PRIVATIZACIJA I PRODAJA IMOVINE CRKAVA

KAO ZNAK DIJALOGA I DOBRE VOLJE POMOĆI HRVATSKOM DRUŠTVU

„Gospodine, ako želiš, možeš očistiti svakoga od nas i naš narod od gube sebičnosti – zavapio je u svojoj homiliji za Dan državnosti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, poručivši da “zastanemo i pitajmo se što možemo učiniti da se sebičnost ne širi, da tuga ne prevlada, da se pogođenima neimaštinom ne oduzima najpotrebnije”.

Da se ne bi širila sebičnost, prevladala tuga, da se pogođenima neimaštinom ne bi oduzimalo najpotrebnije, da guba ne bi izjedala hrvatsko tjelo i dušu, maleni i jednostavni su u savezništvo s Crkvom uložili energiju i svoj novac.

Kako kaže kardinal „tražeći danas rješenja na raznim područjima ne smijemo pogaziti malene, potrebne i naizgled neznatne ljude. Njihova nas je snaga obdarila nemjerljivim dobrima (nastale su crkve od kamena, biskupski dvori i vojni ordinarijati itd). Kada se pokušavaju sačuvati sredstva ili pronaći nova kojima bi se ostvarivao boljitak, najprije treba pronaći istinsku svrhu (pomoć hrvatskom čovjeku op.a).“ Koliki traže ispruženu ruku čovjeka“ (biskupi i svećenstvo imaju dvije ruke).

„Nijedna se kriza ne može premostiti, ako se zanemari velikodušnost, izdržljivost te spremnost na žrtvu i odricanje“ poručio je kadinal Bozanić.

Velika je ovo gesta kardinala Bozanića koji je spreman premostiti krizu i postati s Crkvom „velikodušan, izdržljiv te je izrazio spremnost na žrtvu i odricanje“. Kako Katolička crkva promovira vrijednost dijaloga kao temelj svoga poslanja, a postoji niz otvorenih dijaloških pitanja u hrvatskom društvu na temu izlaska iz krize, predlažemo svim crkvama (a napose Katoličkoj u skladu s kardinalskom iskrenošću i žarkom željom za pomoćim te ekumenskim naporima) okrugli stol dijaloga na sljedeću temu:

 1.  Privatizacija crkvene imovine ( preispitvanje legitimnosti načina stjecanja imovine kroz pravnu arbitražu te prodaju imovine u vlasništvu crkava i uplati sredstava od prodaje u državni proračun kao način brze pomoći hrvatskom društvu u cjelini). 

 Odluka: Da li će crkve odlučiti pomoći katolicima (hrvatskom društvu u cjelini)?

 Obzirom dijalog predstavlja ključni metodološki način djelovanja Katoličke crkve, smatramo da je predložena tema i njena realizacija u praksi od ključnog značaja za pomoć napaćenom hrvatskom narodu za čije se patnje crkve izrijekom zanimaju i žele pomoći. Ekumenski proces je u tijeku te će Katolička crkva kao predvoditeljica istog iznaći načina da prenese svoja privatizacijska iskustva ostalim crkvama. 

Iz niže navedenih članaka i komentara isčitavamo da i same crkve traže sebe i način kako da pomognu vjernicima i državi. Udruga David vidi predloženo kao način promicanja ljudskih prava, te će na ovom svjetlom primjeru zainteresiranosti crkava u Hrvatskoj a i šire (poglavito Katoličke) pronaći svoje mjesto pod suncem u iznalaženju praktične pomoći vjernicima i svim građanima RH kroz duhovno-materijalne oblike djelovanja.

Gospodin Jovan Pavlović, srpskopravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije 2003. kazuje:

„Sada smo u vremenu velikih izazova. Posebno se nameće da među rimokatolicima, kao velikoj i organizovanoj Crkvi, i Pravoslavljem bude što više dijaloga, jer ove su dvije crkve po dogmatskom učenju najbliže jedna drugoj i imaju mogućnosti prevladati teškoće da bi se ostvarilo puno crkveno jedinstvo. Ne mislim da se samo događaju ekumenske geste i maniri, već je izazov, i za Pravoslavnu i za Katoličku Crkvu, u tome da prevladaju odredbe crkvenih sabora, da uspostave puno jedinstvo, da mogu zajedno služiti i da se iz jednog putira pričešćuju.“

Vidimo da je moguće da crkve mogu zajedno služiti hrvatskom narodu na način da se građani „iz jednog putira pričešćuju“, ali ne samo hostijom nego i kruhom koji će se kao pozitivna energija pojaviti kroz prodaju crkvene imovine. Na taj način će se svećenstvo i narod zbližiti i pričešćivati onime što je na raspolaganju svima kao zajedničko dobro. To i jest poslanje crkava.

PAPA BENEDIKT XVI. 20. siječnja 2010. ukazuje:

„Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana radi na studiji kojoj je cilj izdvojiti dodirne točke do kojih se došlo u spomenutim bilateralnim dijalozima i, istodobno, istaknuti otvorene probleme o kojima će trebati raspravljati u budućem dijalogu, …za promicanje dijaloga kao i za to da kršćani u našem dobu uzmognu dati novo zajedničko svjedočanstvo vjere.“

Prijedlog koji smo obznanili ide u prilog većine (90%) katolika u Hrvatskoj, jer smo, po riječima Bozanića „u našoj sredini svjedoci sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti” (nije u potpunosti jasno kako „manjina“ diskriminira većinu?).

Po riječima kardinala “demokracija se sve više poistovjećuje s relativizmom, pa se kršćanima oduzima njihova karakteristika: da budu zajednica društveno identificirana tj. negira im se dimenzija prisutnosti u društvu”.

Kako se nemile pojave diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanja i podcjenjivanja ne bi više očitovale, a katolici postali zajednica društveno identificirana, kao pomoć u privatizaciji nekretnina u vlasništvu crkava, svećenicima i samim crkvama kao zajednicama vjernika nudimo pomoć kako bi „ uz promicanje dijaloga uzmogli dati novo zajedničko svjedočanstvo vjere“. Rasterećenjem građanstva kroz novopridošle prihode od rasprodaje crkvene imovine „dimenzija prisutnosti u društvu“ katolika poprimit će neslućene razmjere, a crkve će konkretnim djelovanjem pokazati vlastitim primjerom što znači dijalog, tolerancija, pravo i pravednost, ekumenizam, demokracija, potvrda prisutnosti katolika u društvu, svjedočnstvo vjere, zbližavanje kroz zajedničko dobro prodaje imovine kroz proces privatizacije.

Kardinal i svećenstvo mogu pronaći pomoć u tekstovima na ovu temu koje objavljujemo u nastavku a plod su razmišljanja svećenika, vjernika, ateista a i samih građana.

 ____________________________________________________________________________________________________________

Na stranicama Župe blaženog pape Ivana XXIII čitamo:

 „Konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu bavi se pitanjem gorućih problema svijeta, kao što su napredak kultura, rat i mir. Konstitucija je veoma optimistički pristupila napretku svijeta, prihvaćajuci načelo samostalnosti ljudskih vrednota u odnosu na nadnaravne vrednote. Crkva želi pomoći čovjeku i svijetu u njegovu napretku. Metoda je dijalog. Papa Pavao VI. u svojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam (9. kolovoza 1964.) i u drugoj Mysterium fidei (3. rujna 1965.) dijalog postavlja u četiri koncentrična kruga: 1. Dijalog s čovječanstvom (najširi krug); 2. Dijalog s vjernicima različitih religija (Židovi, muslimani, afro-azijske religije); 3. Ekumenski dijalog među kršćanima; 4. Dijalog unutar Katoličke Crkve. Dijalog postaje ključni metodološki način djelovanja Crkve. Kad s današnjeg kuta gledanja prosuđujemo taj koncilski optimizam prema svijetu i njegovu napretku, zaključujemo da je sam svijet danas mnogo nježniji i oprezniji prema optimizmu napretka. Nedostatak optimizma prema napretku svijeta osjeća se danas i u Crkvi prema svijetu, a nekako nagriza i Crkvu iznutra. Unatoč tome, Crkva je pozvana zraciti optimističku nadu i u ovom i ovakvom svijetu. Nada je potrebna i samoj Crkvi za njezin unutarnji život, ali i svijetu koji tu nadu od Crkve očekuje.“

http://www.zupa-ivan23.hr/40_godina_II_vat1.html

 __________________________________________________________________________________________________________ 

U Jutarnjem listu od 27.03.2007 pod naslovom Je li Crkva spremna na dijalog? autora Inoslava Beškera čitamo:

„Je li uopće moguć dijalog s Katoličkom crkvom, danas u Evropi pa onda i u Hrvatskoj, u okvirima civilnog društva? Odnosno: je li ta Crkva uopće spremna na dijalog, čak i kad ga zaziva?

