STEPINAC-BOZANIĆ-BENEDIKT XVI – Poveznica – VATIKAN nekad i danas

25.07.2010. / 11:49

Autor: Nacionalova redakcija , Hina

Peres i Josipović u Jasenovcu: ‘Tragedija koja truje dostojanstvo i ubijenih i preživjelih’

U svom kratkom obraćanju Peres se dotaknuo i iranskog predsjednika koji negira holokaust da bi, kako je rekao, “omogućio legitimitet nastavka ubijanja”

Izraelski predsjednik Shimon Peres, koji boravi u višednevnom posjetu Hrvatskoj, posjetio je u nedjelju spomen područje Jasenovac i zajedno sa svojim domaćinom Ivom Josipovićem poklonio se žrtvama nekadašnjeg logora.

“Kao Židov ne mogu doći na ovo mjesto a da ne budem dirnut”, rekao je Peres.

“Ovaj je logor drugačiji od drugih jer žrtve nisu bili samo Židovi”, kazao je dodajući da se od ostalih razlikuje i po načinu ubijanja, “čekićima, noževima i kamenjem”, što svjedoči o mržnji i brutalnosti.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović rekao je da je Jasenovac mjesto suočavanja s prošlošću. “Prošlost je bila teška, prošlost je bila bolna, ali moramo izvući pouke da bi naše sutra bilo bolje i da se strahote koje su se dogodile ovdje i na mnogim drugim mjestima više nikada ne ponove”, istaknuo je.

“Jasenovac je mjesto strašnog zločina”, nastavio je Josipović, “mjesto na kojemu su zločinačke ustaške vlasti ubile brojne Srbe, Židove, Rome i Hrvate samo zato što su bili drukčiji”.

Peres je kazao da su fašisti, nacisti i ustaše ostavili nasljeđe srama.

Dvojica predsjednika složila su se da je važno obrazovati buduća pokoljenja kako se ovakve tragedije više nikada ne bi ponovile.

“Nije dovoljno ne zaboraviti nego treba i poučavati o tragediji koja truje dostojanstvo i onih ubijenih i onih koji su preživjeli”, istaknuo je Peres. U svom kratkom obraćanju Peres se dotaknuo i iranskog predsjednika koji negira holokaust da bi, kako je rekao, “omogućio legitimitet nastavka ubijanja”.

“Ne mogu šutjeti niti zaboraviti, ali sam ponosan što mi pokušavamo stvoriti civilizaciju humanosti, poštivanja svih ljudskih života”, rekao je Peres dodajući da za njega postoji samo jedan autoritet koji ima pravo oduzeti život, a to je Bog.

Peres je na kraju sudjelovao u Kadišu, molitvu za mrtve koju su predvodili hrvatski rabini Kotel Da Don i Lucijan Prelević, a nakon toga su dvojica predsjednika položila vijence na spomenik ‘Jasenovački cvijet’. Također su razgledali Memorijalni muzej u pratnji ravnateljice Memorijalnog centra Jasenovac Nataše Jovičić.

Izraelski predsjednik sastat će se danas s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor čime će završiti svoj posjet Hrvatskoj.

Shimon Peres drugi je izraelski šef države koji je posjetio Jasenovac, mjesto stradanja žrtava pronacističkog ustaškog režima tijekom drugog svjetskog rata, uglavnom Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista. Prije njega to je prilikom posjeta Hrvatskoj 2003. godine učinio bivši izraelski predsjednik Moshe Katsav.

Izraelski predsjednik boravi od petka u Hrvatskoj. Nakon susreta sa svojim domaćinom, hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem Peres je rekao kako su Hrvatska i Izrael “slične zemlje, malene i bogatije u povijesti nego u zemljopisu” posebice istaknuvši da unatoč kompleksnoj povijesti “moralna osnova ostaje čvrsta” te pohvalivši hrvatski narod što je odlučio ne ponavljati greške iz prošlosti.

Predsjednik Josipović istaknuo je prilikom susreta s Peresom prijateljstvo dviju zemalja i njihovu zajedničku okrenutost budućnosti. Dvije zemlje potpisale su tom prigodom sporazum o kulturnoj i obrazovnoj suradnji od 2010. do 2012. godine.

http://www.nacional.hr/clanak/87939/peres-i-josipovic-u-jasenovcu-tragedija-koja-truje-dostojanstvo-i-ubijenih-i-prezivjelih

______________________________________________________________________________________________

Index.hr

Srbija zgrožena: “Bozanić je u Jasenovac došao pravdati ustašku NDH!”

Piše:
Petak, 25.9.2009 22:40

Tekst: P.V.

“REČENICOM da se nije u Jasenovac došao ispričavati, kardinal Josip Bozanić pokazao je skandalozni cinizam prema žrtvama tog logora”, prenosi srpski Press stav srpske javnosti i svojih sugovornika, a koji se slažu da je posjet zagrebačkog nadbiskupa Jasenovcu bio ciničan i da je došao prekasno, te da njegove izjave vrijeđaju žrtve.

