HULJENJE KRISTA

H-ALTER.ORG

HULJENJE KRISTA

13.02.2008. Saša Blagus

 Crkva nije kršćanstvo. Prije bi se moglo reći da je ona, takva kakva je, njegova sušta negacija. Samim time, Crkva u odnosu na kršćanstvo i Isusa Krista ima istu izdajničko-negatorsku (ili ako hoćete termidorsku) ulogu, kakvu je imao staljinizam i Staljin u odnosu na Marksovu filozofiju i istinski komunizam, kao humanizam u praksi. Sve ukazuje na to da Katolička crkva u Hrvatskoj vidi svoju drugu šansu.

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/huljenje-krista 

Katolička crkva je već od svog nastanka glavni faktor huljenja i negiranja nauka Isusa Krista, pa je on za Crkvu postao i ostao do dana današnjeg jedno veliko smetalo. Crkvi naime smeta što je Isus Krist … bio ne samo ljevičar, nego jedan od prvih pravih duhovnih revolucionara u historiji! (M. Kangrga, Etika, Golden marketing-Tehnološka knjiga, Zagreb, 2004.), svojom porukom čovjeku kao čovjeku za sva vremena (ibid): Pustite mrtve, neka pokapaju svoje mrtvace! Ostavite sve i pođite za mnom u život vječni, čime poziva na radikalan, dakle revolucionaran, odnosno re-evolutivan prekid s tisućljetnim običajima, ustajalošću i tradicijom okrenutim uvijek i stalno u prošlost i iskoračenje u novi bitno drugačiji, to jest bolji, svijet.

Politikanti i ideolozi

Crkva se našla u toj situaciji time što se od vjere, odnosno religije, kao jednog od izrazitih elemenata sfere privatnosti čovjeka pojedinca, transformirala u posebnu instituciju koja je, postavši neprikosnovenim i jedinim tumačem religijske doktrine, postala i izrazito dogmatska i sveznajuća u toj svojoj apodiktičnosti. Kad je pak kršćanstvo dobilo još i status službene državne religije rimske imperije, Crkva je postala i političkom (dakle i ekonomskom) organizacijom, a njeni se svećenici iz duhovnika preobraćaju u – političare (često i politikante) i ideologe. Samim tim geslo: Bogu božje, a caru carevo postaje za Crkvu samorazumljiv spiritus movens koji jasno reflektira sasvim profane i ovozemaljske ciljeve: biti na vlasti ili pri vlasti ili pak uživati darove što ih donose oni koji nisu, a htjelo bi im se biti na vlasti, ili pak oni koji bi htjeli na vlasti ostati. Od tada, osim što se pojavljuje kao jedini autentični tumač boga i božje volje, Crkva ima daleko veće pretenzije: hoće joj se, naime, biti bičem božjim za svakog čovjeka, bio on vjernik ili ne, pak se nastoji uvući i nametati u svaku aktivnost kako čovjeka pojedinca (želio on to ili ne), tako i društva. Eshatologija tu onda služi samo i jedino tome, kako bi se lakše bez vlastite muke (a muka je samo za lakovjerne bedake) zgrnulo (točnije rečeno – otelo) predovoljno ovozemaljskih blagodati.

Katolička je crkva oduvijek bila i ostala korijenski vezana uz konzervativne i reakcionarne snage svakog društva i poretka, kako u feudalizmu (gdje je čak bila vrhovna vlast i najveći zemljoposjednik u Europi), tako i poslije. Tisućljetno je njeno iskustvo održavanja i podržavanja satrapskih vlastodržaca usađivanjem metafizičkog mentaliteta u duh vjernika-podanika. Stoga je po svojoj strukturi i pretenzijama, Katolička crkva (posvuda gdje ima veliki utjecaj) i danas antidemokratski usmjerena. Njoj, naime, nipošto ne odgovaraju demokratski principi kao što su odvojenost crkve od države, sloboda vjeroispovijesti (što implicira i mogućnost drugačije vjere), odnosno sloboda savjesti, građanski brak, pa onda i sloboda žene da raspolaže vlastitim tijelom, a danas valja spomenuti i istospolne veze i brakove itd. Onda je sasvim prirodno da crkveni menadžeri i dan danas rogobore na razdoblje prosvjetiteljstva i francuske građanske revolucije, kad je Crkva skinuta s trona najvišeg moralnog autoriteta.

Manipulacija & represija

Danas Crkva ponovno sve više postaje paradržavnom organizacijom (osobito u nas), sredstvo manipuliranja vjernicima i sredstvo represije nad ljudima, koji nisu vjernici ili pak pripadaju nekoj drugoj vjeroispovjesti. Kao što se država pojavljuje kao represivni aparat vladajuće klase, pa je samim tim iluzorna zajednica i posrednik između čovjeka i slobode, Crkva se na sličan način pojavljuje kao posrednik između čovjeka-vjernika i Boga, i postaje represivni aparat u ime Boga. Tu pak ulogu uspješno upražnjava kler i uzima si pravo neprikosnovenog tumača božje volje. Što više, Crkva sama sebe reificira. Dakako, onda nije ni čudno što je organizirana poput dobro organizirane države sa hijerarhiziranom ekipom dužnosnika. Tada je sasvim logično pripadnike klera tretirati prvenstveno kao političare i ideologe, a tek sekundarno kao sluge božje i to – loše. Većina političara se, nažalost, ne može pohvaliti uzvišenim moralnim ciljevima, pa se to, dakako, odnosi i na duhovnike. No ti isti neumorno lamentiraju o moralnom rasulu, raspadu obitelji i moralnoj nizbrdici koja da nas vodi u uništenje. Htjelo bi im se biti vrhovnim moralnim autoritetom za svakog čovjeka te inzistiraju na univerzalnom karakteru kršćanske (zapravo crkvene) etike.

