Tko sjedi na Petrovoj stolici (1)

1.dio

Diktatura Petrove stolice … temelji se na poganskim svećeničkim religijama.
Očigledne proturječnosti u Starome zavjetu

Predgovor:

Da li Stari i Novi zavjet „čvrsto, vjerno i bez zabluda naučavaju istinu“?

Svećenstvo je poganskog podrijetla. Svećenici su trebali umilostiviti bogove. Uvijek se radilo o izvanjskom djelovanju: ritualni kultovi, magijske prakse, životinjske i ljudske žrtve.

Istinski Božji proroci su upozoravali na svećenike.

Isus iz Nazareta je bio za životinje. On je zapovijedio da se ne jede meso, da se ne ubijaju životinje.

Jesu li iskazi Mojsijevih knjiga vjerodostojni? Njihov tekst su napisali svećenici tek u 6. stoljeću prije Krista.

Je li Sveta odjeća“ za svećenike Božja uputa? Ili demonska infiltracija da se svećenicima osiguraju povlastice i poseban položaj u narodu?

Očigledne proturječnosti Isusovim izjavama.

Žrtveni rituali danas? – Potaknuti od sotonskih energija upravo veliki crkveni blagdani su praznici klanja bez premca. Milijuni životinja se „žrtvuju“ u pokusima na životinjama koje zagovara Petrova stolica.

Bog, istinski Sveopći Jedan je onaj isti, od prije tisućljeća, danas, sutra – u svu vječnost. Crkva se uvijek nalazila na strani poganskih svećeničkih religija i odlučila se protiv Krista.

Tko proturječi nazoru crkve ili svećenika, „neka se pogubi“. Prema katoličkom katekizmu i evangelističkom nauku zločinačke upute Starog zavjeta još uvijek vrijede!

Vjera neukog puka raste ako se „autoritet svete stolice očituje u veličanstvenim građevinama koje izgledaju kao da ih je Bog stvorio“ riječ je jednog pape! A što je rekao Isus?

Crkva je izmislila dogme kako bi zastrašila ljude i imala izgovor za napade na ljude drukčijeg mišljenja.

Vjerski propisi crkve postoje zato da održavaju njenu moć, da provode diktaturu crkve.

Izlaz iz dileme:

„Izađi iz nje moj narode…“

 Da li Stari i Novi zavjet «čvrsto, vjerno i bez zabluda naučavaju istinu»?

 Za razjašnjavanje ovog pitanja mogao bi nam pomoći jedan spis što ga je sadašnji vlasnik stolice, gospodin Ratzinger, godine 2000. izdao pod naslovom «Dominus Jesus». U tom dokumentu on piše o Bibliji::
«Drugi Vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji božanske objave dohvaća tu predaju i naučava:
Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetog napisane – imaju Boga za autora i što su Crkvi kao takve predane.» Te knjige «čvrsto, vjerno i bez zabluda naučavaju istinu koju je Bog htio da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu’.»
Gospodin Ratzinger upućuje nas dakle na Bibliju kao obvezatnu osnovu Petrove stolice. Sada će netko reći: «Naravno, pa zna se da je Biblija osnova katoličke crkve». Ali tko zapravo zna što piše u toj Bibliji?

 Svećenstvo je poganskog podrijetla. Svećenici su trebali umilostiviti bogove. Uvijek se radilo o izvanjskom postupanju: ritualni kultovi, magijske prakse, životinjske i ljudske žrtve

U Novom zavjetu Biblije predajom su prenesene mnoge Isusove riječi. Jedna od njih, u Mateju 23, 8-9 glasi: «Ne dopustite da vas zovu rabbi, jer imate samo jednog učitelja, a svi ste braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga!.»Iz prethodnih stihova se zna da su pismoznanci i farizeji rado dopuštali da ih zovu rabbi. Pismoznanci tadašnjeg vremena danas se zovu svećenici, župnici, biskupi, kardinali sve do takozvanog «svetog oca» – kojeg ni ne treba zvati ocem, kao što je Isus rekao.
Odakle potječe pojam «pismoznanac»? Da bi se postalo svećenikom, mora se biti «pismoznanac». Svi teolozi studiraju Stari zavjet, Novi zavjet i poznaju Bibliju. Današnji pismoznanci su dakle stvarno teolozi, a da se može postati svećenikom, mora se biti teolog.
Isus je, po Njegovim predajom prenesenim riječima, bio protiv pismoznanaca. Zašto? Teologija je tvorevina institucije crkva, tako da se o cjelokupnoj teologiji može reći: Ovdje Bog više nema pristup, već samo nauk ove crkve.

Jedna je Isusova izjava glasila da pismoznanci zatvaraju ljudima kraljevstvo nebesko, jer stalno upućuju na nauk koji je tada postojao. Današnji pismoznanci upućuju na nauk koji je tijekom stoljeća narastao i koji je tako kompliciran i proturječan da su potrebne godine da bi ga se tek moglo shvatiti glavom, mozgom, da bi ga se moglo intelektualno razumjeti. Naprotiv, Isusovo je učenje bilo jednostavno. Isus je htio da ljudi steknu živ odnos prema Bogu, svome nebeskom Ocu.

Svećenika, pismoznanaca kao oni protiv kojih je Isus govorio, bilo je još prije Abrahama, jer su sve rane religije od kamenog doba dalje njegovale ritualne kultove i magijske prakse. Tako je bilo kod naroda kamenog doba kao i u takozvanim visokorazvijenim kulturama. Npr. u starom Egiptu je bilo mnoštvo bogova i svećenika koji su dakle studirali spise tadašnjih predaja i bili nadležni za provođenje sakralnih radnji. Pritom se uvijek radilo o izvanjskim religijama u kojima se «Bog» umiruje, a bogovi umilostive ritualima. U tim se religijama dakle ne radi o unutarnjoj promjeni čovjeka, već uvijek o izvanjskom ponašanju.

