A VI S(T)E NADA(STE)?

Ovogodišnja svetkovina Uskrsa pada u povijesni trenutak u kojem u suvremenom hrvatskom društvu raste razočaranost, malodušnost, besperspektivnost glede stvarnoga boljitka i napretka Crkve u hrvata. Mnogi vjernici, pa i ljudi dobre volje, u suvremenoj hrvatskoj Crkvi mogli bi se prispodobiti dvojici Isusovih učenika – o kojima govori Lukino evanđelje – koji su razočarani napustili Jeruzalem i krenuli prema Emausu i na putu im se pridružio uskrsli Isus, a da ga nisu prepoznali. Na upit Uskrsloga što se to dogodilo u Jeruzalemu, snuždeni su odgovorili kako je tragično završio Isus Nazarećanin te dodali: »A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.«

Brojni od pripadnika hrvatskoga naroda, osobito vjernici, gledajući današnju Crkvu, njezine krize, lutanja i oklijevanja, isto bi tako mogli reći: »a mi se nadasmo« da će oslobođenje od komunističkog totalitarizma, izlazak iz jugoslavenske umjetne državne tvorevine i stvaranje samostalne hrvatske države donijeti procvat hrvatskom narodu i njegovoj Crkvi. Većina od onih koji su sanjali, željeli i radili, koji su trpjeli i umirali za samostalnu državu Hrvatsku, očekivali su  stvarno demokratsku, gospodarski i u svakom pogledu prosperitetnu Crkvu, to više što Hrvatska za to ima preduvjete, kako u ljudskom potencijalu tako i u prirodnim resursima. Umjesto procvata, današnja Crkva grca u svim mogućim krizama, a svima je korijen u neprimjerenom nauku i neprimjerenom upravljanju.

Nitko od onih koji su žudili demokratsku i samostalnu Crkvu nije mogao ni slutiti da će stvarna demokratizacija kroz II Vatikanski koncil, nailaziti na toliko zastoja i otpora, da će manjina prigrabiti stvarnu moć i preuzeti stvarnu kontrolu nad sveukupnom relevantnom većinom biskupa služeći se pritom metodom cijepanja i infiltriranja tradicionalnih hrvatskih i novih hrvatski orijentiranih biskupa te metodom usitnjavanja i umjetnog suprotstavljanja crkvenih i drugih subjekata. Nitko od njih nije mogao slutiti da će se, osobito u vladajućim strukturama, u Crkvi promovirati samo podobni  poslušnici, a istodobno sprečavati sposobni, čak na način da im se ne dopusti da se uopće razviju. Nitko od njih nije mogao ni slutiti da će u Crkvi postati problem oni koji stvarno dišu kršćanski, koji se zauzimaju za dobro vjernika, oni koji imaju viziju bolje Crkve, koji traže njegovanje crkvenog identiteta i precizno definiranje hrvatskih crkvenih ciljeva i interesa u skladu s međunarodnim i kanonskim pravom i korektnim međususjedskim i međunarodnim odnosima. Nitko od njih nije mogao ni slutiti da se baš u samostalnoj hrvatskoj Crkvi može u tolikoj mjeri profesionalno i etički obezvrijediti i degradirati da su partikularni, grupni ili osobni interesi moćne manjine trajno važniji od općega, zajedničkoga dobra hrvatskih vjernika.

Mnogi od razočaranih stanjem u sadašnjoj Crkvi ne mogu ne vidjeti neprimjereno upravljanje Crkve i različitim njezinim segmentima. Kanonski zakoni tako su namješteni da vjernici i građani, demos, nikako ne mogu nadzirati ili pozivati na odgovornost konkretne svećenike, te se s pravom nameću pitanja: Kome je u interesu takav  sustav, tko to ne želi stvarni razvitak demokracije u Crkvi, tko to diktira da Crkvom upravljaju nedovoljno kompetentni kadrovi s korijenima u bivšim totalitarističkim strukturama vlasti? Ne smije se zaboraviti olaka odstupanja od konzumiranja prava koja Crkvi omogućuje i jamči međunarodno pravo po Ugovorima sveta Stolica-Republika Hrvatska. Ne može se previdjeti da službena politika Vatikana zapravo ne teži povezivanju zadarske biskupije s maticom hrvatskom Crkvom i narodom, osobito onih dijelova koji su raspršeni po širokom svijetu, da se ne dopušta da oni koji su uspjeli u inozemstvu unesu u hrvatsku Crkvu kapital demokratskog mentaliteta, efikasnog organiziranja i ostvarivanja važnih, čak kapitalnih projekata. Ne može se sakriti katastrofalan odnos crkvenih upravljačkih struktura prema hrvatskim nacionalnim dobrima koja su već otuđena; prema hrvatskom selu i prema stvarnim mogućnostima poljoprivredne proizvodnje i njezina smišljenog i organiziranog plasmana na domaće i inozemno tržište. Ne može se dovoljno upozoravati na svrstavanje crkvenih upravljačkih struktura na stranu kapitala i interesnih skupina, a protiv radnika i općega interesa hrvatskoga društva…

