Tko sjedi na Petrovoj stolici (2)

Poganski kult žrtvovanja

Korijeni današnje svećeničke kaste.

U nastavku ćemo još jednom ići za korijenima današnje svećeničke kaste u Rimu s njenim ritualima i ceremonijama, s njenom raskoši, s njenim bogatstvom i njenom raskošnom odjećom, sve do vremena Starog zavjeta. Pitajmo još jednom: Da li je još u vrijeme Abrahama postojala takva svećenička kasta?

Abraham je potjecao iz Ura u Kaldeji, u današnjem Iraku. Tamošnji ljudi su vjerovali u mnogo bogova. Bilo je mnogo svećenika i različitih kultova. Obitelj u kojoj je Abraham odrastao, živjela je dakle – kao i sve obitelji tadašnjeg vremena – u mnogoboštvu, u poganstvu. A poganstvo je imalo odgovarajuće svećenike.
Vrijeme u kojem je abraham živio – otprilike u prvoj polovici drugog tisućljeća prije Krista – u Mezopotamiji je bilo vrijeme Sumerana. U Babilonu se razvijao svijet Sumerskih bogova. Postojao je bog sunca, postojali su različiti bogovi gradova, postojala je božica ljubavi imenom Ištar, a postojala je i hijerarhijski podijeljena svećenička kasta koja je sebe smatrala posrednikom između Boga i čovjeka.
Svećenička kasta je obnašala također državnu vlast. Kralj je istovremeno bio i svećenički kralj i morao je smirivati i stišavati boga ili bogove da bi uspostavio komunikaciju između ljudi i tih božanstava.
«Bog» je po tadašnjoj predodžbi dakako zahtijevao žrtve, životinjske žrtve ali i ljudske žrtve. Kod ljudskih žrtava nerijetko se događalo da se božanstvu mora žrtvovati prvorođenčad kako bi se zadovoljio bog u kojeg su tadašnji ljudi vjerovali.

Izak je bio prvi Abrahamov sin kojeg je Abraham volio iznad svega. To je bilo čuvstvo u Abrahamovu srcu imati sina kojeg je postavio za svog nasljednika, kojeg je stavljao ispred sve ostale djece. Abrahamu je Bog rekao: »Žrtvuj Meni tog prvorođenca, svoga sina Izaka». Time je On mislio da Abraham žrtvuje svoju vezanost za sina, a ne samog sina.
Abraham se hrvao s Bogom zbog Božjeg zahtjeva «Žrtvuj Mi svoga sina Izaka, svoga miljenika.» Ali riječ «žrtva» bila je u njegovoj svijesti tako ukorijenjena da je mislio: «Životinjska žrtva, ljudska žrtva – sasvim normalno je da Bogu žrtvujem sina.» i pritom je naravno mislio na poganskog Boga, iz mnogoboštva, jer je u toj svijesti odrastao. Abrahamu je bilo jasno da sada mora prinijeti ljudsku žrtvu, svoga ljubljenog sina.
Radi se dakle o nesporazumu s Abrahamove strane. Bog je htio da Abraham, kao što bismo danas rekli, ne obožava svog sina, dakle da svog sina ne voli više od Boga, već da Boga stavi na prvo mjesto. Abraham je međutim vjerovao da ta «žrtva» znači ubiti sina. Dakle Bog nije htio kušati Abrahama, jer znamo da se tada umiješao anđeo, nego je Abraham još bio prožet vjerskim predodžbama iz sredine iz koje je došao.

Dolazak anđela u međuvremenu koji je Abrahama zaustavio i rekao: «Ne žrtvuj svog sina, Bog to neće!», bio je simbol. Bog nije htio ništa drugo osim da Abraham uzme svog sina za ruku i da dvojica dođu k Njemu, jednome Bogu ljubavi, da Abraham ne daje prednost Izaku, već uvijek Bogu. A to je na početku Abraham krivo shvatio. Htio je biti poslušan i ubiti Izaka kako bi prinio «žrtvu». Znamo da je Abraham na koncu žrtvovao ovcu. Ali preko proroka kojih je Bog poslao, On je govorio i protiv takve žrtve.
I ovdje još izbija staro pogansko kultno mišljenje: Ako već ne prinosim svog sina, onda barem životinju! – Vidi se da se u čovjeku, u Abrahamu, zbiva borba. Svjesnost o Božjem Duhu, o jednome-jedinom Bogu, mogla se tek sasvim postupno probiti protiv starih svećeničkih kultova. Bila su potrebna stoljeća u kojima su se stalno pojavljivali istinski proroci i borili s poganskim svećeničkim kultovima za pravu žrtvu, koja se ne sastoji od ljudi ili životinja već od predavanja Bogu.

