Ogledalo kumstva po uzoru na katoličanstvo

U  kontekstu, iz konteksta

Ogledalo kumstva po uzoru na katoličanstvo

Srodničke veze u eliti Hrvatima nikad nisu nosile dobro

Kum caruje….

“Spomen na kumstva pojedinaca iz političke i gospodarske elite izaziva sumnju u nečasne namjere i radnje na štetu javnog dobra. Ne treba sumnjati da takvo raspoloženje građanstva ponekad nepravedno baca sjenu na karijere poštenih ljudi, koji su bez zadnjih namjera jedan drugom kumstvom iskazali privrženost. Kako bilo, kumske veze na političkim vrhovima zanimljivo su gradivo, kako zbog boljeg uvida u raspored snaga unutar stranaka, tako i zbog neočekivanih preokreta; životnih drama u kojima naočigled biračkog tijela po šavovima pucaju (politička?) kumstva i prijateljstva”

„Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza koja proistječe iz vjere i nije tek lijepi obred, ceremonija za slikanje, prigoda za domjenak ili svečanu gozbu i obveza dati dar prigodom krsta ili potvrde; kumstvo, dakle, obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral.«

Tako o kumstvu i kumovanju piše profesor Matija Berljak –pročelnik Katedre kanonskog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu – u svojoj knjizi »Kumovi i svjedoci«, objavljenoj ove godine u izdanju Glasa Koncila. Istrgnuta iz konteksta, navedena rečenica izvrstan je uvod u storiju o kumstvima koja su posljednjih desetljeća sklopljena u krugu hrvatske političke elite, o politički moćnim kumovima te izazovima koji su ih zauvijek rastavljali ili primoravali da se još čvršće stisnu jedni uz druge.“

„Za kraj, evo što o tome ima za reći Baltazar Adam Krčelić, zagrebački kanonik iz 18. stoljeća koji je bilježio događanja svog vremena, da bi ih kao upozorenje u svom djelu »Annuae« ostavio naraštajima kojima dolaze: »Gospodin Josip Raffay, sin Bužanove sestre, muž Najšićeve štićenice, čovjek koji se isticao brbljavošću i častohlepljem, uživao je naklonost bogova Hrvatske, naime, podbana Ivana Raucha, protonotara Adama Najšića i blagajnika Ivana Bužana. Vidjelo se da ga ti bogovi žele sebi pridružiti, pa su mu stoga dodjeljivali sve moguće časti i unosne položaje, da bi ga se ostali bojali. On je postao opunomoćenik obitelji Erdoedy u Hrvatskoj, gospodar njihovih imanja i tlačiteljem puka, obnovitelj njihova gospodarstva, pa je tako sebi zgrnuo mnogo tisuća. Premda je, naime, imao masnu plaću i prihod u naravi, tlačio je ljude u Moslavini i preko Save utjerivanjem gornice, daće za krčevine i drugih nameta. Povećao je u ime obitelji Erdoedy daće, a za sebe je pridržavao višak iznosa, koje su bijednici morali plaćati za vinograde i iskrčena zemljišta…«“

http://www.novilist.hr/Vijesti/kum-caruje.aspx

Novi list

Datum objave: 27.2.2010 u 13:31h
Srodničke veze u eliti Hrvatima nikad nisu nosile dobro
Kum caruje….
Spomen na kumstva pojedinaca iz političke i gospodarske elite izaziva sumnju u nečasne namjere i radnje na štetu javnog dobra. Ne treba sumnjati da takvo raspoloženje građanstva ponekad nepravedno baca sjenu na karijere poštenih ljudi, koji su bez zadnjih namjera jedan drugom kumstvom iskazali privrženost. Kako bilo, kumske veze na političkim vrhovima zanimljivo su gradivo, kako zbog boljeg uvida u raspored snaga unutar stranaka, tako i zbog neočekivanih preokreta; životnih drama u kojima naočigled biračkog tijela po šavovima pucaju (politička?) kumstva i prijateljstva

Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza koja proistječe iz vjere i nije tek lijepi obred, ceremonija za slikanje, prigoda za domjenak ili svečanu gozbu i obveza dati dar prigodom krsta ili potvrde; kumstvo, dakle, obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral.«

Tako o kumstvu i kumovanju piše profesor Matija Berljak –pročelnik Katedre kanonskog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu – u svojoj knjizi »Kumovi i svjedoci«, objavljenoj ove godine u izdanju Glasa Koncila. Istrgnuta iz konteksta, navedena rečenica izvrstan je uvod u storiju o kumstvima koja su posljednjih desetljeća sklopljena u krugu hrvatske političke elite, o politički moćnim kumovima te izazovima koji su ih zauvijek rastavljali ili primoravali da se još čvršće stisnu jedni uz druge.

