PRAVA, POLITIKA, CRKVA I PRAVEDNOST

 Ovako piše tisak:

„Tko god bio na vlasti u Hrvatskoj, morat će još dugo računati s Crkvom kao utjecajnim kreatorom ovdašnjih političkih prilika.“

 „Crkva nije nikakva politička organizacija niti se bori za vlast u društvu pa se onda svrstava uz ovu ili onu stranu s ciljem da dođe na vlast. „

“Vatikan želi vidjeti Hrvatsku kao braniteljicu kršćanskih načela unutar Europske unije. Hrvatska je pretežno katolička i kao takva može odigrati solidnu ulogu kada postane dio EU-a. U takvim se okolnostima vatikanska administracija neće upletati u ovdašnje političke prilike, no Sveta Stolica, kao i ovdašnji crkveni krugovi, nastavit će podupirati konzervativne stranke.”

 ”Političko popuštanje, sluganski stav hrvatskih političara prema Europskoj uniji na koji su upozorili i hrvatski biskupi u svom pismu iz ožujka ove godine, te s druge strane indiferentan odnos same Europske unije prema Hrvatskoj koji datira još iz ratnih vremena u kojima se Europa evidentno nije snašla, pa do nesnalaženja u odnosima sa Slovenijom, cijelog, sada već tragikomičnog odnosa s Haagom koji je potpuno izgubio legitimitet kod svih naroda kojima se sudi, na što je već upozoravala Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, evidentno su doveli do značajne rezerviranosti hrvatskih građana prema Europskoj uniji.”

“DružbAdria bi uskoro mogao izazvati eskalaciju oštrog sukoba između hrvatske vlade i vrha Crkve koji posljednjih mjeseci sve očitije iskazuje nezadovoljstvo radom premijerke Jadranke Kosor.”

“S druge strane, Vlada ni u kojem slučaju ne želi izgubiti potporu Crkve…”

Vidimo da Crkva uzima pravo iskazivanja nezadovoljstva radom premijerke.

Čitamo dalje u tisku:

„Toliko se govori o ljudskim pravima i samo o pravima, ali veoma se malo naglašava da postoje i ljudske dužnosti na koje imaju pravo drugi ljudi. Tko se poziva na prava, treba se pitati da li vrši i svoje dužnosti prema drugima u svom zvanju.“

“Premda Crkva tvrdi da se ne miješa u politiku, na čijoj strani trebaju biti vjernici Glas Koncila je pokazao i kroz Vukovićev komentar od 8. srpnja 2001. naslovljen “Kršćani moraju biti desnica!” “

„Ispitanici su upitani odlaze li i koliko često na misu. 23 posto ih pohađa euharistijsko slavlje jednom tjedno, 6 posto i više puta u tjednu. Ostali ponekada ili pak nikada.“

Vidimo da crkvu podržava 29 posto katolika a oni bi trebali biti desnica.

Da li Crkva i političari znaju što rade?

 Objavljeno u Nacionalu br. 763, 2010-06-29

Autor: Marko Biočina

OŠTAR SUKOB PREMIJERKE I KAPTOLA

Crkva počela rat protiv HDZ-a

ODLUKA JADRANKE KOSOR da u dogovoru s ruskim premijerom Vladimirom Putinom obnovi energetski projekt DružbAdria razbjesnila je Crkvu

Marin Srakić, Nadbiskup na čelu Hrvatske biskupske konferencije, koja se još nije službeno očitovala o novom razvoju oko DružbAdrije, ali neformalno podržava crkvene prosvjede

Katolička crkva trenutačno je najveći protivnik realizacije projekta DružbAdria, kojim bi Omišalj na Krku postao glavna luka za izvoz ruske nafte na Mediteranu. Taj projekt tako bi uskoro mogao izazvati eskalaciju oštrog sukoba između hrvatske vlade i vrha Crkve koji posljednjih mjeseci sve očitije iskazuje nezadovoljstvo radom premijerke Jadranke Kosor. Naznakom tog sukoba može se smatrati priopćenje Hrvatskog nacionalnog bratstva Franjevačkoga svjetovnog reda objavljeno prošlog tjedna u kojem se izražava zabrinutost zbog “ponovne aktualizacije štetnog projekta DružbAdria” i pokušaja da se ostvari profit u projektu koji je u prošlosti proglašen ekološki štetnim. U priopćenju se vrlo otvoreno kritizira i sama premijerka uz tvrdnju kako je teško shvatiti da ona danas može zagovarati projekt koji je oštro kritizirala 2004. godine.

http://www.nacional.hr/clanak/86294/crkva-pocela-rat-protiv-hdz-a

 ____________________________________________________________________________________________

Vjesnik, 20.12.1998.godine

Kardinal Kuharić: Neporecivo je poslanje Katoličke crkve
u odgoju, moralnosti i izgradnji kulture

Moralni ljudi svojim ponašanjem i čestitošću života na svakom položaju svoga djelovanja mogu biti lijek protiv surove sebičnosti i gramzivosti, protiv trke za nepravednim profitom, protiv nasilja na moralnost i ćudoređe Crkva je bila i ostaje u ime moralnih načela i neporecivih prava za slobodu hrvatskog i svakog naroda. One pak koji se profesionalno bave politikom upozorava da ne može biti politike odijeljene od morala; da ta politika bude pravedna i čovječna u službi općeg dobra ona mora usvajati moralna načela
Iskreni vjernik nikada ne pada ni u očaj ni u mržnju nego se pouzdaje u Božju blizinu u nevoljama života. Kad se Bog utjelovio da za nas proživi jednu ljudsku egzistenciju, preuzeo je na sebe egzistenciju siromašnoga i progonjenoga čovjeka, sve do križa. Dok bude povijest odbacivala Boga i gradila se na sebičnostima bit će uvijek ljudi u teškoćama života

ANDREA LATINOVIĆ

Zagrebački nadbiskup u miru, kardinal Franjo Kuharić dočekao nas je dobro raspoložen i srdačan u svojim radnim prostorijama u Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu. Tih, smiren i nasmijan, posvetio nam je puna dva sata srdačnog i ugodnog razgovora, a nama je vrijeme s njim tako brzo proletjelo, da smo sa žaljenjem konstatirali da je vrijeme za odlazak. Na pitanje kako ga služi zdravlje, odgovara da baš i nije najbolje, dodajući uz širok osmijeh »da je to normalno, jer mu je gotovo 80 godina, a to nije isto što i trideset«. No, kardinal Kuharić, vidljivo je to iz svakog njegovog pokreta i pogleda, još uvijek je prepun energije, poleta i bistroga duha, na čemu bi mu mogli pozavidjeti i mnogo mlađi.