U mnogoboštvu je postojao i strah od bogova, da će se oni baciti na čovjeka i njemu, čovjeku , oduzeti životinje, oduzeti zemlju, ubiti ga, mučiti i slično. Jer se u Starom zavjetu stalno kaže: Boga se mora umiriti. Dakle i Abraham je žrtvujući ovcu pokušao umiriti Boga u nadi: «Nemoj se molim te ljutiti na mene što ti sada ne žrtvujem svog sina. Nemoj mi molim te nauditi, a pogotovo nemoj nauditi Izaku, zato ti žrtvujem ovcu, da se umiriš.» Premda je Abraham znao za Boga, Svemirskog jednog, on je mislio na okrutnog boga iz mnogoboštva, jer je taj način mišljenja bio još aktivan u njemu.

Za vrijeme svoga zarobljeništva u Egiptu izraelski narod je preuzeo mnoge tamošnje običaje,
npr. raskošnu svećeničku odjeću

Poganska predodžba, koju je njegovala svećenička kasta, da je Bog okrutan Bog, nalazi se i u ostalim Mojsijevim knjigama, npr. u izvještajima o vremenu nakon što je Mojsije izveo narod iz Egipta. Mojsije, veliki prorok, primio je na brdu Sinaj Zapovijedi od Boga; a kad je sišao sa sinajskog brda našao je Izraelce kako su napravili žrtvenik i žrtvuju zlatno tele. Tu je opet na djelu bio utjecaj poganskog svećenstva, jer su Izraelci dolazili iz Egipta, a i u Egiptu je postojalo pogansko svećenstvo sa žrtvama. Tamo su ga Izraelci i upoznali. Oni su usvojili mnogo toga od tamošnje religije i od egipatskog naroda, dakle još nisu imali povjerenja u milosrdnog, dobrostivog Boga.

Utjecaj što su ga poganske svećeničke religije imale na narod Izraela u Mojsijevo vrijeme je razumljiv, jer izraelski je narod na koncu nekoliko stotina godina bio u zarobljeništvu kod Egipćana, tamo je dakle doživio kako je svećenička kasta bila odjevena, što je radila i kakvu je moć imala. Sasvim očigledno vrlo mnogo od toga je bilo preuzeto, počevši od pompozne odjeće. Iz povijesti je poznata raskošna odjeća faraona i njegove svećeničke kaste.

Tu se jasno prepoznaje da su se Izraelci ugledali na njih.

Mojsijeve knjige su najvećim dijelom sastavili svećenici tek 1000 godina poslije Mojsija,
kako bi u Stari zavjet prokrijumčarili
svoje predodžbe i želje

Tko i zašto o Mojsijevom petoknjižju govori kao o «svećeničkim knjigama»?
Župnici i teolozi na visokim školama uče da su Mojsijeve knjige velikim dijelom napisali svećenici. U Mojsijevim knjigama je bilo obuhvaćeno više spisa; jedan od njih je takozvani svećenički spis. Taj svećenički spis je nastao u 6. stoljeću prije Krista. Napisali su ga izraelski svećenici koji su bili u progonstvu u Babilonu; oni su svoj kult i svoje svećeničko vjerovanje praktički projicirali u Mojsijevo doba.
Vrlo je vjerojatno da u tim tekstovima postoje i utjecaji iz starog Babilona, gdje je dakako vladala također mnogobožačka vjera i svećenička kasta s posebnom odjećom i žrtvama.
Mojsijeve knjige nisu dakle bile sastavljene za Mojsijeva života, već skoro tisuću godina kasnije. Prije toga su postojale pojedinačne predaje. Npr. prve bilješke o mojsiju sežu unatrag do vremena Davida i Salomona. Detalji o svećeničkim kultovima bili su dopunjeni tek kasnije, upravo u 6. stoljeću.
Zapravo su svećenici iskoristili Mojsija da u takozvani Stari zavjet prokrijumčare svoje predodžbe, svoje želje, svoje pozicije. Na kraju krajeva to je svećenički zavjet, a ne Mojsijev.