U doba Abrahama postojali su posebni kultovi i svečanosti za različita božanstva, za koja se vjerovalo da stanuju u svojim hramovima. Tu su im služili ljudski služitelji. Vladari grada su bili smatrani za zemaljske zastupnike bogova.
U Mezopotamiji su tumačenje znamenja i pretkazivanje bili važni sastavni dijelovi religije. Životinjske žrtve su trebale umilostiviti bogove, a postoje podaci da su Feničani – potomci Kanaanaca – žrtvovali djecu, često čak prvorođenčad. Svi vladari Mezopotamske regije smatrali su sebe zastupnicima bogova, a velik dio njihovih dužnosti sastojao se u obavljanju sakralnih ceremonija koje su trebale otkloniti zlo i pribaviti naklonost bogova. Danas to obilježavamo kao oblik poganstva, kao idolatrijski kult.Središta obavljanja kultova u pravilu su bili hramovi, premda su se religiozne svetkovine održavale i u svetim špiljama i li na posvećenim brežuljcima. Bogovi su u hramovima bili prisutni kao kipovi. Svećenici su bili odgovorni za njihovo održavanje i njihovu opskrbu. Bilo je vrlo različitih svećenika s različitim funkcijama kao upravljanje, prizivanje, egzorcizam, tumačenje znamenja, prinošenje žrtava itd. Danas se smatra da je i Abrahamov otac bio poslužitelj hrama odgovoran za izradu kipova.

 Istinski Božji proroci i Isus su upozoravali na svećenike

I u kasnijim godinama, nakon Abrahama, još uvijek je bila živa predodžba da se bogovi moraju umilostiviti prinošenjem žrtava – najčešće životinja, ali i ljudi. Među ostalim i zbog toga su Božji proroci stalno upozoravali narod Izraela na svećenike. Npr. u 5. knjizi Mojsijevoj, 12, 31 čitamo: « Nemoj onako postupati prema Jahvi, Bogu svome. Ta Jahvi je zazorno i mrsko sve što su oni [svećenici] činili služeći svojim bogovima. Čak su svoje sinove i kćeri spaljivali u čast svojim bogovima.»
Prorok Jeremija je rekao (Jer 2,8): «Svećenici ne govorahu: Gdje je Gospodin? Tumači zakona mene ne prepoznaše…»
Ovdje imamo posredan odgovor na pitanje zašto je Isus općenito bio protiv pismoznanaca. – Zato jer su pismoznanci tj. teolozi vjernici slova, riječi. Kaže se: (2 Kor 3,6) «Slovo ubija, a Duh oživljuje». A svećenici su uvijek bili odgovorni za prinošenje žrtava.
Ali jedno začuđuje: Ako je Bog preko proroka rekao malo prije citirano, tada je to u opreci s onim što je navodno Bog naredio preko Mojsija u vezi sa svećeničkom odorom, sa žrtvama paljenicama i ognjenim žrtvama, isto tako u pogledu klanja životinja, ratova i ubijanja ljudi, riječima:» A ovo treba da prinosiš na žrtveniku: dva janjca godinu dana stara, svaki dan bez prekida. Jedno janje žrtvuj ujutro, a drugo žrtvuj uvečer.». (2 Moj 29, 38-39) Naprotiv od proroka Jeremije predajom je prenesena sljedeća Božja riječ: «Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske.» (Jer 7,22)

Predočimo si: Jednom Bog navodno preko Mojsija kaže: svaki dan moraš žrtvovati životinju, a opet preko Jeremije kaže: Tako nešto nikada nisam zapovjedio.
Stari zavjet vrvi proturječnostima.
Na primjer u Starom zavjetu piše da «Bog» kaže preko Mojsija: «Zatim pomazanjem posvećeni svećenik uzme krvi od junca i donese je u šator sastanka. Onda neka svećenik umoči svoj prst u krv i tom krvlju sedam puta poškropi prednju stranu zavjese svetišta, pred Jahvom». (3 Moj 4, 5-6) Preko Izaije međutim On kaže:»Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle». (Iz 1, 15) Ili npr. sljedeće: «Jahve reče Mojsiju i Aronu: Ovako kažite Izraelcima: Ovo su životinje … koje možete jesti…» (3 Moj 11, 1-2) Kod Izaije Bog kaže točno suprotno «Tko zakolje vola isto kao da je ubio čovjeka (Iza 66,3)
Budući da to dvoje istodobno ne može biti istinito, postavlja se pitanje: Što je sada točno?

 Isus iz Nazareta je bio za životinje. On je zapovjedio da se ne jede meso, da se ne ubijaju životinje

A Isus? Kakav je bio Njegov odnos prema ubijanju životinja?
Kada je Isus čistio hram, išao je s bičem kroz dvorišta i oslobađao životinje koje su trgovci htjeli prodati za žrtvovanje. Isus se brinuo za to da se životinjama pokloni život, a nije pozvao svećenike da ih ubiju.
Dalji nagovještaj možemo pronaći u sljedećoj zgodi: Mnogi su Isusovi učenici bili ribari, dakle lovili su ribe. A Isus im je po smislu rekao: Pođite za Mnom, učinit ću vas ribarima ljudi. Više ne trebate loviti ribe (Mt 4, 19) Kad su zatim htjeli mrežu punu riba izvući na obalu, ona se neprekidno cjepala tako da su ribe mogle slobodno otplivati. Nasuprot tome današnji papa nosi ribarski prsten na kome se može vidjeti kako ribar izvlači ribe na obalu. To odgovara staroj predodžbi: Životinje ginu – dok se Isus zalagao za životinje. O tome se može pročitati u mnogim prakršćanskim spisima izvan Biblije. U njima je u brojnim primjerima opisano kakav je bio Isusov odnos prema životinjama. Ta svjedočenja potvrđuju Njegov poziv ljudima da ne jedu meso, da ne kolju životinje. Čak se u Bibliji još mogu naći mjesta u tekstu u kojima je to vidljivo.

