrtnu kaznu, također smiju objaviti rat. Crkvene vlasti zapovijed tumače onako kako im odgovara.

Pokušaj da se prikrije ta proturječnost, predstavlja najnovije krivotvorenje Biblije: 5. zapovijed «Ne ubij» (njemački: «Du sollst nicht töten, prim. prev.) bila je promijenjena u «Ne ubij okrutno». (njemački: «Du sollst nicht morden, prim. prev.) Ako se to prvo promotri s pravne strane, tada je stvar ovakva: Za okrutno ubojstvo ne postoji opravdanje, zato jer je to naročito opak način ubijanja. Za «ubijanje» i državno pravo je pronašlo mnoga opravdanja, među ostalim, koja se tiču vlasti. zato je vjerojatno riječ «ubiti» izuzeta iz Božje zapovijedi, kako bi se po potrebi moglo pronaći opravdanje.

Misna žrtva –ekstremna poganska misao krvne žrtvekoja se primjenjuje s mističnim uveličavanjem

Pitanje o poganskim umecima što ih sadrži Biblija, a koje je kasnije preuzelo crkveno kršćanstvo:

«U drugoj emisiji ste objasnili pogansko vjerovanje u žrtve. Nije li crkveno misno slavlje također misna žrtva u koju su prokrijumčarene poganske predodžbe?»

Odgovor: Ovdje se čak radi o središnjem i najgorem krivotvorenju učenja Isusa iz Nazareta. U takozvanoj «misnoj žrtvi» crkva vidi simbolično – kako ona kaže beskrvno – vlastito ponavljanje Isusove krvne žrtve na križu. U svakoj se misi ta krvna žrtva tematizira i simbolizira. Radi se o žrtvenoj misli prastarog poganskog porijekla: Prvobitno su to bile ljudske žrtve, zatim su postale životinjske žrtve, a onda je nastala opet ljudska žrtva, žrtva Sina Božjeg. On je navodno došao na Zemlju umrijeti kao «žrtveno janje» kako bi čovječanstvo «pomirio s Bogom». Tako je to razglasio Pavao, tako je to crkva tijekom stoljeća preuzimala, i stoga tako to još i danas vjeruje svaki normalni katolik. Ako čovjek pita «Zašto je Isus došao na Zemlju?», većina će odgovoriti: «Da bi umro za nas, jer samo tako nas je mogao otkupiti.»
Isus iz Nazareta međutim uopće nije došao na Zemlju da umre, kako znamo, već da osnuje Kraljevstvo mira, Kraljevstvo Božje na Zemlji; On je došao da donese ljudima radosnu vijest, učenje koje ljude vodi u život u Duhu Božjem, u mir, u veliko jedinstvo života, a prije svega, k Bogu u vlastitoj nutrini. Ovo znamo iz božanske objave preko Gabriele za današnje vrijeme. To znamo dijelom i iz ponekih pasaža evanđelja, ali prije svega iz apokrifnih spisa.
Moglo bi se reći da je ta misao krvne žrtve, ta «krvava mistika» preko Pavla došla u takozvano kršćanstvo. Tko vjeruje u tu žrtvenu misao, taj ne zastupa Isusovo učenje; on ne zastupa niti kršćansko učenje, već pavlinsko učenje. Pritom se radi o najgorem krivotvorenju Isusovog učenja uopće. Jer se tu radi o tome kao da postoji neki gnjevni bog, koji je tako brutalan i okrutan da zahtijeva Svoga vlastitog Sina kao žrtvu okajnicu i zbog toga ga šalje na Zemlju. Lošije i brutalnije od toga zapravo više ne bi moglo.

«Krvne žrtve» i u ratu? Vojnici se trebaju dati, žrtvovati za domovinu.«Topovi rata» kao«glasnogovornici vapijuće milosti» Božje?