Isto tako na to gledaju i crkveni teolozi, premda naravno kažu da u ranijim spisima upravo svećeničko nije bilo toliko važno, tek je kasnije prepoznata njegova važnost.

Svećenici su se svjesno postavili između Boga i ljudi kako bi pomoću prijetnji vladali njima

Dobri analitičar će istražiti zašto je upravo «svećeničko» toliko važno. Svećeničko je važno za svećenike zato jer se pomoću svećeničkog mogu postaviti između Boga i čovjeka, jer ljudima mogu reći po smislu : «Potreban vam je svećenik da biste postigli spasenje. Potreban vam je svećenik da biste umirili Boga. Potreban vam je svećenik da biste ispunili sve što je propisano, kako biste bili dobri sljedbenici kulta.» I svećenik traži da mu se to plati.
Danas je posve slično. Svećenik je važan jer stoji između Boga i čovjeka. A kako je kod Isusa? Isus nije govorio o svećenicima već je poučavao: «Kraljevstvo Božje je iznutra u vama.» (Lk 17, 21) Prema tom učenju svaki svećenik, svaka svećenička kasta i svaka svećenička institucija postaje suvišnom.
Postoje i ugledni katolički teolozi, npr. Rupert Lay i Herbert Haag, koji kažu da Isus nije postavio svećenike*. (Rupert Lay, «Postcrkveno kršćanstvo – živi Isus i umiruća crkva», Düsseldorf 1995; Herbert Haag, «O čemu se radi – da li je Isus htio dvostaležnu crkvu?», Freiburg 1997) On nije osnovao crkvu niti je postavio svećenike. Ako dakle proroci neće svećenike, pogotovo Isus, Krist – zašto onda narod hoće svećenike? – Upravo je puno udobnije otići na ispovijed svećeniku koji će mi oduzeti sve grijehe, nego kada sam trebam otići svome bratu da s njim raščistimo stvar. Svećenik takoreći preuzima moj posao i ja gotovo zabadava odlazim u nebo. To je praznovjerje koje crkva još i danas naučava.
Narodu su očito potrebne osobe visoka položaja. Odviše ljudsko Ja želi pred sobom imati sliku koja predstavlja Boga. Međutim je li ta predodžba postojala od samog početka ili je netko narod tome naučio? I tko? Naravno oni koji od toga imaju korist, naime svećenici.
Kada je Isus iz Nazareta poučavao: «Kraljevstvo Božje je iznutra u vama», je to je bila poruka koja je jako pokretala ljude. Kako je onda narod došao na ideju da su mu potrebne ispovjedaonice, da mora plaćati oproste, i da mora prinositi žrtve? Samo zbog toga što su postojale svećeničke sluge idola koji su vršili tu prisilu povezanu s prijetnjama duhovne kazne: «Ako nas ne slijedite, doći ćete u pakao. Ako ne činite to što smo vam naredili, nećete doći do Boga.» Ovdje se ponavlja ono što već sadrže takozvani svećenički spisi, naime određeni pravni poredak koji sadrži sasvim konkretne propise za ponašanje ljudi i tim ljudima grubo prijeti ako ne izvršavaju propise.
Ako je svećenički spis napisan skoro tisuću godina poslije vremena u kojem je živio Mojsije, tada si čovjek može dobro predočiti – i u pogledu toga tko je to napisao – da to što danas piše u knjigama ima malo veze s realnošću, već da je bilo tako vješto ofarbano kako se nakon tisuću godina htjelo da to bude.

«I to je stvarno Bog rekao Mojsiju?» –
Prikazi iz Starog zavjeta.
Tko se ne drži propisa «neka se pogubi»

