Zašto Crkva laže i zašto joj treba ograda

Jutarnji list

Jurica Pavičić

Vijesti iz Liliputa

Objavljeno:  04.09.2010.

Zašto Crkva laže i zašto joj treba ograda

Sredinom ovog tjedna u jednim je hrvatskim novinama izišla fotografija kojoj ambicija nije bila ništa drugo doli da dokumentira nevažni komunalni kuriozitet. Ta slika snimljena je u osječkoj ulici Martina Divalta, a prikazuje lijepo, novo stambeno zdanje okruženo visokom i kovanom ogradom.

Ta ograda sama po sebi nije ništa neobično: neukusna je, pseudostilska, napirlitana i preskupa, ali upravo onoliko koliko i nebrojene ograde ispred tolikih tajkunskih vila po Dugom dolu, Pantovčaku ili Mikulićima. Na toj ogradi stoji upozorenje kako je kroz nju propuštena struja. Samo po sebi to jest malo neobično, a nisam posve siguran ni da je zakonito. No, ni to upozorenje – pogotovo zato jer je lažno – ne bi bilo dostatan razlog da se o ulici Martina Divalta piše išta veće od komunalne vijesti.

Pa ipak – fotografija osječke Divaltove ulice mnogo je više od obične komunalne bizarnosti. Onoga časa kad sam je spazio na elektronskom zaslonu novinskog portala, postalo mi je jasno da je ta mala, beznačajna slika jedne anonimne ograde nešto mnogo više – prava epifanija koja nam rasvjetljuje cijelu jednu eru poput noćne munje. Što je to što banalnu tajkunsku ogradu u osječkoj ulici čini tako posebnom? Odgovor je jednostavan: naime, ograda o kojoj je riječ nije ograda tajkunskog dvorca, nego ograda osječke župne crkve Svetog Ćirila i Metoda. A natpis, koji prolaznike upozorava da kovanim ornamentima teče 220 volti, nije upućen divljoj hordi inovjernih barbara, nego lokalnoj dječici koja se – kako je novinaru objasnila časna sestra – “ponašaju nemoguće”, pa ih se može zaustaviti samo lažnom strujom.

Gledao sam tog četvrtka osječku sliku kroz elektronski zaslon i u tom sam se trenutku prisjetio vlastite župe i vlastitog kvarta u vrijeme kad sam odrastao. Bilo je to sedamdesetih, u nemilo vrijeme strašnog komunizma na koji se i dan-danas Crkva osvrće kao na svoju trajnu nemezu i jedinu inspiraciju. Živio sam u radničkoj četvrti Spinut, kvartu koji je bio napola oficirski, a napola radnički, a sve u svemu uvelike komunistički. U to vrijeme Crkva nije imala novca za skupe ograde poput one osječke. Nisu joj, međutim, ni trebale. Župni dvorovi, pa tako i moj, u to su doba prizivali djecu, “nemoguća derišta” po cijele su dane provodila na župnoj tratini i igrala ping-pong, a lokalna je partijska ćelija škrgutala zubima i pisala interne zapisnike o tome “što privlači mlade religiji”. Ako mene pitate, privlačile su ih dvije stvari: nije bilo ograde i postojao je ping-pong stol.

Puno je, previše godina prošlo od mog spinutskog djetinjstva, puno se toga promijenilo, a najviše se promijenio položaj Katoličke crkve. U međuvremenu, Crkvi u Hrvata ne trebaju više ping-pong stolovi i župni travnjak da privuku mlade ovčice. Za to danas postoje institucionalni kanali – školski vjeronauk, vojni ordinariji, vjerski TV program i derneci za pričest i krizmu. U međuvremenu, Crkva je izišla iz svog babilonskog sužanjstva, a s “oslobođenjen” je stigao i novac. Taj se novac vidi, i to ne samo u osječkoj ogradi. Kad ulazim u svoj Split, gledam i s lijeve i desne strane desetine novih crkava sagrađenih od ’90. naovamo, crkava koje su nerijetko sagrađene u školskim dvorištima, na tratinama i slobodnim komunalnim prostorima. Bjelasaju se u svojoj izvjestačenoj pompoznosti i time jasno izdvajaju od siromaštva sivih, nedovršenih kubusa istočne splitske suburbije. Kao i osječka ograda, one odaju ukus novobogataša, estetski kod nekog tko se nakratko domogao brzog novca, ali ne zna točno što bi s njim niti ima kulture da ga potroši uljuđeno. Te crkve, baš kao i osječka župna kapija, odaju mentalitet bogatog, primitivnog skorojevića. Kad ih gleda, čovjek ne može ne pomisliti kako su takva crkva i takva pastva neizbježno morali iznjedriti nekog poput Keruma.