Što se tiče «misli krvne žrtve»: u Zapovijedima stoji: «Ne ubij». Ta je zapovijed već prije dosta godina promijenjena u «Ne ubij okrutno». Pođimo od činjenice da su katolička, a i evangelička crkva, za ratove, makar i za takozvane obrambene ratove. Može li se onda strijeljanje ljudi, ubijanje drugih oružjem, smatrati ljudskom žrtvom, koje se vrši kako bi se država izbavila, oslobodila? To bi odgovaralo tvrdnji: Smiješ ubijati, ali ne okrutno ubijati. Dakle sažeto pitanje: Radi li se u ratu također o mislima krvne žrtve?

Postoje sigurno mnogi vojni duhovnici koji su tu misao razjasnili vojnicima u prvome, a i u drugome svjetskom ratu: Oni se trebaju dati, oni se trebaju žrtvovati za domovinu. – Kardinal Faulhaber, koji je kasnije pretjerano hvaljen kao navodni borac pokreta otpora protiv Trećeg Rajha, kao vojni duhovnik u prvome svjetskom ratu je rekao: «Topovi rata» su «glasnogovornici vapijuće milosti» Božje.( Karlheinz Deschner, «Stoljeće povijesti spasenja», Svezak I, str. 253) U tome se skriva misao da je rat pročišćenje, da će se moralne opačine naroda u ratu pročistiti, dakle vojnik bi se trebao dati i žrtvovati za viši cilj. Jezivo u tome je naravno da se na obje stane fronte nalaze takvi vojni duhovnici koji to isto kažu vojnicima koji se nakon toga međusobno ubijaju.
Prema tome je dakle misao krvne žrtve još aktualna – ali uza sve to i potpuno poganska. Jer što je rekao Isus kad je Petar izvukao mač? Rekao je: «Jer svi koji se mača hvataju od mača ginu».(Mt 26, 52) Ovim Isusovim riječima nama ljudima je upućeno sasvim jasno upozorenje: Ako primijenimo nasilje, to nije u Božjem smislu, tada ćemo morati sami požeti tu sjetvu.
Znakovito je da je Isus to rekao u jednoj takozvanoj obrambenoj situaciji. Iako je Njegov život bio ugrožen, On je zapovjedio jednome od svojih apostola: «Vrati mač svoj u korice».(Mt 26, 52) Crkva bi naprotiv, drukčije reagirala i rekla: «Udri ga! Tuci! Smiješ braniti sebe i svoje prijatelje; smiješ voditi pravedan rat». Ovim odlomkom iz Biblije, ovim riječima Isusa iz Nazareta raskrinkava se čitav nauk o «pravednome ratu» kao nekršćanski.
Doduše crkva je naravno rafinirana. Ona neće jednostavno reći: «Mi smo za obrambeni rat», nego «Rat kao krajnje sredstvo – samo onda kad sve ostalo ne funkcionira.»
Međutim ovdje odmah treba dodati veliki upitnik. Doduše kaže se «kada više ne postoji drugo sredstvo, tada se smije posegnuti za oružjem», ali povijest poučava da ta «druga sredstva» nikada nisu bila iscrpljena. Licemjernost u katoličkoj crkvi ne poznaje granice.

Licemjernost katoličke crkve poprima ekstremne oblike.Pape javno objavljuju: Pohvala inkviziciji; Genocid prilikom osvajanja Južne Amerike je «sretna krivnja» i još mnogo toga

Iz onoga što smo upravo razmotrili, vidljivo je kako se prikrivaju i zamagljuju činjenice. Zbog toga nekima ponekad uopće ne pada u oči dvoličnost crkve. Ali što je drugo nego dvoličnost to što upravo doživljavamo kada se sadašnji papa izjašnjava protiv istraživanja embrija, tvrdeći da hoće «štititi život». Isti taj papa, ovisno o prilikama, pobrinut će se nešto kasnije da oni koje je zaštitio, budu ubijeni u ratu koji on zagovara – od vojnika koje je blagoslovio vojni duhovnik po papinskom nalogu.