Te se knjige moraju čitati dakle s najvećim oprezom imajući uvijek pred očima: Ovo o proroku Mojsiju je napisala svećenička kasta, neprijatelj proroka – kako je to Walter Nigg prikazao u svojoj knjizi «Proročki mislioci. Ne gasite duh», str.124. Ako uvijek pitamo: «Je li to Bog stvarno rekao Mojsiju?», primijetit ćemo koliko je nevjerojatno da je Bog preko Mojsija rekao npr. sljedeće:
Čitamo u Izlasku (2 Moj 28, 1-4): «A onda dovedi k sebi između Izraelaca svoga brata Arona zajedno s njegovim sinovima: Nadabom, Abihuom, Eleazarom i Itamarom, da mi služe kao svećenici. Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na čast i ukras. Obrati se svim vještacima koje sam obdario mudrošću neka naprave haljine Aronu da bi se posvetio i vršio svećeničku službu u moju čast. Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata i njegove sinove, da mi služe kao svećenici. Stoga neka oni primaju zlato, ljubičasto, crveno i tamnocrveno predivo i prepredeni lan. Oplećak neka naprave od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana – vješto izrađen. Neka na njemu budu dvije poramenice, pričvršćene za njegove krajeve. Tkanica što bude na njemu, neka je napravljena kao i on: od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana, a neka s njim sačinjava jedan komad. Zatim uzmi dva draga kamena oniksa i u njih ureži imena Izraelovih sinova: šest njihovih imena na jednome dragom kamenu, a preostalih šest imena na drugome dragom kamenu, prema njihovu rođenju. Kao što rezbar dragulja urezuje pečate na prstene, tako ti ureži imena Izraelovih sinova. Oko njih navezi zlatan obrub, pa pričvrsti oba draga kamena za poramenice oplećka, da budu spomen dragulji na Izraelove sinove. Tako neka Aron nosi njihova imena o svoja dva ramena pred Jahvom da ih se sjeća. Načini zlatne okvire i dva lančića od čistog zlata. Načini ih kao zasukane uzice i onda zasukane lančiće pričvrsti za okvire.»

Ovdje ćemo preskočiti nekoliko stihova i čitamo dalje u Izlazak 28, 31:
«Ogrtač za oplećak sav napravi od ljubičastog prediva. Prorez za glavu na njemu neka bude u sredini. Rub naokolo proreza neka bude opšiven kao ovratnik na oklopu, tako da se ogrtač ne podere. Na njegovu rubu sve naokolo načini šipke od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva, a između njih zvonca od zlata naokolo; zlatno zvonce pa šipak, zlatno zvonce pa šipak naokolo ogrtača uz rub. Neka budu na Aronu dok vrši službu, da se čuje kad ulazi u Svetište pred Jahvu i kad izlazi; tako neće umrijeti.»
Dobri analitičar će umnogome posumnjati da je Bog to rekao. Čovjek si ne može predočiti da je Bogu potrebno to raskošno poštovanje. Čovjek si prije svega ne može predočiti da netko mora umrijeti samo zato jer se ne drži takvih propisa.
«Tako neće umrijeti» piše u Mojsijevoj knjizi; dakle inače ga se mora ubiti. A Bog, Vječni, rekao je preko Mojsija u Deset zapovijedi: «Ne ubij.»– Ova se proturječnost nalazi na mnogim mjestima Starog zavjeta, gdje Bog navodno stalno poziva da se ubiju oni ljudi koji ne ispunjavaju određene propise. To se provlači kroz cijeli svećenički spis. Bog sigurno nije izdao te naloge.

Propisi odijevanja i ritualnih postupaka iz Starog zavjeta kao uzor današnjoj crkvi. –
Što je rekao Isus, Krist, o farizejima i pismoznancima?

Odjeća današnje svećeničke kaste je vrlo slična opremi svećenika u Starom zavjetu, potječe dakle iz poganstva. U Izlasku 28, 36-38 piše:
«Napravi potom jednu ploču od čistoga zlata i na njoj ureži, kao što se urezuje na pečatnom prstenu: ‘Jahvi posvećen’. Za mitru je priveži modrom vrpcom da stoji s pročelja mitre. Neka stoji na Aronovu čelu. Tako neka Aron na se preuzme nedostatke koji bi mogli okaljati sve svete prinose što ih Izraelci posvećuju. Neka uvijek stoji na njegovu čelu da za njih stječe blagonaklonost Jahvinu.»