Kao što se status pravnog društva mjeri ne samo pravima zajamčenima mnogima, nego i pravima koja se jamče najobespravljenijima, kao što se stupanj međuetničke tolerancije mjeri ne samo odnosom spram jačih, nego i spram najslabijih, tako se i spremnost na dijalog mora mjeriti učestalošću i kvalitetom dijaloga s onim od koga se najviše razlikuješ. Kad je posrijedi Crkva kao vjerska ustanova, njezina se spremnost na dijalog mora mjeriti ponajprije dijalogom s nevjerujućima; kada je posrijedi Crkva kao institucija, mjerilo je njezin dijalog s civilnim društvom; kada se Crkva promatra kao komunikacijski centar, onda je mjerilo dijalog s inim obavijesnim sredstvima, ponajprije tržišnima.

Kada bi se sudilo po komentarima Glasa Koncila – Crkva bi bila ustanova posve nesklona dijalogu bilo s kime drukčijim, spremna uglavnom da dijeli packe, a u slučaju neslaganja da “otkriva”, zapravo izmišlja urote s druge strane.

Recentan, ali nipošto usamljen primjer je posljednji komentar, u kojem glavni urednik Glasa Koncila i potpisanog novinara uvrštava u one koji se rote protiv istine, optužujući za “razrađenu metodu dezinformiranja s ciljem manipulacije sa slabije informiranim vjernicima”.

Glavni urednik Glasa Koncila tvrdi, na primjer, za potpisanog dopisnika iz Rima: “Trik koji je primijenio taj dopisnik sastoji se u tome što je ono što je Papa poručio katolicima, pa i katolicima koji su političari, ‘slučajno’ proširio na sve političare, dakle i na one koji nisu katolici”. To naprosto nije istina. Informacija koju sam poslao 13. ožujka počinje riječima “Katolički zakonodavci…”, a u sljedećem pasusu su i doslovno prevedeni citati iz papine ekshortacije: da “se katolički političari i zakonodavci … moraju osjetiti obavezanima da predlažu i podržavaju zakone nadahnute vrijednostima utemeljenima u ljudskoj naravi”, da se “o tim vrijednostima ne pregovara”… Te iste citate naveo sam i u komentaru dva dana kasnije. Glavni urednik je to naprosto previdio. Neću reći da on ima “razrađenu metodu dezinformiranja s ciljem manipulacije” (lijepe li rečenice). Reći ću samo da ne vidi ono što ne odgovara njegovu nazoru.

Crkva se ne pozicionira u društvu, nego iznad društva. U društvu se istina traži u dijalogu, a Crkva polazi od vjerske postavke da ona pouzdano zna što je istina (jer da joj je objavljena Istina) i da je društvo dužno prihvatiti njezinu istinu

Njegovu nazoru, međutim, odgovara da iz te neistine širi optužbe na sve “medije na nacionalnoj razini”, gdje se “otkriva … sve više i razrađena metoda postupanja: jedan ili dvojica novinara objave svoj tekst u dnevnim novinama kao vijest iz Crkve polazeći od stvarnoga crkvenog događaja, prešućujući bit toga događaja, ističući nešto sasvim rubno i nekad manje nekad više krivotvoreći neki od crkvenih stavova tako da korisnik medija dobiva u biti dezinformaciju.”

Crkva je, pak, otkriva glavni urednik, “svjesna da nikome, pa ni političarima nekatolicima, ne može ništa nametnuti. Kao što je pravo vodstava svake stranke, udruge ili organizacije da stavlja svoje zahtjeve pred svoje članove, tako i vodstvo Katoličke Crkve ima pravo zahtijevati od svih svojih članova ostvarivanje onoga što je sadržaj objavljene i predane vjere, u koju spada i moral i društveni angažman.” Ovoj usporedbi Crkve sa strankom zaista ne treba komentara.

Kada su u nekom parlamentu katolici u znatnoj većini (u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Poljskoj…), onda se zahtjev iz ekshortacije odnosi, hoćeš-nećeš, na većinu, i apsolutnu i kvalificiranu. Toj većini Papa, s vrha crkvenog magisterija, jasno poručuje ne da griješe politički ako ne donose zakone kakve Crkva smatra potrebnima, nego da griješe vjerski, da griješe protiv Boga, da ugrožavaju svoje vječno spasenje, ako su protiv “prirodnih zakona” o kojima “nema pregovaranja”. To nije apel, to je presija na vjernike – koji su političari i zakonodavci.

Crkva je (sada) ustanova u demokratskom društvu, koja s pravom zahtijeva svoja prava u njemu. Ali, Crkva sama nije spremna prihvatiti regule demokratskog društva. Niti za sebe, niti unutar sebe (nije demokratski ustrojena, osim iznimno u nekim samostanskim redovima; ne primjenjuje na se zakone za koje se zauzima u društvu, pa na primjer gazi načelo solidarnosti i niječe sindikalna prava vlastitih uposlenika, izbjegava transparentnost financijskog poslovanja i prikriva financijski kriminal, što se u Hrvatskoj očitovalo u poslovanju Caritasa). Crkva se ne pozicionira u društvu, nego iznad društva.U društvu se istina traži u dijalogu, a Crkva polazi od vjerske postavke da ona pouzdano zna što je istina (jer da joj je objavljena Istina) i da je društvo dužno prihvatiti njezinu istinu. U državama gdje su njezini pripadnici u većini, Crkva se poziva na taj podatak i argumentira da govori u ime većine, odnosno da izražava gledišta većine, ali odbija prihvatiti odgovornost za ishode.

Pitanje je, čak, koliko Crkvu zanima vjera i je li joj vjera prije politike. Napokon, i ja sam iz Katoličke crkve ekskomuniciran latae sententiae, dekretom tadašnjega Svetog Uficija, zajedno s milijunima evropskih socijalista i komunista, dakle na temelju moga političkog uvjerenja, a da se još nekoliko sljedećih desetljeća nitko u Crkvi nije pomučio da se raspita o mojoj eventualnoj vjeri. Ipak je sama činjenica da sam kršten i krizman korištena u sklopu statističkih podataka, jer se Crkva dobro pazila da sa svojih statističkih barjaka ne ukloni one koje je izopćila politički (kao što se u nas pazila da ne izopći ni ratne zločince, ako nisu komunisti, pa je Pavelić pričešćivan do kraja života, na što ponovno vjenčan ne smije računati, a masovni ubojica Filipović Majstorović je i misio u arhidijecezi blaženog Stepinca, jer na toga zapovjednika Jasenovca nije tu bila primijenjena čak ni suspensio a divinis, te je u toj istoj dijecezi u Nadbiskupskom dvoru dano utočište višestrukom ubojici Erihu Lisaku kada se ilegalno vratio da bi organizirao terorističke akcije). Očito su, u crkvenoj praksi, s njezina moralnog stanovišta, politički kriteriji bili ispred vjerskih, čak i kad su posrijedi ubojice. S takvom manihejskom Crkvom, koja sebi pripisuje Istinu, a u onima koji se s nečim ne slažu “otkriva” uretnike – dijalog je težak. Još je teži s onima koji u razgovor ulaze, a poslije iskreno priznaju da nisu nikada htjeli ravnopravan dijalog npr. s nevjerujućima, nego samo iznuditi olakšice (od kardinala Casarolija u Vatikanu do nekih ovdje). Svejedno, sa svima je dijalog nužan i koristan. Na sreću, i u Crkvi ima drukčijih, kao što je bilo i drukčijih papa.“

http://www.jutarnji.hr/je-li-crkva-spremna-na-dijalog-/218515/

 ___________________________________________________________________________________________________________

            Navodimo neke od komentara s WEB-a:

  „Crkva je institucija za koju bi izraz “nepošteno stečen” mogao biti posebno izumljen: od prodaja indulgencija (oprost grijehova za novac), pojavom kuge ; “odvraćanje božjega gnjeva” – darovanjem zemljišnih posjeda crkvi, svih mogućih ucjena prilikom optužbi za herezu i kod vještičjih progona, ogromnih latifundija gdje su seljaci besplatno odrađivali svoju “tlaku”, iznajmljivanjem zemljišta seljacima po izbrušenom kamatarskom principu; petine, sedmine, desetine…. itd. i raznoraznih drugih davaka koji su bili jako materijalno “ovozemaljski”, crkva je kroz povijest stalno povećavala svoj imetak.