Licemjernost katoličke crkve pokazuje se i u tome što se sadašnji papa tako svjesno hoće nadovezati na Benedikta XV., jednoga od svojih prethodnika koji se toliko mnogo zauzimao za mir u Europi. Taj papa, koji je bio na čelu svoje crkve za vrijeme prvoga svjetskog rata, stalno je javno tugovao zbog zla rata kojim je Europa bila razorena. A što je on učinio? On se pobrinuo za to da se na obje strane, u Francuskoj i u Njemačkoj, i u svim zaraćenim državama naročito pojača vojno duhovništvo. Zašto međutim nije ekskomunicirao nikoga od državnika koji su sudjelovali u ratu? Crkva je inače tako spremna izopćivati ljude koji ne slijede njen nauk.

Papa Benedikt XVI. je licemjernost i shizofreniju dotjerao do vrhunca i na drugi način. Naime on je branio inkviziciju. Nekoliko tjedana prije svog izbora za papu on je u emisiji ARD-a Kontrasti 3. 3. 2005. dao jedan pustolovni intervju. Pritom je on tobože objasnio: «Mi smo u kontinuitetu s inkvizicijom”. Čovjek jedva može povjerovati da je on to tako spokojno izgovorio. Ali stvar postaje još više nevjerojatna, jer je druga rečenica naime imala po smislu sljedeći sadržaj: «Ne može se dakako poreći da je inkvizicija donijela izvjestan napredak, koji se sastoji u tome što su okrivljeni bili prethodno saslušani i preslušani».
U biti radi se o čistom cinizmu, ako si čovjek to predoči. Jer «preslušavanja» inkvizicije bila su povezana s mučenjima najgore vrste, u kojima su mnogi od «preslušanih» umrli.
Već je bezobzirnost prema javnosti kada jedan kardinal, koji je čak nasljednik inkvizicije – onda je još bio predsjednik rimske kongregacije za nauk vjere – bez ustručavanja javno veliča inkviziciju kao napredak. Što bi se doista dogodilo nekome drugom koji bi brutalnost nekog diktatora u Čileu ili možda nacista u Trećem Rajhu opisao kao naprednu zbog toga što su u Pinočeovim ili Hitlerovim podrumima za mučenje prije strijeljanja ljudi bili kratko preslušani?
Naša serija emisija ima naslov: «Tko sjedi na Petrovoj stolici?» Ovakve izjave kao ova papinska ipak tjeraju na razmišljanje …

I taj kardinal koji više ili manje sve zagovara, sada je papa i istovremeno takozvani «sveti otac». Dakle znači li to s crkvene strane opet: Zagovaraj ubijanje, zagovaraj klanje, ali služi crkvi – tada si «svet».

To se može vidjeti u mnogim primjerima. I prethodnik sadašnjeg pape, Ivan Pavao II., za kojeg sada mnogi traže postupak proglašenja svecem, povodom proslave 500. godišnjice evangelizacije Južne Amerike je rekao: Osvajanje Južne Amerike od katoličkih i španjolskih osvajača doduše pokazuje crte nasilja, i utoliko je za osudu. Ali budući da je «zadivljujuća evangelizacija» stvarno pridonijela «proširenju povijesti spasenja», radi se napokon o «sretnoj krivnji». (Spiegel spezial 3/2005, str.91) – Kakav cinizam je u osnovi toga kada se – s obzirom na mnoge okrutnosti koje su izvršene i bezbroj ljudi koji su životom platili osvajanje Južne Amerike – bezočno govori o «sretnoj krivnji»?

Anomalije institucionaliziranog praznovjerja:gospin kip za struganje, sličice za gutanje – «sredstva za ozdravljenje»?Hodanje na koljenima za oprost – oslobođenje od grijeha?

Pitanje:

«Na Internetu su na dražbu bili ponuđeni jedna gospa za struganje iz Altöttinga i jedan arak sličica za gutanje. O čemu se tu radi?»