Zanimljiva je i upotreba ulja za pomazanje; podsjeća na današnja pomazanja. O tome npr. piše: «Izlije ulja pomazanja Aronu na glavu te ga pomaže, da ga posveti.» (Lev 8,12) Ili: «Sedam puta poškropi njime žrtvenik te pomaže žrtvenik i sav njegov pribor, umivaonik s njegovim stalkom, da ih posveti.» (Lev 8, 11)
Kome pritom ne padnu odmah na pamet današnji rituali: kod posvećivanja crkve, kod posvećivanja biskupa, svećenika ili đakona. Uvijek postoje takvi točni propisi kako se sve ima precizno odvijati. U biti to je također tako rastrošno i njihov je smisao tako nerazumljiv kao što je opisano u citatu.
A što je Isus, Krist, rekao za sav kult? On je po smislu rekao ljudima: Ti si hram Svetog Duha. Uresi svoju dušu ukrasima vrline, dobrim, bogougodnim mislima. Živi po Deset zapovijedi Božjih i po riječi života koju sam Ja, Isus, Krist, donio ljudima, npr. Govor na Gori. – Isus nikada nije govorio o kultnim radnjama pogotovo ne o postavljanju svećenika.
Da tu nešto nije u redu, primijetio je još prorok Jeremija, jer kod njega u Starom zavjetu čitamo, Jer 8,8:«Kako možete tvrditi: ‘Mi smo mudri, u nas je Zakon Jahvin!’ Zaista u laž ga je pretvorila lažljiva pisaljka pisara!» Veliki prorok, dakle Jeremija kaže: Ovdje nešto nije u redu. Ovdje su svećenici već krivotvorili Pismo odnosno slovo
Taj propis o odijevanju ponekoga će podsjetiti na rečenicu koju je Isus izrekao o ljudima koji su tako odjeveni, a može se pročitati u Evanđelju po Mateju: «Sve što čine, čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju ‘rabbi’ (učitelj).» (Mt 23, 5-7) Zatim dolazi poznata rečenica«Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog učitelja, a svi ste braća!» (Mt 23, 8) – po smislu to naravno znači braća i sestre. Isus je u svakom slučaju poučavao jednakost, a ne hijerarhiju svećenika i dužnosnika.
Isus je također poučavao da Ga slijede riječima: «Slijedite Me!» (Mt 4, 19) To znači: Činite ono što sam vas učio, i konačno što je zapisano u Zapovijedima, jer Isusove upute su u skladu s Božjom zapovijedi.

Životinjske žrtve u Starom zavjetu
«paljene Jahvi na ugodan miris».-
Isus se uvijek zauzimao za životinje