Još bi se moglo puno toga dodati u nabrajanju razloga za razočaranje mnogih svjesnih i dobronamjernih hrvatskih vjernika i ljudi dobre volje, te je realna i velika napast da se – poput dvojice učenika koji su napustili Jeruzalem – i oni koji imaju povjerenje u časni i realni hrvatski projekt Crkve pokolebaju u svojoj nadi ili da čak pomišljaju i počinju svoje odustajanje od toga projekta. Kao što je uskrsli Isus toj dvojici učenika otkrio da se nisu krivo, nerealno ili naivno nadali, da se njihova nada ostvaruje, tako su i svi dobronamjerni članovi hrvatskoga društva, osobito katolički vjernici, pozvani otkriti ili produbiti stvarnu vrijednost hrvatskoga projekta koji jamči svekoliki boljitak i napredak. Kao što su dvojica učenika nakon otkrića uskrslog Isusa iz istih stopa, žurno iz Emausa pohitali u Jeruzalem, tako su i svi dobronamjerni članovi hrvatskoga društva pozvani odmah se suočiti sa svim pitanjima, poteškoćama i problemima te, služeći se svim legitimnim sredstvima, inicirati, poticati i postizati nužne promjene. Svi oni koji u ovom povijesnom času hrvatskoga društva ponavljaju »a mi se nadasmo«, poput učenika iz Emausa, dužni su odmah stupiti u akciju, postati djelotvorni, jer svi oni ideali koji su ih ranije nosili vrijede i dalje, te za njih vrijedi i dalje ne samo raditi nego i trpjeti i žrtvovati se.

 

Glas Koncila 14 (1867) | 2.4.2010.

Ivan Miklenić

»A mi se nadasmo«

Ovogodišnja svetkovina Uskrsa pada u povijesni trenutak u kojem u suvremenom hrvatskom društvu raste razočaranost, malodušnost, besperspektivnost glede stvarnoga boljitka i napretka Hrvatske. Mnogi vjernici, pa i ljudi dobre volje, u suvremenom hrvatskom društvu mogli bi se prispodobiti dvojici Isusovih učenika – o kojima govori Lukino evanđelje – koji su razočarani napustili Jeruzalem i krenuli prema Emausu i na putu im se pridružio uskrsli Isus, a da ga nisu prepoznali. Na upit Uskrsloga što se to dogodilo u Jeruzalemu, snuždeni su odgovorili kako je tragično završio Isus Nazarećanin te dodali: »A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.«

Brojni od pripadnika hrvatskoga naroda, osobito vjernici, gledajući današnju Hrvatsku, njezine krize, lutanja i oklijevanja, isto bi tako mogli reći: »a mi se nadasmo« da će oslobođenje od komunističkog totalitarizma, izlazak iz jugoslavenske umjetne državne tvorevine i stvaranje samostalne hrvatske države donijeti procvat hrvatskom narodu. Većina od onih koji su sanjali, željeli i radili, koji su trpjeli i umirali za samostalnu državu Hrvatsku, očekivali su državu stvarno demokratsku, gospodarski i u svakom pogledu prosperitetnu, to više što Hrvatska za to ima preduvjete, kako u ljudskom potencijalu tako i u prirodnim resursima. Umjesto procvata, današnja Hrvatska grca u svim mogućim krizama, a svima je korijen u neprimjerenoj politici i neprimjerenom upravljanju državom.