 
• Poznato je da ste se tijekom cijelog svog životnog puta, ali i u svim godinama predanog služenja Crkvi i njenom nauku, oduvijek izrazito zalagali za učenje da je pojedinac iznimno važan. Uvijek ste mu davali dignitet. Ali, molila bih Vas, uzoriti kardinale, za šire objašnjenje.
– Čovjek je osoba i kao takav već se rađa sa svojim dostojanstvom. On je ujedno i društveno biće. Položen je u odnos s drugima da u zajednicu ulaže svoje sposobnosti, svoje znanje, svoj pošteni rad i da od zajednice prima zaštitu i sigurnost u ostvarenju svojih prava. Tako između pojedinca i zajednice postoji recipročan odnos. Pravedno društvo je sigurnost čovjeka pojedinca i temeljne zajednice, a to je obitelj utemeljena na zakonitom braku. Vizija takvog društva proizlazi iz istine o čovjeku. Ako moralni temelji društva popuste, ako je kuća, kako reče Isus, građena na pijesku, onda nastaju problemi i za čovjeka pojedinca, osobito za, kako kažete, »malog«, običnog čovjeka.
• Koliko današnji čovjek, koji živi u znatno otežanim okolnostima, nerijetko prepušten samome sebi, može naći utjehu u vjeri i Crkvi?
– Ako se vjera tumači samo kao neka jeftina utjeha, onda je to neshvaćanje vjere. Što se tiče ljudskog života, kad on nije bio otežan. Kroz cijelu povijest živi otežanim životom jer je čovjek na krivom putu tražeći krivu sreću. Bez moralnih i istinskih vrijednosti istine i pravednosti, nije moguć skladan život ni suživot. Stoga se čovjek vjerom treba povjeriti Bogu i živjeti život dostojan kršćanina pa će osjetiti da Bog nije samo tješitelj nego jakost da se poteškoće života podnose uspravno, s moralnom hrabrošću i s nadom da i nakon iskušenja života dolaze bolji dani koji izgrađuju ljudi iskrenim obraćenjem i usvajanjem Božjih načela života. Iskreni vjernik nikada ne pada ni u očaj ni u mržnju nego se pouzdaje u Božju blizinu u nevoljama života. Kad se Bog utjelovio da za nas proživi jednu ljudsku egzistenciju, preuzeo je na sebe egzistenciju siromašnoga i progonjenoga čovjeka, sve do križa. Dok bude povijest odbacivala Boga i gradila se na sebičnostima bit će uvijek ljudi u teškoćama života. Papa nam je rekao na Žnjanu da bez etičkih i moralnih vrijednosti koje su potkopali bivši totalitarizmi i nedavno nasilje nema prave slobode ni istinske demokracije. Pravedno društvo se može graditi na istinskim moralnim načelima, i onda se za mnoge ljude umanjuju teškoće života. Ljudi koji u Bogu žive i u kojima Bog živi, jaki su i ne klonu u borbi života!
• Koliko se mali, običan i radišan čovjek uopće može snaći u surovim zakonima života koji danas, htjeli mi to priznati ili ne, vladaju? Ne samo u Hrvatskoj, već, nažalost, diljem svijeta…
– Mogu postojati i zakoni kojima se ne uređuju posve pravedno i pravično odnosi u zajednici, ali mogu postojati, posve pravedni, pošteni i mogući zakoni, da unatoč tomu svijet bude surov ako u njemu prevlada surova sebičnost koja izigrava sve zakone. Ta surova sebičnost stvara najveće poteškoće u ljudskim odnosima, a žrtva su baš mali, obični ljudi. Zakoni bi morali biti zaštita protiv takvih surovih postupaka i odnosa. Međutim, i u surovom svijetu čovjek mora biti vjeran svojoj ispravnoj savjesti, čovjek mora sačuvati dostojanstvo svoje savjesti.
• Kao važan svjedok vremena i prostora u kojem živimo, govoreći o gospodarstvu uvijek ste podupirali nastojanja da se krene prema slobodnom tržištu, ali da se pritom kao cijena nikako ne uzima rušenje statusa, plaće ili digniteta čovjeka, pojedinca. Nažalost, svjedoci smo teškog vremena i prilika u kojima živimo, ali, ima li, da tako kažemo, svjetla nade za sve koji su u nezavidnoj situaciji, siromašni, možda gladni, željni utjehe?
– Slobodno tržište nije samo po sebi još jamstvo da će u društvu vladati pravedni ekonomski odnosi. Spominje se i divlji kapitalizam koji u ime slobodnog tržišta stavlja na prvo mjesto profit, a u svakom sustavu, ekonomskom i političkom, u središtu pažnje trebao bi biti čovjek. Čovjek je konačno subjekt proizvodnje pa ne smije biti žrtva profita.
• Kako biste definirali položaj mladih u našoj državi? Koliko oni mogu biti sigurni u vedrija vremena u kojima tek trebaju stasati i izgraditi svoje ličnosti, profilirati se u društvu, naći svoje mjesto?
– Kad se govori o mladima, u meni izaziva pitanje: što »stari« daju mladima? Kakve vrijednosti? Kakav način života osobnog, obiteljskog, društvenog? Koji i kakvi se sve utjecaji bore da osvoje mlade i na kakve ih putove žele odvesti? Ako stari daju primjer nemorala i civilizacije smrti, kako će mladi izbjeći zavodnicima i opredijeliti se za kulturu života, a to znači pune ljudske čovječnosti i dostojanstva? Postavlja se i pitanje što je s odgojem mladih? Škola im daje određena znanja i spoznaje i time zahvaća njihovu intelektualnu sferu, a što je s odgojem savjesti za zdravu moralnost, što je s odgojem srca za iskrenu čovječnost u odnosima s drugima, što je s odgojem volje da se odupru zlim primjerima oko sebe i zlim nagnućima u sebi? Vaše pitanje možda razmišlja više o ekonomskoj budućnosti, a ja smatram važnijom moralnu budućnost. Vrijeme bi trebali sada shvatiti mladi kao svoje vrijeme da se u njemu pripremaju za život: da stječu potrebna znanja za određena zvanja, da čuvaju svoje ljudsko kršćansko dostojanstvo moralnim životom, da se odupru svim ponudama zla i lažnim obećanjima lažne sreće. Sigurno im nisu prijatelji oni koji im nude drogu, alkohol, pornografiju, nemoral. Oni su budućnost, a budući svijet će biti onakav kakvi će oni biti, a nadamo se da će društvo slogom i suradnjom osigurati i prostor za njih.
• Također ste izjavili, govoreći o Zagrebu, kojega neizmjerno volite, da u njemu ima i onoga, zbog čega ste kao pastir žalostan – »Zagreb je zasjenjen prostitucijom, kriminalom i nemoralom«. Je li stanje još uvijek tako turobno, kako bi se dalo zaključiti iz Vaših riječi?
– Ako čitamo crnu kroniku, onda je to samo jedan dio situacije, a nemorala, prostitucije i kriminala sigurno ima i, nažalost, mislim da se ne smanjuje. Već će biti sve opasnije, osobito noću, hodati njegovim ulicama. Raste nesigurnost poštara koji raznose mirovine, ugrožene su blagajnice u trgovinama i bankama. Noćne skitnje mladih i boravak na mjestima cjelonoćne zabave sigurno ih ne potiče na dobro, a izloženi su ponudama zla. Odbacivanje moralnih vrijednosti u ime lažne slobode otvara vrata svakom zlu.
• Poznat je i Vaš nepromijenjen stav prema pitanju zaštite života od samog začeća, odnosno, problemu pobačaja. Nažalost, što učiniti s mnogim ženama koje su zaista prisiljene, zbog raznih razloga, odlučiti se na taj radikalan čin? Kako njima oprostiti, kako ih ohrabriti?