Jedan najmanji dio je prikupljen poklanjanjem, što je obično “argument vjernika”, koji usputno ne znaju povijest. Od svih rashoda koje ima Crkva, najmanji rashod otpada na karitativu (19%). Crkva za karitativu daje samo onoliko koliko ne može sama progutati. Ako se sagleda esencijalno učenje crkve komparirajući to sa silnom željom za “OVOZEMALJSKIM” posjedovanjem i raskoši neminovno se dolazi do strahovitog protuslovlja.

Kako to može proči nezapaženo kod jednog dijela ljudi u nizu 2000 godina???…“

________________________________________________________________________________________________________ 

„Jedan od najvećih krivaca za krizu u Hrvatskoj pored političara, tajkuna, pravosuđa je i Katolička crkva, koja je svoje protivljenje komunističkom jednoumlju zamijenila odanošću jednoumlju zvanom vlastiti materijalni interesi. Čak i po cijenu da su ti interesi suprotni interesu naroda za koji ta Crkva tvrdi da ga zastupa.

Logično je i da je takvo udaljavanje Crkve od naroda dovelo i do udaljavanja naroda od iste što je na kraju i dovelo do toga da sve manje ljudi prisustvuje crkvenim obredima.

Sve to dovelo je i do pojave nezadovoljstva postupcima Crkve čak i unutar same nje odnosno njenih pripadnika, pa je zabilježena  i vrlo oštra kritiku postupaka crkvenog vrha, koju je, pored ostaloga, izgovorio svećenik Don Ivan Grubišić:

 „Crkva živi u bogatstvu dok propovijeda siromaštvo, potresaju ih pedofilski skandali, a oni bi dijelili lekcije narodu.

‘Ma njihov stav je stav HDZ-a, a stav HDZ-a je njihov stav i mi se tako stalno vrtimo u krug, vezani su s politikom, a nijedna država crkvi ne daje tolike novca iz proračuna i tu nema šanse da se išta promijeni.

Pljačkaju narod, a propovijedaju siromaštvo, to su farizeji i licemjeri. Hrvatska je de facto klerikalna zemlja, a de iure je sekularna i građanska. Oni jednostavno žele zadržati monopol Crkve nad društvom.

Stvari danas stoje drukčije od onoga što bi oni htjeli, treba pogledati stvarnosti u oči. Onaj tko se ne mijenja u skladu sa svijetom ostaje u prošlosti. Pa ne mogu oni zaustaviti civilizacijske pomake, njima je vjerojatno za sve i dalje kriv komunizam“

__________________________________________________________________________________________________________ 

Urednik Križa života u Feral Tribuneu

Feral Tribune, 6. aprila 2006. – Hrvoje Cirkvenec glavni je urednik neslužbenog katoličkog portala Križ života, trenutno jedinog verskog medija koji se kritički odnosi spram službenog delovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Tako je pre dva meseca forum na portalu od strane Božidara Nagyja, inače šefa kauze za beatifikaciju Ivana Merza, okršten “mestom na kojem pišu bolesni umovi” zbog slobodnijeg interpretisanja nekih crkvenih pitanja (između ostalog rasprave o papinoj seksualnoj orentaciji), dok je u nedeljniku Fokus zbog svoje kritičnosti prozvan “razbijačem crkve iznutra”. Inače, portal je i jedini od svih verskih sajtova osudio aktualno otpuštanje simultane prevoditeljice mise za gluhoneme Dubravke Naumovski sa HTV-a, te negativno progovorio i o biskupskom opravdanju Gotovinine sućuti Miloševićevoj porodici.

Fatalni nedostatak

– Recentna događanja vezana uz otkaz prevoditeljici mise za gluhoneme Dubravki Naumovski zbog razvoda, napadi na don Ivana Grubišića, nametanje društvu zabrane rada nedeljom i nedavni napadi na vaš web-site od strane nekih crkvenih lica pokazuju da je Crkva u Hrvatskoj jedna još uvek rigidna i nedemokratska institucija?

– Svi ovi slučajevi koje ste nabrojali pokazuju da Crkva puno više polaže na odbranu svoje pozicije prema vani nego na otvaranje dijaloga unutar same sebe. To jest, da se prema društvu postavi rovovski, osećajući se u svakoj kritici izvana ili iznutra ugroženom. To je dobrim delom ostatak starog mentaliteta iz doba komunizma, ali da bi Crkva u nas uopšte mogla da dijaloguje sa društvom, mora da otvori dijalog unutar sebe. Upravo slučaj rada nedeljom pokazuje koliko Crkvi fatalno nedostaje dijalog unutar nje same, jer provedene ankete, pa i na našem sajtu, pokazuju da dobar dio vernika kupuje nedeljom, a da ih je samo oko polovice za zabranu rada trgovina nedeljom. I tu Crkva treba da promeni svoje razumevanje o vernicima kao masi kojoj se nešto naloži dekretom, pa se po principu zakona brojki, koje kažu da je 90 odsto stanovništva katoličko, radi pritisak na društvo, umesto da se okrene delovanju unutar same sebe.

Bilo bi puno bolje da ima pedeset, četrdeset pa i deset odsto pravih katolika koji će zaista da žive veru nego da uzimaju paušalne ocene kako smo mi tradicionalno katolička zemlja gde je Crkva pas čuvar nacionalnog identiteta. A da bi se o tome moglo uopšte da razgovara, treba da se otvori prostor javnog mnenja unutar Crkve, dijaloga njenih različitih struja, koji danas ne postoji, jer kada pogledate crkvene štampe kakve su Glas Koncila i sl., one uopšte ne otvaraju prostora raspravi, već deluju po načelu dekreta.

– Izgleda da Crkva u Hrvatskoj isključivo deluje kao institucija koja nadire za učvršćenjem svog što jačeg položaja u društvu, a da je potpuno zanemarila svoju ulogu kao zajednica vernika, ostrašćujući od sebe ugrožene skupine poput žena i homoseksualaca?

– To bi trebalo da se prevlada, da se čuje ljude unutar same institucije i da se okrene na izgradnju drugačijeg, otvorenijeg mentaliteta ljudi u Crkvi. Crkva bi svakako trebala da zauzme tolerantniji stav prema određenim skupinama koje su unutar nje još uvek zapostavljene i ugrožene. Tu nije samo latentni slučaj homoseksualaca, koji svako malo izbije u javnost, već je znakovit i recentni slučaj gospođe Naumovski. Ona reprezentuje veliki broj ljudi koji su na ovaj ili onaj način povezani sa Crkvom, a rastavljeni su. Crkva ih lako odbacuje, zaboravljajući da ona nije tu da bi bila zajednica svetaca, već prije svega zajednica ljudi sa svim svojim slabostima i gresima.

Tako npr. rastava braka ne bi trebalo da se gleda kao čin koji nije u skladu sa zakonima Crkve, već kao jednu životnu traumu, pri čemu je Crkva tu prva koja bi trebala do pomogne, a poslednja koja će da zatvara vrata. Isto je sa homoseksualnim licima. Činjenica je da oni postoje u društvu, i da su dio njih vernici, pa bi Crkva prema njima trebala da postupa prema evanđelju, pruži im ljubav i razumevanje, čak i ako smatra da se radi o obliku ponašanja koje prema crkvenom nauku i nije baš prihvatljivo. Uostalom Isus se družio sa ljudima koji su bili na margini društva, pa je Crkvi i dužnost stalno da propitiva ko su ljudi gurnuti na marginu društva.

Zapostavljene žene

– Dobro, a zašto ona to ne radi?

– Sama seksualnost je po sebi u Crkvi još uvek tabu tema. A ako je nešto tabu tema, tada ne možemo ljude da vaspitamo o tome. Tu Crkva šteka, jer je njen načelni stav da je diskriminacija prema homoseksualnosti zabranjena, a sa druge strane praksa i neke izjave crkvenog klera i episkopata pokazuju drugo. Tu je još i pitanje žena, koje bi u crkvi trebale da budu više prisutne, ali ne po nekakvim kvotama, već da budu ravnopravnije vrednovane. A one su danas često puta zapostavljene jer su žene, i to je evidentan problem u Crkvi.

– Nije li jednako tako veliki problem crkveno nasrtanje na zakon o veštačkoj oplodnji, zbog čega je on pre par meseci jednostavno povučen iz saborske procedure?