Jesu li iskazi Mojsijevih knjiga vjerodostojni? Njihov tekst su napisali svećenici tek u 6. stoljeću prije Krista

Ali vratimo se proturječnostima o kojima je bilo govora. U Bibliji, koja je po katoličkoj predodžbi čak obvezatna i sveta, piše da ne treba imati svećenikâ niti «oca» – dakle niti «svetog oca». Katolička crkva međutim ima svećenika i jednoga što ga zove «svetim ocem». Ovdje bi sada (- budući da su Stari kao i Novi zavjet navodno sveti i dani od Boga -) mogao doći dokaz: «Pa svećenici postoje još u Starom zavjetu od vremena Mojsija.» U Mojsijevoj knjizi stvarno piše da je navodno Bog preko Mojsija postavio svećenike. To se moralo dogoditi u trenutku kada je Mojsije bio na brdu Sinaj i od Boga primio Deset zapovijedi Je li je to doista stvarno tako bilo? Je li to vjerodostojno?
Tko studira teologiju zna da današnji znanstvenici smatraju da je ta Mojsijeva knjiga bila napisana tek mnogo kasnije, i to u 6. stoljeću prije Krista. Onda kada je zemlja Izrael bila sva u ruševinama, a Izraelci u zarobljeništvu u Babilonu, sastali su se svećenici i iznova napisali Bibliju, dotadašnju povijest.
Danas je općenito poznato da je jedan od tekstova iz kojeg potječe Stari zavjet u svome današnjem obliku, takozvani «svećenički spis». Taj svećenički spis sadrži upravo to što još i danas čitamo u Starom zavjetu; tamo je po prvi put rečeno da je Mojsije upute za svećenstvo navodno primio od Boga. Do tada je to bilo nepoznato. Dakle i znanstvenici potvrđuju da ono što čitamo u Starom zavjetu nije vjerodostojno.
Da «Mojsijeva knjiga» ne može potjecati od Mojsija vidljivo je po jednostavnoj činjenici što na kraju petoro Mojsijevih knjiga u Ponovljenom zakonu 34 piše:«Mojsiju bijaše sto i dvadeset godina kad umrije…» (5 Mose 34, 7) To dakle nije mogao napisati on sam.vjerodostojno.
Da «Mojsijeva knjiga» ne može potjecati od Mojsija vidljivo je po jednostavnoj činjenici što na kraju petoro Mojsijevih knjiga u Ponovljenom zakonu 34 piše:«Mojsiju bijaše sto i dvadeset godina kad umrije…» (5 Mose 34, 7) To dakle nije mogao napisati on sam.

Bilo bi zanimljivo istražiti koji se aspekti starozavjetnoga svećeničkog brimborija što ga je navodno Bog postavio, ponovo pojavljuju u svezi s Petrovom stolicom. Pokažimo dakle usporedbe: Što je tada navodno bilo propisano i zadano za postavljanje svećenika, za njihovu odjeću i za svećeničko prinošenje žrtava? I kako to izgleda u usporedbi s onim što se danas događa u katoličkoj crkvi. Jedan pogled nastranu na poganske kultove, na kojima je sve zasnovano, mogao bi pridonijeti rasvjetljavanju stvarnog stanja stvari.

Je li «Sveta odjeća» za svećenike, Božja uputa?
Ili demonska infiltracija da se svećenicima
osiguraju povlastice i poseban položaj u narodu?
Očigledne proturječnosti o Isusovim izjavama