– Crkva ne može nikada ni pod ikakvim pritiskom izbrisati Božju zapovijed koja štiti ljudski život od njegova začeća. Začinje se čovjek, u krilu žene razvija se čovjek, rađa se čovjek. To je nevino ljudsko biće u najnemoćnijem stanju svoje egzistencije i zato je povjereno nesebičnoj ljubavi roditelja. Nitko na svijetu nema prava nedužno ljudsko biće osuditi na smrt, nikakav ljudski zakon ne može odrediti do kojega se mjeseca može se taj život ugasiti. Da je pobačaj uzeo takav mah u svijetu, to je samo dokaz novoga poganstva i materijalističkog shvaćanja čovjeka. Roditelji mogu odgovorno odlučiti o broju djece, ali samo suzdržljivošću od bračnog života u plodne dane. To ulazi u pojam dostojanstva ljudske osobe, a Božje zapovijedi to dostojanstvo neopozivo štite. Ako je jedna civilizacija odbacila Božja načela, onda se u njoj stvara mentalitet moralnog nihilizma i sve je dopušteno. »Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno«, kazao je Dostojevski. Stoga postoji veliki pritisak na ženu, kad se majčinstvo prezire, a teškoće života se navode kao opravdanje takvog postupka. U kulturi života sve mora biti tako uređeno da je život zaštićen, da je žena u nevolji zaštićena pomoću solidarnosti svih odgovornih za dobro drugoga. Crkva smatra pobačaj tako teškim prekršajem Božje zapovijedi da se tim činom izvršitelji pobačaja isključuju iz zajedništva Crkve. Međutim, postoji i sakrament kojim Crkva istinski skrušene grešnike sakramentom pomiruje s Bogom i s Crkvom. Stoga žena vjernica bilo da je žrtva teških pritisaka okoline, bilo da je to učinila u tjeskobi ili možda ne uviđajući veličinu grijeha zbog neznanja, može naći smirenje u iskrenoj ispovijedi. Raskajani neće biti odbačeni! Neka se svaki pita da li svojim postupkom, i riječima, sudjeluje u tom grijehu.
Crkva ne želi biti manipulirana
• »Crkva služi narodu i ne opredjeljuje se ni za jednu stranku«, Vaša je poznata misao. No, zašto je onda Crkva u Hrvatskoj doživljavala mnogobrojne kritike, u kojima se tvrdilo da je blagonaklona prema vlasti i da nije uspjela zadržati potrebnu distancu?
– Te mnogobrojne kritike pripisujem jednostavno pogrešnom shvaćanju Crkve. Ona nije nikakva politička organizacija niti se bori za vlast u društvu pa se onda svrstava uz ovu ili onu stranu s ciljem da dođe na vlast. Crkva je slobodna u odnosu prema svim zemaljskim stvarnostima. Ona ima poziv i poslanje da naviješta ljudima spasenje po Isusu Kristu, da naviješta Evanđelje svim ljudima, bili oni na vlasti ili u oporbi, bili oni pripadnici bilo koje političke, nacionalne, rasne pripadnosti. Kad odgaja savjest ljudi Božjim zapovijedima onda svima govori: Ne ukradi, Ne reci lažna svjedočanstva, Ne poželi tuđe stvari, itd. Time osuđuje svaki prekršaj tih Božjih načela, bez obzira kojoj političkoj stranci prekršitelj pripada. Što se pak tiče konkretnih optužbi o pljački, pronevjeri, prijevari, Crkva nema instrumenata policije, sudova i istraživačkih postupaka da utvrdi što je istina i donosi sud. Crkva je bila i ostaje u ime moralnih načela i neporecivih prava za slobodu hrvatskog i svakog naroda, i to ostaje. One pak koji se profesionalno bave politikom upozorava da ne može biti politike odijeljene od morala; da ta politika bude pravedna i čovječna u službi općeg dobra ona mora usvajati moralna načela. Crkva ima samo toliko utjecaja za ostvarenje zdravog društva koliko je slušaju. Nitko si je ne može prisvajati za svoje sebične interese.
• Kako komentirate nedavno potpisani gospodarski ugovor između RH i Sveter Stolice, kao i odluku hrvatske Vlade da iz proračuna svake godine izdvaja 180 milijuna kuna, kako bi pokazala tim sredstvima da Crkva u Hrvata doista ima nemjerljivo značenje?
– Nitko dobronamjeran neće nijekati ulogu Katoličke crkve u hrvatskoj povijesti niti će osporavati njezino poslanje u odgoju moralnosti i u izgradnji kulture. Ona se za svoje poslanje služila i služi se, također i materijalnim dobrima. Ako su joj nepravedno oduzeta, onda načela pravednosti zahtijevaju i ispravak nepravde, da se oduzeto ili vrati ili nekako nadoknadi. Ovim ugovorom se želi zajamčiti važnost toga principa, pa država preuzima u smislu tog i određene obaveze. Koliko, kako i kada to će sve biti, stvar je dogovora u sklopu zakona i ugovora. Nitko ne može nijekati da se i država koristila oduzetom imovinom, ako nešto nadoknadi iz proračuna, treba priznati i to da je velik dio poreznika uplaćivao i uplaćuje u taj proračun, a pripada zajednici Katoličke crkve u hrvatskoj državi. Načelo pravednosti koje Crkva zastupa nipošto ne osporava pravo i drugim oštećenicima da im oduzeto bude nadoknađeno.
• Kao zagovornik zaštite ljudskih prava, možete li ocijeniti kakvo je njihovo stanje u Hrvatskoj?
– Kad se govori o ljudskim pravima u jednoj državi, onda treba najprije vidjeti kakav je njezin Ustav i kakvi su zakoni u odnosu prema ljudskim pravima. Ustav hrvatske države nipošto ne zaostaje za bilo kojim ustavom demokratskih država. To opet ne znači da može biti konkretnih slučajeva u kojima ljudska prava nisu u cijelosti ostvarena. Toga ima od Amerike do Hrvatske. Međutim, spomenuo bih nešto što nije nevažno. Toliko se govori o ljudskim pravima i samo o pravima, ali veoma se malo naglašava da postoje i ljudske dužnosti na koje imaju pravo drugi ljudi. Tko se poziva na prava, treba se pitati da li vrši i svoje dužnosti prema drugima u svom zvanju.
• Mnogi se žale da je u našoj državi došlo do erozije morala. Slažete li se s time, ili držite da su te ocjene možda predrastične?
– Da je moralna kriza prisutna u Hrvatskoj, ne može se nijekati. Cijeli svijet je zahvaćen dubokom moralnom krizom, ali to se ipak ne može tako generalizirati da je sve samo zlo i crno. Ima i toliko svjedočanstava solidarnosti, pravednosti, dobrote! Ali svaki, mjesto da proklinje tamu drugih, mora najprije sebe pitati je li on svjetlo u toj tami? Dobronamjerni analitičari neće upasti u napast da osporavaju svako dobro koje je prisutno u Hrvatskoj i u svijetu!
• Kad razmišljate o nadolazećem tisućljeću, kako vidite Crkvu i njenu ulogu? Hoće li se nešto promijeniti, ili je Crkva uvijek institucija vjere, utočište i oaza duhovnosti bez obzira na vrijeme, događaje i prostor u kojem živimo?
– Crkva jest institucija jer je zajednica ljudi na ovoj zemlji. Ali, pogrešno shvaćaju tu instituciju oni koji je ocjenjuju i prosuđuju samo zemaljskim kategorijama. Njezine strukture, njezino poslanje, njezina sredstva kojima spašava ljude za Božji i vječni život Crkva ima od svoga utemeljitelja Isusa Krista. Njezina je duša Duh Sveti koji povezuje u istinu, koji posvećuje i nadahnjuje u ljubavi one koji ga slušaju. Dakako, Crkva kao zajednica ljudi, živi i u određenim povoljnim ili nepovoljnim uvjetima ljudske povijesti, ali uvijek s istim poslanjem koje može vršiti u raznim kulturama i sustavima na zakonito prilagođen način, a da se nikada ne odriče svoje biti i svoje odgovornosti Isusu Kristu. Rana su Crkve njezini grešni sinovi i kćeri, ali svjetlost Crkve su njezini sveci i mučenici, njezini članovi koji iskreno nastoje kršćanski živjeti, bez obzira na položaje i zvanja. Evanđelje se ne mijenja. Isus Krist ostaje jučer i danas uvijek isti, kako kaže poslanica Hebrejima. On je Svjetlost svijeta i ne luta u tami koji ga slijedi, njegova je riječ! Crkva uvijek poziva sebe i sve ljude na obraćenje. Zato hoće da veliki Jubilej, 2000. godišnjice od rođenja Isusa Krista, bude milosna prigoda za obraćenja i duboka duhovna obnova za izgradnju boljega svijeta, čovječnijeg društva i pravednih odnosa među ljudima i narodima!