To stanovište, međutim ne drži vodu, jer nakon Kanta (kojeg je Crkva, uzgred rečeno stavila na Index librorum prohibitorum) i njegove autonomne etike, koja je kao takva nužno univerzalna, a zasnovana je na principu čovječnosti čovjeka kao njegove biti, svaki drugi pristup etici dovodi do heteronomne etike, dakle do još-ne–etike, pa se o univerzalnosti ne može ni govoriti. I sam pojam kršćanska etika ukazuje da nije riječ ni o kakvoj autonomnoj, dakle i univerzalnoj etici, nego da je riječ o jednoj mogućoj etici vrline (a dakako postoje i druge: islamske, budističke, šintoističke, a dakako i unutar kršćanstva – pravoslavne, grko-katoličke, protestantske… etike?). Osim toga, slaba je korist od morala, koji je baziran na pokornosti i poniznosti, jer … istinski moralno, a to onda mnogo i šire i mnogo dublje znači ljudski, može (se) odnositi tek samosvjesni individuum koji je u sebi odnjegovao općevaljanost ljudskoga kao takvog, tj. čovječnost kako u sebi, tako i u drugima. Tek samosvjesni pojedinac jeste i može biti savjesno biće, savjesno u tom smislu što zna što čini ili ne čini, i zašto to čini, ili ne želi da čini, jer to smatra svojom ljudskom obvezom, iza koje stoji čitavim svojim bićem, svojim životom koji tu i na taj način sam po sebi postaje najveća vrijednost. Osnovna ili polazna, upravo nezaobilazna točka ovdje jest i ostaje nepomućeno priznanje sebe i drugoga kao čovjeka. … (M. Kangrga , Izvan povijesnog događanja, Feral Tribune, Split, 1997.).

Talibanski sindrom

A evo kakav je taj njihov univerzalni moral. Feral Tribune od 31.siječnja 2008. navodi u rubrici Sheat of the Week riječi don Pavla Primorca u Fokusu: Zdravo, Kristina, milosti puna, Gospodin s tobom! Na taj način bismo mogli pozdraviti tu mladu djevojku koja je umrla za svoje ideale, a oni su joj bili važniji nego njezin ovozemaljski život. Zapravo, slobodno bismo mogli reći da je ova tragedija koja se dogodila, sasvim snažna Božja proslava u toj mladoj djevojci. Lijepo je imati ideal. Ali još je ljepše za taj ideal darovati svoj život. Mlada Kristina Šušnjara umrla je za ideale i krijeposti koji su joj bili važni, a to je kršćanska čistoća duše i tijela. Riječ je tu, dakako, o monstruoznoj i beskrupuloznoj manipulaciji bogobojaznom masom (da treba reći upravo tako: masom) pomoću stravične smrti Kristine Šušnjare, žrtve okrutnog ubojstva.

Ta je monstruozna manipulacija započela još i prije riječju msgr. Ivana Ćubelića, generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije na svetoj misi u Trilju pred pokop Kristine Šušnjare, i to u prisustvu dvadest i tri svećenika. Tu sramotu nastavlja dubrovački biskup Željko Puljić u uvodnom dijelu misnog slavlja na blagdan sv. Vlaha, nevjerojatno bešćutnim veličanjem monstruozne ideje da je smrt jedini pravi i moralni izbor za svaku potencijalnu žrtvu silovanja. Jasno je dakako, da se tu ne radi ni o kakvoj slučajnost, već o namjernoj i sustavnoj instrumentalizaciji jedne strahote, od strane Crkve, u čisto ideološke svrhe: nametanja ženskom ljudskom biću griješnosti, pokornosti i poniznosti. Radi se o moralnom bešćašću par excellence.

Kad se stvar pogleda do zadnjih konzekvenci, onda prema crkvenom opredjeljenju ispada da je Kristinin silovatelj-ubojica zapravo počinio Bogu ugodno djelo (Božja proslava), jer je žrtvu spasio od sramote i poniženja omogućivši joj da za ideale daruje svoj život, odnosno, da umre za ideale kršćanske čistoće duše i tijela. Radi se zapravo o tipičnom talibanskom sindromu. Jedina je razlika u tome što islamski fundamentalisti žrtvu silovanja – kamenuju. Motivi i rezultati pak su sasvim isti.

No kad cijelu tu stvar pogledamo radikalno (to jest u samom korijenu) onda postaje jasno da baš Crkva snosi odgovornost za sve veće nasilje nad ženama (dakako i za silovanja), jer otvoreno podržava i propagira patrijarhalni sklop razmišljanja – sve do otvorene mizoginije.