Za potrebe teksta naslovljenog “Novi zločin u Jasenovcu: Bozaniću, sram te bilo!” Press je razgovarao s povjesničarom Milanom Koljaninom iz Instituta za suvremenu povijest i religijskim sociologom Živicom Tucićem.

“Bozanićev govor u Jasenovcu je pravdanje NDH!”

“Bozanićev govor je uvreda za žrtve tog logora smrti i njihove potomke. Ovaj istup nadbiskupa Bozanića je duboko antieuropski i u velikom sukobu sa antifašističkom tradicijom na koju bi se suvremena Europa željela oslanjati. To je u suštini opravdanje postojanja ustaške NDH i djelovanja njegovog prethodnika, nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je davao duhovni legitimitet toj državi i time u stvari davao legitimitet genocidu nad Srbima, Židovima i Romima. Ovo nije samo vrijeđanje žrtava, nego i snažnog antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, koji je kao dio jugoslavenskog pokreta uživao ugled u svijetu. Ovim nastupom Bozanića, Hrvatska se odriče takve tradicije”, tvrdi Koljanin.

Srpski povjesničar analizirao je i utjecaj Bozanićevog skandaloznog govora u Jasenovcu na hrvatsku unutarnju politiku. “Predsjednik Mesić se ispričao za neke zločine, a Rimokatolička crkva u Hrvatskoj se protivi bilo kakvom priznanju tih zločina pa i isprici. Bozanić govori o zločinima pojedinaca iz katoličkog svećenstva, a ne Katoličke crkve kao institucije. Oni ne žele prihvatiti odgovornost za zločine u Drugom svjetskom ratu, pravdaju ih komunističkim nedjelima i stavljaju u širi kontekst. To je neprihvatljivo sa suvremeno europsko društvu”, smatra Koljanin.

“Iz Vatikana mu je sugerirano da ode u Jasenovac, ali nije se snašao”

Tucić, pak, smatra da je Bozanićev nastup u Jasenovcu bio pomno isplaniran, ali da se kardinal nije u njemu najbolje snašao. “Vjerujem da mu je iz Vatikana sugerirano da ode i kada je to učinio, nije se najbolje snašao”, kaže Tucić koji vjeruje da je Bozanić bio isplanirano suzdržan kako ne bi izazvao nezadovoljstvo crkvene i političke javnosti u Hrvatskoj.

“Crkveni ljudi ne trebaju misliti što će reći političari ili hoće li dobiti pljesak, već moraju nastupati iskreno. Bozanić nije bio u stanju to učiniti. Predsjednik biskupske konferencije Hrvatske Marin Srakić u travnju je u Jasenovcu rekao da je to najveća ljaga za Hrvatsku. Bozanić nije održao taj nivo iskrenosti”, kaže Tucić.

Tucić također misli da se Bozanić nije smio upuštati u tirade o komunistima jer je na taj način trivijalizirao Jasenovac koji “nije mjesto na kojem treba govoriti o drugim zločinima”. “Srbi i Hrvati moraju organizirati susret povjesničara, teologa i znanstvenika, bez političara i jednom zauvijek razmotriti pitanje Jasenovca”, podvukao je Tucić.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/srbija-zgrozena-bozanic-je-u-jasenovac-dosao-pravdati-ustasku-ndh/452218.aspx

________________________________________________________________________________________________________

Jeruzalem post

Stepinac je podržavao genocid

13.03.2010.

Net.hr

Američka ekspertica za Balkan objavila je članak u kojem se u najvećem dijelu bavi ustašama, Nezavisnom državom Hrvatskom i ulogom kardinala Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu

”Tražeći branik od komunizma, Vatikan je za vrijeme Drugog svjetskog rata podržavao nešto što je postalo genocidni režim nacističkog satelita Hrvatske”, ključna je teza članka ‘Masovna grobnica povijesti: Vatikanska kriza identiteta u Drugom svjetskom ratu’, koji je prije nekoliko dana u uglednom Jeruzalem Postu objavila američka ekspertica za Balkan i članica American Council for Kosovo Julija Gorin.

Članak američke autorice, piše Slobodna Dalmacija, naizgled analizira prijepor između Vatikana i židovske zajednice oko kanonizacije pape Pija XII., tzv. ratnog pape, ali se autorica u najvećem dijelu članka bavi ustašama, Nezavisnom državom Hrvatskom i ulogom kardinala Alojzija Stepinca.

Gorin tako piše da pitanje je li se Pio XII. dovoljno jasno izjasnio protiv pokolja Židova predstavlja varku, a da pravo pitanje glasi je li Vatikan podržavao svjetski poredak, ili barem neke njegove vidove koje je Treći Reich obećao donijeti, odnosno je li Vatikan podržavao svjetski poredak u kojemu su mrtvi Židovi kolateralna šteta, zbog koje je, kako uvjereno piše Gorin, ”Pio XII. uistinu žalio’.

 Odgovor se, kako tvrdi američka ekspertica, može pronaći ”u dijelu Europe koji se općenito zanemaruje usprkos tomu što je jezgra svjetskih ratova – na Balkanu”.