Mnogi se hrvatski građanin, naime, spreman zakleti da je posljednje desetljeće nepobitan dokaz da su kumovi u Hrvatkoj izvrsno shvatili svoje uloge, da ih je kumstvo počesto obavezivalo više nego li pravo ili moral, ali ne u smislu koji je pišući citirane riječi na umu imao cijenjeni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta.

Dojam je to koji su nam u amanet ostavile godine privatizacije i pretvorbe, a kojem aktualno vrijeme lova na korupcijske vještice ne pomaže da izblijedi. Sam spomen na kumstva pojedinaca iz političke i gospodarske elite izaziva tako podozrivost i sumnju u nečasne namjere i radnje na štetu javnog dobra. Ne treba sumnjati da takvo raspoloženje građanstva ponekad nepravedno zna baciti sjenu na karijere poštenih ljudi, koji su bez zadnjih namjera jedan drugom kumstvom iskazali privrženost.

Kako bilo, kumske veze na političkim vrhovima zanimljivo su gradivo, kako zbog boljeg uvida u raspored snaga unutar stranaka, tako i zbog neočekivanih preokreta; životnih drama u kojima naočigled biračkog tijela po šavovima pucaju (politička?) kumstva i prijateljstva. Ovaj materijal medijima je naročito zanimljiv, o čemu najbolje govori recentan slučaj javnog »raskumljivanja« Darinka Kosora i Hrvoja Vojkovića.

Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza koja proistječe iz vjere i nije tek lijepi obred, ceremonija za slikanje, prigoda za domjenak ili svečanu gozbu i obveza dati dar prigodom krsta ili potvrde; kumstvo, dakle, obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral.« Tako o kumstvu i kumovanju piše profesor Matija Berljak –pročelnik Katedre kanonskog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu – u svojoj knjizi »Kumovi i svjedoci«, objavljenoj ove godine u izdanju Glasa Koncila. Istrgnuta iz konteksta, navedena rečenica izvrstan je uvod u storiju o kumstvima koja su posljednjih desetljeća sklopljena u krugu hrvatske političke elite, o politički moćnim kumovima te izazovima koji su ih zauvijek rastavljali ili primoravali da se još čvršće stisnu jedni uz druge. Mnogi se hrvatski građanin, naime, spreman zakleti da je posljednje desetljeće nepobitan dokaz da su kumovi u Hrvatkoj izvrsno shvatili svoje uloge, da ih je kumstvo počesto obavezivalo više nego li pravo ili moral, ali ne u smislu koji je pišući citirane riječi na umu imao cijenjeni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Dojam je to koji su nam u amanet ostavile godine privatizacije i pretvorbe, a kojem aktualno vrijeme lova na korupcijske vještice ne pomaže da izblijedi. Sam spomen na kumstva pojedinaca iz političke i gospodarske elite izaziva tako podozrivost i sumnju u nečasne namjere i radnje na štetu javnog dobra. Ne treba sumnjati da takvo raspoloženje građanstva ponekad nepravedno zna baciti sjenu na karijere poštenih ljudi, koji su bez zadnjih namjera jedan drugom kumstvom iskazali privrženost. Kako bilo, kumske veze na političkim vrhovima zanimljivo su gradivo, kako zbog boljeg uvida u raspored snaga unutar stranaka, tako i zbog neočekivanih preokreta; životnih drama u kojima naočigled biračkog tijela po šavovima pucaju (politička?) kumstva i prijateljstva. Ovaj materijal medijima je naročito zanimljiv, o čemu najbolje govori recentan slučaj javnog »raskumljivanja« Darinka Kosora i Hrvoja Vojkovića.