– Crkva je tu pokazala priličnu neosetljivost kada je osudila takve parove, jer im je oduzela pravo osnivanja zdrave porodice koja je jedna od najvećih crkvenih vrednosti. Nedavno ste, npr., imali konferenciju za novinare koja je bila naslovljena “Dete, dar ili stvar”. Pa ne možemo živo biće koje je začeto veštačkom oplodnjom da nazovemo stvar! Crkva bi danas trebala da više uči od drugih nauka kako da da valjan sud, jer se prečesto dogodi da naprečac iskoči iz svojih teoloških formula sa zaključcima koji su opterećeni prošlim vekovima kada je imala čarobni štapić za davanje svih odgovora na pitanja sveta. Ona mora danas da hoda zajedno sa naukom, a problem je što se Crkva često gubi u metodi i načinu govora, što opet vraća stvari na rovovsko pozicionisanje.

Socijalni nauk

– Vratimo se trenutak na vaše reči o Crkvi kao psu čuvaru nacionalnog identiteta. Bili ste jedini u crkvenim okvirima koji ste se kritički osvrnuli na biskupske hvalospeve Gotovininom saučešću Miloševićevoj porodici. Pritom ste napisali da se Gotovina, po tom istom hrišćanskom načelu, trebao ranije pojaviti pred Haaškim sudom, a ne držati Hrvatsku taocem svog bega. Kada će se Crkva konačno da okrene svojoj temeljnoj zadaći, veri, te da odustane od politikantstva, najčešće u poticanju rigidnog nacionalizma?

– Znam za neke izjave hrvatskih biskupa koji su i za vreme domovinskog rata osuđivali svaki zločin, bez obzira sa koje strane dolazio. Istina, pitanje je da li je njih moglo da bude više, da li su one mogle da budu jasnije. U slučaju Gotovininog saučešća, jedna molitva bi bila sasvim dovoljna, a ne nekakvi istupi javnog iskazivanja saučešća. U tom smislu je i Gotovinina gesta i izjava biskupa krajnje nepoštena prema svim Miloševićevim žrtvama. Problematičan je i sam crkveni stav prema liku generala Gotovine, jer je od njega napravljen mit, gotovo pa narodni svetac. Ne ulazeći sada u njegovu ličnost i zasluge, ponašamo se kao da Gotovina, šta god rekao i učinio, ne može da učini loše.

Da je on bio deset godina u begu, možda bi Crkva reagovala u kritičkom smislu, kao u slučaju poznatog “Greha struktura” kardinala Bozanića, koji je došao, istina, s višegodišnjim zakašnjenjem. Naravno, svaka reakcija je dobrodošla, iako se postavlja pitanje vremena. Tu je i slučaj Brezovica, gde je Crkva predugo čekala, pri čemu se ne mogu da zaborave one prve izjave kako se radi o napadu komunista na Crkvu itd. Mislim da tu Crkva kasni, ali skupa s celim društvom i pravosuđem. Crkva ima priličan uticaj na mentalitet ljudi, te bi trebala više da govori o poštenju i pravdi.

– Tu opet možemo da se dotaknemo aktualnog crkvenog insistiranja na zabrani rada nedeljom. Tu se vidi potpuni nedostatak socijalne komponente u Crkvi, pošto ta neradna nedelja neće da utiće na popravljanje životnog standarda ljudi. Zašto se Crkva jasno ne založi za veća radnička prava, osmosatni radni dan, otvoreno ne prozove tajkune i osudi privatizaciju sa humanističkog stajališta?

– Izvorni socijalni nauk Crkve nisu norme, već činjenica da onaj koji živi hrišćanstvo deluje socijalno. U nas se to radi obrnuto, jer se vernicima nalaže kako da budu socijalno osetljivi, u ovom slučaju im samo naturajući radnike u prodavaonicama kao socijalne slučajeve, bez spomena ostalih skupina, a takvih je mnogo. Mi smo imali slučaj da katolički novinari u HBK nisu bili plaćeni nedeljom, i to se uzimalo kao normalno, jer bi navodno ti novinari morali da rade besplatno iz crkvene osetljivosti. Što je krajnje neumesno, jer se radi o ljudima koji tako zarađuju svoj hleb. Tek kada smo mi javili o tom slučaju počelo se plaćati novinare za rad nedeljom.

Ili drugi primer, opet kod slučaja Brezovice, kada biskupi koji su gostovali u emisiji Otvoreno na pitanje hoće li da pošalju pismo podrške zlostavljanoj deci, kao što su poslali upravi doma, odgovaraju: “Ali mi njih ne poznamo” šta pokazuje potpuno nedoživljavanje vernika kao pojedinaca, ljudskih lica! Tako da bi Crkva, umesto da bombarduje društvo nekim svojim akcijama tipa zabrane rada nedeljom, koji neće doneti nikakvo rešenje sveukupnih problema obespravljenih, jer postoji ostalih šest dana za iskorištavanje, trebala prije svega zbog sebe da poradi da se izgradi kao zajednica koja bi mogla biti primer društvu po pravednosti i etičnosti te poštivanju svake ličnosti, radilo se o verniku ili ne.

SVETE NEKRETNINE

– Zahtevi Crkve za povratom imovine, od kojih je upravo aktualno potraživanje bivše zgrade Univerziteta u Varaždinu, doživljavaju se i od strane vernika kao primer socijalne neosetljivosti.

– Po ugovorima između Crkve i države taj je zahtev potpuno legitiman, tim više što na povrat imovine imaju pravo i privatna lica, pa zašto ne bi i Crkva. Međutim, Crkva bi učinila jedan veliki iskorak u društvo kada bi institucije kao što je npr. zgradu Komedije na Kaptolu, ostavila u daljnjem vlasništvu pozorišta, tim više jer sama ne oskudeva u nekretninama. A tim bi činom i barem malo pružila društvu ono što joj ono danas omogućuje, npr. proračunska izdvajanja za gradnju crkvi. Mislim da bi Crkva generalno trebala imovinu koja je u službi obrazovanja i kulture, a koja bi po povratu pripala njoj, prepustiti samom društvu.

6.1.2009.

http://www.schatztech.hr/srpski/novosti.php?rubrika=mediji_o_nama&id_teksta=43

 ________________________________________________________________________________________________________

Na stranicama Manastira Lepavina čitamo

Intervju sa Njegovim Visokopreosveštenstvom Mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim i cele Italije

 ZAGREB – Gospodin Jovan Pavlović, srpskopravoslavni mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije više se puta u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji susreo s papom Ivanom Pavlom II., štoviše pozvan je, a i otići će, kaže, i na susret u Osijek ove godine. S njim razgovaramo o današnjem Papi, ekumenskim nastojanjima kojima i sam daje prilog, posebno u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, o zalaganjima religija za mir u svijetu. ..

– Kao delegat patrijarha Pavla bio sam na velikoj svečanosti završetka proslave drugog tisućljeća kršćanstva u Rimu u crkvi Sv. Pavla izvan zidina. To je bilo nešto izuzetno na najvišoj razini, prvo kao završetak velikog jubileja, a s druge strane učešćem skoro svih Pravoslavnih autokefalnih Crkava sa svojim delegatima, sudjelovanjem i anglikanskog Primasa i delegata carigradskog Patrijarha. Cijela ta svečanost je bila izuzetni doživljaj zbog zajedničke ekumenske molitve, zajedničkog ručka i pogotovo što smo svi sudionici imali priliku osobno se pozdraviti sa Svetim Ocem. Sve je bilo tako organizirano da smo se zaista osjećali kao velika porodica. Taj ekumenski dijalog na najvišoj razini je ustvari služba miru, način međusobnog upoznavanja i prevladavanja podjela.

Mi smo skloni biti usredotočeni na naše lokalne sredine, a svijetski horizonti su nam daleki. Poglavaru Katoličke crkve, crkve svjetskih razmjera, ti horizonti nisu daleki. Takva Crkva s više od milijardu vjernika na svim kontinentima mora imati i određeno poštovanje, pa i s obzirom na korake i rezultate koje ima ovaj Papa. On je nedavno poslao svog delegata kod Bucha da mu kaže da je Sveti Otac protiv rata, da se ne slaže s takvom politikom, da želi da se traže metode dijaloga i pregovora. I sve što se dogodilo u Iraku, moglo je proći i bez rata, jer nepovratno je uništeno što je uništeno, od ljudi do kulture, u zemlji odakle nam je Biblija došla. To je za kršćanstvo neprihvatljivo.

Sa Svetim Ocem sam se susreo i u Asizi 2002. godine kada je pozvao sve lidere religija svijeta na mirovni skup i molitvu. To je bilo religiozno okupljanje koje je spontanim Papinim pristupom i komunikacijom stvorio pozitivnu atmosferu. Bilo je to u vrijeme dok su u Palestini bili sukobljeni Židovi i muslimani, a u Asizu su sjedili zajedno. Ondje smo svi zajedno izrazili apel za mir, protiv rata i svakog nasilja. Takvo okupljanje koje je Papa postigao nije uspio ni jedan od velikih međunarodnih faktora, nitko nije okupio takav broj lidera iz cijelog svijeta, i to čak i različitih, suprotstavljenih ideologija. Dojmljivo je, dostojanstveno bilo međusobno pružanje ruku jednih drugima i neposredni pozdrav svih s Papom koji je sve delegate, nakon napornog dana, dočekao stojeći, bez obzira na svoje zdravlje. Moglo se videti trenutak direktne komunikacije Svetog Oca sa svakim delegatom, jer svakome je posvetio trenutak pažnje i to nije bio samo formalni pozdrav.