I tako dolazimo do Hrvatske, odnosno do teze američke autorice da je ”Katolička crkva tražila branik od nemilosrdnog komunizma koji se sve više širio i uništavao Crkvu, ali to čineći, podržavala je hrvatski ustaški pokret koji je izrastao u genocidni režim nacističkog satelita Hrvatske”.

Nakon što je Antu Pavelića opisala kao ”osnivača fašističkih ustaša, koji su se upuštali u terorizam po čitavoj Europi kako bi ‘oslobodili’ Hrvatsku od Jugoslavije”, Gorin ističe kako je zagrebački nadbiskup Stepinac, kad je Pavelić u travnju 1941. postao poglavnik, priredio gozbu i blagoslovio ustaškog vođu i režim, nazivajući ih ”Božjom rukom na djelu”, te uredio da već sljedećeg mjeseca Pavelića primi i Pio XII.

Gorin napominje da se to dogodilo samo ”četiri dana nakon masakra u gradu Glini, gdje su ustaše zaključali na stotine srpskih pravoslavaca u njihovu crkvu i spalili je, što je postalo uobičajenim postupkom u Pavelićevoj Neovisnoj državi Hrvatskoj (NDH)”.

Nakon što je opisala kako je u srpnju 1941. Pavelićev ministar obrazovanja Mile Budak javno izložio postupak čišćenja koji se protiv Srba već počeo provoditi – trećinu ubiti, trećinu protjerati, trećinu preobratiti – američka autorica spominje i kolovoski ustaški masakr u drugoj pravoslavnoj crkvi u Glini, kad je zaklano više od tisuću Srba, a od ustaške se kame uspio spasiti, pretvarajući se da je mrtav, samo seljak Ljuban Jednak (koji je u ‘Oluji’ izbjegao iz Krajine i umro u izbjeglištvu 1997. godine).

Potom autorica, pozivajući se na brojne strane izvore, nabraja i opisuje neke od jezivih ustaških zločina, nakon čega zaključuje: ”Prošlo je šezdeset godina, a svijet još uvijek ne zna priču o ratnoj Hrvatskoj, gdje Vatikan ne samo da se nije izjasnio protiv zločina, ne samo da je bio suučesnik u genocidu milijuna ljudi nego ni nakon toga nikad nije izrazio kajanje zbog prolivene pravoslavne krvi, kao što je to učinio zbog židovske krvi. Jer svijet to nikad nije zatražio.”

Gorin se na tome mjestu pita je li Vatikan kao institucija prešutno klicao desetkovanju svog pravoslavnog takmaca, spominjući kako nadbiskup Stepinac u svibnju 1944. godine izvještava Pija o desecima, pa i stotinama tisuća prisilnih preobraćenja s pravoslavlja na katoličanstvo.

 U tom kontekstu američka autorica navodi citat iz BBC-jeve emisije od 16. veljače 1942., posvećene prilikama u tadašnjoj NDH: ”Pravoslavce silom preobraćuju na katoličanstvo, a mi ne čujemo da nadbiskup zbog toga prosvjeduje. Umjesto toga, čujemo da sudjeluje u nacističkim i fašističkim paradama.”

Gorin tumači kako su razlozi za tako dugu šutnju o Jasenovcu višestruki: ”Titu je isticanje Jasenovca smetalo u ostvarivanju ‘bratstva i jedinstva’, Zapad se općenito slagao s tim prešućivanjem, osobito nakon što je Tito 1948. raskinuo sa Staljinom, dok je Vatikan želio zaštititi Hrvate rimokatolike, koji su bili nacistički opunomoćenici na Balkanu”.

“U času dok je nijekao Stepinčevu dobro poznatu povezanost su ustašama, Piov Vatikan služio je kao kanal kojim su se nakon rata krijumčarili ustaše”, piše dalje Gorin.

Američka autorica iznosi kako je 12. rujna 1947. ured Američkih protuobavještajnih snaga izvijestio da su ”Pavelićevi kontakti tako visoki, a njegov trenutačni položaj tako kompromitirajući po Vatikan, da bi njegovo izručenje zadalo zapanjujući udarac rimskoj Katoličkoj crkvi.”

Kao što je poznato, iz Rima je Pavelić pobjegao u Argentinu, gdje je postao savjetnik za sigurnost Juana Perona, koji je, kako piše Gorin, ”izdao na tisuće viza ustašama u bijegu”.

Gorin u članku spominje i lanjski posjet zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića Jasenovcu: ”Tekuća kriza Vatikanskog identiteta tijekom Drugog svjetskog rata bila je očita prošlog rujna, kad je, na poticaj hrvatskih vođa, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić otišao u šezdeset godina zakasnjeli posjet Memorijalnom centru Jasenovac, kao prvi službeni predstavnik hrvatske Crkve koji je nazočio godišnjoj ceremoniji u spomen na žrtve Jasenovca.”