Nije potreban veliki napor pronaći izvore ideologije griješnosti, pokornosti i poniznosti u koju se izvrsno uklapa pervertirana vizija rodnih odnosa i obitelji. Ta vizija dolazi iz prošlosti i na njoj se danas u uvjetima bolesnog, još-nikako-ljudskog društva pokušava perpetuirati ili pak ponovno uspostaviti jedno ne-ljudsko stanje zbog kojeg je u mraku srednjeg vijeka položaj žene bio diktiran strahovladom Katoličke crkve i začinjen blagodatima mučilišta i lomača svete Inkvizicije. Nije, naime, uopće slučajno što je papa Innocent VIII, svojom bulom Summis desiderantes od 5. prosinca 1484., de facto ozakonio Malleus Maleficarum. Premda je danas ipak nemoguć povratak u takva vremena, Katolička crkva nastoji skupiti snage kako bi uzvratila udarac i ljudsko društvo još više dovela u stanje nemogućnosti bilo kakvog iskoraka u svijet, koji bi bio bitno drugačiji, a to znači bolji, nego što već jest, a čovjek slobodniji nego što jest. Takvo pak poslanje crkve nikakve veze nema s učenjem Isusa Krista, ono je, dapače, bogohuljenje par excellence.

Žena na pijedestalu

Katolička crkva zaista smješta ženu na pijedestal, no radi se o samo jednoj ženi – djevici Mariji, Bogorodici koja je jedina od svih žena bezgrešno začela. I tu je ishodište trika: budući da ni za jednu drugu ženu nema mjesta uz Bogorodicu, sve su ostale žene u puljićevskim, kustićevskim, bozanićevskim i tko zna kojim sve još razumima i dan danas tamo gdje su bile i prije i poslije Raspeća. Poželjnost da se takav položaj žene nastavi do vječnosti, izrazio je i bivši papa Woytila, u svom posjetu Hrvatskoj, pozvavši žene da budu nezamjenjivom potporom postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji, što pak ne znači ništa drugo, nego da žene i nisu osobe, nego puka potpora onima koji to jesu, to jest muškarcima. Žene same pak bi imale ograničavati realizaciju svoje ljudske biti samo na ono, što je vezano uz obitelj, brak, rađanje i brigu o djeci i nadasve uz služenje i podvrgavanje volji pater familiasa. I još nešto: moralo bi im biti čast da ih netko siluje i (dakako) ubije te im tim činom pomogne da ostvare sveti izbor umiranja za kršćansku čistoću duše i tijela.

Kolumna Jutarnjeg lista, koju pod nazivom Jutarnja propovijed, već godinama zloupotrebljava svećenik i novinar Živko Kustić, eklatantan je primjer djelovanja jednog svećenika, koje baš ne bi bilo na tragu učenja Isusa Krista. Ta bi kolumna trebala pred svakog čovjeka dobre volje postaviti pitanje ne samo o moralnom habitusu jednog institucionaliziranog službenika Katoličke crkve, nego i Crkve same, ili barem onog njenog dijela, koji je odgovoran za djela (ili pak nedjela) svojih službenih pripadnika u Hrvatskoj.

Naime, radi se o tome da Katolička crkva u Hrvatskoj ne samo da tolerira, već se i slaže, pa i potpomaže izražavanje i prakticiranje mržnje i prezira prema čovjeku kao čovjeku. Jer, da nije tako, Živko Kustić već odavno ne bi imao priliku revnosno i svakodnevno kontaminirati medijski prostor svojom histeričnom mržnjom prema svemu što odudara od njegove do krajnjosti iskrivljene, uskogrudne i za čovjeka opasne totalitarne slike svijeta. Zašto totalitarne? Pa zato, što je za don Kustića sve ono što je drugačije ili slobodoumnije ili pak ono čemu se neće poniznost, jednostavno – djelo Sotone, jer kako je jednom rekao svećenik Luka Vuco: Da bi ljudi mogli doći do Boga moraju ući u sebe i svoju zemljanost (humus ili humilitas), i grešnost, a time i steći poniznost. (rubrika Reagiranja, Novi list, 16.9.2003.). Pitanje je, međutim: poniznost pred kim? Pred Bogom? Kažu da je Krist tako mislio (što nije točno), no Crkva uvijek uspijeva tu poniznost prema Bogu transformirati u poniznost prema bogatima, vlastodršcima, generalima i ostalim satrapima svake vrste, kako bi se ono bogu božje… transcendiralo u – nama vaše. Zbog toga Crkva zahtijeva poslušnost. Zbog toga Matija Gubec nije svetac (i nikad neće ni biti), jer nije bio ponizan, pak je htio nama vaše promijeniti u – nama naše, dakle je bio otjelotvorenje – Sotone. No, onda je i dobio što je tražio (M. Krleža: Lamentacija o štibri, Balade Petrice Kerempuha):

Biškup je Gubca spekel kak goluba v rajngli,
A Biškupa su v nebo na vanjkušu nosili ajngli.

Zakaj ni bil krotek i priklonit kak se šika,
Kak puž nek bu muž, a ne kak rogi bika!