Mislite li da se od prošlogodišnjeg Asiza nešto značajnije promijenilo, odnosno koliko su religije moćne i angažirane u prinosu svijetskom miru?

– Čudesan je bio taj susret u Asizu, a inspirator toga je bio Papa. Svi su, a svi imamo određenih predrasuda i svojih određenih vjerskih ograničenja, učestvovali u tom zajedničkom angažiranju za mir u svijetu.

U svim suvremenim zbivanjima Papa energično šalje poruke mira i protivljenja ratnim metodama u riješavanju koje-kakvih političkih nesporazuma. Bio je možda najenergičniji u zadnjem desetljeću, u vrijeme rušenja komunističkog sustava, zalažući se za demokratski način vladanja, gdje bi ljudska osoba trebala biti u potpunosti poštivana.

Za nas kršćaneje tu važno da kršćanski moralni principi imaju svoju težinu i primjenu u životu, da se obnovi kvalitet kršćanskog morala u društvu, među ljudima. Za nas je izazov sačuvati kršćanske vrijednosti u okolnostima u kojima se nalazi suvremeno društvo, kada je kršćanski moral doveden u krizu i kada ga se stalno napada.

Kako ocenjujete ekumenski dijalog u današnjem svijetu, posebno na području Vaše nadležnosti – u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji?

– Sada smo u vremenu velikih izazova. Posebno se nameće da među rimokatolicima, kao velikoj i organizovanoj Crkvi, i Pravoslavljem bude što više dijaloga, jer ove su dvije crkve po dogmatskom učenju najbliže jedna drugoj i imaju mogućnosti prevladati teškoće da bi se ostvarilo puno crkveno jedinstvo. Ne mislim da se samo događaju ekumenske geste i maniri, već je izazov, i za Pravoslavnu i za Katoliočku Crkvu, u tome da prevladaju odredbe crkvenih sabora, da uspostave puno jedinstvo, da mogu zajedno služiti i da se iz jednog putira pričešćuju. To je cilj potpunog jedinstva. Katolička crkva je po mom mišljenju u prednosti da kanonske odredbe oživi, da to učini u okviru rada kakav je bio za vrijeme Drugog vatikanskog koncila, u vrijeme dobrog pape Ivana XXIII. I kasnije Pavla VI. Koji su imali hrabrosti otvoriti dijalog i riješavati probleme. To su pape koji su otvorili mogućnost delegatima Pravoslavne Crkve da makar kao promatrači i u slobodnim razgovorima s kardinalima Katoličke Crkve razgovaraju o pitanjima koja bi se mogla riješiti, u kojima bi moglo doći do usaglašavanja i zajednikih stavova da se uspostavi jedinstvo narušeno u 11. stoljeću.

Zašto mislite da je Katolička crkva tu u prednosti?

– Zato što je dobro organizirana. S jedne strane Vatikan je međunarodno priznata država, a vjernici Katoličke crkve su poslušni svojoj Crkvi. Poslušat će i provesti nove odredbe kao što je to učinjeno s reformom bogosluženja nakon Drugog vatikanskog koncila.

Tu je pitanje dogme o papinoj nepogrešivosti – to se može prevladati. Papa je po pravoslavnom shvaćanju prvi među jednakima. Carigradski Patrijarh je samo prvi u pravoslavnom svijetu, ali nije prvi u smislu onoga što je Papa u Katoličkoj crkvi. Dakle, odredbe prvog i četvrtog crkvenog sabora mogle bi se interperetitati na novi način da budu prihvatljive i za Pravoslavne crkve. Druge dogme koje su u izvesnoj razlici s Pravoslavnom Crkvom su razna učenja o Bogorodici, zatim one o nekim praznicima, što je nastalo kao novo nakon velikog raskola.

Ako se dogode fundamentalne promjene na razini hijerarhije onda će to narod prihvatiti, jer vjernici gledaju što im preporučuje hijerarhija njihove Crkve.

Koliko je iz Vaše perspektive ovaj Papa otvoren različitim kulturama, tradicijama, religijama današnjeg svijeta? Vidimo po njegovim gestama da je upravo promotor dijaloga.

– Teško je dati takvu ocjenu jer se radi o širokoj lepezi pitanja. Papa Ivan Pavao II. Je nevjerojatno obrazovan i sposoban čovjek, genijalan čovjek, izvor ideja koje su potrebne suvremenom društvu. Toliko je lucidan da prevladava granice koje ima svojom službom. On je čovjek koji pokreće jednu mašineriju u svijetu da bi se stvarao humaniji svijet.

S druge strane on je Poljak, sklon tradicionalizmu što vidimo po tome da nije sklon neka pitanja unutar Crkve staviti na dnevni red.

Fenomen njegovih putovanja iz Vatikana po svijetu je nešto jedinstveno, što raniji pape nisu činili. Papa Pavao VI. Je učinio pionirski poduhvat odlaskom u Svetu Zemlju i susretom sa Carigradskim patrijarhom Atinagorom, koji je na pravoslavnoj strani bio vrlo progresivan što se tiče odnosa s katolicima, no nailazio je na otpor desničarskih krugova u Pravoslavnoj Crkvi. A ni Pavlu VI. Nije uvijek bilo jednostavno u tim susretima s Pravoslavnom Crkvom. Bilo je gesti koje su stvarale mostove između istoka i zapada kad su pojedine relikvije koje su bile na zapadu vraćane pravoslavnima. Dobra volja u tim gestama stvarala je povjerenje. To su manairi crkvene diplomacije koji su sve više otvarali perspektivu za međusobno razumijevanje i bolje odnose. Posebno prilikom posjeta i ovog Pape pojedinim državama često je bio susreta s delegatima Pravoslavne Crkve, svojevrsne crkvene diplomacije koja je stvarala bolju klimu u svijetu uopće.

Možete li nešto reći o eventualno mogućem posjetu Ivana Pavla II. Beogradu? Znamo da je nedavno održan povijesni susret BK Srbije i Crne Gore sa Svetom Sinodom SPC, da su lani predstavnici Svete stolice bili u Beogradu.

– Ima stvari koje nisu dane u javnost, koje su ostale u najužim hijerarhijskim krugovima crkava tako da je to teško komentirati. Za mene osobno Papin dolazak u Srbiju ne bi predstavljao nikakav problem. On kao poglavar Katoličke Crkve ima pravo oboći svoje vjernike, kao što i mi na zapadu obilazimo svoje vjernike. Čak u nekim zemljama, u nekim situacijama nam Katolička crkva daje svoje bogomolje za bogosluženje, da organiziramo svoje crkvene jedinice, parohije. A s druge strane, to prihvaćanje od pravoslavne strane govori o poštovanju Katoličke crkve, jer velik je presedan da pravoslavna strana prihvati vršiti evharistiju u katoličkoj crkvi. Prema tome, ako pravoslavna strana prihvaća služiti evharistiju na katoličkom oltaru, onda bi i za katoličku stranu trebalo biti jasno da je to baza za prevladavanje svih razlika koje postoje.

Smatram da susreti predstavnika crkava imaju veliku vrijednost, međutim ima određenih nacionalnih poteškoća, naslijeđa prošlosti – dosta je spomenuti Prvi i Drugi svijetski rat i ovo što se nedavno dogodilo. Političke se posljedice, dakle, u izvjesnoj mjeri odražavaju i na odnose između crkava, kao što je na nesreću ovdje kod nas odnos između Srba i Hrvata. Jer mi imamo više problema na toj liniji nego što ih imamo na liniji pravoslavnih i katolika. Naprimjer, suradnja s Katoličkom crkvom izvan granica bivše Jugoslavije nije uopće problem, a u našem će krugu biti potrebno određeno vrijeme da se to prevlada. Naši ekumenski susreti ovdje, bilo u Hrvatskoj, bila na cijelom području bivše Jugoslavije popravljaju tu situaciju. I za naše osobne kontakte mogu reći da su prijateljski, pa prema tome ne vidim neku opasnost bilo za Pravoslavnu Crkvu ili za neke nacionalne srpske interese ako bi Papa došao u Beograd i Srbiju. Bilo bi kavalirski da Papu provedu kroz manastire i crkve, da vidi te svetinje koje svjedoče vjekovnu prisutnost Srba na tom području, i da svojim autoritetom apelira na svjetsku javnost da se ne dozvoli uništavanje tih spomenika. Jer, ovo što se sada događa na Kosovu – da se uništavaju manastiri i spomenici iz 13. stoljeća, naša kultura, pored prisustva međunarodnih snaga – to je neshvatljivo. Za vrijeme dok su tamo međunarodne mirovne snage srušeno je više od 100 srpskih pravoslavnih crkava i spomenika i to s određenim ciljem. Smatramo da bi i s te strane bio pozitivan Papin dolazak u Srbiju. To ne bi trebalo stavljati pod suviše povjerljivo zvono, jer se time provocira javnost. Nema ništa tajanstveno u tome ako Papa prošeta kroz republike bivše Jugoslavije da unese više povjerenja, da donese apel za mir, da živimo u sretnijim prilikama od onoga što smo proživjeli zadnjih desetljeća.