Odgovor: Mogli bismo odmah pitati dalje: Ako se od tih takozvanih sličica za gutanje uzme nekolika komadića i proguta – postoji li onda mogućnost da se postane blaženim ili svetim. Također: Ako se kupi takozvana ‘Gospa za struganje’ i svakodnevno glođe njena figura tako što se od njenog tijela sastruže nekoliko čestica, hoće li se onda doći u blaženo ili sveto stanje?
Ali najprije: Što je «Gospa za struganje»? I o čemu se radi kod tih «sličica za gutanje»?
Običaj Gospe za struganje postojao je sve do početka 20 stoljeća. Netko možda misli da je to ipak «srednji vijek» – nikako, one su očito još i danas interesantne, kao što se može vidjeti iz pitanja.
Pogledali smo na Internetu i odmah našli odgovor: Na internetskom portalu katoličke crkve Švicarske www.kath.ch moglo se pročitati o gospi za struganje iz samostana Einsiedeln: «Od nje su se sastrugale sićušne čestice i progutale.» Točnije informira dr. Edmund Müller u «Sredstva za ozdravljenje», str 43: «Vrlo očigledna mogućnost da se u slučaju potrebe uzme ljekovita tvar poput lijeka je bilo struganje gline od Gospe za struganje. Takve umanjene kopije čudotvornog kipa nekad su se mogle nabaviti u raznim mjestima hodočašća. Vrlo poznate sve do početka 20. stoljeća su bile zacrnjene Gospe za struganje iz bavarskog Altöttinga i čudotvorne kopije iz Einsiedelna u narodu poznate kao «laicheibli». Ove zadnje su važile kao čudotvorne i ljekovite jer su u glinu bile navodno pridodane zemlja i mort iz čudotvorne kapele, a osim toga i čestice relikvija. To je međutim vrijedilo samo za one Gospe za struganje koje je samostan sam prodavao i koje su na poleđini imale utisnut znak Meinradski gavra kao dokaz porijekla.» – takoreći žig.
Možemo se samo nadati da se kod tih relikvijskih dodataka nije radilo o dijelovima ljudskih leševa.

Što se tiče «sličica za gutanje», na istom se internetskom portalu švicarske katoličke crkve može pročitati da se radi o sličicama koje su se stvarno gutale. Dr. Müller, u «Sredstva za ozdravljenje», str. 44/45 o tome piše opširno: «U mnogim mjestima hodočašća prije su se mogle nabaviti sličice za gutanje u arcima. Prodavač se brinuo da arak bude posvećen od duhovnika i po mogućnosti dođe u doticaj s čudotvornom slikom koja se poštuje u mjestu prodaje.»
Tada su naime postojale relikvije, ali isto tako su postojale i «dodirne relikvije». Kada je npr. u Bambergu navodno bio pronađen, odnosno iskrsnuo, čavao s Kristovoga križa, bilo je prema njemu iskovano mnogo tisuća čavala koji su bili kratko dodirnuti tim čavlom. To su onda bile dodirne relikvije koje su naravno imale dvostruku vrijednost. Vrijednost bilo čega se povećavala više nego dvostruko ako je došlo u dodir s nekom relikvijom. Zbog toga su kupci bili pohlepni da nabave takve dodirne relikvije i od tih sličica za gutanje.
«U opasnosti ili nevolji često su se gutale pojedinačne sličice veličine poštanskih maraka, ili su se davale bolesnoj stoci. Sličice za gutanje koje su se ubrajale u blagoslovine, smatrale su se nekom vrstom medicine, jer su zbog svećeničkog blagoslova posjedovale veliku snagu.» (Dr. Edmund Müller, «Sredstva za ozdravljenje», str 45)
Kao «blagoslovine» po dr. Mülleru crkva službeno označuje «posvećene i blagoslovljene predmete koje vjerniku obećavaju zaštitu i blagoslov i čuvaju ga od nevolje i pružaju mu nadu. Tu spadaju ulje, sol, palmine grane, križevi, hodočasničke medalje» i upravo takozvane sličice za gutanje; tu također spada Gospa za struganje.
«Još u godini 1903. rimska kongregacija za običaje odobrila je upotrebu sličica za gutanje … Jer običaj liječenja gutanjem «jestivih cedulja» bio je poznat još u Antici» piše dr. Müller. Prema tome gutanje svetih sličica je poganski običaj. Uostalom poznati pojam u njemačkom jeziku «freßzettel» (cedulja za gutanje) dolazi od tog običaja.