Kako dalje navodi Gorin, ”umjesto isprike, Bozanić je branio Stepinca i Crkvu i iskoristio taj dugo čekani trenutak da bi ujedno žalovao zbog masakra koji su partizani počinili nad nacistima u bijegu u Bleiburgu – gdje godišnjoj komemorativnoj svečanosti koju sponzorira hrvatska Vlada katolički dostojanstvenici redovno nazoče”.

Gorin navodi i kako je zapovjednik logora Jasenovac, ratni zločinac Dinko Šakić, prošlog srpnja u Hrvatskoj pokopan u punoj nacističkoj odori.

http://www.e-novine.com/region/region-licnosti/35717-Stepinac-podravao-genocid.html

_________________________________________________________________________________________________________

Srpska politika.com

Na kolena samo pred Bogom nikako pred papom

Vatikan je, kroz istoriju, odigrao značajnu ulogu, od razbijanja SFRJ, odnosno SRJ i SCG, do rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu, a sada nastoji da i SPC bude “pod kapom” Svete stolice, pa nije na odmet podsetiti se reči naših duhovnih velikana

Piše: Dragoljub Gajević

14.07.2006.

Opšte je poznato, da se odnosi Vatikana i nekadašnje SFRJ u pogledu verskih i svetovnih pitanja nisu poklapali. Na osnovama Drugog vatikanskog koncila došlo je do kontakata i medudržavnih odnosa tadašnje Jugoslavije i Svete stolice. Protokol o uspostavljanju diplomatskih odnosa dve države su potpisale 1966. godine. Posle potpisivanja protokola Josip Broz Tito je posetio papu Pavla VI.

Posle Tita, u Vatikanu su boravili: Cvijetin Mijatovic i Branko Mikulic, ali u posetama novom papi – Jovanu Pavlu II. Tom prilikom oni su i aktuelizovali Titov poziv, da papa poseti Jugoslaviju. Ali, kako je poseta stalno odlagana, ili preciznije, do nje nikako nije dolazilo, poziv je više puta obnavljan.

http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Analize/2006/147.html

Dakle, za života Josipa Broza, do posete pape SFR Jugoslaviji nije došlo. A posle Titove smrti, odnosi dveju država su se potpuno poremetili, da bi krajem osamdesetih i početkom devedesetih došli do najniže tačke. Nije potrebno previše tražiti po arhivi Vatikana, da bi se utvrdila krivica Svete stolice za razbijanje SFRJ. Jasno, Vatikan nikad nije i neće priznati krivicu, ali niz činjenica govori u prilog, da je vrh Katoličke crkve možda najveći krivac za razbijanje velike Jugoslavije.

Politika Vatikana, inspirisana željom i neskrivenim interesima na Balkanu, početkom poslednje decenije prošlog veka, izazvala je krvave sukobe i ratove kojima je Sveta stolica dala legitimitet. Odluku o konačnom razbijanju Titove Jugoslavije Vatikan je pokrenuo memorandumom državama KEBS-a, 26. novembra 1991. godine. Sve je dogovoreno na sastanku pape Jovana Pavla II sa nemačkim ministrom Genšerom. Tog, 26. novembra 1991, državni sekretar Vatikana uputio je memorandum sa zahtevom za priznavanje Slovenije i Hrvatske kao nezavisnih država, svim članicama Konferencije o evropskoj bezbednosti. Sveta stolica je tada bila mišljenja da je došlo vreme da se međunarodno priznaju Slovenija i Hrvatska, “i to pre božićnih praznika”.

Posle tog vatikanskog memoranduma, Slovenija i Hrvatska su priznate kao nezavisne države, što je izazvalo žestoke sukobe i rat, koji se, opet uz pomoć Svete stolice, proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Glasnogovornici Vatikana tada su govorili da je to rat protiv “velikosrpskih ideja”. Dakle, rat koji je Sveta stolica direktno pokrenula protiv srpskog naroda. U prilog ovog tvrdnji i podatak da je u jesen 1995, kada je trebalo bombardovati Srbe u Bosni, sveti otac podržao Klintonovu politiku i tražio da se objavi “rat ratu”. Mnogi se dobro secaju, da su tada srpski položaji u BiH danima bombardovani, i da je stradalo više stotina Srba. Bosanski Srbi Vatikanu to nikad neće zaboraviti.

Razbijanje bivše SFRJ nije označilo i kraj uplitanja Vatikana u krvave poslove na tlu ovog dela Balkana. Vatikan je politički i dalje nastojao da se razbije srpska država i njen narod dovede u podreden položaj, u odnosu na zemlje Evropske unije i Amerike. Vatikan je u složenoj kosovsko-metohijskoj problematici decenijama igrao na kartu Albanaca, nastojeći da najpre oslabi Jugoslaviju, a zapravo Srbiju. Pocetkom 1999. Vatikan stavlja u funkciju svoj plan iz Drugog svetskog rata. Da bi se taj plan ostvario, trebalo je po svaku cenu odvojiti Kosovo od Srbije, što je učinjeno bombardovanjem tadašnje SRJ.