Mirjana Grce, novinarka

5. 5. 2003. god

MITROPOLIT DR AMFILOHIJE ZA “POLITIKU”

http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=417

___________________________________________________________________________________________ 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 20. siječnja 2010.

“Vi ste tomu svjedoci”

Draga braćo i sestre!

Nalazimo se usred Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, ekumenskoj inicijativi koja svoj sadašnji oblik duguje tradiciji dugoj više od stotinu godina i koja svake godine skreće pozornost na temu vidljivog jedinstva među kršćanima, koja uključuje svijest i potiče zauzetost onih koji vjeruju u Krista. Čini to prije svega pozivom na molitvu, na nasljedovanje samoga Isusa, koji moli Oca za svoje učenike: “da svi budu jedno” (Iv 17,21). Ustrajni poziv na molitvu za puno zajedništvo među Gospodinovim sljedbenicima zorno pokazuje najizvorniji i najdublji pravac cjelokupnog ekumenskog traženja, jer je jedinstvo, prije svega, Božji dar. Naime, kao što tvrdi Drugi vatikanski koncil: “sveti cilj, pomirenje svih kršćana u jedinstvu jedne i jedine Kristove Crkve, nadilazi ljudske snage i sposobnosti” (Unitatis redintegratio, 24). Stoga, osim napora koje poduzimamo na produbljivanju bratskih odnosa i promicanju dijaloga kako bi se rasvijetlile i uklonile razlike koje još uvijek dijele Crkve i crkvene zajednice, nužno je s pouzdanjem i složno zazivati Gospodina.

Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana, u dogovoru s Komisijom Vjera i ustroj Ekumenskog vijeća Crkava zatražila je od jedne ekumenske skupine iz Škotske da predloži ovogodišnju temu. Prije stotinu godina Svjetska konferencija za razmatranje problema vezanih uz nekršćanski svijet održana je upravo u Edinburghu, u Škotskoj od 13. do 24. lipnja 1910. godine. Jedan od problema o kojima se tada raspravljalo bila je i stvarna poteškoća međusobno podijeljenih kršćana da nekršćanskom svijetu uvjerljivo navještaju evanđelje. Ako se svijetu koji ne poznaje Gospodina, koji se udaljio od Njega ili koji se pokazuje ravnodušnim prema evanđelju, oni predstavljaju neujedinjeni, štoviše često suprotstavljeni, hoće li navještaj Krista, jedinoga spasitelja svijeta i našega mira, biti uvjerljiv? Odnos između jedinstva i poslanja od tada je počeo predstavljati bitni vidik cjelokupnog ekumenskog djelovanja i njegovo polazište. Zbog toga specifičnog doprinosa ta konferencija u Edinburghu ostaje jedno od uporišta suvremenog ekumenizma. Katolička Crkva, na Drugome vatikanskom koncilu, preuzela je i snažno potvrdila tu perspektivu, ustvrdivši kako razdijeljenost među Isusovim učenicima “otvoreno proturječi Kristovoj volji, na sablazan je svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: naviještanju evanđelja svemu stvorenju” (Unitatis redintegratio, 1).

U taj se teološki i duhovni kontekst smješta tema koja je, u ovoj Osmini, predložena za razmatranje i molitvu: potrebu za zajedničkim svjedočenjem Krista. Kratki tekst koji je uzet za temu: “Vi ste tomu svjedoci” treba čitati u kontekstu čitavog 24. poglavlja Lukina Evanđelja. Prisjetimo se ukratko sadržaja toga poglavlja. Najprije žene odlaze na grob, vide znakove Isusova uskrsnuća i naviještaju ono što su vidjele apostolima i drugim učenicima (r. 8); zatim se sam Uskrsli ukazuje učenicima na putu za Emaus, Šimunu Petru i, kasnije, “jedanaestorici i onima koji bijahu s njima” (r. 33). On im otvara pamet da razumiju što Pisma govore o njegovoj otkupiteljskoj smrti i njegovu uskrsnuću, rekavši kako će se “u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima” (r. 47). Učenicima koji su se našli zajedno “okupljeni” i koji su bili svjedoci njegova poslanja, Uskrsli Gospodin obećava dar Duha Svetoga (usp. r. 49), kako bi ga zajedno svjedočili svim narodima. Iz toga imperativa – “tomu svemu” vi ste svjedoci (usp. Lk 24,48) – što je tema ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, izviru za nas dva pitanja. Prvo glasi: što je “to sve”? A drugo: kako možemo mi biti svjedoci “tomu svemu”?

Ako promotrimo kontekst toga poglavlja, “to sve” znači prije svega križ i uskrsnuće: učenici su vidjeli Gospodinovo raspeće, vide Uskrsloga i tako počinju shvaćati sva Pisma koja govore o otajstvu muke i daru uskrsnuća. “Sve to” je dakle otajstvo Krista, utjelovljenog Sina Božjega, koji je umro i uskrsnuo za nas, koji živi zauvijek i tako je jamstvo našega vječnog života.

Ali poznavajući Krista – i to je srž svega – poznajemo Božje lice. Krist je prije svega objava Boga. U svim vremenima ljudi su svjesni postojanja Boga, Boga jedinoga, ali koji je dalek i ne pokazuje se. U samome Kristu, pak, Bog se pokazuje, daleki Bog postaje blizak. “Sve to” je, stoga, prije svega s Kristovim otajstvom, Bog koji je postao blizak čovjek. To uključuje jednu drugu dimenziju: Krist nije nikada sam; On je došao među nas, umro je sam, ali je uskrsnuo da sve privuče sebi. Krist, kao što kaže Pismo, stvara si jedno tijelo, ponovno ujedinjuje sav ljudski rod u svojoj stvarnosti beskonačnog života. I, tako, u Kristu se ponovno ujedinjuje čovječanstvo, spoznajemo budućnost čovječanstva: vječni život. “Sve to” je, dakle, u konačnici veoma jednostavno: poznajemo Boga poznavajući Krista, njegovo tijelo, otajstvo Crkve i obećanje vječnoga života.

Dolazimo sada do drugoga pitanja. Kako možemo mi biti svjedoci “svemu tome”? Možemo biti svjedoci samo poznavajući Krista i, poznavajući Krista, također poznavajući Boga. Ali poznavati Krista uključuje zacijelo jednu intelektualnu dimenziju – naučiti ono što doznajemo od Krista – ali je to uvijek mnogo više no jedan umni proces: to je egzistencijalni proces, proces otvaranja mene sama, moje preobrazbe Kristovom prisutnošću i snagom, i tako je ujedno proces otvaranja svim drugima koji moraju biti Kristovo tijelo. Na taj način, očito je da poznavati Krista, kao intelektualni i prije svega egzistencijalni proces, je proces koji nas čini svjedocima. Drugim riječima, možemo biti svjedoci samo ako Krista poznajemo izravno a ne preko drugih, ako ga upoznamo u vlastitom životu, ako se osobno susretnemo s njim. Susrećući ga stvarno u svome vjerskom životu postajemo svjedoci i možemo tako pridonijeti novosti svijeta, vječnom životu. Katekizam Katoličke Crkve, u dijelu u kojem govori o simbolima vjere koji zauzimaju sasvim osobito mjesto u životu Crkve, referira se ne samo na “Apostolsko vjerovanje”, nego i na “Nicejsko-carigradsko vjerovanje” čiji “veliki ugled dolazi iz dvaju prvih općih sabora (tj. Nicejskoga 325. i Carigradskog 381. godine)” (KKC, 195). Katekizam pojašnjavaju da je taj simbol “i danas zajednički svim velikim Crkvama Istoka i Zapada” (isto). U tome se simbolu nalaze istine vjere koje kršćani mogu ispovijedati i svjedočiti zajedno, kako bi svijet uzvjerovao, očitujući, sa željom i zauzimanjem da se prevladaju postojeće podjele, volju za zajedničkim hodom prema punom zajedništvu.