Na pravoj strani

Zaista je poučno uočiti kako se Crkva u svojoj historiji uvijek uspijevala svrstati na stranu bogatih tlačitelja i notornog zla, a nikada na stranu sirotinje i slabih (čast takozvanim crvenim svećenicima, pripadnicima teologije oslobođenja u Latinskoj Americi, no njih je Crkva ionako smatrala otpadnicima, pa ih je, tadašnji kardinal Ratzinger sredio). Duga je to tradicija, pa onda nije ni čudo što je Ivan Pavao II bio politički simpatizer generala krvnika Pinocheta, bivšeg vođe čileanske vojne hunte, a niti slučajno, po nalogu istog, mučki ubijenog socijaliste Salvadora Allendea. Nije onda čudno što je Crkvi u Hrvata drag Ante Pavelić i njegovi koljači, dok su Tito i partizani vinovnici najvećeg zločina protiv Hrvata u cjelokupnoj povijesti. Dakako, njih boli poraz ustaša i NDH u Drugom svjetskom ratu pa priželjkuju revanš. (A možda je sve to u stvari ipak vezano uz gubitak vrlo opipljivih ovozemaljskih dobara i privilegija u stilu: Bogu božje, a caru carevo? Tko zna, može biti.) Eto, ovih je dana Komisija iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije izrazila svoju potporu inicijativi Krug za trg, tj. da se jednom od najljepših trgova u Zagrebu vrati ime Kazališni trg, i tako barem simbolički ukloni ime Josipa Broza Tita koji da je odgovoran za smrt nevinih žrtava i uspostavu totalitarnog sustava, te ističe kako je nedopustivo da vlasti ništa ne čine u odnosu na komunističke zločine. Međutim ta se ista Crkva nikad nije založila za dosljedan progon ustaških zločinaca od formata poput notornog Rojnice, koji su od 1990. slobodno švrljali Hrvatskom. A nije sporno ni redovito održavanje misa u čast – Poglavniku.

Zato Crkva i prešućuje učešće časnog monsignora Svetozara Ritiga i niza drugih katoličkih svećenika (kao i svećenika ostalih konfesija) u borbi protiv naci-fašizma, odnosno ustaštva, četništva i belogardejaca kao ovdašnje inačice istog.

Jedna od glavnih odrednica Crkve jest ekstremni antikomunizam. Komunizma se boje kao Sotone uz nadu kako se ta novovjeka opasnost neće vratiti. Međutim zaboravljaju reći, premda to znaju, da komunizam o kojem lamentiraju (i njime plaše puk) nije onaj bauk kojeg se Crkva boji. Izvorište straha je u istinskom komunizmu, koji jest humanizam u praksi, i koji bi imao tek doći, a ne u tvorevinama što su se komunizmom nazivale, a stvarno su bile sama negacija istog. Zato se svjesno generira strah od komunizma i baca anatema.

Zločini u ime Marxa, zločini u ime Isusa

Staljinisti su zaista radili zločine u ime Marxa, a bili su notorna negacija njegove filozofije. No, to ne znači da je Marxova filozofija tome kriva. Zločini su se radili i u ime Krista, no za to nije kriv Kristov nauk. No, kad se u okviru marksističke filozofije govori o kršćanstvu (tu je sad bitna razlika između sljedbenika marksističke filozofije kad govori o kršćanstvu, i militantnih katoličkih antikomunista kad govore o komunizmu), onda se misli na nauk Isusa Krista, (koji je u izvjesnom aspektu sličan marksističkim stavovima), a nikako ne na križarske ratove, inkviziciju, lomače i slična dobročinstva, koja je Crkva (ne kršćanstvo ili možda Isus Krist) prakticirala za dobrobit duša vjernika i nevjernika, a sve to zbog vrlo konkretnih materijalnih interesa kako svojih, tako i interesa svjetovnih vladajućih struktura.

Crkva nije kršćanstvo. Prije bi se moglo reći da je ona, takva kakva je, njegova sušta negacija. Samim time, Crkva u odnosu na kršćanstvo i Isusa Krista ima istu izdajničko-negatorsku (ili ako hoćete termidorsku) ulogu, kakvu je imao staljinizam i Staljin u odnosu na Marksovu filozofiju i istinski komunizam kao humanizam u praksi.

Budući da svaki čovjek dobre volje može uočiti tu finesu, sasvim je jasno da antikomunistički stav Crkve ima korijenje ne u nekakvoj zabludi, već u svjesnoj manipulaciji ljudima, kako se ne bi dosjetili o čemu se tu zapravo radi. Poradi očuvanja egoističnih interesa – unosnog i lagodnog života na tuđim grbačama, gospoda u mantijama svih boja lažu i anatemiziraju jednu humanu, emancipatorsku ideju (ne ideologiju), kako ne bi došlo ni do kakve radikalne promjene, koja bi išla u smjeru povratka čovjeka svojoj ljudskoj biti – što je pak ultimativni zahtjev čovjekova opstanka. U toj emancipatorskoj ideji nikakve ideologije nema, niti je može biti. Gospoda mantijaši, međutim, jesu ideolozi. A to stoga što smatraju svojom svetom misijom, putem medijskog prostora, širiti do krajnjosti iskrivljenu, uskogrudnu i za čovjeka opasnu totalitarnu, ne samo jednoumnu nego i bezumnu sliku svijeta, kojoj je bitna odrednica da od čovjeka zahtijeva poniznost i pokornost, a samim tim negira slobodu, onu bitnu odrednicu, koja jest u samim temeljima čovjeka i njegova svijeta. U tom kontekstu nije potrebno posebno naglašavati tisućugodišnju ulogu Crkve (i katoličke, i pravoslavne, … itd.) kao tzv. opijuma naroda, a posebno u našim hrvatskim postsocijalističkim uvjetima.