 http://www.vjesnik.hr/html/1998/12/20/Teme%20dana.htm

 __________________________________________________________________________________________________________

Objavljeno u Nacionalu br. 322, 2002-01-15

Autor: Robert Bajruši

Križarski rat Glasa Koncila

Novine Katoličke crkve postale HDZ-ovo glasilo

Miklenićevo glasilo u ratu s vladajućom koalicijom

Glas Koncila – najžešće HDZ-ovo glasilo

Na meti Koncilovih komentatora našli su se i liberalni intelektualci Ozren Žunec, Ivo i Slavko Goldstein koje nazivaju komunističkim pogromašima Ako je suditi na osnovi komentara u prva dva ovogodišnja broja Glasa Koncila, za najpoznatiji crkveni list u Hrvatskoj ova će godina proteći u borbi protiv komunizma. U načelu, recentna antikomunistička retorika ne treba čuditi. Naime, premda su napadi na viđenije predstavnike liberalno-demokratske javnosti kulminirali posljednjih tjedana kada su sveučilišni profesori Ozren Žunec i Ivo Goldstein, ali indirektno i svi protivnici uvođenja vjeronauka u vrtiće i kritičari crkvene politike proglašeni komunistima, analiza pisanja Glasa Koncila pokazuje da se on posljednjih godinu dana pretvorio u vodeći desničarski list u državi. Argumenti koje u svojim tekstovima upotrebljavaju vodeći autori tek su neznatno suzdržaniji od nedavne najave Hrvoja Hitreca da “treba zabiti glogov kolac u srce komunizma”, ili Zdavka Tomca, koji svoje i Bandićeve kritičare naziva ljudima koji se služe komunističkim metodama.

Profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta Ozren Žunec vjerojatno nije pretpostavljao da će u najpoznatijem katoličkom tjedniku biti prozvan komunistom i pogromašem samo zato jer je autor elaborata “Razmatranja o nesuglasnosti s Ustavom odredbe članka 1. stavak 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture iz 1996. godine”. No već prvi ovogodišnji Glas Koncila od 6. siječnja optužio je Žuneca da proizvoljno tumači spomenuti sporazum, uz dodatak kako podmeće tezom po kojoj uvođenje kršćanske etike u odgojno-obrazovnom sustavu dovodi u pitanje jednakost svih građana pred zakonom. Anonimni komentator bez imalo krzmanja izvodi zaključak kako su – Žunecove metode krive za smrt stotinu milijuna ljudi: “Dr. Žunec je tim elaboratom zorno prezentirao da u današnjoj Hrvatskoj živi pogromaška komunistička metoda – kojoj je pravo tek instrument za provođenje voluntarističke političke opcije”.
U istom broju objavljen je i napad Jure Krište na Ivu i Slavka Goldsteina zbog nedavno objavljene knjige “Holokaust u Zagrebu” uz objašnjenje kako “Goldsteini ponovno osuđuju Stepinca”. Optužujući ih kao zlonamjerne, Jure Krišto autore jedne od najvažnijih knjiga objavljenih prošle godine prokazuje da su radili “u tipičnoj tradiciji komunističke historiografije, ideološki i politički formirane u progonima neposredno nakon rata… prigovor Stepincu da se nije distancirao od hrvatske države dolazio je, dolazi i mogao je jedino doći od ideološki motiviranih komunističkih pobjednika”. Tako su u jednom broju Glasa Koncila Ivo i Slavko Goldstein i Ozren Žunec prokazani kao zagovornici progona u duhu boljševizma.
Sedam dana kasnije, u broju od 13. siječnja anonimni komentator, a riječ je o glavnom uredniku Ivanu Mikleniću, ponovno se usredotočio na kritiku hrvatske realnosti u tekstu “Zaboravljeni komunizam”. Riječ je o Miklenićevoj čestoj temi – tvrdnjama da se demokracija teže izgrađivala u ex-komunističkim društvima, nego u zemljama gdje su vladali nacisti i fašisti. Argumenti glavnog urednika crkvenog lista su nadasve zanimljivi: nacizam i fašizam su trajali kraće, doživjeli su jednodušnu svjetsku osudu i za razliku od komunista nisu na raspolaganju imali televiziju i masovne medije.
“Glas Koncila je uvijek bio antikomunistički orijentiran, samo što su to u prošlosti prikrivali, a sada otvoreno pišu ono što misle. Njihovi stavovi nisu nimalo drukčiji od politike koju zastupaju mediji Katoličke crkve u nekim drugim zemljama, primjerice Poljskoj, i sasvim je nerealno očekivati da će se zaustaviti samo zato jer su biskupi i Vlada nedavno riješili većinu spornih pitanja. Uostalom, u ovom trenutku desnica nema niti jedan medij u Hrvatskoj, pa ne vidim zašto bi nekome trebalo smetati ako antikomunistički stavovi izlaze u jednom crkvenom tjedniku”, rezonira Ivan Zvonimir Čičak. Za njega je jedino upitno to što Glas Koncila sada kritizira komuniste, a šutio je tijekom 90-ih dok je, kako kaže, na vlasti bio Stepinčev tamničar Josip Manolić. Što se tiče kvalitete novinskih tekstova, Čičak se ne razbacuje komplimentima: “Glas Koncila je uvijek bila dosadna novina, to je jedna Kustićeva linija”.
Da pod komunistima ne misle samo na Račana i SDP, nego cjelokupnu vlast, u Glasu Koncila su potvrdili početkom prošle jeseni. Tada je Stipan Bunjevac najžešćim riječima napao predsjednika Republike Stipu Mesića, optužujući ga za neokomunizam. Povod komentaru “Crveni se pocrvenjela Hrvatska” bilo je Mesićevo odlikovanje profesoru rimskog sveučilišta La Sapienza Predragu Matvejeviću koji je za Glas Koncila “Jugoslaven i protunacionalan”. O dubini sukoba s državnim predsjednikom govori podatak da je u sljedećem broju redakcija odbila objaviti Mesićev demanti.
Stipan Bunjevac je pseudonim nekadašnjeg dominikanca Tomislava Vukovića. On je početkom 90-ih radio u hrvatskom veleposlanstvu u Budimpešti da bi nakon povratka u Zagreb jedno vrijeme bio urednik Fokusa, niskotiražnog tjednika desne provenijencije. Posljednjih godinu dana on je najjači kritičar vlade Ivice Račana i predsjednika Stipe Mesića i zagovornik povezivanja kršćana i desnice. Vukovićeva netrepeljivost ogleda se i u odnosu na neistomišljenike u Crkvi, pa je tako pokušao omalovažiti i Zvonimira Bona Šagija dosjetkom kako je riječ o “takozvanom uglednom teologu”.
Premda Crkva tvrdi da se ne miješa u politiku, na čijoj strani trebaju biti vjernici Glas Koncila je pokazao i kroz Vukovićev komentar od 8. srpnja 2001. naslovljen “Kršćani moraju biti desnica!” Stajalište opinionmakera Glasa Koncila je eksplicitno: “Ako si gladnome kruha dao, zapalio svijeću na Ovčari, radniku zasluženu plaću isplatio… – dođi meni zdesna!” Ta je kršćanska desnica imperativ, i koliko bude više takvih desničara, bit će u Hrvatskoj manji jaz između crvenih i crnih, a pomirba neće biti tek puka utopija”, zagovara Vuković.
Gotovo identično su intonirani anonimni redakcijski komentari koje uz Kustića i Vlahovića najčešće piše glavni urednik Ivan Miklenić. Svoje stavove Miklenić je potvrdio početkom rujna u intervjuu za Večernji list kada je optužio vlasti da u Hrvatsku vraćaju “nedemokratski socijalizam”. “Bolno je to reći, ali prava demokracija će se u Hrvatskoj zacijelo moći ostvariti tek kad umru svi koji su zaraženi totalitarnim boljševičkim mentalitetom”, konstatirao je glavni urednik vjerskog tjednika.
Više crkvenih velikodostojnika potvrdilo je ovih dana za Nacional svoja uvjerenja da se Glas Koncila pretvorio u glasnogovornike onih snaga u Crkvi koji pozivaju na ideološke podjele i sukobe u hrvatskom društvu, prelazeći pritom granice tolerancije i snošljivosti. Oni tvrde da je takvo izazivačko pisanje posljedica potpunog osamostaljivanja Ivana Miklenića. On je prije nešto više od godinu dana imenovan kanonikom, što je počasna titula koja se dodjeljuje biskupskim svećenicima za prijašnje zasluge. U skladu s kanoničkim položajem, Miklenić je dobio i kuriju na kojoj odlično zarađuje. Naime, dio kurije Miklenić koristi za osobne potrebe, a druge prostorije iznajmljuje – Glasu Koncila. Premda i drugi kanonici poput bivšeg ministra u HDZ-ovoj vladi Adalberta Rebića također imaju vlastite kurije čije dijelove iznajmljuju, Miklenić je ipak raritet u svjetskim gabaritima jer je nepoznato da glavni urednici zarađuju iznajmljujući poslovni prostor listovima koje vode.