Kada bi si neka druga zajednica dopustila ovako nešto, tada bi se vrlo ozbiljno posumnjalo u njezino duševno stanje. Ova tvrdnja bi trebala biti zaista dopuštena svakome građaninu koji misli svojom glavom, bez ikakve namjere da se pritom šali na račun bilo koje konfesije. Ako se u 20. stoljeću na Internetu preporuča i nudi da se kupi Gospa za struganje i da se pojedu njezini komadići jer bi se time pospješili nekakvi procesi ozdravljenja, tada bi kod svake druge zajednice banula zdravstvena vlast i rekla: «Vi odvraćate ljude da ne idu liječniku!» To što se ovdje događa zapravo je također opasno. To nije samo luda magija, već je opasnost po zdravlje, po narodno zdravlje.

Dobili smo još jedno pitanje o ovakvim čudnim običajima:

«Odakle zapravo dolazi običaj puzanja za oprost – dakle puzanja na koljenima kao u Altöttingu ili na stubama u Rimu?»

Odgovor: Običaj puzanja za oprost ima nekakve veze s trapljenjem za pokoru. Vjeruje se da će se čovjek, ako izvršava određene dodijeljene pokore – izvanjska naprezanja koja po mogućnosti trebaju pričinjavati još i bol – riješiti svojih grijeha. Tada oprostom čovjek biva navodno oslobođen kazne za grijeh.
Takvi postupci su postojali još u poganstvu. To je u svezi s takozvanom ispovijedi koja je također postojala još u džinizmu, u kultu Anaitis u samotračkim kabirskim misterijima ili kod Izis – što se može pročitati u Karlheiz Deschnerovoj «Krivotvorenoj vjeri», str. 144: «gdje su se pokajnički grješnici pod svećeničkim prijetnjama bacali na pod hrama, zabijali glavom u sveta vrata, poljupcima usrdno molili Čiste i činili hodočašća, dok se na području primitivne religije» – jer se ostalo naziva «visokim», kaže Deschner – « nakon ispovijedi bacalo u zrak iverje i slama i klicalo: ‘Svi su grijesi otišli s vjetrom.’»
U nekim kultovima misterija svećeniku kao zastupniku božanstva priznavala se vlastita krivnja da bi se tako oslobodilo od posljedica.
U Izisovoj religiji, piše Deschner, «gdje se nalazilo odrješenje čak i za odmetništvo» – dakle za odmetništvo od vjere – «već je postojala kompletna praksa oprosta, kao kasnije u katoličanstvu.» (str. 115)

Nauk Petrove stolice:Besmislice, nevjerojatnosti, apsurdnosti.Tko u to ne vjeruje biva «isključen», proklet, osuđen

Mi smo već govorili o tome da se po propisima katoličke crkve mora vjerovati u određene stvari koje crkva naučava. Ako čovjek ne vjeruje u njih, biva «vječno proklet». Sada jedan slušatelj postavlja pitanje:

U Neuner-Roos-u – to je temeljno djelo o crkvenoj vjeri u ispravama propovijedanja nauka – «prije se to zvalo ‘vječno proklet’; danas se kaže ‘isključen’. Znači li to da čovjek danas više nije proklet ako sumnja u katolički nauk?»

Odgovor: To ne znači, jer «isključen» znači «vječno proklet». Prije se to izražavalo upravo neuvijeno, a sada, u današnjem vremenu, to je prilagođeno duhu vremena, formulirano nešto umjerenije, naizgled bezazlenije. Značenje je međutim isto. Također «isključen» znači: «isključen od spasenja» i prema tome «vječno proklet».
U latinskome izvornom tekstu to glasi: «anathema sit» – što upravo znači: «neka bude osuđen» odnosno «proklet».