Osmišljavanje zla

Sad je, dakako, nužno upitati kako tu stoji stvar s moralom gospode u mantijama? Da li su oni možda u zabludi? Sudeći prema mnoštvu napisa i propovijedi, nekako sumnjamo da je tome tako. A ako i jeste, nema tu baš mjesta za opravdanje, jer kako smatra Fichte, biti u zabludi nije samo pitanje spoznajne greške, već je tu riječ o egzistencijalno-moralnom habitusu prije svega: Razlog te njihove nemoći ne leži u nekoj njihovoj posebnoj slabosti mišljenja, nego u nekoj slabosti njihova cijeloga karaktera. Ili u još jačoj verziji: Svatko odabire takvu filozofiju, kakav je on čovjek. odnosno, kako kaže M. Kangrga (M. Kangrga: Hegel-Marx, Naprijed, Zagreb 1988.): …tko hoće neistinu i na njoj istraje, taj nije u zabludi, nego je nemoralan, tj. upravo – “lažac”. Jer, tu je onda na djelu htijenje neslobode.

Istaknimo sad nešto što je važno za daljnje izlaganje. Mnogi se od crkvenih ideologa, naime, smatraju intelektualcima, no njihovi pokušaji mišljenja završavaju jadnim rezultatom – osmišljavanjem zla. To pak je još gore od onog što se inače dešava u nas, da – mnogi misle, pa ništa od toga. Zaboravljaju, međutim, ono ključno: da se intelektualcima ima smatrati samo stvaraoce na polju duha, što implicira kritičko, odnosno samokritičko mišljenje i preispitivanje svega postojećeg i isto takvo djelovanje u javnosti u korist i dobrobit individuuma i društva. Postupa li drugačije, intelektualac prestaje misliti, pa samim time i prestaje biti intelektualac. Gospoda duhovnici misle doktrinarno, u skladu s pretpotopnim kanonima. Zato i ne mogu biti kritični, a o samokritičnosti i djelovanju u korist individuuma i društva tada se niti ne može govoriti. Drugim riječima o njima kao intelektualcima ne može biti ni govora, premda bi im se to htjelo.

Proces protiv Galilea Galileja

Nakon istupa kojima su pripadnici katoličkog klera (i ne samo klera) popratili akciju profesora i studenata fizike na rimskom sveučilištu La Sapienza, nameću se sama od sebe neka pitanja: kamo to ide Katolička crkva? Da li se ona nekamo vraća ili pak se nikad nikamo i nije makla s mjesta na koje mislimo da se ponovno vraća? Dakako, riječ je o inkviziciji. Da li je Katolička crkva tu opskurnu ustanovu ikad zbiljski odbacila u ropotarnicu prošlosti ili pak se radi tek o kozmetičkim zahvatima? Da li je inkvizicija moguća danas i da li ona u stvari i dalje postoji? Kad se posljednji događaji malo bolje pogledaju onda postaje jasno da nema razloga za zadovoljstvo i uljuljkavanje, jer Katolička crkva zapravo cijelo vrijeme svog postojanja uvijek i iznova čini isto. Ništa se i nikad stvarno nije promijenilo. Dapače, čini se, da papa Ratzinger neke stvari čak i revitalizira. Upravo u tom svijetlu revitaliziranja crkvene represije treba gledati na akciju studenata i profesora, kojom je Benedikt XVI postao persona non grata na uglednom sveučilištu. Radi se o aktu otpora protiv crkvene represije. Izjava kardinala Josepha Ratzingera u Parmi od prije 17 godina( točno 15.travnja 1990.), da je proces Crkve protiv Galileja bio opravdan i pravedan u tom je smislu samo jedan od elemenata. Dakle, ili je vrh Crkve stekao dojam da je nakon dugog perioda proces sekularizacije posustao, ili pak imaju dojam da su došli u škripac, pak sada treba spašavati što se spasiti dade i to svim raspoloživim sredstvima. Ta pak konstatacija posebno vrijedi za ove naše prostore, koji su zapravo postali crkvena uzdanica i topovsko meso, ecclesie militans. Zadnjih sedamnaest godina to je evidentno, a sada se stvari još i intenziviraju.