Što je Isus zapravo govorio o žrtvovanju životinja?
Postoji jedan Isusov citat u jednome apokrifnom spisu. Od njega je sačuvano samo nekoliko komadića papira, ali zanimljivo, sačuvan je ovaj dio. U muzejima ga se može pročitati: «Došao sam ukinuti žrtve». U Novom zavjetu se također može pročitati kako je Isus bio u pustinji i živio u miru s takozvanim divljim životinjama, ili kako je u hramu oslobodio životinje koje su trgovci prodavali za žrtvovanje. Postoji mnogo primjera kao se Isus zauzimao za životinje. Ponešto od toga se nalazi u Bibliji, a najviše toga je svakako izvan Biblije.
Jedna jasna izjava se još može naći u Evanđelju po Marku, 11, 7. Ona glasi: «Zar ne stoji pisano: Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju.» Isus govori o «razbojničkoj špilji». Koga su ubijali? – Životinje.
Što nasuprot tome kažu svećenički spisi Starog zavjeta? Oni izvještavaju da je Jahve iz šatora sastanka pozvao Mojsija i protumačio: Žrtve paljenice su životinjske žrtve gdje se cijela životinja spaljuje na žrtveniku, za razliku od drugih žrtava gdje se spaljuje samo dio, a preostali dio se predaje svećenicima ili ga zajednica koja prinosi žrtvu pojede na žrtvenom objedu (sastavljeno po smislu iz Levitskog zakonika).
U Levitskom zakoniku 1, 3-9, čitamo detaljne upute: «Ako njegov prinos za žrtvu paljenicu bude od krupne stoke, neka prinese muško bez mane. Neka ga dovede k ulazu od šatora sastanka da pred Jahvom bude primljen. Neka stavi svoju ruku na glavu žrtve paljenice da mu za njegovo ispaštanje bude primljena. Neka zatim zakolje junca pred Jahvom. A Aronovi sinovi, svećenici, neka prinesu krv. Neka njome zapljusnu sve strane žrtvenika koji stoji pred ulazom u šator sastanka. Potom neka se žrtva sadre i sasiječe na dijelove. Neka sinovi Aronovi, svećenici, nalože vatru na žrtveniku, i na vatru metnu drva. Neka zatim sinovi Aronovi, svećenici, naslažu dijelove, s glavom i lojem, na drva što su na vatri na žrtveniku. Drobina i noge neka se operu u vodi. A onda neka svećenik sve sažeže u kâd na žrtveniku. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.»
Ove riječi – «Jahvi na ugodan miris» –zvuče potpuno poganski: Prinositi žrtve da se mnogi bogovi odobrovolje. Levitski zakonik je pun propisa za žrtvovanje, dakle propisa kako se životinje trebaju ubijati. U njemu se u poglavlju 18, 13-18, čak tvrdi da je Mojsije svećenike posvetio na sljedeći način:
«Potom Mojsije dovede Aronove sinove; na njih obuče haljine, pasovima ih opaše i poveze im zavoje, kako je Jahve naredio Mojsiju. Dovede potom junca žrtve okajnice. Aron i njegovi sinovi stave svoje ruke na glavu juncu žrtve okajnice. Zatim ga Mojsije zakolje. Onda uzme krvi pa je svojim prstom stavi na na rogove oko žrtvenika. Tako žrtvenik očisti. Zatim izlije krv podno žrtvenika; posveti ga, izvršivši na njemu obred pomirenja. Zatim Mojsije uzme sav loj što je bio oko drobine, privjesak s jetre, oba bubrega i njihov loj, pa to sažeže u kâd na žrtveniku. A kožu od junca, njegovo meso i njegovu nečist spali u vatri izvan tabora, kao što je Jahve naredio Mojsiju. Dovede potom ovna za žrtvu paljenicu.»
To se nastavlja i dalje s nevjerojatnim mučnim uputama. A «izvještaj» uvijek završava rečenicom: «To je bila žrtva paljenica na ugodan miris, žrtva u čast Jahvi paljena, kako je Jahve naredio Mojsiju.» (Lev 8, 21)
Na drugom se mjestu opisuje kako se treba žrtvovati grlica ili golub: «Neka ga svećenik prinese k žrtveniku i, zavrnuvši mu vratom, otkine glavu i na žrtveniku sažeže. Zatim neka mu krv iscijedi žrtveniku sa strane.» (Lev 1, 15)
Ove okrutne ritualne radnje su zapisane u Levitskom zakoniku. To je onaj dio Mojsijevog petoknjižja što su ga, barem u najvećem dijelu, naknadno dopisali svećenici. On je čak potpuno proturječan 1. knjizi Mojsijevoj gdje je Bog govorio: «I doda Bog: Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam bude za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu zeleno bilje! I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro.» (Post 1, 29-31)
On je proturječan i mnogim drugim mjestima što smo ih citirali. On je proturječan već činjenici što je Mojsije neposredno prije toga primio Deset zapovijedi u kojima Bog izričito rekao: «Ne ubij.»
Kako bi se slika zaokružila evo još jedne izjave kako svećenik treba postupati na oltaru navodno Bogu u čast. Čuli smo kako se postupa s golubima. Uputa svećenicima završava ovako: «Neka mu gušu i perje ukloni i pobaca ih na istočnu stranu žrtvenika, na mjesto za otpatke. Neka ga raspori duž obaju krila, ali neka ih ne rastavlja. Onda neka ga svećenik sažeže na drvima što su na vatri. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.» (Lev 1, 16-17)
Vidimo da se ovdje opisuje okrutni bog: «Jahvi na ugodan miris.» Isus, Krist, nas je učio o Bogu ljubavi, o Bogu mira, o Bogu jedinstva koji je s prirodom, koji je za prirodu, za Majku Zemlju.
Jeronim koji je iz mnoštva tada još postojećih spisa načinio izbor i sastavio prvu Bibliju (Vulgatu), upotrijebljenim je tekstovima ponešto dodao, promijenio i «popravio». Međutim jedna jasna Izjava Jeronima, koji je pred sobom imao prvobitne spise, glasi: «Uživanje životinjskog mesa je bilo nepoznato sve do potopa. Ali nakon potopa su nam usta napunili vlaknima i smrdljivim sokovima životinjskog mesa.» On ne kaže: «Bog je to naložio», on kaže: «napunili su nam usta». Zatim nastavlja: «Isus Krist, koji se pojavio kad je bilo ispunjeno vrijeme, ponovo je spojio kraj s početkom, tako da nam sada više nije dozvoljeno jesti životinjsko meso.» (Adversus Jovinianum)

Poznato samo malobrojnima: Petrova stolica određuje:
Stari i Novi zavjet –
«oba su istinska riječ Božja».
U izvještajima Starog zavjeta vlada okrutan poganski Bog
.