Stvaranjem države SCG ostvaren je i plan otcepljenja Crne Gore od Srbije. Otimanjem Kosova i Metohije i otcepljenjem Crne Gore, Vatikanu se otvorio put ka davnašnjoj želji stvaranja “jadranske konfederacije”, sastavljene od nezavisnih država Hrvatske, Crne Gore i Albanije. Tek stvaranjem eventualne nezavisne države Kosovo plan Vatikana s početka Drugog svetskog rata, o toj konfederaciji, biće u ostvaren.

Sad postaje jasno, zašto se Americi žuri da do kraja 2006. medunarodna zajednica reši budući status Kosmeta. U prilog tezi, da Vatikan kod SAD i EU insistira na stvaranju tzv. jadranske konfederacije, ide i činjenica da je papa Jovan Pavle II, 25. aprila 1993, kao prvu balkansku zemlju posetio Albaniju, iako u njoj živi samo 15 odsto katolika. Papinoj poseti Albanci su dali “svenacionalni značaj”, a kosovski list “Bujku” tada je pisao kako Albanija i svi Albanci sveta dočekuju papu, i da su sa Kosova, iz Makedonije i Crne Gore, svi Albanci otišli u Tiranu da ih papa blagoslovi.

Podatak da je papa lično, u obraćanju vernicima sa prozora svog kabineta, 8. marta 1993. rekao: “Pred Bogom tražim osvetu za agresorski rat u Bosni“, pri tom apostrofirajuci Srbiju i Srbe kao agresore, govori o umešanosti Vatikana u gradanski rat u BiH, svakako na strani Hrvata i muslimana.
Odnos Vatikana prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi takode ide u prilog tvrdnji da Sveta stolica snosi najveću odgovornost za razbijanje SFRJ, SRJ, SCG i danas Srbije. Vatikan odavno, sa manje ili više uspeha, pokušava da se meša u unutrašnje stvari SPC. Primera ima više, najdrasticniji je svakako da je Vatikan priznao autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve. Nije na odmet navesti i podatak, do koga je došao “Svedok”, a to je pismo koje je 28. decembra 1969. papski izaslanik Francisko Palovineti uputio tadašnjem mitriopolitu crnogorsko-primorskom Danilu Dajkovicu, povodom izgradnje mauzoleja na Lovćenu.

Iz pisma se jasno vidi, da Sveta stolica i papa pozdravljaju rušenje kapele na Lovćenu, i predlažu da se ona smesti u muzej u Njegušima, gde bi odgovarala nameni. Iz pisma je uočljiva želja Vatikana da zagospodari večnim srpskim pravoslavnim prostorom. Mnogo se postiglo, kaže u pismu Palovineti, “sveti otac papa je veoma zadovoljan, i predložio bi da bi bilo najbolje da se skine ona kapela. Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom, opijenim velikosrpskom ideologijom, koja je zloupoterbila svoj narod, koji, eto, može se reći, potpuno izumire. Novi narod, sa novim navikama i novim životom, je narod budućnosti i novih pregnuća, pa je sveti otac papa voljan da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga vrati u pravu Hristovu veru, za šta je voljan da da 500 miliona lira kao pomoc za izgradnju mauzoleja”.

Papa ce, kaže se u pismu izaslanika Palovinetija, tražiti da u Mauzoleju budu i kosti Lucije Crnogorke (Ozane Kotorske). Poznato je da je kapela srušena, i da je Mauzolej na Lovćenu izgraden. I da je, te 1969. na ovaj nacin pocelo razbijanje srpskog bica u Crnoj Gori, koje je nedavno rezultiralo raspadom državne zajednice SCG. Dakle, 37 godina posle rušenja male Njegoševe kapele na Lovćenu, za koju mnogi Srbi kažu da je bila svetionik SPC i da je objedinjavala pravoslavni prostor na Balkanu.
Jasno je takođe, da je Vatikan unutar srpskog nacionalnog korpusa pronašao ljude koji su zabili nož u leda srpskoj populaciji na Balkanu, pri čemu je Amerika, uz pomoć evropskih zemalja katoličke vere, upotrebila doktrinu – razjedini neprijatelja i pobedi ga.
Sada, kada je srpsko biće podeljeno u više država, potrebno je razbiti i srpski korpus u Srbiji. Ovo bi posebno morala da ima u vidu Srpska pravoslavna crkva, ne vodeci racuna o istupima pojedinih politicara, koji baš mnogo ne polažu na veru. Posle svega, teško je prihvatiti i opravdati neke postupke vrha SPC.

Šta bi rekao vladika Nikolaj Velimirović, neumoljivi borac protiv konkordata, da čuje da je episkop njegove pastve Lavrentije, sa 36 sveštenika svoje eparhije, išao na poklonjenje papi u Vatikan, i da je sa njegovim dopuštenjem deset sveštenika Šabacko-valjevske eparhije išlo u Toronto, da na internacionalni dan mladosti, u avgustu 2002, dočeka papu?