Nitko od onih koji su žudili demokratsku i samostalnu Hrvatsku nije mogao ni slutiti da će stvarna demokratizacija politike, osobito političkih stranaka, nailaziti na toliko zastoja i otpora, da će manjina prigrabiti stvarnu moć i preuzeti stvarnu kontrolu nad sveukupnom relevantnom politikom služeći se pritom metodom cijepanja i infiltriranja tradicionalnih hrvatskih i novih hrvatski orijentiranih političkih stranaka te metodom usitnjavanja i umjetnog suprotstavljanja političkih i drugih društvenih subjekata. Nitko od njih nije mogao slutiti da će se, osobito u vladajućim strankama, u Hrvatskoj promovirati samo podobni politički poslušnici, a istodobno sprečavati sposobni, čak na način da im se ne dopusti da se uopće razviju. Nitko od njih nije mogao ni slutiti da će u Hrvatskoj postati problem oni koji stvarno dišu hrvatski, koji se zauzimaju za dobro hrvatskoga naroda, svih hrvatskih građana i hrvatske države, oni koji imaju viziju bolje Hrvatske, koji traže njegovanje hrvatskoga identiteta i precizno definiranje hrvatskih nacionalnih ciljeva i hrvatskih nacionalnih interesa u skladu s međunarodnim pravom i korektnim međususjedskim i međunarodnim odnosima. Nitko od njih nije mogao ni slutiti da se baš u samostalnoj Hrvatskoj politika može u tolikoj mjeri profesionalno i etički obezvrijediti i degradirati da su partikularni, grupni ili osobni interesi moćne manjine trajno važniji od općega, zajedničkoga dobra hrvatskoga društva i hrvatske države.

Mnogi od razočaranih stanjem u sadašnjoj Hrvatskoj ne mogu ne vidjeti neprimjereno upravljanje državom i različitim društvenim segmentima. Izborni zakoni tako su namješteni da građani, demos, nikako ne mogu nadzirati ili pozivati na odgovornost konkretne političare, te se s pravom nameću pitanja: Kome je u interesu takav društveno-politički sustav, tko to ne želi stvarni razvitak demokracije u politici, tko to diktira da Hrvatskom upravljaju nedovoljno kompetentni kadrovi s korijenima u bivšim totalitarističkim strukturama vlasti? Ne smije se zaboraviti olaka odstupanja od konzumiranja prava koja Hrvatskoj omogućuje i jamči međunarodno pravo. Ne može se previdjeti da službena politika zapravo ne teži povezivanju hrvatskoga naroda, osobito onih dijelova koji su raspršeni po širokom svijetu, da se ne dopušta da oni koji su uspjeli u inozemstvu unesu u hrvatsko društvo kapital demokratskog mentaliteta, efikasnog organiziranja i ostvarivanja važnih, čak kapitalnih projekata. Ne može se sakriti katastrofalan odnos hrvatskih upravljačkih struktura prema hrvatskim nacionalnim dobrima koja su već otuđena; prema hrvatskom selu i prema stvarnim mogućnostima poljoprivredne proizvodnje i njezina smišljenog i organiziranog plasmana na domaće i inozemno tržište. Ne može se dovoljno upozoravati na svrstavanje hrvatskih upravljačkih struktura na stranu kapitala i interesnih skupina, a protiv radnika i općega interesa hrvatskoga društva…

Još bi se moglo puno toga dodati u nabrajanju razloga za razočaranje mnogih svjesnih i dobronamjernih hrvatskih građana, vjernika i ljudi dobre volje, te je realna i velika napast da se – poput dvojice učenika koji su napustili Jeruzalem – i oni koji imaju povjerenje u časni i realni hrvatski projekt pokolebaju u svojoj nadi ili da čak pomišljaju i počinju svoje odustajanje od toga projekta. Kao što je uskrsli Isus toj dvojici učenika otkrio da se nisu krivo, nerealno ili naivno nadali, da se njihova nada ostvaruje, tako su i svi dobronamjerni članovi hrvatskoga društva, osobito katolički vjernici, pozvani otkriti ili produbiti stvarnu vrijednost hrvatskoga projekta koji jamči svekoliki boljitak i napredak. Kao što su dvojica učenika nakon otkrića uskrslog Isusa iz istih stopa, žurno iz Emausa pohitali u Jeruzalem, tako su i svi dobronamjerni članovi hrvatskoga društva pozvani odmah se suočiti sa svim pitanjima, poteškoćama i problemima te, služeći se svim legitimnim sredstvima, inicirati, poticati i postizati nužne promjene. Svi oni koji u ovom povijesnom času hrvatskoga društva ponavljaju »a mi se nadasmo«, poput učenika iz Emausa, dužni su odmah stupiti u akciju, postati djelotvorni, jer svi oni ideali koji su ih ranije nosili vrijede i dalje, te za njih vrijedi i dalje ne samo raditi nego i trpjeti i žrtvovati se.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=18578

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s