U takvim okolnostima spoj ideologije i materijalnih dobiti rezultira latentnom hajkom na crvenu neman. Bauk prošlosti bio je ljetna tema glavnog komentara “Prijeti li nam povratak komunizma?” od 17. lipnja 2001. godine. Razlog strahu Glas Koncila pronašao je u kumrovečkoj proslavi Titovog rođendana, uz isticanje kako je riječ o osobi koji je pala na testu demokracije. Slijedi i pitanje zašto nitko ne reagira na slavljenje uspomene na Tita, a od molitve za Pavelića redovito se stvara afera. Dva broja kasnije nervozu kada je u pitanju partizanska simbolika potvrdio je Živko Kustić 8. srpnja potpisujući kao Don Jure članak “Glogov kolac za petokraku”, gdje kroz izmišljeni dijalog seoski svećenik plaši sugovornike da će “vampiri uskoro na svoje grobove umjesto križeva opet stavljati crvene zvijezde”. Sudeći po načinu pisanja i temi, čini se da je riješena jedna enigma: Kustić je anonimni novinar koji je u dva tjedna dva puta vodio napade protiv petokrake, odnosno za njezino izjednačavanje s ustaškim simbolima. Samo što se u prvom slučaju nalazio iza nepotpisanog komentara, a u drugom nastupio kao seoski župnik Don Jure.
Za dobre poznavatelje unutarcrkvenih prilika ovakvi su tekstovi odraz bliskosti dominantnog dijela Crkve sa stavovima desnih stranaka. Mnogi u Crkvi nikako nisu mogli prihvatiti izborni poraz HDZ-a i još prije nego se formirala nova vlast, krenule su optužbe kako će “komunisti ponovno zatvarati crkve, ukinuti vjeronauk i zabraniti isticanje hrvatskih simbola”. Iako se uskoro pokazalo da se radilo o deplasiranim tezama, većina svećenika, biskupa i crkvenih medija sadašnje vlasti poistovjećuju s komunistima i koriste svaku priliku da bi ih žestoko kritizirali. No, postoje i mišljenja da je sadašnja uređivačka politika sukobljavanja s vlastima i liberalnim intelektualcima kontraproduktivna za Glas Koncila.
“Današnji Glas Koncila stvara desetak svećenika i grupica suradnika i čitatelja, međutim zbog niskog profila njihovih tekstova i izbjegavanja dijaloga s kritički nastrojenim intelektualcima, list ima višestruko slabije djelovanje nego u doba komunizma. Stoga je njegov utjecaj na ozbiljnije ljude među vjernicima usporediv sa statusom kakav ima Narodni radio među publikom koja sluša radijske stanice”, drži anonimni poznavatelj stanja u redakciji.
Paralelno s time zagrebački nadbiskup Josip Bozanić gotovo je potpuno izgubio utjecaj na uređivačku politiku Glasa Koncila. Premda prvi među hrvatskim biskupima, neautoritativni Bozanić danas manje utječe na pisanje crkvenog tjednika od splitskog nadbiskupa Marina Barišića ili zadarskog Ivana Prenđe. Dodatni dokaz o tome koji je dio Crkve dominantan i za koga navija pokazao se kada su Ivan Prenđa i Juraj Jezerinac prisustvovali promocijama knjige o generalu Anti Gotovini ili kad je šibenski biskup Ante Ivasa sudjelovao na otkrivanju spomenika Franji Tuđmanu na Miljevcima. Ti crkveni velikodostojnici, tvrde upućeni, zajedno s bivšim i sadašnjim glavnim urednicima Živkom Kustićem i Ivanom Miklenićem te direktorom Nedjeljkom Pintarićem u cijelosti su preuzeli utjecaj nad Glasom Koncila. U njihovoj verziji političke stvarnosti pobjeda HDZ-a na prvim višestranačkim izborima predstavljala je trijumf branitelja kršćanskih vrijednosti nad komunizmom, tako da je prošlogodišnji dolazak na vlast SDP-a i njihovih saveznika doživljen kao povratak komunizma. Dakako, takvo što nikada nije bilo eksplicitno napisano, ali već i letimični pregled komentara i analiza potvrđuje gotovo identična stajališta Glasa Koncila i nacionalne desnice. SDP se doživljava kao stranka nasljednica nekadašnjih komunista koji su likvidirali 600 katoličkih svećenika za vrijeme “Druge Jugoslavije”. Iako u SDP-u nema niti jednog političara kojeg se može povezati s komunističkim zločinima, u najvećem dijelu crkvene hijerarhije naslijeđe nekadašnje Partije dovoljan je razlog za njihovu stigmatizaciju.
S druge strane, kritičari nisku kvalitetu tekstova i slab interes javnosti pojašnjavaju kadrovskom strukturom lista. Tako su glavni komentator Ivan Miklenić i direktor Nedjeljko Pintarić prije dolaska u Glas Koncila novinarsko iskustvo kraće vrijeme stjecali u jednoj crkvenoj publikaciji. Zato i ne iznenađuje dramatičan pad prodaje u odnosu na razdoblje prije 1990. godine, kada je naklada iznosila i do 170.000 primjeraka, dok se sada tjedno prodaje najviše tridesetak tisuća primjeraka. Prema mišljenju analitičara, premda se ne slaže s načinom uređivanja Glasa Koncila Josip Bozanić se u nju ne miješa iz dva razloga: prvo, svjestan je da u crkvenim redovima nema podršku dovoljnu za obuzdavanje biskupa-desničara i drugo, kao prvi potpredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija ne želi izgubiti ugled pripadnika umjerene struje koji uživa u Vatikanu. Premda mu nedostaje karizma, analitičari vjeruju da bi Bozanić tijekom nekoliko godina mogao zauzeti visoko mjesto u vatikanskoj hijerarhiji, i pri Svetoj Stolici možda čak dostići reputaciju jednog od svojih prethodnika, kardinala Franje Šepera, svojedobno trećeg čovjeka u Katoličkoj crkvi. Stoga zagrebačku epizodu u karijeri ne želi potrošiti na ozbiljnije sukobe s oponentima unutar Crkve. A da i u Katoličkoj crkvi postoje različita mišljenja, tvrde upućeni, potvrđuje svojim pisanjem sarajevsko “Svjetlo riječi”, koje zagovara dijametralno suprotna stajališta od Glasa Koncila. O njihovom odnosu prema crkvenoj hijerarhiji svjedoči glavni urednik fra Mirko Filipović koji je u jednom prošlogodišnjem tekstu mostarskog biskupa Ratka Perića zbog njegovih konzervativnih stajališta prozvao “talibanom”.
U nametnutoj podjeli hrvatskog društva na lijeve i desne, Glas Koncila je odavno zauzeo mjesto na desnici. Vodeći crkveni tjednik posljednjih godinu dana zagovara stajališta identična onima Ive Sanadera ili Miroslava Tuđmana, a koji se svode na isticanje navodne komunističke opasnosti. To što je komunizam odavno nestao ne zanima ih previše, barem kada je potrebno stigmatizirati neistomišljenike. Jedino bi bilo dobro znati zašto opasne antidemokrate o kojima pišu redovito zovu komunistima, a nikada ne, recimo, fašistima.