Šta bi rekao patrijarh srpski Varnava, koji je u borbi protiv konkordata izgubio život za veru pravoslavnu i svetosavsku?

Šta bi rekao Justin Celiski, koji rimokatolicizam smatra za jeres, da čuje kako srpski episkopi o jeresu govore kao o “sestrinskoj crkvi”?

Da vladika šabacko-valjevski nije usamljen u idejama o ujedinjenju SPC sa Rimokatolickom crkvom, govori podatak da i vladika niški Irinej vatikansku crkvu naziva sestrinskom. “Ideja o ujedinjenju dve crkve nije nova. Jer crkva je jedna, i te razlike u kanonskom smislu nisu nešto strašno što se ne može prevazići. Zato smo mi uvek prihvatali i dobro saradivali sa sestrinskom Rimokatoličkom crkvom. I s njom smo u veoma dobrim odnosima”, rekao je vladika Irinej.

Posebno zabrinjava što su vladike Lavrentije i Irinej, izgleda, sve učinili sa znanjem Svetog sinoda SPC, koji o ovim problemima i dalje zvanično ćuti. Kao da su srpske vladike zaboravile reči Svetog Save, na Saboru u Žici 1224. godine, kada je u besedi rekao: “Srbi, moj narod, Hristovi su, ne papini”. Tako je Sveti Sava Vatikanu jasno poručio, da o jedinstvu katoličke i pravoslavne crkve nema ni govora. Znaju svakako srpske vladike, da je sveti Marko Efeski, neumoljivi borac protiv katoličke jeresi, ostavio zaveštanje pravoslavlju: “Bežite od papista kao što se beži od zmije”. 

Kako objasniti zločine nad Srbima u prošlosti, kako objasniti Jasenovac, kada je papa u poslednjih 15 godina više puta boravio u Hrvatskoj, ali Jasenovac nikad nije posetio. A žrtvama Jasenovca vladika Nikolaj napisao je službu, u kojoj kaže da su “ustaše za revnost u zlu, dobro znanu svima, pohvale dobile iz pakla i iz Rima”.

Izgleda da deo SPC paktira sa Vatikanom. To je jasnije, ako se zna da je SPC 2002. godine 700.000 srpskih novomučenika, koji se slave 13. septembra, izbacila iz kalendara. Da li je to ucinjeno da se zvaničnici Svete stolice ne bi podsecali da su u ime vere rimokatolici nad Srbima pocinili zločin?

Sve više se govori o pregovorima Vatikana i SPC, a kaže se da nema prepreka da papa poseti Beograd, samo se čeka povod.

“Svedok” iz izvora bliskih vrhu SPC saznaje, da su pojedini srpski episkopi cak tražili ostavku patrijarha Pavla. Zato je, kaže isti izvor, patrijarh morao da donosi potvrdu konzilijuma lekara, da je sposoban da i dalje vrši svoju dužnost.

Pojedinci iz vrha SPC priznaju, da ono što se trenutno dešava u vrhu srpske crkve nije dobro, da o mnogim važnim pitanjima saglasnosti nema. Posebno kada je rec o ujedinjenju sa Rimokatolickom crkvom, o cemu se unazad pet godina sve više govori.

Saznajemo takode, da je sve više ekumenista u Srpskoj patrijaršiji. A zna se da je rec o pokretu za zbližavanje svih hrišcanskih crkava.

Vladike SPC podelilo je pitanje, da li je ekumenizam promašaj ili rešenje za Srbiju i srpski narod. Ima onih koji tumace da ekumenizam i novi svetski poredak imaju isti cilj, globalizaciju planete.

“Svedok” takode saznaje, da hrišćanska koalicija u SAD sve više uzima maha, i preti da uništi američku demokratiju. Veliki broj intelektualaca upozorava, da ta koalicija nije ništa drugo do odskocna daska Republikanske partije. Kažu takode, da ta koalicija pokušava da se tajno uvuče u život svih Amerikanaca. Uz to, tvrdi se da se uskoro očekuje stvaranje nove organiazcije u kojoj ce biti hrišcanska koalicija i katolička alijansa, u kojoj su sada uz katolike i Jevreji. Bivši voda Hrišcanske koalicije Ralf Rid, otvoreno kaže da njegova koalicija zastupa interese ekumenistickog pokreta u pravom smislu. A u Americi, tvrde da je reč o najtežem obliku nasilja nad mišljenjem.

Upravo zbog toga najveci deo srpskih vladika tvrdi da se treba kloniti bilo kakvih konkordata i ekumenizma. Po njihovom mišljenju, Srbe je kroz vekove ocuvala Srpska pravoslavna crkva kojoj je temelje udario Sveti Sava.
Što se SPC tice, u Patrijaršiji kažu da se tu tek ocekuju problemi.
Ova analiza ne bi bila potpuna, ako se ne bi pomenuo apel Svetom arhijerejskom saboru i Sinodu SPC, velikog broja sveštenomonaha, monaha, monahinja i sveštenika sa skupa u manastiru Sopocani, u februaru 2001. godine. “Potpisnici apela su pre zabrinuti i ustrašeni satanskim planovima ekumenista, koji prema SPC deluju preko Svetskog saveza crkava”.