Proslava Molitvene osmine za jedinstvo kršćana navodi nas da promotrimo i druge važne aspekte za ekumenizam. To je prije svega veliki napredak postignut u odnosima među Crkvama i crkvenim zajednicama nakon Konferencije u Edinburghu održane prije stotinu godina. Suvremeni ekumenski pokret se razvio u toliko značajnoj mjeri da je, u posljednjem stoljeću, postao važna sastavnica u životu Crkve, dozivajući u svijest problem jedinstva među kršćanima i podupirući također sve veće zajedništvo među njima. On ne samo da učvršćuje bratske odnose među Crkvama i crkvenim zajednicama u odgovoru na zapovijed ljubavi, već daje također poticaj teološkom istraživanju. Osim toga, obuhvaća konkretni život Crkava i crkvenih zajednica s tematikama koje dotiču pastoral i sakramentski život, kao što su, primjerice, uzajamno priznavanje krštenja, pitanja vezana uz mješovite ženidbe, pojedinačni slučajevi comunicatio in sacris u točno određenim izvanrednim situacijama. Na krilima toga ekumenskog duha, kontakti su se sve više širili također na pentekostne, evangeličke i karizmatične pokrete, radi boljeg međusobnog upoznavanja, sa ciljem da se u dobu sve veće sekularizacije, kao što je ovo naše, dođe do ponekog zajedničkog svjedočenja.

Katolička Crkva, od Drugoga vatikanskog koncila naovamo, uspostavila je bratske odnose sa svim Istočnim Crkvama i crkvenim zajednicama na Zapadu, organizirajući, napose, s najvećim dijelom njih, bilateralne teološke dijaloge, koji su doveli do toga da su pronađene dodirne točke ili čak suglasja u raznim točkama, produbljujući tako sveze zajedništva. U godini koja je upravo minula razni su dijalozi zabilježili pozitivne korake. S pravoslavnim Crkvama Međunarodna mješovita komisija za teološki dijalog započela je, na XI. plenarnoj sjednici održanoj u ciparskom Paphosu od 13. do 16. listopada 2009., s proučavanjem ključne teme u dijalogu između katolika i pravoslavnih: Ulogu Rimskog biskupa u jedinstvu Crkve u prvom tisućljeću, odnosno u dobu u kojem su istočni i zapadni kršćani živjeli u punom zajedništvu. To će se proučavanje kasnije proširiti na drugo tisućljeće. Više put sam zatražio od katolika da mole za taj osjetljivi i bitni dijalog za čitav ekumenski pokret. I s drevnim istočnim pravoslavnim Crkvama (koptskom, etiopskom, sirskom, armenskom) slična Mješovita komisija se susrela od 26. do 30. siječnja prošle godine. Te važne inicijative potvrđuju kako je u tijeku duboki dijalog pun nade sa svim Istočnim Crkvama koje nisu u punom zajedništvu s Rimom, u njihovoj vlastitoj specifičnosti.

Tijekom prošle godine su sa crkvenim zajednicama na Zapadu ocjenjivani rezultati postignuti u raznim dijalozima u ovih četrdeset godina, zadržavajući se, navlastito, na rezultatima postignutim u dijalogu s anglikanskom zajednicom, sa Svjetskim luteranskim savezom, sa Svjetskim savezom reformiranih Crkava te sa Svjetskim vijećem metodističkih Crkava. U svezi s tim, Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana radi na studiji kojoj je cilj izdvojiti dodirne točke do kojih se došlo u spomenutim bilateralnim dijalozima i, istodobno, istaknuti otvorene probleme o kojima će trebati raspravljati u budućem dijalogu.

Među nedavnim događajima, htio bih spomenuti komemoraciju desete obljetnice Zajedničke izjave o nauku o opravdanju, koju su zajedno slavili katolici i luterani 31. listopada 2009., kako bi se potaknuo nastavak dijaloga, te posjet Rimu canterburyjskog nadbiskupa dr. Rowana Williamsa, koji je, među inim, imao razgovore o posebnoj situaciji u kojoj se nalazi anglikanska zajednica. Zajedničko zauzimanje oko nastavka odnosa i dijaloga predstavljaju pozitivni znak, koji pokazuje koliko je snažna želja za jedinstvom. Tako vidimo da je jedan vidik naše odgovornosti učiniti sve što je u našoj moći kako bi stvarno prispjeli jedinstvu, ali postoji i jedna druga dimenzija, dimenzija Božjeg djelovanja, jer samo Bog može dati jedinstvo Crkvi. “Samostvoreno” jedinstvo bilo bi ljudska tvorevina, ali mi želimo Božju Crkvu, koju će stvoriti Bog, koji će, kada bude to htio i kada mi za to budemo spremni, stvoriti jedinstvo. Moramo imati pred očima također sve one stvarne napretke koji su postignuti u suradnji i bratstvu u svim ovim godinama, u ovih posljednjih pedeset godina. Istodobno, moramo znati kako ekumenski rad nije linearni proces. Naime, stari problemi, nastali u kontekstu jedne druge epohe, gube svoju težinu, dok se u današnjim okolnostima javljaju novi problemi i nove teškoće. Stoga moramo uvijek biti raspoloživi za proces čišćenja, u kojem nas Gospodin osposobljava da budemo ujedinjeni.

Draga braćo i sestre, tražim od svih da mole za složenu ekumensku stvarnost, za prevladavanje razlika, za promicanje dijaloga i bratskih odnosa, kao i za to da kršćani u našem dobu uzmognu dati novo zajedničko svjedočanstvo vjere. Čuo Gospodin zazive koje mu mi i svi kršćani u ovome tjednu osobito snažno uzdižemo!“

http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2010/documents/hf_ben-xvi_aud_20100120_hr.html

_______________________________________________________________________________________________________

Jutarnji list

CRKVA U NJEMAČKOJ

Biskupi kriju dugo skupljanu imovinu od 50 milijardi eura

AP

Autor: Goran Andrijanić

Objavljeno: 19.06.2010

Sredstva dobivena crkvenim porezom, na uvidu javnosti, samo su manji dio one kojom Crkva u Njemačkoj raspolaže

ZAGREB – Katoličkoj crkvi u Njemačkoj poslije pedofilskih skandala prijete i oni financijski, nakon što je u kraćem razdoblju otkriveno više slučajeva maverzacija s crkvenim novcem, tvrdi tjednik Der Spiegel u opsežnom tekstu u kojemu Crkvu optužuje i zbog financijske netransparentnosti te socijalne neosjetljivosti.

„Nedugo prije blagdana Duhova svećenik S. imao je neočekivan jutarnji posjet, ali ne od Duha Svetoga, nego od policije”, ironično započinju novinari tjednika svoj tekst.

Euri s donjim rubljem

U pretresu stana kod svećenika S. iz grada Würzburga policija je pronašla 131.000 eura skrivenih na dnu polica i među donjim rubljem. Javni tužitelj procjenjuje da je svećenik ukrao čak 1,5 milijuna eura prikupljenih milodarima i iz drugih fondova. Također, kako navodi Der Spiegel, biskup Augsburga Walter Mixa, koji je nedavno dao ostavku zbog fizičkog zlostavljanja djece, bio je pod istragom i zbog financijskih maverzacija, crkveni novac je nestao i u Magdeburgu (oko 40 milijuna eura), te Limburgu kod Frankfurta (oko 5 milijuna eura), a nedavno je otkriveno i kako je visokopozicionirani klerik u münchenskoj biskupiji imao čak 30 tajnih bankovnih računa.

Tekst pod naslovom “Skriveno bogatstvo Katoličke crkve” zatim lopticu svojih napada prebacuje na polje financiranja Crkve u Njemačkoj, tvrdeći da crkveni velikodostojnici raspolažu silnim bogatstvom koje je potpuno skriveno od očiju javnosti i revizije poreznih vlasti. Sredstva dobivena crkvenim porezom koji plaćaju vjernici tek su manji, neznatniji dio tih sredstava, tvrdi Spiegel, dok se pravo bogatstvo Crkve krije u imovini prikupljanoj stoljećima čija ukupna vrijednost iznosi, tvrdi berlinski politolog Carsten Frerk, čak 50-ak milijardi eura.

Crkva nije siromašna

– Crkva tvrdi da je siromašna, ali prava istina je da ona krije svoje bogatstvo – tvrdi Frerk, koji će o toj temi nakon godina istraživanja objaviti i knjigu. Navodi da Crkva imovinu investira u razne aktivnosti kao što su nekretnine, banke u crkvenom vlasništvu, sveučilišta, pivovare i vinogradi, medijske kuće i bolnice.