Još nije pala u zaborav božićna propovijed kardinala Bozanića u kojoj je progovorio o ateizmu kao najvećem zlu među Hrvatima, a već je uslijedio novi udar: reakcija na La Sapienzu. Tako će don Kustić u svojoj maniri reći (Jutarnji list, 28.01.2008. Jutarnja propovijed: Tko je uosudio Galileja): Suvremeni kršćanin treba najiskrenije reći da velikoga Galileja nije osudila Crkva, nego neka sudišta u njezinoj tadašnjoj vlasti. Ti suci u rimskoj crkvenoj administraciji zlorabili su vlast i sudili o onome za što nisu bili mjerodavni. Ni prvi ni posljednji put… U Rimu je s Galilejem bio osuđen i Isus Krist. Jer je nezakonito suđeno istini! I onda su mnogi kršćani to znali. Da čovjek ne povjeruje! Podsjetimo se na sasvim suprotnu logiku koju Kustić i većina klera koristi kad Marxa i komunizam poistovjećuju sa staljinizmom.

Sporovi sa SKOJ-evcima

Kustić dalje nastavlja ovako: .. Kao mladi vjernik u sporovima sa skojevcima i sličnima nisam priznavao da su crkvene vlasti u prošlosti silom priječile razvitak znanosti. Nastojao sam – ne bez razloga – upozoravati da je i ono inkvizicijsko nasilje bilo u prilog ljudskog dostojanstva. Jer čim bi neka teorija ugrozila važnost čovjeka kao vrhunskoga stvora u cijeloj stvarnosti, Crkva bi se osjetila izazvanom. Pa se uplašila Kopernika koji je čovjeka izmjestio iz središta svijeta i Darwina koji ga je izveo iz životinje. I danas mislim da je bilo i tako, ali ne mogu misliti da je to opravdavalo inkviziciju. Drugačije misliti i vjerovati ne znači paliti lomače. Pa onda dodaje da je … istodobno Crkva unapređivala znanost, školstvo, prosvjetu, umjetnost, zdravstvo… O tome nikad dosta. I još: O znanosti kao takvoj Crkva u Božje – što znači ni u svoje ime – ne raspravlja. Bog je potiče da unapređuje sve što je zaista ljudsko, dakle i znanost. I da ne strahuje od novih znanstvenih dostignuća, jer ona otkrivaju tajne prirode u kojima vjernik nazrijeva djelovanje Mudrosti i nadasve Ljubavi, koja je sam Bog. No Kustć ne bi bio Kustić kad bi zaboravio vječnu temu: Naravno da vršenje nemoralnih čina novim metodama – primjerice u ubijanju ljudskoga ploda – nije napredak, nego zloporaba znanosti, o čemu Crkva mora govoriti!

Nije li u navedenim pasusima očita diskrepancija? Svakako da je, jer u Jutarnjem listu od 30.01.2008. Živko Kustić ponovno progovara u pravoj maniri inkvizitora. Dohvatio se sad genetičara Craiga Ventera. Usprkos gornjem citatu o navodnom crkvenom stavu o znanosti, sada don Živko ipak uzima paternalistički gard prema zanosti i znanstveniku pak će onako odozgo: On (opaska autora: C. Venter) se u svojim izjavama može i zaletjeti preko granice prirodoslovnih podataka do kojih je došao. Može se otisnuti, a da toga i ne bude svjestan, na područja filozofskog ili čak teološkog promišljanja. Na to ga crkveni i drugi stručnjaci mogu upozoriti, s njim razgovarati. Možda, premda bez dovoljno argumenata, on i za kršćane pokreće važna pitanja o kojima vrijedi promišljati. … No, kako ne bi bilo zabune Kustić eksplicira: Može ne biti ukusno što podsjećam – ali i Galileo Galilej, je kažu, u nekim spisima tvrdio više nego što je onda mogao dokazati.

Dakako, izrečeno ne samo da nije ukusno, nego je i zastrašujuće, jer ukazuje da se Crkva zapravo nikad i nije odrekla zločinačke politike i njenog instrumenta – inkvizicije. Ona nikada nije, a niti joj se to hoće, stvarno prekinula s višestoljetnom represijom prema svakoj ideji i svakom subjektivitetu koji bi smjerao ka emancipaciji čovjeka. Lijepo je to formulirao don Živko u dobro poznatom stilu: samo vi branite Galilea, ali on je svoje s pravom dobio, jer je tvrdio ono što u ono doba nije smio. Eto, zbog toga ga je sankcionirala inkvizicija zaprijetivši mu torturom, a ne zbog nečeg što navodno nije mogao dokazati. Istovremeno don Živko poručuje da će Crkva tako postupati i danas, a dakako i sutra sukladno njenoj stvarnoj moći (pri tome se nada da je ta moć ponovno u uzletu). I sad bi mi svi trebali popušiti kako je Crkva unapređivala znanost, školstvo, prosvjetu, umjetnost, zdravstvo... (Ma ni moguće!), usprkos stotinama autora na Index librorum prohibitorum, tisućama javno spaljenih – što vještica, što heretika i nevjernika i dakako političkih oponenata bilo crkve, bilo njihovih političkih miljenika.