Ako je papa Jovan Pavle II imao zadatak da razbije SSSR i tako stvori nove katoličke države, neizostavno se nameće pitanje – da li novi papa Benedikt XVI ima zadatak da razbije pravoslavlje? Da li ce se SPC ponašati u skladu sa svojom vekovnom politikom, da o svemu treba sa svakim razgovarati, a na kolenima se pojaviti samo pred Bogom – ostaje da se vidi. Za kraj, kao opomena, neka posluže reči poruke vladike Nikolaja Velimirovića, kada je govorio o opasnosti po SPC: “Ako neko kaže, juče je bila opasnost po našu crkvu, a danas je ta opasnost prestala, strašno se vara. To je trubac koji svira na spavanje. A mi moramo imati u ovo vreme što više trubaca koji ce svirati na buđenje, na ustajanje, na pripravnost, na odbranu”.

Sveštenik Bigler otkrio puteve krvavih dolara

O umešanosti Vatikana u razbijanje SFRJ, SRJ i konacno SCG, pocetkom 2000. godine progovorio je otvoreno penzionisani vojni sveštenik američke vojske Robert Bigler, koji je saopštio da je iz najpouzdanijih izvora dobio tajne bankovne račune Vatikana, koji potvrđuju da je Katolička crkva, zajedno sa nemačkom vladom, destabilizovala Jugoslaviju tako što je separatistima na ovom prostoru Balkana upumpano više miliona dolara, za koje je Bigler rekao da je reč o krvavim dolarima.

Američka i papina moć

Iskazivanje moći je pokretačka snaga ekumenskog pokreta. A to podrazumeva američku moć i njenu dominaciju u svakom pogledu, osim u verskom. Jer verska moć pripada samo papi.

http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Analize/2006/147.html

Verbalni „Rat civilizacija”

Merkelova brani papu

Zvanični Berlin: Papa samo oštro osudio upotrebu nasilja u ime religije. – Ogorčenje u islamskom svetu: Benedikt XVI „objavio novi krstaški rat”

U bogatoj hronologiji velikih nesporazuma i skandala iz novijeg vremena, koja je počela objavljivanjem „Satanskih stihova” Salmana Ruždija (1988), ovaj poslednji bi za odnose između zapadnog sveta i islama mogao da bude najteži i najzapaljiviji: u njegovom središtu našao se vrhovni poglavar rimokatoličke crkve.

Gnev koji ključa u islamskom svetu zbog papinog govora na univerzitetu u Regensburgu (Bavarska) prilikom njegove nedavne posete Nemačkoj, dramatično se širi i uvećava, s još nepredvidivim ishodom i posledicama.

Shvaćen i protumačen u muslimanskom svetu kao teška uvreda islama kao religije i posebno proroka Muhameda, govor pape Benedikta XVI, pokrenuo je (neobuzdanu) lavinu i žestoka reagovanja koja bi mogla da budu uvod u, za sada, samo verbalni, i odavno predskazivani, rat kultura.

Papini radikalni kritičari već ga optužuju da je „pokrenuo novi krstaški rat”, a predstavnik muslimanske zajednice u Izraelu je čak upozorio da je (opet) Nemac objavio treći svetski rat. Jedan istaknuti turski političar i visoki funkcioner vladajuće stranke je konstatovao da će sadašnji papa u istoriju ući kao „mračna ličnost” i uporedio ga sa Hitlerom i Musolinijem.

U ovoj zemlji sve su, takođe, glasniji zahtevi da se otkaže papina poseta, planirana za kraj novembra, uz podsećanja da je Benedikt XVI, još kao kardinal Racinger, bio naglašeno skeptičan prema eventualnom prijemu Turske u Evropsku uniju.

Agencije javljaju da je pakistanski parlament jednoglasno usvojio rezoluciju u kojoj se kaže da je papa teško povredio verska osećanja muslimana i otvorio opasan rascep među religijama. Uticajni iranski verski vođa Ahmad Hatami je u govoru na univerzitetu u Teheranu, koji je državna televizija direktno prenosila, konstatovao takođe da je Benedikt XVI „uvredio islam”, uz opasku da je za žaljenje što „vođa hrišćana tako malo zna o islamu” i tako „besramno govori o njemu”.

U temperaturi koja raste i strastima koje se uskovitlavaju, sve snažniji su zahtevi da se papa javno izvini i povuče ono što je rekao u Regensburgu. Taj zahtev je uputila i Organizacija islamskih država, koja okuplja pedeset i sedam zemalja širom sveta, a političari na zapadu sa dodatnom strepnjom konstatuju da je Al kaida papin govor uzela kao povod za pojačanu propagandu i opasnu homogenizaciju muslimanskog sveta: papa je sporno predavanje održao na (petu) godišnjicu američkog „crnog septembra” u Al kaidinoj „režiji”.