Što je navodno potrebno za svećeničku odjeću, može se pročitati u Izlasku 28. Tamo piše: «Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na čast i ukras. Obrati se svim vještacima koje sam obdario mudrošću, neka naprave haljine Aronu da bi se posvetio i vršio svećeničku službu u moju čast.» (2 Moj 28, 2-3)
Tu se postavlja pitanje: Može li se postati svetim preko odjeće? A ako postoji samo jedan Sveti, to je Bog, naš Otac koji je na Nebu – što onda znači «sveta odjeća»?
Jedno objašnjenje bi bilo: Pod izvanjskim «ukrasom», pod raskošnom odjećom, može se kao pod maskom sakriti što uistinu misli onaj koji nosi tu odjeću. A u svezi s time proroci su rekli mnogo toga, npr. Hošeja: «Družba je svećenička kao zasjeda razbojnika» (Hošeja 6,9) Iz ovoga se dade zaključiti: Iza napadne svečanosti s odjećom i brimborijem često se skriva golo nasilje.
Drugi aspekt bi mogao biti: Možda je odjeća jednostavno izraz toga da taj čovjek ima poseban položaj. On je potpuno uzdignut iz mase i time zorno obznanjuje da je samo on posrednik između Boga i čovjeka.
Pismoznanci su se još odvajkada oblačili drugačije od naroda, a i od proroka koje je Bog poslao. Tko si prizove u sjećanje da je Bog navodno preko Mojsija rekao kako se svećenik treba odijevati, tada bi zapravo morao staviti u pitanje Isusa, Krista. Jer «Bog» govori drugačije od Isusa, koji nije odobravao oholo držanje svećeničke kaste. Dakle treba pitati: Je li onaj koji je kod Mojsija to govorio stvarno Bog – ili se tu radi o demonskoj stečevini povlastica i privilegija tadašnje svećeničke kaste? Ili je Isus, Krist bio lažan prorok? Jer je On ipak govorio drugačije od toga takozvanog «Boga» u Starom zavjetu.
Pročitajmo dalje što je navodno Bog rekao kako bi se svećenik imao odijevati, i usporedimo slike kako se današnji svećenici odijevaju. Tada ćemo prepoznati što se skriva iza petrove stolice. Na primjer u Izlasku 28, 4-8 piše: «Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata Arona i njegove sinove da mi služe kao svećenici. Stoga neka oni primaju zlato, ljubičasto, crveno i tamnocrveno predivo i prepredeni lan. Oplećak neka naprave od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana – vješto izrađen. Neka na njemu budu dvije poramenice, pričvršćene za njegove krajeve. Tkanica što bude na njemu neka je napravljena kao i on: od zlata, od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i od prepredenog lana, a neka s njim sačinjava jedan komad.» U tom stilu se nastavlja dalje na više stranica. Svatko tko je zainteresiran, može to sam pročitati. «Izlazak» je druga knjiga iz Mojsijevog petoknjižja.
Kad čovjek to čita, mora se zamisliti, kao prvo već zbog ovoga: Zašto Aron i svećenici moraju zapravo biti odjeveni kao što je opisano – a sam Mojsije, veliki prorok, naprotiv, kao obični ljudi. Još se u Mojsijevom petoknjižju vidi suprotnost između svećenika i proroka! Kao drugo: Pročitajmo u Novom zavjetu što je Krist, tada Isus iz Nazareta, rekao svećenicima. On je upotrijebio jasne riječi:
«Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti. Slijepe vođe! Vi cijedite komarca, a devu proždirete.» (Mt 23, 23-24)
Ili: «Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža! Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti.» (Mt 23, 27-28)
Tako dakle govori Isus, Krist, Sin Božji. A onda je Bog, Njegov Otac, u Mojsijevoj knjizi navodno rekao da se farizejima i pismoznancima treba posvetiti «sveta odjeća»? Ovdje ipak nešto nije u redu!
A u Starom zavjetu to se čak nastavlja: «Na njemu poredaj četiri reda dragulja. U prvome redu neka bude: rubin, topaz i alem; u drugome redu: smaragd, safir i ametist; u trećem redu: hijacint, ahat i ledac; a u četvrtom redu: krizolit, oniks i jaspis. Neka budu ukovani u zlatne okvire.» (2 Moj 28, 17-20)
Tko ovdje govori? Kakav je to «Bog» koji daje toliko detaljan opis kako se raskošno treba opremiti odjeća za čovjeka koji će poslije nastupiti kao svećenik? Kome se ovo ne čini čudno? To nije samo čudno, već je čisto poganstvo. A to pogansko prenemaganje promatramo još i danas – tu pretjeranu raskoš. To nema nikakve veze s istinskom Božjom riječi preko proroka Starog zavjeta. To je točno suprotnost onoga što slušamo u aktualnoj Božjoj riječi preko Njegove proročice sadašnjeg vremena.
Bog, naš Otac, u travnju 2005. preko Gabriele je izrekao jasne riječi:
«Isus, koji je tjelesno bio sin tesara, odijevao se kao i narod. I proroci koje sam slao ljudima, bili su odjeveni kao narod. Nijedno nebesko biće koje je postalo čovjekom da bi kao čovjek objavljivalo Moju poruku, nije se odijevalo u purpur, zlato i svilu.»

Dakle očito da je iz Starog zavjeta preuzeto dosta toga od svećeničke odjeće i od čitave lakrdije; a zar kod zaređivanja svećenika to izgleda drugačije? U Izlasku 29 o posvećivanju svećenika čitamo npr. da je Aron bio pozvan da kolje. Detaljna uputa glasi ovako: «Onda pred Jahvom, na ulazu u šator sastanka, junca zakolji. Uzmi junčeve krvi i svojim je prstom stavi na rogove žrtvenika. Ostatak krvi izlij podno žrtvenika.» (2 Moj 29, 11-12)
A što je rekao Isus, Krist – prema jednome izvanbiblijskom evanđelju? «Zaista, zaista, kažem vam, došao sam na svijet da ukinem sve krvne žrtve i jedenje mesa životinja i ptica koje ljudi kolju.» (Isusovo evanđelje. Što je bilo prije 200 godina?) – To je ipak golema proturječnost!
Kao što je već spomenuto, Bog je preko Izaije u Starom zavjetu rekao: Tko kolje vola, to je kao da ubije čovjeka.» Iz( 66,3) On je ovdje izjednačio životinju i čovjeka: Ubijanje života nije u Božjem smislu.
Ponovimo također što je jeremija rekao u Starom zavjetu: «Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje Egipatske.» (Jer 7,22) Preko Jeremije Bog je također objavio: «Vaše mi paljenice nisu drage, nisu mi po volji klanice vaše.» (Jer 6,20), i preko Amosa nešto slično, jer u Amos 5, 22 piše: «Paljenice kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na pričesnice se od ugojenih telaca vaših i ne osvrćem.»