Istini za volju ni Bozanić, a niti Kustić nisu nekakve teološke veličine, pa njihovi istupi vjerojatno zadaju glavobolju onim pripadnicima klera, koji se ipak u teologiju više razumiju. Tako je nakon nespretnih istupa Bozanića i Kustića stvar morao popravljati dr. fra Emanuel Hoško, profesor teologije u Rijeci (26.01.2008. Novi list, Pogled). Druga je pak stvar da li je u tome uspio: u biti je fra Hoško izrekao iste stavove, ali ponešto učenijim i manje direktnim riječima. On, naime, tvrdi da su razlozi odbijanja Papina dolaska i njegove riječi na tom sveučilištu ideološke, a ne znanstvene , naravi, jer da je postupak prema Galileiu bio nepravedan, ali (da) nije bio posljedica mržnje već nerazumijevanja njegovih znanstvenih otkrića i u Crkvi i u društvu, a napose sa strane ondašnje znanosti. I još: da je baš aktualni papa kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere pripravio (Congregatio pro doctrina fidei ), ako nije čak i napisao, papinsko pismo pokojnog pape Ivana Pavla II. »Vjera i razum« 1999. gdje stoji da je Galilei izričito izjavio da dvije istine, ona vjere i ona znanosti, ne mogu nikada proturječiti jer Sveto pismo i priroda jednako proizlaze iz Božje riječi, prvo onako kako ga je izrekao Duh Sveti, a priroda kao vjerni izvršitelj Božjih zapovijedi. (Pa naravno da je tako rekao kad su mu zaprijetili torturom i lomačom.)

Sredstvo spoznaje Boga

Dakle, tu smo. Opet se po tko zna koji puta ponavlja fraza o oponentima Crkvi (tko kaže da se radi o oponiranju nauku Isusa Krista?), koji da su izraz određene ideologije (a zna se i koja bi to bila), a Crkva da je (što se uvijek tvrdi) – van svake ideologije, pa čak i ne zna što je to lijevo, a što desno, kako to voli reći don Živko, a da mu pri tome uopće ne smeta izustiti da oni ne prihvaćaju lijevu opciju. Nadalje, protura se jedan perfidni dokaz o Božjoj egzistenciji i spoznavanje iste preko znanosti. To je sad vrlo moderno. Čudno je međutim da im odjednom za spoznaju Boga nije dostatna vjera, već zazivaju pomoć znanosti: nekad se znanstvenicim bavila inkvizicija, a sad je znanost sredstvo spoznaje Boga.

Sve to dobiva perverzne oblike, kad se u to uključuje i jedan akademik, pak još k tome i fizičar: Od rane skolastike preko Galileja do Einsteina prisutno je snažno uvjerenje da se Bog otkriva čovjeku preko Biblije, gdje mu govori jezikom Biblije, i preko prirodnih zakona, gdje mu govori jezikom matematike. Jednako tako čovjek spoznaje Boga i preko Biblije i preko otkrivanja prirodnih zakona.

Tu sad uopće nije sporno to što se akademiku hoće biti vjernik (što je, dakako njegovo građansko pravo, koje mu nitko nema pravo oduzeti), nego to što nastupa kao ideolog Crkve (Glas Koncila, broj 18 (1610), 1.5.2005 i IKA/KNI 19.01.2008) tvrdnjom da je na djelu ideološko falsificiranje povijesti i znanosti, jer da se Falsificiranje znanstvene povijesti dogodilo (se) u (opaska autora: ni manje ni više) doba prosvjetiteljstva, a ključnu ulogu u tome odigrali su francuski enciklopedisti, kad se javlja snažan protucrkveni pokret. Naravno da su oni brzo shvatili da moraju na znanstvenom području razračunati sa Crkvom, pa im je najlakše i najjednostavnije bilo reinterpretirati znanstvenu povijest. I još: U srednjemu vijeku sagrađeni su temelji moderne znanosti, tj. u razdoblju renesanse, kad su znanost i vjera bili usko povezani, što je, nažalost, danas mnogima nepoznato. Ključni doprinos znanosti dali su ljudi koji su bili pripadnici Crkve, i klerici i laici.

Kvantni Bog

Vrhunac svega jest svođenje Galilejeve sudbine na sukob među tadašnjim znanstvenicima i tadašnji rat između katolika i protestanata: Protestanti su već prodrli u sjevernu Italiju, bilo je opasno ići u reviziju Biblije. On je zapravo tražio revidiranje tumačenja Biblije, a da nije pružio znanstveni dokaz. I to je valjda dokaz ispravnosti postupka prema Galileju. No indikativno je još nešto (barem za naše prilike), naime akademik-fizičar u cijelom tom slučaju vidi prste talijanskih ljevičara. Time njegova pozicija postaje mnogo jasnija i nadasve – prizemnija.

Zanimljivo da taj isti akademik-fizičar spaljenog Giordana Bruna naziva konfliktnim znanstvenikom, koji da je stalno s nekim bio u sukobu, a da ga je Inkvizicija spalila zbog optužbi teološkog, a ne astronomskog karaktera (03.03.2000., Vjesnik, rubrika Kultura: Konfliktni znanstvenik), pa je time valjda sve na svom mjestu što se lomače tiče.

