PRIGOVOR SAVJESTI

U današnjem komentaru Živka Kustića čitamo kako „bismo danas opravdano upozorili da vjernik mora znati tko mu govori u Božje ime i da to mora prihvatiti. Da, ali samo ako to svojom sviješću i savješću zaključi. Na tom području savjesti mora vladati potpuna sloboda. Ali, tko tu slobodu traži, mora je i davati. Mora biti spreman da će neki drugi zastupati drugačija mišljenja i vjerovanja.“

Ovo smatramo apsolutno točnim. Zašto se onda Crkva toga ne drži? Prvi, papa. Možda bi bilo dobro da pročita ovaj komentar gospodina Kustića?

Da će načelo prvog pape o kojem govori Kustić biti potpuno ostvareno samo ako slobodna Crkva zaživi u zaista slobodnoj državi pitanje je osobnog ostvarenja unutarnje slobode kroz pomoć učenja Nazarećanina, a ne slobodne države. Slobodnu državu čine svi ljudi dobre volje da to tako kažemo, bili oni katolici, muslimani ili nešto treće. Religijske granice ne postoje. Postoji samo unutarnja religija slobode.

Kustić napominje:“ Ako su sve lomače svih inkvizitora bile svjetionici tog budućeg uspjeha – napokon će se očitije nazreti lice Kraljevstva Božjega već na ovom svijetu.“

Mi napominjemo da Kraljevstvo Božje živi u našim srcima i dušama i ono postoji već sada, a pitanje je upravo naše svijesti i savjesti da  spoznamo i prepoznamo  tko danas doista što govori: da li govori pravo ili krivo. Treće ne postoji.

 Linija Života

Jutarnji list

10.04.2010.

Savjest od prvog do zadnjeg Pape

Danas bismo opravdano upozorili da vjernik mora znati tko mu govori u Božje ime i da to mora prihvatiti. Da, ali samo ako to svojom sviješću i savješću zaključi

Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga” – kažu Petar i Ivan predstavnicima vlasti koji im zabranjuju naučavati u ime Isusovo – čitamo danas u ulomku DJ 4,13-21. Tako će hrabro govoriti i predstavnicima crkvenih vlasti neki koji su se u srednjem vijeku, u doba inkvizicije, proglašavali Božjim svjedocima. Mnogi su takvi proglašeni krivovjercima – poput Jana Husa, Girolama Savonarole i Markantuna de Dominisa – hrabro gorjeli na lomačama izvikujući Vjerovanje. Vjerojatno su mislili da se ponašaju kao i Petar i Ivan u Jeruzalemu.

Ova usporedba može za današnje pravovjerne biti sablažnjiva – ali kako je zaobići? Prvi Papa, apostol Petar, proglašuje, eto, načelo slobode savjesti. Čovjek mora svjedočiti ono zašto je uvjeren da od Boga dolazi.

Danas bismo opravdano upozorili da vjernik mora znati tko mu govori u Božje ime i da to mora prihvatiti. Da, ali samo ako to svojom sviješću i savješću zaključi. Na tom području savjesti mora vladati potpuna sloboda. Ali, tko tu slobodu traži, mora je i davati. Mora biti spreman da će neki drugi zastupati drugačija mišljenja i vjerovanja.

Dugo je trebalo dok to jasno načelo prvoga Pape postane opća nauka i praksa Katoličke crkve. Da, netko će opravdano primijetiti da tako evanđeoski snažni mogu biti samo oni koji su politički slabi – da se tako u ime Božje vlastima mogu suprotstaviti samo oni koji nisu na vlasti. Blaženi Alojzije Stepinac je najbolji primjer.

Na kraju će načelo prvoga Pape biti potpuno ostvareno samo ako slobodna Crkva zaživi u zaista slobodnoj državi. Ako su sve lomače svih inkvizitora bile svjetionici tog budućeg uspjeha – napokon će se očitije nazreti lice Kraljevstva Božjega već na ovom svijetu.

Katolici koji su se s Ivanom Pavlom II. usudili osuditi sve inkvizicije imat će onda pravo radovati se slobodi. A u toj slobodi bit će sve više moguće prepoznavati i prihvaćati pravo Evanđelje.

http://www.jutarnji.hr/savjest-od-prvog-do-zadnjeg-pape/703637/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s