 Žrtveni rituali danas? –
Potaknuti od sotonskih energija
upravo veliki crkveni blagdani su
praznici klanja bez premca.
Milijuni životinja se «žrtvuju» u
pokusima na životinjama
koje zagovara Petrova stolica

I nadalje ostaje otvoreno pitanje je li danas drukčije. Vidjeli smo usporedbe u odnosu na odjeću. Je li danas stvarno drukčije što se tiče životinja? Dobro, životinje se više službeno ne žrtvuju u nekoj ceremoniji. Ali kamo idu oni koji se tako rado prikazuju na televiziji, nakon toga? Što jedu? Jer još u Starom zavjetu Bogu su se davali samo «manje vrijedni dijelovi», iznutrice. «Dobre komade» svećenik je uvijek pojeo sam. Je li se tu danas nešto promijenilo?
O tome u Starom zavjetu piše npr.: «Desno pleće od svojih žrtava pričesnica dajte svećeniku na dar. Onome Aronovu sinu koji bude prinosio krv i loj sa žrtve pričesnice neka u dio pripadne desno pleće.» (3 Moj 7, 32-33)
Dakle treba se žrtvovati krv i loj – but će pojesti svećenik. Da čovjek sluša i da se čudi! Dobri analitičar će sigurno istražiti pitanje kako je u tom pogledu danas, kada je gospon župnik ili čak viši dostojanstvenik pozvan na neku svečanost.

Za službeno ustoličenje novog pape jedan je mesar svakom vjerniku pružio mogućnost prinijeti i životinjsku žrtvu, naime «Ratzingerovu kobasicu» – 100 g za 85 Centi. To je međutim samo vidljivi vrh ledenog brijega, jer se istovremeno doista svakog trenutka za užitak nepca žrtvuju milijuni životinja ili u laboratorijima za pokuse koje izričito zagovara Petrova stolica, dakle današnja svećenička kasta. A veliki crkveni blagdani – Uskrs i Božić – su najveći praznici klanja takozvanog kršćanstva. Dakle i opet žrtveni rituali! Kome se žrtvuju te nedužne životinje? Tko ih pojede? – Svećenici i oni koji se povode za njima.
Taj koji je to zagovarao ili zagovara, sigurno nije Bog, već prije bog podzemlja. Boga podzemlja možemo nazvati i sotonskom energijom, ili kratko rečeno, Sotonom. To su protivne snage koje su uvijek pokušavale razoriti ono Pozitivno, što su ga Bog i veliki proroci i Isus iz Nazareta donijeli na svijet, i pretvoriti ga u njegovu suprotnost.

 Bog, istinski Svemirski Jedan je onaj isti,
od prije tisućljeća, danas, sutra – u svu vječnost.
Crkva se uvijek nalazila na strani
poganskih svećeničkih religija i odlučila se protiv Krista

Ove izjave sigurno izazivaju protest crkava. Proturječnost koju smo pokazali je doista očita. Ali u crkvama se po smislu naučava: Ranije je Bog upravo tako naredio, tu odjeću i te propise žrtvovanja. To je bilo tadašnje vrijeme. Tada je On tako objavio svoju volju. A s Isusom, kažu oni, zatim je došla promjena. Od vremena Isusa te žrtve više nisu potrebne; također i ta posebna odjeća više nije bezuvjetno potrebna, premda je još rado nose. Jer se «Stari zavjet osvjetljuje u Novome», kaže se u crkvenom nauku. Time se mora osigurati i kontinuitet. Ali je u cjelini nastupila promjena Božje volje. – Tako se naučava u crkvama. To bi bio donekle odgovor koji bi se od njih mogao očekivati.
Međutim u jednom spisu same crkve može se pročitati nešto sasvim drugo. I to Neuner i Roos u knjizi «Vjera crkve u ispravama objave nauka», 13. izdanje, na strani 82 pišu: «Jer postoji samo jedan Bog koji je stvorio prirodu, koji upravlja sudbinama i koji je autor svetih knjiga. A Bog ne može proturječiti sam sebi.»

Tko sada kome proturječi? Isus Starome zavjetu ili Stari zavjet Isusu, Kristu? Ili bi tada Isus bio lažni prorok, ili bi bog bio promjenjiv. A kad bi Bog bio promjenjiv, bio bi kao mnogi ljudi. Ljudi se mijenjaju, svaki dan mijenjaju svoje mišljenje. Slično kao što se i crkva priključuje svojim vlastitim mišljenjima i na njima gradi nauk.
Čak u Starom zavjetu kod proroka Malahije, 3,6, piše: «Jer ja, Jahve, ne mijenjam se.»
Razjasnimo si: Ako je Bog apsolutan, On se ne može mijenjati. Kad bi se Bog mijenjao, bio bi nesavršen. Ali On je savršen Bog, apsolutan Bog. On ima apsolutne zakone. I po prirodnim zakonima vidimo da je On apsolutan. Tko je dakle ovdje krivi takozvani učitelj? «Bog «Starog zavjeta? Ili Isus, Krist, u našem vremenu? Ili netko drugi?
Dobri će analitičar kojeg oslovljava ova serija, pomoću logičnih zaključaka doći do rješenja: To su oni koji su napisali velik dio Starog zavjeta. A to su bili, kao što smo u međuvremenu saznali, svećenici – a ne Bog.
U katoličkom katekizmu piše u stvari nešto drugo. Tamo pod rednim brojem 136 piše: «Bog je autor Svetog Pisma ukoliko je nadahnuo njegove ljudske pisce; u njima i po njima On djeluje i tako jamči da nas njihovi spisi bez zablude uče istini spasenja.»
Pod rednim brojem 140, kao što je već spomenuto, može se pročitati: «Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava stari. Oba se međusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava riječ Božja.» Da ne bude zabune: oba! Iz toga proizlazi: Ako se po crkvenom mišljenju Stari zavjet rasvjetljuje u Novom, tada crkve stavljaju učenje Isusa, Krista, van snage. Jer Isus je poučavao nešto sasvim drugo od Starog zavjeta. sada tko koga stavlja izvan snage? Posrijedi je svećenička kasta koja od svakoga uzima ponešto, onako kako joj upravo odgovara u njezinoj raboti, da bi napokon obmanula i zavela čovječanstvo koje najvećim dijelom vjeruje u nju.
Institucija Petrove stolice uvijek se pozivala na ona objašnjenja što ih je svećenička kasta upisala u Bibliju, a uvijek bila protiv objašnjenja Isusa iz Nazareta. Sjetimo se samo glavnog učenja Isusa iz Nazareta, Njegov Govor na Gori. O njemu svećenička kasta po smislu kaže da je utopija i da se ne može živjeti. Kada se naprotiv radi o stvarima kao npr. odjeći, sjaju, raskoši, tada to nailazi na odobravanje Petrove stolice. Ili sjetimo se mnogih uputa za ubijanje u Starom zavjetu i krvavog traga vatikanske crkve kroz stoljeća, tada se Petrova stolica nalazila uvijek na strani stare, poganske svećeničke religije.