Vojković – Kosor

– Budimo zajedno, pobjeđujemo sigurno. Đ. odlazi, mi ostajemo. Ako smo protivnici, mnoge ljude ćemo dovesti u tragičnu situaciju. Tko dobije – dobiva sve, tko gubi – gubi sve. Razmisli dobro – pisao je predsjednik HSLS-a Kosor svom kumu – predsjedniku Croatia osiguranja Vojkoviću u zadnjem činu kumske drame. Vojković nije pristao.

U svojim javnim istupima oni će kasnije davati do znanja da nikad zapravo nisu bili previše bliski, odnosno da su se odavno udaljili jedan od drugoga. I jedno i drugo je točno; Vojkovićevo i Kosorovo kumstvo po svemu sudeći bilo je jedno od onih što se sklapaju uime kratkoročne koristi koju kumovi jedan od drugog očekuju.

Svi Šeksovi kumovi

Mnogi će pomisliti da je od iste vrste i kumska veza koju su davno sklopili stranački prvaci HDZ-a Vladimir Šeks i Luka Bebić, ali nepobitna je činjenica da se u svom političkom razilaženju njih dvojica drže daleko dostojanstvenije od Vojkovića i Kosora. Nakon što je Bebiću drag Ivo Sanader izbačen iz stranke, s nesporazumima dvojice kumova mogla se upoznati svekolika javnost.

Šeks je ispovijedio svoju povrijeđenost Sanaderovom odlukom da predsjednik Sabora bude Bebić, na što je kum nervozno odgovorio: »Ne znam kako bih ja nekog ponizio. Nije nama otac u naslijeđe ostavio funkciju predsjednika Sabora. Šeks je već odradio jedan mandat na mjestu predsjednika Sabora i nije uobičajeno da netko odradi dva mandata. Ne znam zašto bi ovo bilo poniženje. Bilo je i drugih koji su kao i ja mogli biti biti predsjednici Sabora«.

Dvije godine ranije, 10. siječnja 2008. godine, Bebić je pak bio u povoljnijem položaju od Šeksa. Sanader ga je netom bio namjestio za predsjednika Sabora. Bebić je nastojao udobrovoljiti kuma, ali Šeks je tu situaciju doživio kao poniženje.

– Sve te kalkulacije koje govore o tome da je Šeks na silaznoj političkoj putanji posve su neutemeljene. Njemu treba izazov, on je radoholičar i stručnjak, a predsjedanje Saboru i nije neki izazovan posao. Još uvijek su njegovi potencijali jako veliki, on može raditi cijeli dan – govorio je o svom kumu Bebić.

Na pitanje: »Jeste li onako jednostavno, ljudski razgovarali sa Šeksom o tome da ga zamijenite?«, Bebić je odgovorio: »Mi smo stari prijatelji i kumovi. Malo smo i o tome razgovarali. Nitko ga nije prisiljavao na bilo što. Sam je izrazio svoje želje i te su želje ispoštovane.«

Bio je to početak kraja dugogodišnje političke suradnje i međusobnog ispomaganja. Luka Bebić danas je dio gubitničke struje u HDZ-u, a Šeks je pak u naponu političke snage. Teško je procijeniti koliko je od međusobne privrženosti ostalo, ali aktualne trzavice u odnosu s kumom za Bebića će značiti skoro umirovljenje. Šeks će tako ostati okružen tek trojicom utjecajnih kumova. Njegov vjenčani kum Branko Bačić značajno je napredovao u stranačkoj hijerarhiji pri posljednjim turbulencijama u HDZ-u.

– S Vladimirom Šeksom prijatelj sam već godinama, a naše su obitelji i rodbinski povezane pa sam tako i postao kum njegovoj supruzi. No ni kumstvo ni prijateljstvo ne može na mene utjecati da ja ne bih profesionalno obavljao svoj posao koji je u skladu sa stranačkom politikom i odlukama predsjednice i vodstva stranke. Tako je Bačić odgovorio na primjedbu da je postao dio Šeksovog kumskog lobija.