http://www.nacional.hr/clanak/10135/novine-katolicke-crkve-postale-hdz-ovo-glasilo

 _______________________________________________________________________________________________________ 

Objavljeno u Nacionalu br. 523, 2005-11-21

Autor: Robert Bajruši

POZADINA ZABRANE RADA NEDJELJOM

Hrvatska će biti poluga utjecaja Vatikana na EU

Zabranu rada nedjeljom premijer Sanader uveo je protivno volji većine građana da se Katolička crkva ne bi okrenula Đapićevu HSP-u

Crkveni su zahtjevi zastarjeli i u velikoj koliziji sa znanošću i kada bi bili prihvaćeni, Hrvatska bi se uvrstila među najkonzervativnije europske držav”Katolička crkva u Hrvatskoj u idućim će mjesecima nastaviti snažnu kampanju kojom želi potvrditi vlastiti identitet, ali i dodatno osnažiti utjecaj u ovdašnjoj javnosti. Crkvena će se kampanja bazirati na trima temama: potpunoj zabrani rada nedjeljom, pritisku na Vladu u donošenju konzervativnih zakona vezanih za bioetička pitanja te na inzistiranju na bržem povratu crkvene imovine, odnosno onome za što na Kaptolu koriste izraz ‘pravična naknada'”, rekao je prošli tjedan za Nacional političar s odličnim vezama u najvišim crkvenim strukturama.
Prema njegovim riječima, crkveno je vodstvo zauzelo posebno tvrd stav u vezi s radom nedjeljom: “U neku ruku, ovdje se radi o svojevrsnom ideološkom pitanju oko kojega neće biti popuštanja. Tu nije riječ o približno 60.000 trgovaca koji moraju raditi nedjeljom nego o konceptu načina života. Za Katoličku crkvu nedjelja je dan odmora, ali oni na taj način misle privući ljude na mise koje su sada u najvećem dijelu Hrvatske izrazito slabo posjećene”.
Pritisak je bio toliko jak da je Vlada popustila i u pripremi je nova promjena zakona kojom će nedjeljni rad biti drastično reduciran. Već je u saborskoj proceduri HSP-ov prijedlog zakona koji uvažava zahtjeve Crkve, što je bio signal i HDZ-u da ubrza donošenje nove inicijative. Premda je većina parlamentarnih stranaka protiv zabrane rada nedjeljom, premijer Ivo Sanader priklonio se zahtjevima iz crkvenih krugova.
Predsjednik vlade svjestan je da će tom odlukom izgubiti potporu liberalnog dijela hrvatskog društva, no to je cijena koju mora platiti želi li zadržati povjerenje crkvenih krugova. Da hrvatska vlada nije krenula u kampanju nove zabrane rada nedjeljom, morala bi se u Saboru suprotstaviti pravaškoj inicijativi. Time bi HDZ konzervativni dio svojih birača prepustio Anti Đapiću, a to je varijanta na koju Sanader ne može pristati.
Sabor će sasvim sigurno izglasovati zabranu, čemu će se suprotstaviti tek SDP, HNS, IDS i poneki nezavisni zastupnici, ali sve u svemu prolaz tog Vladina zakonskog prijedloga nije upitan. S političkog aspekta, Ivo Sanader i ovaj se put izvukao, međutim pravi je pobjednik Katolička crkva koja je pokazala koliko je doista moćna.
Drugo područje na kojem crkveno vodstvo ne popušta odnosi se na različite bioetičke teme poput pobačaja i umjetne oplodnje. Crkva želi da se pobačaj zabrani i pritisci na Vladu su permanentni. No premijer Sanader, tvrdi Nacionalov izvor blizak Banski dvorima, neće se usuditi ići u tako rizičan pothvat. Prije svega zato jer zna da većina hrvatskih građana, a među njima i najveći broj ovdašnjih katolika, podupiru pravo žene na pobačaj. Uz to, Sanader bi se u tom slučaju suočio i s otporom unutar Hrvatske demokratske zajednice jer su i brojni članovi vladajuće stranke protiv donošenja takva zakona kakav postoji samo u Irskoj. Najpoznatiji protivnik takva zakona je bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang, koji se višekratno javno suprotstavio ukidanju prava na pobačaj.
HDZ će pokušati odugovlačiti i s izmjenama zakonske regulative vezane za umjetnu oplodnju i neka druga bioetička pitanja. Crkveni su zahtjevi zastarjeli i u velikoj koliziji sa znanošću i kada bi bili prihvaćeni, Hrvatska bi se uvrstila među najkonzervativnije europske države. S druge strane, Vlada ni u kojem slučaju ne želi izgubiti potporu Crkve i zato će u idućim mjesecima napraviti dvije stvari: prije svega, ni u kojem slučaju neće biti prihvaćeni zahtjevi za liberalnijim reguliranjem homoseksualnih zajednica, što su predložili Šime Lučin i Ivo Banac, a ubrzat će se i povrat crkvene imovine. Riječ je o svoti od nekoliko stotina milijuna kuna koje Vlada namjerava vratiti u paketu dionica Croatia osiguranja i nekih drugih javnih poduzeća. Zauzvrat će crkvene vlasti nastaviti potiho podupirati sadašnju vladu.
To je u skladu i s odnosom Vatikana prema Republici Hrvatskoj. Vatikan želi vidjeti Hrvatsku kao braniteljicu kršćanskih načela unutar Europske unije. Hrvatska je pretežno katolička i kao takva može odigrati solidnu ulogu kada postane dio EU-a. U takvim se okolnostima vatikanska administracija neće upletati u ovdašnje političke prilike, no Sveta Stolica, kao i ovdašnji crkveni krugovi, nastavit će podupirati konzervativne stranke. To su HDZ i HSP, i u puno manjoj mjeri HSS, koji je izgubio najveći dio negdašnjeg utjecaja.
Također, u Vatikanu su u posljednje vrijeme iznimno zainteresirani za zbivanja u jugoistočnoj Europi. Posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu u kojoj se desetljeće nakon što je potpisan sporazum u Daytonu sve češće javljaju zahtjevi za državnim preustrojem. Prije nekoliko tjedana u raspravu se uključila i Biskupska konferencija BiH koja je tražila da se ukine sadašnja podjela na dva entiteta i novi preustroj države koja bi ubuduće bila sastavljena od četiriju regija.
Nacionalov sugovornik kaže da Vatikan ne samo da podupire bosanskohercegovačke biskupe, nego želi da ih politički podupru i hrvatske državne vlasti. Sveta Stolica je i te kako zabrinuta položajem i iseljavanjem katolika iz Bosne i Hercegovine te uvjerena da se u tom slučaju angažman službenoga Zagreba ne bi doživljavao kao pokušaj aneksije susjedne države.
Vatikanska administracija pozorno prati i događaje u Srbiji i Crnoj Gori. Susjedna se država de facto raspada i u Vatikanu su spremni diskretno priznati pravo na odcjepljenje Crne Gore. Smatra se da je to pravo koje proizlazi još iz odluke Badinterove komisije koja je 1991. zaključila da sve jugoslavenske republike imaju pravo na samostalnost. Kada je o Kosovu riječ, u Svetoj Stolici nisu za priznanje pune nezavisnosti zbog straha da bi takva odluka dovela i do zahtjeva za promjenom granica u drugim zemljama na Balkanu. A to bi prema mišljenju vatikanske diplomacije moglo izazvati nove ratove na tom području.
Od ovdašnje Katoličke crkve ali i od Sanaderove vlade traži se nastavak ekumenskog dijaloga s predstavnicima drugih religija. Sa Srbima treba nastaviti proces pomirbe, a sa SPC-om nastavak dijaloga. Još veći senzibilitet Vatikan traži u odnosu s muslimanskom zajednicom. Riječ je o nastavku politike koju je još 1993. zagovarao papa Ivan Pavao II., koji je izravno od Franje Tuđmana tražio da se prekine rat između Hrvata i Bošnjaka.
U Vatikanu i dalje smatraju da odnosi između katolika i muslimana na Balkanu nisu lokalni nego imaju kudikamo šire značenje. Zato i sadašnji papa Benedikt XVI. i njegovi najbliži suradnici ističu važnost katoličkih crkava u Hrvatskoj i BiH u očuvanju dobrih odnosa s muslimanima na ovim područjima. Ukratko, u Vatikanu su protiv muslimanskog fundamentalizma, ali ga strogo odvajaju od islama kao religije.
Tko god bio na vlasti u Hrvatskoj, morat će još dugo računati s Crkvom kao utjecajnim kreatorom ovdašnjih političkih prilika.