 Tko proturječi nazoru crkve ili svećenika, «neka se pogubi». –
Prema katoličkom katekizmu i evanđeoskom nauku zločinačke upute Starog zavjeta još uvijek vrijede!

Dobrim analitičarima trebali bismo isporučiti još materijala na analizu:
Premda je Bog preko Mojsija dao zapovijed «ne ubij», u Starom zavjetu se mnoge upute za ubojstva kao Božja riječ stavljaju Mojsiju u usta. Nekoliko primjera. On je navodno rekao:
«… sve muškarce u njemu pobij oštrim mačem.» (5 Moj 20, 13) Ili: «Strijele svoje opojit ću krvlju i mač moj najest će se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika.» (5 Moj 32, 42) Premda je On dao zapovijed «ne ubij», navodno je rekao: «Stoga svu mušku djecu pobijte, a ubijte i svaku ženu…» (4 Moj 31,17) Nevjerojatno! To može narediti samo demon, ali nikada Bog!
Ili izjava, «Ako bi se tko drsko odupro i ne bi poslušao ni svećenika koji ondje stoji da služi Jahvi, Bogu tvome, ni suca, neka se taj čovjek pogubi.» (5 Moj 17,12) – Najkasnije ćemo sada primijetiti tko je autor ovakvih riječi.
Dobri analitičar će sada možda postaviti pitanje: Zar se sve ovo treba rasvijetliti u Novom zavjetu? U svakom slučaju tako je napisano u katoličkom katekizmu obvezatno kao nauk.
Vrijeme Novog zavjeta je dakako i vrijeme križarskih ratova, inkvizicije, spaljivanja vještica. U pogledu tih nedjela može se reći da se Stari zavjet već osvijetlio u Novome. Bilo je i «ljudskih žrtava» što su bile prinesene bogu podzemlja.
Iz ovoga je vidljivo da je demonska energija nad Petrovom stolicom već počela osvjetljavati Stari zavjet u Novome. Kako će se to otprilike nastaviti?
Ponetko će možda pomisliti: «Ah, pa to su samo riječi» – ali nije točno! Iskustvo poučava drugačije. Političari npr. često takve riječi uzimaju ozbiljno. U biografiji hrvatskog predsjednika, koji je početkom 90-tih godina bio umiješan u rat u Jugoslaviji, taj državnik kaže: «Genocid» -dakle istrebljenje naroda – «nije samo dozvoljen, već se preporuča.»(Franjo Tuđman, 1989), “Bespuća povijesne zbiljnosti“ ) On se pritom doslovce poziva na svemoćnog Jahvu iz Starog zavjeta. I to u današnjem vremenu!
Mnogi naravno misle: «To se mene ne tiče, ja sam evangelik.» Ali ni Martin Luther nije kao Isus rekao da se Bog može naći u vlastitoj nutrini. On je potvrdio apsolutnu kompetenciju crkvenog nauka. Luther je čak objavio: «Ako netko naučava pravi nauk, štoviše čak ako i anđeo ili Gabrijel dođe s neba, ako hoće propovijedati, neka dokaže zvanje ili zapovijed crkve. Ako neće, neka takvog momka poglavarstvo preda pravome majstoru, koji se zove majstor Hans.» (82. Psalm što ga je doktor Martin Luther napisao i izdao godine 1530., Tomos, Izdanje Lutherovih spisa iz 16. stoljeća 5, str. 74b id.) To znači : krvniku.
Vidimo da Luther nije donio ništa nova, već je samo potvrdio da se treba pogubiti onaj tko proturječi crkvi i njenom nauku. A što je rekao Isus? «Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone»(Mt 5, 44) On govori sasvim suprotno od onoga što naučavaju katolička i luteranska crkva.
Sada se čitatelj može ispitati u što vjeruje. – U ono što naučavaju institucije crkve?

 Vjera neukog puka raste ako se
«autoritet Svete stolice očituje u veličanstvenim
građevinama koje izgledaju kao da ih je Bog stvorio»
– riječi su jednog pape! A što je rekao Isus?