U taj »lobi« mediji su svrstali i dva preostala Šeksova kuma, ustavnog suca Zvonimira Šeparovića i zadarskog ministra Božidara Kalmetu. Kumska veza sa Šeksom potonjem zasigurno nije odmogla posljednjih mjeseci, u trenutcima dok je njegova smjena visila u zraku, ali s obzirom na sudbinu Šeksovih prijateljstava i kumstava (Glavaš, Bebić), zadarskom ministru valja držati otvorenima četvore oči. Kumstvu sa Šeparovićem pak ne prijete nikakve opasnosti.

– Ja sam Šeksu vjenčani kum. Rekao sam mu da ću se kandidirati (za Ustavnog suca) i pitao ga što o tome misli, a on mi je odgovorio neka se kandidiram, ali i da mi on ne može ništa garantirati. Ali on me poznaje i kao bivšeg ministra i sigurno nije ništa loše govorio o meni – pojašnjavao je Šeparović javnosti svoj odnos s kumom nakon što je izabran na željeno mjesto.

Polančec – Prlog/Vitković

Sa Šeparovićem završava priča o politički bitnim Šeksovim kumstvima. Što se vladajuće stranke tiče, spomenuti valja još i kumstva dojučerašnjeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. Jedan je poduzetnik Nevio Prlog, koji je uhićen u aferi Podravka i osumnjičen za malverzacije pri sklapanju poslova s Podravkom. Dokaže li se Prlogu krivnja, ovo kumstvo mogi će se predstaviti kao primjer koji ukazuje na crony capitalism, što je pežorativni naziv koji opisuje kapitalističkuu ekonomiju gdje uspjeh u poslu ovisi o bliskim vezama poslovnih ljudi s vladinim dužnosnicima.

Drugo Polančecovo kumstvo, s Miroslavom Vitkovićem, spada u red priča o »raskumljivanju«. Njih dvojica u Podravci su radili u istoj sobi, postali veliki prijatelji i kumovi, da bi se s godinama među njima javio i počeo rasti antagonizam. Na koncu su završili na suprotnim stranama. Nakon što je afera Podravka pomela vodstvo tvrtke, novi predsjednik Uprave postao je Vitković. U dva navrata on je davao iskaz USKOK-u, a u medije su pripuštene informacije da upravo Polančecov kum najviše tereti bivše članove uprave, a posredno i Polančeca. Kumske veze s gospodarstvenicima i poduzetnicima, dakako, nisu specijalnost dužnosnika vladajuće stranke.

Bandić – Penava

Najbolji primjer za ovu vrstu vezanosti politike i gospodarstva je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik. Njegova kumska veza s vlasnikom poduzeća Tigra Milanom Penavom postala je redovita medijska tema. Razlog tomu jest činjenica da je u dva Bandićeva mandata Penavino poduzeće s Gradom Zagrebom sklopilo ugovore teške više od stotinu milijuna kuna. Kumovo poduzeće pritom se javlja u najvećim zagrebačkim aferama, a već duže vrijeme poslovanje Tigre i Grada Zagreba predmet je istrage Ureda za istraživanje organiziranog kriminala.

Milan Bandić sumnje javnosti doživljava kao nezaslužen krimen te upozorava da je kumstvo sklopio s više od stotinu ljudi. I ovaj detalj mediji su, međutim, zabilježili kao njegovu aferu. Nekolicina kumova nije mogla šutjeti da je od gradonačelnika dobila po par stotina eura, što je rezultiralo pitanjem: »Otkud Bandiću novac da dariva više od stotinu kumčadi?«

– Kumstvo se ne odbija, a o darovima se ne priča – odgovarao je Bandić, ali njegova kumstva neodvojivo su se stala vezati uz priču o korupciji, nepotizmu i svakovrsnim nečasnim radnjama u glavnom gradu.

Posljednja ih je kao oružje iskoristila Saša Mesić, kći bivšeg predsjednika Stipe Mesića. Kad ju je gradska uprava osumnjičila za nezakonite radnje u poduzeću Terme Zagreb, Mesićka je uzvratila: »Bandić me može spriječiti jedino ako me prebiju kumovi koji su prebili Rađenovića.« Javno odioznost prema Bandićevim kumstvima i kumovanjima prepoznao je i njegov protivnik na predsjedničkim izborima Ivo Josipović.