Sada si možemo predočiti zašto nam je Bog, naš vječni Otac, poslao Svog Sina, Isusa, Krista: Da zaustavi sve te kultne radnje, cijelo poganstvo. A Isus, Krist, je poučavao i to zaustavljanje. On je bio i danas jest protiv svećeničke kaste koja Boga koristi kao sredstvo do cilja.
Ponetko će sada možda primijetiti: «To je bilo! To je odavno prošlo.» Današnja svećenička kasta naprotiv kaže: «Stari zavjet osvjetljuje Novi». Ne znači li to da će se jednom te užasne slike Starog zavjeta ponovo sliti u Novi? To je na kraju krajeva katolička crkva stvarno utvrdila u svom katekizmu u kojem pod rednim brojem 140 piše: «Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se međusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava riječ Božja.»
Dakle prava riječ Božja moglo bi biti ono što pročitamo u Mojsijevim knjigama! Na primjer u Levitskom zakoniku saznajemo da «tko god prokune svoga oca i svoju majku, neka se smakne» (Lev 20, 9) Ili da «čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda, neka se kazni smrću, i preljubnik i preljubnica.» (Lev 20, 10) Isto tako piše: «Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinili odvratno djelo. Neka se smaknu.» (Lev 20, 13) Ili također: «Čovjek koji bi spolno općio sa životinjom ima se smaknuti. Životinju ubijte! (Lev 20, 15) Premda životinja tu ne može ništa. Tamo još piše da «ako bi se žena primakla bilo kakvoj životinji da se s njom pari, ubij i ženu i životinju.» (Lev 20, 16)
Zanimljiv je također jedan odlomak iz Ponovljenog zakona: «Ako tko ima opaka i nepokorna sina, koji neće da sluša ni oca ni majke – pa ni onda pošto ga kazne – neka ga njegov otac i njegova mati odvedu starješinama svoga grada, na vrata svoga mjesta, i neka kažu gradskim starješinama: ‘Ovaj naš sin opak je i nepokoran; neće da nas sluša; ništarija je i pijanica’. Potom neka ga svi ljudi, njegovi sugrađani, kamenjem zasiplju dok ne pogine.» (Pnz 21, 18-21)
Ovo je samo nekoliko primjera iz čitavog obilja okrutnih propisa koje sadrži ta knjiga. Među ostalim po smislu piše: Tko god se ne pokorava svećenicima, neka se pogubi (Pnz 17, 12).
Mnogi pokušavaju da krvave odlomke te knjige prikažu bezazlenije govoreći da se radi o mitovima ili upravo o pričama iz davno proteklih vremena. To je u stvari po važećem crkvenom nauku temeljna zabluda. Još u godini 1965. na toliko slavljenome Drugom Vatikanskom koncilu, na kome je crkva navodno učinila zaokret u moderno doba, bilo je zaključeno: «Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, Sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima.» (Neuner-Roos Br. 150)

Čovjek ne bi povjerovao da crkva naučava tako nešto, jer sadržaj tog nauka glasi: Sve okrutnosti koje sadrži takozvani Stari zavjet su proizvod Svetog Duha! – Isus nam je ponudio nešto sasvim drugo.

Krajnja suprotnost crkvenog nauka
prema pravom Isusovom učenju.
Hoće li se Stari zavjet ponovo probiti
koristeći krinku «Isus» i «Krist»?