Zanimljivo je uostalom što svećenička kasta drži o svojim vjernicima. U tom pogledu se papa Nikola V. raskrinkao rekavši: «Da bi se u mozgovima neukog puka stvorilo trajno uvjerenje, mora postojati nešto što se sviđa oku. Vjera koja se oslanja jedino na doktrine, uvijek je slaba i nesigurna. Ali ako se autoritet Svete stolice očituje u veličanstvenim građevinama koje izgledaju kao stvorene od Boga, vjera će rasti.» – A što je rekao Isus? On je rekao: »Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju, i gdje ga lopovi potkopavaju i kradu.» (Mt 6, 19), ili to da je čovjek hram Svetog Duha te da mu nije potreban izvanjski hram, i svatko može u sebi doći do Boga.
Isus, krist je zapovjedio sasvim jednostavno: «Slijedite Me!», «Ljubi svoga bližnjeg kao samoga sebe», «Ljubi Boga» , i on je poučavao zlatno pravilo: «Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!»(Mt 7, 12).
Isus je bio čovjek iz naroda koji je sasvim jednostavno poučavao o ljubavi prema bližnjem i također pomagao da ljudi dođu do samospoznaje. On ih je hrabrio da shvate gdje još sami griješe i dao im je radosnu vijest da ono što nije dobro mogu ukloniti s Božjom pomoći. Isus je dakle bio sasvim jednostavan čovjek koji je ljudima pokazivao put, da dođu do Boga u svojoj vlastitoj nutrini, i da Boga spoznaju u stvaranju, u ljudima oko sebe, u životinjama, u biljkama, u kamenju. Isus je rekao: «A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u svojoj nutrini.» (Mt 6, 6) To znači dakle: Poveži se s Bogom u sebi, jer ti si hram Božji.
Vidimo da Isus govori točno suprotno od onoga što naučava crkva, konačno i Stari zavjet. Tko naučava pogrešno? Isus, Krist – ili Stari zavjet odnosno «Bog» Staroga zavjeta, za koji smo već čuli da su to zapravo bile riječi svećeničke kaste u svećeničkim spisima? Opet su to svećenici koji još od Starog zavjeta nastupaju protiv Isusa.
Kako bi obmanula ljude, svećenička kasta uzima neke Isusove rečenice koje se potom citiraju. Ali uvijek iščupaju samo ono što im se u trenutku čini povoljnim. Vlastiti nauk međutim, nauk Petrove stolice je navodno «nepogrešiv». Od 1870. jedna dogma utvrđuje nepogrešivost katoličkog, papinskog učiteljstva. A ono što kaže Isus služi kao skladište slugama idola kojim se mogu služiti kako bi povremeno ogrnuli ogrtač «kršćanski» ili «Isus» da bi time mogli i nadalje obmanjivati ljude.

 Crkva je izmislila dogme kako bi
zastrašila ljude i imala izgovor za
napade na ljude drukčijeg mišljenja

U Novome zavjetu, u riječima Isusa, Krista, nema dogmi. Bilo bi zanimljivo znati odakle potječu dogme.
Crkva je time započela na svojim koncilima; odlučila je: Od sada ovo vrijedi kao dogma, a zatim i ono. Tako su dogme dolazile jedna za drugom. Posljednja je bila dogma Marijinog tjelesnog uzašašća u nebo, koja je bila proglašena 1950. Budući da se radi o dogmi, svaki katolik mora vjerovati u to. Ako on to ne čini, smatra se heretikom i čeka ga vječni pakao. I to spada u «vjerske istine» koje su obvezatne. Ljudima se natjera strah u kosti da ih se učini nesigurnima. Isus nije ništa rekao o tome. On nije poučavao takav sadržaj niti je uopće govorio o dogmama.
Dogme su nastale u vrijeme Antike kada je crkva vidjela da postoje ljudi koji još uvijek pokušavaju težiti prvobitnom kršćanstvu. Tada su bila postavljena neka vjerska pravila čiji je sadržaj dijelom teško vjerojatan jer iskaz proturječi zdravome ljudskom razumu. Unatoč tome dogme su bile proglašene kao obvezatan vjerski nauk i tada su Petrovoj stolici dale izvrsnu priliku za napad na ljude koji nisu bili vjerno odani crkvi. Dogme su dakle pružale izgovor za proganjanje ljudi, za izopćivanje onih koji suprotno misle s obrazloženjem da nisu vjerovali u dogmu. Od samog početka dogma je bila oružje protiv onih koji su htjeli nešto drugo i koji su drukčije živjeli, bila je oružje protiv «odustanika».

Taj čitav brimborium bio je sastavljan čak stoljećima. To u narodu nije uopće poznato, jer se misli da je nauk katoličke crkve dolazi iz prakršćanstva i da je stvoren na njegovim temeljima. Mnogi još uvijek misle tako. Međutim sve to se gradilo kao mozaik koji svakako nije uvjerljiv. Na primjer u godini 321. sabat je premješten na nedjelju. Latinska misa postoji od 394. Sakrament posljednje pomasti došao je u godini 550. Čistilište je bilo izmišljeno 593, prizivanje Marije i svetaca u godini 715. To se nastavlja dalje: Ljubljenje stopala papi bilo je uvedeno 809. Proglašavanje umrlih svecima službenim aktom pape postoji tek od 973. Posvećenje zvona je došlo u godini 1000. Bezbračnost svećenika postala je obvezatnom tek 1015, dakle 1000 godina poslije Krista. Oprosti su izmišljeni 1119; to je bilo vrlo unosno. Zatim su došli sudovi heretika. Ispovijedanje je bilo propisano u godini 1215. Tijelovo je bilo izmišljeno oko godine 1264. I tako se to nastavlja dalje i dalje. U svakom stoljeću bilo je ponešto pridodano kako bi se brimborium učinio još većim, još «ljepšim».