Ovdje se nameće pitanje: Nije li ova promjena poduzeta obzirom na ostale religije? Budući da se danas pomalo glumi ekumenizam i njime pokušava obuhvatiti i ostale, ta je riječ bila možda nešto pregruba. Zar nisu sljedbenici svih drugih konfesija po katoličkom nauku «vječno prokleti»?

Čitamo opet kod «Neuner-Roos» (br. 381): «Sveta rimska crkva osnovana po riječi našega Gospodina i Otkupitelja, čvrsto vjeruje, ispovijeda i objavljuje da nitko izvan katoličke crkve, ni poganin, ni Židov, ni nevjernik, niti netko odvojen od jedinstva, neće postati sudionikom vječnog života, štoviše propast će u vječnu vatru koja je priređena za vraga i njegove anđele, ukoliko se prije smrti ne priključi njoj, crkvi.»
Zapitajmo se ovdje: «Kakva je zapravo to knjiga «Neuner–Roos»? Za to jednostavno možemo pročitati tekst na omotu knjige gdje piše: «Knjiga sadrži najvažnije isprave o katoličkoj vjeri od vremena apostolskog propovijedanja vjere do naših dana. Ovdje se međutim ne radi o praćenju vjerskih istina kroz dva tisućljeća crkvene povijesti i o prikazivanju svih dogmatskih borbi i odluka, nego o podastiranju njemačkog prijevoda onih isprava crkvenog nauka koje su bile od posebnog značaja za crkveno uobličavanje božanske objave…» Tekst završava rečenicom: «Upravo danas vjernici imaju pravo i obvezu znati što je crkva sama rekla i što kaže o svojoj vjeri u ispravama propovijedanja nauka.»
Das heißt: To znači da se u toj knjizi nalazi «crkveno uobličavanje božanske istine» – a zar se tu ne bi moralo govoriti prije o «preobličivanju», s obzirom na to što je crkva napravila iz toga?

Dragi slušatelji, dragi čitatelji, možda ste skloni reći: «Tu se mnogo priča – tko to može dokazati?» Ako hoćete, možete sami otići u knjižaru i sami pročitati u «Neuner-Roos: Vjera crkve u propovijedanju vjere». Upravo citirane izjave naći ćete pod red. br. 381 i 417 – i još više toga. zapravo ta knjiga je izvanredno informativno štivo. Molim, napravite si sami sliku. Ako, kao što je spomenuto, nastavite s čitanjem, otkrit ćete nešto začudno, i možda će se pojačati Vaša odluka da poslušate preporuku iz Apokalipse, da istupite iz te kongregacije.

Sa svim ovim nevjerojatnim neobičnostima, a također i okrutnostima, ne bavimo se zbog toga što neka institucija ili neki klan svojim članovima ili ovisnima o sebi tako propisuje. Svatko može dakako – i u našoj državi – postati sretan prema svom shvaćanju.
Zašto se bavimo time? Zato što se na svim tim neobičnostima, na tim nevjerojatnostima –čak se mora reći: na tim perverznostima – lijepi etiketa da je to kršćanski i da je u vezi s Isusom iz nazareta. A tu su prakršćani pozvani da to isprave. Jer dosta je bilo što je svećenička kasta 2000 godina klevetala, ismijavala, izrugivala i zloupotrebljavala Isusa, Krista. Došlo je vrijeme da se zaustavi ta zloupotreba. Prakršćani su to počeli raditi, a Vas, dragi slušatelji, dragi čitatelji, molimo da to što čujete, kao pametni analitičari analizirate i upitate se: Tko zapravo sjedi na Petrovoj stolici? Ima li to stvarno nekakve veze s Isusom, Kristom? Ili zar sve to što smo danas čuli ne ukazuje na to da je onaj koji sjedi na njoj upravo suprotnost toga što tvrdi da jest?