Ali, vraćam se osječkoj ogradi, od koje sam i počeo. Puno je pitanja koja se čovjeku vrzmaju po glavi dok je gleda. Prvo od njih tiče se struje. Je li župniku te osječke crkve Svetog Ćirila i Metoda ikad na pamet palo kako nije u redu na župnu ogradu objesiti upozorenje “Pazi, struja”, a da pritom u ogradi struje nema? Je li tom župniku i časnoj sestri koja ga odano brani palo na pamet da je tvrdnja na limenoj pločici tehnički gledano laž, te da laž nije najbolja reklama na firmi ustanove kojoj je slogan “ja sam istina i život”?

Postoji još jedno pitanje koje me muči kad je posrijedi ta ograda u Divaltovoj ulici. Pretpostavimo, naime, da je ta ograda zaista morala postojati jer su maleni Osječani doista takvi gremlini da se od njih ne daju sačuvati župna tratina i cvijeće. Ali, zar je ta ograda zaista morala biti tako pompozna i skupa? Zar je doista morala odavati takav pretenciozni neukus? Je li doista morala biti dizajnirana tako kao da ju je naručio neki lik kojeg bi u domaćem filmu glumio pokojni Zvonko Lepetić? To pitanje nije pitanje koje se može postaviti tek župniku osječkog Ćirila i Metoda. To se pitanje može postaviti i župniku splitskog Svetog Duje, koji je ulaz u crkvu pripriječio komadom kovanog kiča koji je dostojan Mandrakova dvorca, kao i splitskom biskupu koji je vlastitu historicističku palaču dao urediti kao apartmansku vilu u Vodicama. U sva tri slučaja estetski je kod našeg katolicizma isti, a to je estetski kod neobrazovanosti i razmetljiva bogatstva.

Koliko god ova dva pitanja bila važna, ona su, mislim, kudikamo manje važna od onog trećeg i ključnog. A to je pitanje – zašto uopće župnom dvoru visoka, elektrificirana ograda? I od koga ta ograda štiti nove kvartovske velmože?

Naime, i ja, a i mnogi od vas sjećaju se tih davnih vremena kad se na župe nisu stavljale ovakve ograde, i to ne samo zato što za njih nije bilo para, nego i zato što je tada crkva bila sretna kad bi itko ušao kroz dveri. Bilo je to upravo u ono doba mog odrastanja u Spinutu sedamdesetih, doba kojeg se Crkva sjeća s oficijelnim zgražanjem, ali zapravo s romantičnom nostalgijom: jer, bilo je to doba kad je bila “isto što i mi”, babilonski pritvorenik, dobar susjed, onaj kome se namigivalo bez riječi jer smo se sasvim lijepo razumjeli.

I zato danas Crkva – ponajprije don Miklenić, ali ne samo on – toliko gorljivo i učestalo kune komunizam. Napadajući svoju davnu nemezu, Crkva, naime, nastoji ponovo rekreirati onu situaciju koje se sjeća s romantičnom ugodom, vrijeme kad između njih i ulice nije postojao elektrificirani zid od dva metra koji dijeli bogate i siromašne, institucionalizirane od marginalnih, one koji su profitirali od onih koji su izvisili. Naša Katolička crkva želi imati taj župni dvor, želi ogradu iz Mandrakova dvorca, ali želi i poštovanje iz onih vremena kada sve to nije imala, pa imaginira fantastični svijet izvanjske crvene ugroze u koji se uvlači kao u virtualnu 3D igricu.

Međutim, kad gledamo tu i takvu crkvu koja sjedi iza tajkunske ograde i vodi stare ratove praveći se da ograda nije u međuvremenu izrasla, moramo priznati da Kaptol, Glas Koncila i Crkva nisu jedini koji iz mesingom optočene tvrđave podgrijavaju stare bitke u kojima se osjećaju udobno. Gledam cijeli niz intelektualaca s ljevice – pa i mojih kolega – koji iz pozicije nove socijalne moći i dalje vode ratove devedesetih, ratuju protiv thompsonovštine, ušatih U i kojekakvih perifernih desničarskih budaletina. Rade to ne zato što vjeruju da ta politička magma danas predstavlja realnu društvenu moć, nego zato što su te devedesete bile vrijeme u koje se lako pozicionirati, vrijeme kad si napadao predsjednika, bio disident, slutio da ti prisluškuju telefon. No, u međuvremenu je nastao jedan sasvim novi svijet, geografija je moći sasvim druga, i mnogi se od nas pretvaraju da između njih i Ostalih nije izrasla mjedena električna ograda institucionalne moći. A onaj tko je s onu stranu te ograde, mora je biti svjestan i o njoj mora pisati – inače između njega i svih miklenića s Kaptola ne postoji velika razlika.

http://www.jutarnji.hr/zasto-crkva-laze-i-zasto-joj-treba-ograda/883292/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s