Također, Crkva zarađuje i na dionicama, fundacijama i oporukama vjernika. Sav taj novac, piše Spiegel, odlazi u tajne fondove biskupija nad kojima nadzor imaju samo biskupi i njihovi najbliži suradnici. Iako su Frerkove procjene o svojoj imovini prikazali pretjeranima i tendencioznima, samo su dvije od ukupno 27 njemačkih biskupija bile spremne Spiegelu prikazati stanje ovih fondova. U većini slučajeva odgovoreno je da su sredstva iz tih fondova “povjerljivo pitanje”.

Analiza vijesti: Imutak mami na zloporabe

Katolička crkva se borila zubima da ne izgubi državu. U ime Pape Kralja osuđivala je na smrt i pobornike ujedinjenja Italije. Na kraju je Papinsku Državu odnio povijesni vrag, pa je blaženi Pio IX. izopćio i kralja Vittorija Emanuelea i premijera grofa Cavoura, čak je upropastio fratra koji je Cavouru dao odrješenje nakon ispovijedi na času smrti. Sluga Božji Pavao VI. je tvrdio da je sama Božja providnost spasila Crkvu države i omogućila joj da se koncentrira na poslanje. Eh da, on je i ukinuo smrtnu kaznu. Crkvi treba imutak da bi bila ekonomski neovisna – tvrdi se. Može biti.

Ali bi moglo biti da baratanje imutkom, po ekonomskim zakonima, otvara put napasti da se djeluje nezakonito, ili da se podlegne smrtnom grijehu pohlepe, pa i u okvirima zakona. Evo sada u Italiji imaju suci nešto pitati kardinala Crescenzija Sepea glede neke kuće koju je stavio na raspolaganje šefu Civilne zaštite Guidu Bertolasu (i to u brakolomne svrhe, što je trešnjica na torti), opet se repovi pranja kriminalno stečena novca vuku za vatikanskim IOR-om, dvojica Papinih plemenitaša izgubila su titulu jer su završili iza rešetaka zbog korupcije. Za primjere iz Hrvatske trebao bi nam feljton. Sveti Frane je mislio je da se Bogu služi čista srca kad su i ruke čiste. Učinili su ga svecem i pokopali praksom. ( I. B.)

http://www.jutarnji.hr/biskupi-kriju-dugo-skupljanu-imovinu-od-50-milijardi-eura/839982/

__________________________________________________________________________________________________________

Večernji list

Prva Josipovićeva misa za domovinu

Bozanić: Bože, očisti naše društvo i narod od gube sebičnosti

Predsjednik nije vjernički sudjelovao u misnom slavlju no s posebnom je pažnjom pratio propovijed i uživao u crkvenoj glazbi.

Na svojoj prvoj misi za domovinu hrvatski predsjednik Ivo Josipović bio je u prvoj klupi gornjogradske zagrebačke crkve sv. Marka, koje su, kao i svake godine, bile rezervirane za politički vrh, zajedno s gotovo cijelom Vladom na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor. Predsjednik nije vjernički sudjelovao u misnom slavlju, činio znak križa i slijedio molitve ostalih vjernika i političkih dužnosnika, no s posebnom je pažnjom pratio propovijed kardinala Josipa Bozanića i uživao u crkvenoj glazbi. Premda se prije mise nagađalo da predsjednik Josipović neće doći, jer nije bilo službene protokolarne najave, on se nije ponio poput svoga prethodnika Stjepana Mesića, koji je upravo nedolaskom na mise za domovinu pokazivao svoj animozitet prema crkvenom vrhu i zahlađivao odnos prema Crkvi.

– Gospodine, ako želiš, možeš očistiti svakoga od nas i naš narod od gube sebičnosti – zavapio je u svojoj homiliji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, poručivši da uz “ovaj Dan državnosti zastanemo i pitajmo se što možemo učiniti da se sebičnost ne širi, da tuga ne prevlada, da se pogođenima neimaštinom ne oduzima najpotrebnije”.

– Guba koja izjeda hrvatsko tjelo i dušu ponajprije je sebičnost koja ne želi vidjeti ni prihvatiti ispruženu Božju ruku i njegovu riječ. Iz toga se rađa traženje ‘savezništava’ koja ne računaju s Bogom, pouzdajući se u ljudsku lukavost i primamljive ponude koje u konačnosti ostavljaju pustoš i nezadovoljstvo – rekao je u svojoj propovijedi kardinal Bozanić, rekavši kako “sebičnost previđa malenost, obescjenjuje malene i potrebne te ih odbacuje, ne računa s njima i izrabljuje ih”.

– Maleni i jednostavni su sačuvali nadu u Božju prisutnost od koje je hrvatski narod preživio – rekao je kardinal Bozanić, dodajući kako “tražeći danas rješenja na raznim područjima ne smijemo pogaziti malene, potrebne i naizgled neznatne ljude”.

– Njihova nas je snaga obdarila nemjerljivim dobrima. Kada se pokušava sačuvati sredstva ili pronaći nova kojima bi se ostvarivao boljita, najprije treba pronaći istinsku svrhu. Kao vjernici znamo da se ona ne može pronaći bez Boga. Koji je to cilj prema kojemu idemo? To nas svi pitaju svi koji su ugrađeni u ljepotu domovine. Zato danas, moleći za domovinu, molim da nas površnost ne zarazi toliko da previdimo one neznatne na koje ljudska povijest ne računa, a s kojima Bog mijenja povijest – rekao je kardinal u svojoj propovijedi, dodavši kao zna “koliki traže ispruženu ruku čovjeka i Božji sućutni pogled”.

– Nijedna se kriza ne može premostiti, ako se zanemari velikodušnost, izdržljivost te spremnost na žrtvu i odricanje – poručio je kadinal Bozanić.

Kardinal Bozanić pružio je s oltara uobičajenu ‘ruku mira’ predsjedniku države i premijerki i njihovim suradnicima u prvim redovima, što je iskoristio i jedan nepozvani i protokolom nepredviđeni vjernik, koji se ubacio između kardinala i predsjednika Josipovića.

Nakon mise svatko je otišao na svoju stranu: državni vrh na čelu s premijerkom i predsjednikom na glavni izlaz crkve ravno u Banske dvore, a kardinal Bozanić sa svojim svećenicima na sjeverni, bočni izlaz, u župni ured župe sv. Marka.

http://www.vecernji.hr/vijesti/bozanic-boze-ocisti-nase-drustvo-narod-gube-sebicnosti-clanak-159435

___________________________________________________________________________________________________________

DANAS.NET.hr

Sirota mala većina

26.07.2010.

Bozanić: Katolici u Hrvatskoj su prezreni!

 ‘Osim progonstva u nekim dijelovima svijeta svjedoci smo i u našoj sredini sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanje i podcjenjivanja što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti’

Iako se na zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj od 4.437.460 anketiranih njih čak 3.897.332 izjasnilo kako pripada rimokatoličkoj vjeri, kardinal Josip Bozanić je izjavio kako su katolici u Lijepoj našoj – diskriminirani!

“Mučeništvo nije nešto što pripada povijesti. Samo u prvih devet godina ovoga tisućljeća ubijeno je po svijetu 265 biskupa, svećenika, redovnica i sjemeništaraca katoličke crkve. Osim progonstva u nekim dijelovima svijeta svjedoci smo i u našoj sredini sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prijezira, omalovažavanje i podcjenjivanja što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i prema zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti”, kazao je Bozanić na proslavi desete godišnjice osnutka Gospićko-senjske biskupije, prenosi Novi list.

Dodao je kako se “demokracija sve više poistovjećuje s relativizmom, pa se kršćanima oduzima njihova karakteristika: da budu zajednica društveno identificirana tj. negira im se dimenzija prisutnosti u društvu”.

Čestitke biskupiji uputili su predstavnici civilnih vlasti gradonačelnik Gospića Milan Kolić, te karlovački župan Ivan Vučić, župan Ličko-senjski Milan Jurković, koji su izrazili zahvalnost biskupu Mili Bogoviću zbog ideje o izgradnji Crkve hrvatskih mučenika u Udbini.

Potpredsjednik vlade Darko Milinović naglasio je svoje ushićenje zbog pripadnosti generaciji koja svjedoči uspostavi i djelovanju Gospićko-senjske biskupije. Prisjetio se ratnih godina, pozvao na zajedništvo i oprost, ali “i da se ne zaboravi”.

http://danas.net.hr/hrvatska/page/2010/07/26/0336006.html

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s