Zar «Božji zastupnik»,«Vladar cijelog svijeta»ne bi morao biti u stanju upravljati elementima?Isus iz Nazareta je to mogao

Stiglo nam je jedno pitanje koje glasi ovako:

«Preko Radio Vatikana je u lipnju 2005. objavljeno da je, s obzirom na katastrofalnu sušu u velikim dijelovima Australije, jedna nedjelja bila proglašena danom molitve za kišu. Ako molim Boga za kišu, znači li to da je Bog odgovoran za to pada li kiša ili ne? Odakle dolazi to vjerovanje? Ne dolazi li i ono također iz poganstva?

I još sljedeće pitanje: «Mole li se i prakršćani za kišu?»

Odgovor na prvi dio pitanja: U poganstvu, dakle u mnogoboštvu, u kultu idola, bilo je uobičajeno da za vrijeme, i posebno za kišu, budu odgovorni jedan ili više bogova. Kod Germana to je bio bog Donar, kod Egipćana je bio bog Set koji je kasnije postao bog Baal, kod Grka bog vremenskih prilika je bio Zeus, a kod mezopotamskih bogova to su bili Anu i Enlil, samo da navedemo nekoliko primjera.
Ljudi su tada vjerovali da su bogovi odgovorni za vremenske prilike, i prema tome su morali prinositi žrtve tim bogovima da pozitivno utječu na vrijeme. Ako sada katolička crkva poziva da se moli Boga za kišu, tada je ona dakle u neposrednoj vezi s poganskom tradicijom.
U toj poganskoj tradiciji bilo je također uobičajeno da se pojedini ljudi izdaju za zastupnike bogova, sjetimo se samo faraona u Egiptu. Također i to postoji u katoličanstvu: Papa je «Kristov zastupnik». U Neuner-Roos pod br. 434 čitamo o papi da »rimski biskup obnaša vlast nad cijelim svijetom», a u ritualu ustoličenja kojim se sve do 20. stoljeća pape uvode u službu, kaže se: «Znaj da si ti otac svih kneževa i kraljeva, upravitelj cijelog svijeta.»

Pitajmo dalje: Ako je papa upravitelj cijeloga svijeta – čime on zapravo upravlja? Ako se pogleda današnji svijet – čime upravlja papa? – Upravlja li epidemijama, upravlja li nesrećama, upravlja li katastrofalnim potresima, upravlja li katastrofalnim poplavama što smo ih doživjeli? Je li on upravitelj sveg zla što snalazi ljude, prirodu i životinje?

Prema ovome logičnom zaključku to bi značilo da on upravlja zlo na ljude. Međutim on je poštovan čak kao «svetac». – Tada bi ipak morao odlučivati o kiši, poplavama, bolestima, potresima – na primjer tsunami. On bi dakle morao biti u stanju zapovijedati elementima itd. To bi mu zbog toga moralo biti lako.
On se daje štovati i oslovljavati kao «Božji zastupnik». Međutim ako učinci njegove zastupničke djelatnosti izgledaju onako kao što smo upravo čuli, tada postoje zapravo samo dvije mogućnosti: Ili se on pravi samo kao da je Božji zastupnik i uopće nema moći utjecaja – on ne može izliječiti čak niti svoju vlastitu bolest – ili to što se događa na Zemlji, stvarno se događa s njegovom pomoći. Tada međutim on nije zastupnik Boga ljubavi, Oca svih ljudi, nego može biti samo zastupnik boga podzemlja.
Tu se opet postavlja pitanje: Tko sjedi na Petrovoj stolici?

U bibliji piše: «Podložite sebi zemlju.» (Post 1, 28) – što bi to značilo? Utvrdili smo da bi ako je papa upravitelj svijeta morao biti u stanju zapovijedati Zemlji – poplavama i tako dalje.
Isus je mogao zapovijedati elementima. Sjetimo se događaja koji je opisan u Bibliji: Učenici su sjedili u čamcu bojeći se oluje, A Isus je zapovijedao oluji i vjetru. Isus je dakle to mogao, ali «Božji zastupnik» ne može.