Akademik-fizičar nas pokušava impresionirati, jer da Papa zna kvantnu fiziku. Problem nije u tome što Papa zna ili ne zna, već u činjenici da to što zna – falsificira i zloupotrebljava, kao uostalom i sam akademik. Ipak bi bilo pošteno da kad nešto kaže, to pokuša i izvesti. Jer se stvarno postavlja pitanje: a kakve to veze ima kvantna fizika (nepostojanje putanje elektrona u atomu, na primjer) s Bogom i teologijom? I još: po čemu je nepostojanje putanje elektrona u atomu ukazivanje Boga? Baš bih to volio saznati, kako ne bih i nadalje živio u zabludi. Toliko o akademiku-fizičaru i kvantnom Bogu.

I pored svega toga fra Hoško će o slobodi govora i mišljenja u zapadnom demokratskom svijetu, uvažavanju drugoga, otvorenosti mogućnosti dijaloga i sučeljavanja raznih svjetonazora progovoriti ovako: Sloboda mišljenja i govora su deklarirane vrijednosti i opredjeljenja zapadnog svijeta, ali njihovo konkretno ostvarivanje uvijek ovisi o ljudima i mjeri njihove demokratičnosti. Znanstvenici su prvi koji bi trebali poštovati te vrijednosti. Političari manje jer ih mehanizam demokratskih promjena može skinuti s prijestolja moći i utjecaja. No i znanstvenici i političari su prečesto prije svega sluge ideologija, barem zato što mogu podleći kušnji da svoje stavove uzdignu na razinu ideologije koja onda postaje jedina istina u čije ime se drugima nastoji sputati misao i zatvoriti usta. Bojim se da ćemo mi ljudi podlijegati toj opasnosti usprkos svih deklaracija. Na to nas jasno upozoravaju svi oblici fundamentalizma.

Druga šansa

Da ne povjeruješ vlastitim očima: fra Hoško posvuda vidi fundamentalistički totalitarizam i nepoštovanje slobode mišljenja (valjda misli slobodu izražavanja mišljenja, jer bi neslobodno mišljenje bilo contradictio in adjecto), osim u svojoj Crkvi. I tko je sad tu ideološki zadojen? Naime, u daljnjem tekstu fra Hoško nastupa sasvim suprotno od onog što je netom ustvrdio, pa kaže: Crkva smatra da u traženju tog odgovora na pitanje o ljudskoj egzistenciji ljudski razum dopire do svog vrhunca i otvara se prema religioznosti. U tom smislu religioznost predstavlja najviši izraz ljudske osobe jer je ona vrhunac njegove razumske naravi. Ona izvire iz čovjekove duboke težnje prema istini te stoji u temelju njegova slobodnog i osobnog traganja za onim božanskim. Crkva se, mislim da je to očito, istodobno zauzima za ljudsko dostojanstvo i za poruku evanđelja. Ona potiče ljude da razvijaju svoje sposobnosti za spoznavanje istine i vlastite težnje prema vrhovnom i savršenom smislu postojanja. K tome misli da je te zahtjeve Bog upisao u ljudsku narav i da ljudska mudrost postaje toliko čovječnija, koliko se više otvara Kristu oslanjajući se na evanđelje.

Na stranu sad to što fra Hoško upravo diletantski ne razlikuje razum od uma (u razjašnjavanje čega se ovdje nećemo upuštati), međutim, tu je sad važnije nešto drugo, a to je da fra Hoško u maniri najžešćeg inkvizitorskog dogmate bezobrazno odriče a-religioznim osobama, ateistima, agnosticima i pripadnicima drugih konfesija samu mogućnost postajanja čovjekom jer: … ljudska mudrost postaje toliko čovječnija, koliko se više otvara Kristu oslanjajući se na evanđelje.

Sve ukazuje na to da Katolička crkva u Hrvatskoj vidi svoju drugu šansu. Naime, imaju baš sve što im treba, to jest osviještenu državu, koja je pravno regulirala svoje odnose s Crkvom na tzv. konkordatski način, ali bez sklapanja konkordata sa Svetom Stolicom; potpisala je tzv. četiri vatikanska ugovora. Taj je čin s motrišta Crkve samo omogućio Crkvi da djeluje u skladu sa svojim općepriznatim poslanjem, a s motrišta države bio je taj čin djelo pravednosti i političke mudrosti. No usprkos tome fra Hoško priznaje da ima i nekih poteškoća u programu evangelizacije hrvatskog društva (dakle, tu smo: namjera je izrečena da jasnije ne može biti – svakom čovjeku nametnuti način života koji bi propisivala Crkva), jer je jasno da duhovni život hrvatskog društva predstavlja mješavinu katoličke religiozne vjeroispovijesti, crkvenog kršćanstva, indiferentizma velikog broja katolika, sekularističkog humanizma, agnosticizma i neomarksizma koji se zapravo krije iza maske neobileralizma (samo Bog zna otkuda mu ta veza neomarksizma (?) i neoliberalizma). U takvoj situaciji je teško doći do društvenog suglasja u traženju rješenja društvenih problema što je bitna pretpostavka izgradnje humanog društva u kojem su mogući trajni dijalog i uvažavanje.

Pitanje je samo: kakav dijalog, s kim i o čemu? Dijaloga, naime, ne može biti ako jedan od sudionika želi podčiniti drugog.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s