Dogme su dakle crkvena vjerska pravila – ali nisu Božje zakonitosti. Dogme su nastale tek kad je prakršćanstvo već bilo preokrenuto u svoju suprotnost, kad su svećenici preuzeli vlast.
O tome međutim crkva danas kaže – što se može pročitati opet u knjizi »Vjera crkve» od Neuner – Roos: «Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu…» Br. 149) Ili: «Sve što je u svezi s tumačenjem pisma podliježe konačno sudu crkve…» (Br. 151) U ovome se opet pokazuje bezuvjetno polaganje prava na vlast i oholost crkve.

Razmislimo: Prema učenju Isusa, Krista, crkva uopće ne postoji! Jer prema Isusu postoji sobica u koju trebaš ući i postati svjestan da si sam hram Božji i da je Bog u tebi. I što više ispunjavamo svoje molitve pri čemu se držimo Božjih zapovijedi i pouka Isusa, Krista, postajemo živi hram. Čemu nam je onda potrebna čitava papazjanija Starog zavjeta? Čemu nam je onda potrebna čitava svećenička kasta, sluge idola današnjeg vremena? Isus je život a ne kasta svećenika, niti u Starome, niti u Novome zavjetu.

 Vjerski propisi crkve postoje zato da održavaju  njenu moć,da provode diktaturu crkve

Vjerski propisi crkve se mogu usporediti s pravnim propisima u svjetovnoj državi. Zašto se oni donose? Da bi se održala vlastita moć. Oni dakle postoje isključivo u svrhu kontrole takozvanih vjernika i održavanja diktature Petrove stolice. To se pokazuje i u tome da se onaj tko te vjerske propise dovodi u pitanje, odmah kažnjava najvišom kaznom koju crkva može dodijeliti. Pročitajmo što kod Neuner-Roos, na str. 53, piše o vjerskim pravilima: «Tko kaže da je moguće da se postojećim vjerskim propisima, odgovarajuće znanstvenom napretku, prema prilici mora pripisati drugi smisao od onoga koji je crkva razumjela i razumije, neka bude izopćen». – «Izopćen» je očito modernija formulacija; prije se to zvalo «vječno proklet».
Prisjetimo se, bio je jedan znanstvenik, Galileo Galilei, koji je otkrio da se Zemlja okreće oko Sunca. Zbog toga je bio podvrgnut inkvizicijskom procesu i morao je povući tu tvrdnju. Ako danas netko tvrdi da to što je crkva naučavala tada, danas pogrešno, biva izopćen. Vidi se da ti vjerski propisi nemaju drugi smisao osim da održavaju moć crkve – dok kod Isusa, Krista, ne postoje vjerski propisi. Isusu, Kristu bilo je stalo da ljude vodi k Bogu. Vjerski propis, naprotiv, služi provođenju crkvene diktature.

Iz svih ovih događaja dade se zaključiti da diktatori crkvene ignorancije uopće ne uzimaju ljude ozbiljno.
Od pape Pija II., koji je živio od 1405 do 1464, prenesena je izjava: «Nama i našima je bajka o Isusu postala blagoslovom.» Tko ovo čita možda se sjeća velikog inkvizitora kod Dostojevskog, koji je Isusu, koji se pojavljuje u toj pripovijetki, objasnio da su veliki inkvizitor i crkva prisvojili učenje Isusa, Krista, da su ga preokrenuli i tako zaveli narod.
Dobri analitičar se u svezi s ovim sigurno sjeća već spomenute izjave pape Nikole V.: «Da bi se u mozgovima neukog puka stvorilo trajno uvjerenje, mora postojati nešto što se sviđa oku. Vjera koja se oslanja jedino na doktrine, uvijek je slaba i nesigurna. Ali ako se autoritet Svete stolice očituje u uzvišenim građevinama koje izgledaju kao stvorene od Boga, vjera će rasti.»
Slika koju smo u prvim mjesecima godine 2005. često imali pred očima: veličanstvene građevine, pompozni nastup, dojmljiva glazba, luksuz, raskoš i dragulji.

 Izlaz iz dileme: Iziđite iz nje, moj narode …»

Dragi slušatelji, dragi čitatelji, kojoj kategoriji Vi pripadate? Pripadate li i Vi onima o kojima je govorio papa Nikola V.? Mora li se i u Vašem mozgu nešto promijeniti da biste napokon postali neuki? Pripadate li i Vi tome «neukom puku» koji se mora uvjeriti da je takozvana Sveta Petrova stolica A i O ? Vjera u to sigurno ne dolazi od svetog duha, od pravoga Svetog Duha, nego od zračenja koja možemo nazvati npr. sotonskim energijama.
Za one među Vama koji ozbiljno razmišljaju kako da odgovore na ovo pitanje, možemo Vam, ako želite, pokazati izlaz. Izlaz iz dileme koju možda sada otkrivate u sebi, nalazi se također u Bibliji. U Ivanovom Otkrivenju, 18, 4, piše: « Iziđite iz nje moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha, i da ne dijelite njezinih muka (zala).»

Dragi tražitelji istine, ovo je bio samo jedan sasvim mali isječak iz mnogih, mnogih proturječnosti koje se otkrivaju kada se počne misliti analitički i pitati, a ne bez prosudbe prihvaćati što se ponudi.
Na ovom mjestu međutim hoćemo još jednom izričito naglasiti da svaki čovjek ima slobodu vjerovati što želi. I svaka institucija može naučavati što želi. Mi prakršćani ne šutimo samo onda kada jedna institucija sebe naziva kršćanskom, a njeno učenje ne samo da nema nikakve veze s učenjem Isusa, Krista, već mu je čak oprečno.

http://www.rijec.com.hr/article_info.php?tPath=1&articles_id=15

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s