Milanović – Klisović

– Zagreb ima svoje dobre kumice i ne trebaju mu kumovi – bocnuo je Bandića u predsjedničkoj kampanji Josipović. Borba protiv kumskih i inih sprega koje donose nezaslužene polažaje i privilegije bila je okosnica kampanje predsjednika Josipovića. Jedan od prvih poteza koje je povukao kad su građani dali povjerenje njegovoj političkoj platformi pravednosti bilo je imenovanje Joška Klisovića za predstojnika ureda. Spomenuti Klisović, avaj, vjenčani je kum dojučerašnjeg Josipovićevog stranačkog šefa Zorana Milanovića.

– Vidim da su neki problematizirali što mu je Milanović kum. Nisam to znao niti me je briga. Mislim da je riječ o sjajnom mladom čovjeku, diplomatu i organizatoru, pred kojim je blistava karijera – komentirao je predsjednik kritike koje su sugerirale biranje suradnika po kumskoj liniji. Jednako kao predsjednika, jedno kumstvo iznenadilo je i minstra policije Tomislava Karamarka. Vjerodostojnost njegovog zagovora depolitizacije policije dovedena je u očima javnosti u pitanje kad je na mjesto načelnika splitske policije imenovao Josipa Bukvića.

– Da je Josip Bukvić kumče Ivana Jarnjaka doznao sam tek naknadno, nakon što smo već napravili izbor, i rekao sam: odlično – komentirao je Karamarko primjedbe o kumstvu novog načelnika splitske policije s moćnim HDZ-ovim političarem. Ako je Karamarkovo čuđenje bilo iskreno, valja nam primijetiti da se novi splitski policijski načelnik ponio neodgovorno prema svom šefu. Pošteno bi, naime, od Bukvića bilo bio da je Karamarka upozorio na svoje kumstvo koje u javnosti može biti pogrešno protumačeno.

Nekom se, međutim, to moralo dogoditi, da ga tako zatekne kumstvo s političkim dužnosnikom, jer politički krugovi kumstvima su premreženi, baš kao i sportski, gospodarski, novinarski i ini. Ostaje nam tek da vjerujemo kako kumovi ne shvaćaju doslovno rečenicu profesora Berljaka, koja ih upozorava na obvezu veću od one što je od čovjeka traži prijateljstvo, pravo ili moral. Kod ovog pitanja, međutim, veliki broj čitatelja pesimistično će odmahivati glavom, jer kumstvo je po svojoj definiciji jedna vrsta srodstva – duhovno srodstvo ili srodstvo po krštenju.

Srodničke veze u vrhovima vlasti pak hrvatskim građanima nikad nisu nosile dobro.

Za kraj, evo što o tome ima za reći Baltazar Adam Krčelić, zagrebački kanonik iz 18. stoljeća koji je bilježio događanja svog vremena, da bi ih kao upozorenje u svom djelu »Annuae« ostavio naraštajima kojima dolaze: »Gospodin Josip Raffay, sin Bužanove sestre, muž Najšićeve štićenice, čovjek koji se isticao brbljavošću i častohlepljem, uživao je naklonost bogova Hrvatske, naime, podbana Ivana Raucha, protonotara Adama Najšića i blagajnika Ivana Bužana. Vidjelo se da ga ti bogovi žele sebi pridružiti, pa su mu stoga dodjeljivali sve moguće časti i unosne položaje, da bi ga se ostali bojali. On je postao opunomoćenik obitelji Erdoedy u Hrvatskoj, gospodar njihovih imanja i tlačiteljem puka, obnovitelj njihova gospodarstva, pa je tako sebi zgrnuo mnogo tisuća. Premda je, naime, imao masnu plaću i prihod u naravi, tlačio je ljude u Moslavini i preko Save utjerivanjem gornice, daće za krčevine i drugih nameta. Povećao je u ime obitelji Erdoedy daće, a za sebe je pridržavao višak iznosa, koje su bijednici morali plaćati za vinograde i iskrčena zemljišta…«

Ladislav TOMIČIĆ

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s