On to može samo u jednom pravcu. To smo danas mnogo puta čuli: sve razoriti. Govorili smo o ubijanju, o zloupotrebi, o iskorištavanju, o razaranju. Obzirom na prošlost i sadašnjost djelovanja Petrove stolice, «Podložite sebi zemlju» za nju sve u svemu znači: Razorite Zemlju. Jer su katolička crkva i predstavnici tog duhovnog stava uvijek tako postupali.

Dopis je sadržavao i pitanje: Mole li se prakršćani za kišu?

Prakršćani se ne mole za kišu. Mi znamo da nam je Bog dao čudesan planet. A naša je zadaća da živimo u skladu s prirodom i životinjskim svijetom. Da je rečenica «Podložite sebi zemlju» ispravno shvaćena, Zemlja bi još i danas bila prekrasan planet, jer bi ljudi živjeli u jedinstvu s prirodom i životinjskim svijetom. Međutim nažalost to nije slučaj. Okolina se sve više uništava. To dovodi do promjene klime, a sve to nije Božja krivnja, nego smo mi ljudi sami to prouzročili i djelomično čak namjerno izazvali.

Kada se mi prakršćani molimo tada to ne činimo poradi toga da pada kiša ili sja sunce ili da bude lijepo vrijeme, već nas je Isus poučavao da se molimo tako da se može dogoditi Božja volja. Konkretno to znači: Ako se molimo za prirodu koja pati, tada molitva može postati, djelotvorna samo ako je težimo provesti u djelo, ako se dakle pitamo: Čime možemo pridonijeti da se pomogne prirodi koja pati? – i ako to zatim i učinimo.

Mi ljudi ne trebamo niti katoličkuniti evangeličku crkvu.Mi trebamo Isusa, Krista.Moćni Duh ljubavi stanuje u svakom čovjeku

Isus, Krist, je to sveo na jedan nazivnik. On nas je poučio: «Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!» (Mt 7, 12) Ova rečenica je općenito poznata kao «zlatno pravilo». Drugačije rečeno: To što ne želiš da ti čine, ne čini ni ti drugome. – Kad bi svi ljudi širom svijeta to poštivali, ne bi ni jedan čovjek tražio spasenje u katoličkoj crkvi koja prakticira poganstvo – niti u luteranskoj crkvi koja je samo privjesak katoličke crkve.
Mi ljudi trebamo Isusa, Krista! A Isus nas je učio po smislu da odemo u tihu sobicu i razgovaramo s Bogom, svojim Ocem.
Jer Bog je Duh ljubavi.
Bog je Duh mira.
Bog je Duh jedinstva.
Moćni duh ljubavi stanuje u svakom čovjeku, jer je svaki čovjek hram vječnog Duha, Duha našega vječnog Oca. Kada se u tihoj sobici smirimo i molimo u nutrini te svoje molitve ispunjavamo, mi također korak po korak živimo u Božjim zapovijedima i u poukama Isusa, Krista. Tada se mijenjamo na pozitivno, na dobro, i veliki, moćni Duh našeg Oca može djelovati kroz nas.
To je, općenito govoreći, učenje prakršćana.
Mi idemo u tihu sobicu kao što nas je Isus učio i molimo se Bogu, svom Ocu, i Kristu, svom Otkupitelju.
Mi se međutim okupljamo i u jednostavnim prostorijama, u zajednicama koje se zajedno mole, zajedno pjevaju, kojima je jasno da je Bog ljubavi sveprisutan u svakom čovjeku, u svakoj životinjici, u svakoj biljci, u Majci Zemlji.
Isus, Krist, je poučavao: «Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!» ili drugačije rečeno: To što ne želiš da ti čine, ne čini ni ti drugome – ni čovjeku, niti životinji, niti biljci.
Tko ispunjava učenje Isusa, Krista, taj dopušta da Majka Zemlja i sve što je u njoj, na njoj i iznad nje, živi, jer život je Bog. Tko namjerno uništava i ubija, postupa protiv Božje ljubavi.

www.rijec.com.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s