Nikola Eterović
Jedna od najvažnijih osoba vatikanske diplomacije u ovom trenutku je Nikola Eterović, tajnik Biskupske sinode i naslovni biskup sisački. Otkako je imenovan papa Benedikt XVI., Eterović je u samom vrhu najmoćnijih osoba u Vatikanu. Uz njega, tu su još Angelo Sodano, državni tajnik Svete Stolice, Giovanni Layolo, ministar vanjskih poslova, prefekt Kongregacije za biskupe Giovanni Baptista Re, te William Joseph Lavada, koji je naslijedio Georga Ratzingera na čelu Inkvizicije. Nedavno je Eterović vodio Sinod na kojem je sudjelovalo 250 biskupa sa svih kontinenata, a za način na koji se snalazi u novoj ulozi dobio je niz komplimenata u medijima.
Nikola Eterović rodio se 1951. u Pučišćima na Braču, a od 1977. je u Vatikanu. Završio je tamošnju Diplomatsku akademiju, potom magistrirao i doktorirao crkveno pravo. Od 1980. u stalnoj je službi Svete Stolice, za koju je kao diplomat radio u Bjelokosnoj Obali, Španjolskoj i Nikaragvi. Mnogi ga smatraju vrhunskim eruditom, o čemu svjedoči podatak da govori devet stranih jezika.
Ivan Pavao II. imenovao ga je 1999. papinskim nuncijem u Ukrajini. Zbog loših odnosa većinske pravoslavne zajednice prema šest milijuna tamošnjih katolika, Ukrajina je za Svetu Stolicu jedna od najvažnijih država. Eterović je ondje dobro odradio svoj posao, a godine 2001. organizirao je Papin posjet ukrajinskim gradovima Kijevu i Lavovu.
Zbog toga ga se prije dvije godine spominjalo kao glavnog kandidata za nasljednika Jeana-Louisa Taurana na čelu vatikanske diplomacije. Tada nije izabran, no u kojoj mjeri u Kuriji računaju s njim pokazalo je njegovo imenovanje na čelo Sinoda. Nacionalov sugovornik koji se nekoliko puta susreo s vodećim vatikanskim dužnosnicima vjeruje da će Eterović biti imenovan kardinalom na idućem konzistoriju koji će se održati u proljeće 2006.
Premda je profesionalnu karijeru u potpunosti ostvario izvan domovine, Nikola Eterović ima velik utjecaj i na Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Bio je jedan od organizatora dolaska Ivana Pavla II., a uz Josipa Bozanića najzaslužniji je za povlašteni položaj za koji se Crkva izborila pri potpisivanju međudržavnih sporazuma između Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Nekoliko crkvenih dužnosnika s Kaptola potvrdilo je za Nacional da Eterović u ovdašnjim crkvenim krugovima ima odličan status. Stekao ga je jer je uvijek na usluzi hrvatskim svećenicima, a ne zaboravlja se i njegov utjecaj na vatikansku diplomaciju koja je 1991. snažno zagovarala priznanje Hrvatske kao suverene države. Kao jedan od glavnih Tauranovih savjetnika, Eterović je odradio velik posao.
Kao anegdotalni dio priče o Nikoli Eteroviću može se smatrati njegov interni nadimak po kojem je poznat na Kaptolu. Zbog fizičke sličnosti s engleskim glumcem Rowanom Atkinsonom, ovdašnji ga svećenici u internim razgovorima zovu – Crna Guja.

http://www.nacional.hr/clanak/21676/hrvatska-ce-biti-poluga-utjecaja-vatikana-na-eu

 ________________________________________________________________________________________________

Deutsche Welle

Politika | 18.06.2010

Probleme treba rješavati vlast kojoj hrvatski građani ne vjeruju

 Hrvatski građani i njihove sumnje u EU

Istraživanje Instituta Ivo Pilar i zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta pokazuje da hrvatski građani imaju vrlo malo povjerenja u institucije vlasti i u EU. 31 posto ispitanih ne podržava ulazak Hrvatske u EU.

 U Hrvatskoj, koja je na korak do članstva u Europskoj uniji, građani imaju vrlo malo povjerenje u tu istu Uniju, bar tako stoji u istraživanju kojeg su zajedno proveli Institut Ivo Pilar i zagrebački Katolički bogoslovni fakultet. Istraživanje nazvano ‘Supsidijarnost u hrvatskom društvu’ provedeno je krajem prošle godine na uzorku koji je obuhvatio 1.000 ispitanika. Kada ih se pitalo imaju li povjerenja u Europsku uniju, njih gotovo 70 posto odgovorilo je da uopće nemaju povjerenja ili ga imaju malo.

Paradoks: ispitanici dali malo zbunjujuće odgovore

 Naime, istraživanje je pokazalo da hrvatski građani općenito malo vjeruju u institucije, bile one hrvatske ili europske. Najgore je prošao Hrvatski Sabor, zatim Vlada pa lokalna i sudska vlast. Spomenutim institucijama većina građana jednostavno ne vjeruje, stoji u istraživanju. S druge strane, najviše povjerenja građani su iskazali za obrazovne institucije, brak, obitelj, Crkvu i prijatelje. Ali, kada se te iste građene pitalo tko bi trebao rješavati društvene probleme, od zdravstvene i socijalne zaštite pa sve do problema nezaposlenosti ili pomoći siromašnima, nastaje paradoks: ispitanici su naveli kako bi goruće probleme društva trebala rješavati vlast u koju, kako je pokazalo istraživanje, ti isti građani imaju vrlo malo povjerenja. Autori su ovako pokušali objasniti spomenuto proturječje:

”S jedne strane možemo pretpostaviti da Hrvati imaju malo povjerenja u državne institucije, jer od njih previše očekuju pa su razočarani sposobnošću institucija da ispune ta očekivanja. S druge strane samo nepovjerenje u institucije onemogućuje iste da ispune očekivanja.“

Prava homoseksualaca ne smatraju općim dobrom

Očuvanje prirodnih bogatstava, poštivanje rada, jačanje proizvodnje i izvoza, poštivanje zakona, poštivanje dostojanstva svakog čovjeka – ispitanici smatraju općim dobrom za Hrvatsku. S druge strane, povećanje prava osoba homoseksualne orijentacije, ulazak u Europsku uniju, privatizaciju, povećanje prava manjinskih skupina kao i religioznost ispitanici ne smatraju nečim vrijednim pažnje.

Nakon pitanja o povezivanju Hrvatske s EU-om, ispitanici su odgovarali i na pitanja koliko puta idu na u crkvu

 Rezerviranost spram europskih integracija mogla se vidjeti i na pitanju odobravaju li ispitanici političko povezivanje Hrvatske s Europskom unijom. Njih 31 posto takvo što ne odobrava, dok je njih 29 posto suzdržano, a ostali odobravaju ili potpuno odobravaju ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Autori istraživanja ovim riječima objašnjavaju rezultate: ”Političko popuštanje, sluganski stav hrvatskih političara prema Europskoj uniji na koji su upozorili i hrvatski biskupi u svom pismu iz ožujka ove godine, te s druge strane indiferentan odnos same Europske unije prema Hrvatskoj koji datira još iz ratnih vremena u kojima se Europa evidentno nije snašla, pa do nesnalaženja u odnosima sa Slovenijom, cijelog, sada već tragikomičnog odnosa s Haagom koji je potpuno izgubio legitimitet kod svih naroda kojima se sudi, na što je već upozoravala Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, evidentno su doveli do značajne rezerviranosti hrvatskih građana prema Europskoj uniji.”

Ispitanici su upitani odlaze li i koliko često na misu. 23 posto ih pohađa euharistijsko slavlje jednom tjedno, 6 posto i više puta u tjednu. Ostali ponekada ili pak nikada. Autori dodaju da je takvo što ”u skladu s očekivanjima i prethodnim istraživanjima i samo potvrđuje stabilnost religioznosti u Hrvatskoj“. Građani su za kraj upitani da procjene svoj životni standard. Najviše je onih koji smatraju da žive prosječno, njih 63 posto, a 23 posto smatra kako živi ispod prosjeka, a samo 6 posto iznad njega.

Autor: Goran Prokopec

Odg. urednica: Marijana Ljubičić

http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5707343,00.html

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s