Zvanični Berlin je snažno, videvši da bi vrag mogao da odnese šalu i stvari odu (pre)daleko, ustao u papinu odbranu. Očigledno ne samo iz nacionalnih osećanja, nego i iz pragmatičnih nacionalnih, i državnih, interesa.

Kancelarka Angela Merkel je konstatovala da je papin govor predstavljao pledoaje za dijalog kultura i religija, koji je i za nju samu neizbežan, uz konstataciju da se prvi Nemac na mestu poglavara rimokatoličke crkve posle pola milenijuma u Regensburgu samo odlučno i nedvosmisleno ogradio od upotrebe nasilja u ime religije i osudio „sveti rat” kao sredstvo politike.

Papa je, da podsetimo, u svojim varijacijama na temu nasilja i religije, citirao reči poslednjeg vizantijskog cara izgovorene u četrnaestom veku i u dijalogu sa jednim persijskim teologom da prorok Muhamed nije svetu doneo ništa dobro i humano, osuđujući njegovo navodno stanovište da islam treba širiti i uz pomoć mača.

Papini žestoki kritičari su žustro reagovali na njegov „dolazak iz srednjovekovnog mraka” i uzvratili tezom o „krvavoj istoriji hrišćanstva”, sa krstaškim ratovima i progonima Jevreja i muslimana.

Sveta stolica se grozničavo trudi da koliko god je moguće „umanji štetu” u delikatnom odnosu sa islamskim svetom što je biti prvi i najvažniji zadatak novog, tek imenovanog šefa diplomatije Vatikana (sekretara za odnose sa drugim državama), Dominika Mambertija.

Pedeset četvorogodišnji francuski kardinal, rođen u Maroku, ima, kažu, veliko diplomatsko iskustvo, posebno kad je reč o muslimanima. Bio je predstavnik Svete stolice u Sudanu, Somaliji, Eritreji i Alžiru, službovao je, uz to, u Čileu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Mamberti je očigledno odmah prionuo na posao. Na dan imenovanja (u petak) iz Sudana je, gde se zatekao, poručio da papa „želi dijalog kultura i religija” i da sveti otac nikad nije dovodio u pitanje „visoke vrednosti islama”.

 Miroslav Stojanović

17. septembar  2006.

http://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=6896

_____________________________________________________________________________________________________

Indeks.hr

Hillary Clinton pozvala države da priznaju Kosovo

KLJUČNI PODACI

  • Kosovo je dosad priznalo 69 zemalja
  • Haški sud donio je odluku da je proglašenje neovisnosti Kosova legalno
  • Clinton pozvala zemlje da priznaju Kosovo

Piše: Z.J.
petak, 23.7.2010 09:00

 AMERIČKA državna tajnica Hillary Clinton jučer je nakon odluke Međunarodnog suda u Haagu da je proglašenje neovisnosti Kosova u skladu s međunarodnim pravom, pozvala sve države koje to dosad nisu napravile, da priznaju Kosovo.

“Pozivamo sve države da podupru mir i stabilnost na Balkanu te da, ako to dosad nisu napravile, da priznaju neovisnost Kosova”, objavila je Clinton na internetskim stranicama američke vlade.

Clinton je pozvala Srbiju i Kosovo da se potrude premostiti političke razlike te zaborave povijesne podjele te se potrude poboljšati uvjete života stanovnika obiju država. “I Srbija i Kosovo su prijatelji SAD-a”, rekla je Clinton tijekom jučerašnjeg posjeta Vijetnamu.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/hillary-clinton-pozvala-drzave-da-priznaju-kosovo/503265.aspx

_____________________________________________________________________________________________________

tportal.hr

POVRATAK IZ MRTVIH

Castro: Svijet je na rubu nuklearnog rata

 Datum objave:
17.07.2010 18:10

Autor: HRT/tportal.hr

Nakon što je gotovo četiri godine proveo u potpunoj izolaciji Fidel Castro (83) ponovno se počeo pojavljivati u javnosti. U Havani je posjetio Ministarstvo vanjskih poslova i kubanske veleposlanike 90 minuta uvjeravao da je svijet upravo na rubu nuklearnog rata koji će pokrenuti Amerika i Izrael napadom na Iran

SAD su se našle u nerješivoj dilemi na Bliskom istoku. Ne mogu otići, a ne mogu ni ostati. Oni iz te situacije neće izaći diplomatskim sredstvima, već snagom svog oružja, rekao je Castro u obraćanju grupi od 115 kubanskih diplomata. O unutarnjim kubanskim problemima nije govorio.

Castro se povukao iz javnog života poslije operacije u srpnju 2006, a zatim predao vlast svom mlađem bratu Raulu. Castro se pojavio uživo i na televiziji 13. srpnja u kontakt-emisiji ‘Okrugli stol’, u kojoj je govorio o odnosu prema Sjevernoj Koreji i Iranu. Upozorio je Washington da ne napada Iran koji, kako je rekao, za razliku od Iraka, nije lako vojno poraziti, prenose agencije.

http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/77945/Castro-Svijet-je-na-rubu-nuklearnog-rata.html

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s