Zašto još i danas imamo svećeničku kastu koja postupa slično kao Stari zavjet?
Je li Bog, naš vječni Otac, uzalud poslao Svog Sina koji je postao našim Otkupiteljem? Jer današnja svećenička kasta postupa opet protiv Isusa, protiv njegovog učenja, a ipak su joj usta puna riječima «Isus» i «Krist» slično kao što se dešavalo u svećeničkim spisima. Spomenuli su ime «Mojsija», i stalno su ga citirali i citiraju uvijek iznova. Ali baš su svećenici izmislili te – čovjek bi skoro poželio reći «besmislice». Jer Bog hoće nešto drugo i to je On objavio preko proroka Starog zavjeta, a naročito preko Isusa, Svoga Sina. Isus je poučavao također nešto drugo od onoga što danas čine svećenici našeg doba. Razlika je ipak golema: Takozvani «Bog» Starog zavjeta kao i današnja svećenička kasta – i isus koji je ljudima približio odanog Oca.
Što je Isus učio nas ljude možemo pročitati npr. u Govoru na gori u Evanđelju po Mateju, 5. Tamo piše:
«Blago siromasima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko.
Blago onima koji tuguju jer će se utješiti.
Blago krotkima jer će baštiniti zemlju.
Blago žednima i gladnima pravednosti jer će se nasititi.
Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati.
Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovi Božji. (Mt 5, 3-9)

O molitvi Isus je rekao: «Kad molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti.» (Mt 6, 5-6) U skladu s ovim Isus je na drugom mjestu rekao: «Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.» (Mt 23, 12) A kako se Isus izražavao o svećeničkoj kasti? To ćemo pročitati, kao što je spomenuto, kod Mateja 23, 8-9: «Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga.»
Dalje se kaže: «Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni koji obilazite more i kopno da učinite jednoga istovjernika, a kad to postane, učinite ga sinom paklenim dvaput gorim od sebe. Jao vama slijepe vođe.»
(Mt 23, 15-16)
A u Mateju 23,13 Isus kaže: «Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga; vi sami ne ulazite u njega, niti dopuštate da uđu oni koji bi htjeli.»
Sasvim očito ovdje postaje jasna krajnja opreka između onoga što je poučavao Isus iz nazareta i onoga što sadrže svećenički spisi takozvanoga Starog zavjeta. Dobri analitičar može si još jednom osvijestiti: Crkva koja se poziva na Isusa iz Nazareta, tu krajnju opreku zaoštrava još time što se usuđuje naučavati da je Stari zavjet s proturječnim svećeničkim tekstovima, kojima se Isus iz Nazareta izričito suprotstavljao, Božja objava koja važi još i danas i treba osvijetliti Novi zavjet koji sadrži učenje Isusa iz Nazareta.

Kako se zapravo može Stari zavjet osvijetliti u Novome – u čudesnim poukama ljubavi, mira i jedinstva? Zapravo samo onda ako ga čovjek sam obilježi kao «Novi zavjet».Jer to što smo pročitali iz svećeničkih spisa osvijetlilo se u današnjoj svećeničkoj kasti, a ne u Novom zavjetu. Dakle ako točno prosudimo tu izjavu tada ona ne znači ništa drugo nego: Stari zavjet će se ponovo probiti. – I zato koriste Isusa, Krista – ime «Isus» koje je ipak zalog za ljubav, za mir, za jedinstvo, za prirodu, za Majku Zemlju, za svaku životinju!

Tko je zapravo bio Isus? Odakle je došao?
Isusa je rodila Marija, a bio je sin Marijin i Josipov. Odrastao je u običnim prilikama. Zna se da je Isus potjecao iz Davidova roda i da je pripadao Judinom plemenu. To je zanimljiva činjenica jer se iz nje dade zaključiti da Isus nije bio svećenik, niti je ikada to mogao postati, jer su svi svećenici bili iz Levijevog plemena i k tome su morali za pretka imati Arona, dakle Mojsijevog brata. međutim Isus nije ispunjavao ta dva uvjeta, pa prema tome On nikada nije mogao biti svećenikom. Isus je dakle bio čovjek iz naroda.
Kao čovjek iz naroda On je poučavao veličanstveni i čudesni zakon života, koji je u Bogu i koji je dan svim ljudima koji vole Isusa, Krista, tako što Ga slijede.

Mi prakršćani smatramo svojom zadaćom da ovo ponovo objasnimo svim ljudima kako se ne bi stekao pogrešan dojam da su institucije koje nemaju ničega zajedničkog s onim što je poučavao Isus, Krist, zastupnici Njegovog učenja samo zato jer su si navukle krinku «kršćanski».

www.rijec.com.hr

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s