Crkveno učenje na ispitu u ogledalu života svećenika

Križ života

Roman o svećeniku koji se bori sam sa sobom – nauk Crkve na ispitu?

http://www.kriz-zivota.com/slovo_slika_zvuk/5260/ivan_zutelija_moj_bed_moj_preveliki_bed/ 

Slovo, slika, zvuk
 

 

HRVATSKI ROMAN O SVEĆENIKU RASTRGANOM IZMEĐU DJEVOJKE I CRKVE
Ivan Žutelija: Moj bed, moj preveliki bed

 

 

Ova knjiga trebala bi postati obvezna literatura bogoslovima, svećenicima i vjernicima koji ili zatvaraju oči nad problemima vezanim uz celibat u Katoličkoj crkvi, ili ih se pak ti problemi direktno tiču.

 

O bivšim svećenicima se ne smije pričati, oni postaju tabu, oni su posebna klasa ljudi koji nemaju ni imena ni prezimena, ni uspjeha ni neuspjeha. Njih se stavlja pod tepih, oni su negdje tamo. Oni su izdali sve što se moglo izdati, oni su dezerteri, oni su nesretni, oni ne smiju biti sretni, o njihovom se uspjehu ne smije pričati.

Već ovaj jedan ulomak iz novoobjavljene knjige odličnog nalova “Boj bed, moj preveliki bed“ zasigurno će zainteresirati i one unutar Katoličke crkve, kao i one izvan nje, koji su ponekad i sami svjedočili koliko je veliki problem celibata u Crkvi. Naime, radi se o romanu mladog autora iz Zagreba Ivana Žutelije koji je izvrsnim stilom pisanja i ulaženjem u dubinu problematike vezane uz celibat ostvario svoj san i napisao svoju prvu knjigu.

Roman zapravo progovara o dvojici glavnih likova – Luki, koji je odrastao u domu za nezbrinutu djecu i čiji je život prepun problema, pitanja, pa čak i nasilja; i Domagoju koji je novopečeni svećenik, mladi kapelan u jednoj zagrebačkoj župi i koji je rastrgan između svoje svećeničke službe i ljubavi prema svojoj djevojci.

 

Između djevojke i Crkve

U istinitoj priči posebno nam je zanimljiv Domagoj, kapelan zaljubljen u svoju dugogodišnju djevojku Anu s kojom se upoznao još kada se pripremao za svećenika. Iako je već tada bio rastrgan između djevojke i svećeničke službe, odlučio se ipak obvezati Crkvi kroz sakrament svetog reda. On svoju odluku opisuje kroz rečenice zapisane u romanu:

Ceremonija ređenja kao takva i činjenica da su oči cijele katoličke Hrvatske uperene u mene, toliko mi je imponirala. Da, krvav sam ispod kože, ali ipak neću zato sa strane imati neku ženu. Uostalom, mogao sam ih imati, ali nisam. Zapravo, nisam više mogao imati čak ni predodžbu žene mimo Ane, kao ni predodžbu zagrljaja, intime, topline, sreće, čega god, onog najljepšeg što ljudsko srce može imati, sve je to bilo vezano uz nju. Ali ona nije mogla shvatiti da sam sada oduševljen tom novom igrom koja se zove sveti red. (…) A ona je još uvijek u glavi imala ono vrijeme kad smo bili na moru, mladi, ludi, neopterećeni, zaljubljeni.

Kapelan Domagoj zapravo se u ovom romanu ispovijeda Luki koji se našao u Crkvi kao volonter, tražeći dodatne sadržaje i smisao u svom životu koji je bio prenatrpan problemima. U njemu mladi kapelan pronalazi prijatelja koji, premda ponekad u Crkvi, zapravo predstavlja totalnog autsajdera u katoličkim okvirima. Njemu opisuje stanje u Crkvi i priznaje vlastitu rastrganost između sigurnosti u okviru Crkve, odnosno u njezinom službenom kleričkom staležu, i nesigurnosti u kojoj bi se našao ukoliko napusti sveti red i posluša svoje srce. Godinama odgađa konačnu odluku, a one kratkotrajne, koje su ga određeno vrijeme držale podalje od njegove djevojke, ipak temelji na sigurnosti koju mu garantira Crkva kroz sveti red čije članove, svećenike, opisuje ovako:

Imaju dobru plaću, jako dobro žive, nemaju stresa, ljudi s kojima dolaze u susret ih poštuju i obraćaju im se s velečasni, što njima imponira, nemaju nikakve odgovornosti, jer za sve važnije stvari ionako zovu one iznad sebe koji onda odluče umjesto njih.

 

Roman nije obračun s Crkvom

Cijeli roman izvrstan je, između ostalog, zbog činjenice da kapelan Domagoj, racionalan mladić koji prepoznaje i jasno prokazuje kako svoje tako i mane Katoličke crkve u Hrvatskoj, ne predstavlja frustrirani lik koji se kroz knjigu pojavljuje kao ključ borbe protiv Crkve. On ne predstavlja otvaranje tabu teme na način da se pljuje po “glavarima i farizejima“, već otvaranje srca, pameti i duše mladog svećenika koji se nikako ne može naučiti biti klasični licemjer, sjediti na dvije stolice, imati Crkvu kako bi zadovoljio egzistencijalno i društveno ispunjenje, a djevojku kako bi zadovoljio emotivni, intimni dio sebe.

Ja se sam sebi uopće ne sviđam kao takav, zapravo, nekada se sam sebi i gadim zbog toga što sam postao, neću reći dvolična osoba, ali sam zato definitivno na najboljem putu da postanem podvojena ličnost. Dok sam s njom moram funkcionirati na jedan, a u Crkvi, sa svojim vjernicima, na sasvim drugi način.

Ivan Žutelija je u romanu “Moj bed, moj preveliki bed“, tiskanom u Ediciji Božičević, otvorio temu koja zasigurno ne smije ostati pod tepihom, a misli mladog kapelana, čiju konačnu odluku između svećeništva i djevojke možete saznati tek kada pročitate knjigu, predstavljaju u hrvatskoj javnosti krik svih onih svećenika koji imaju slične probleme, koji se ponekad poigravaju sa svojim i tuđim osjećajima, koji su rastrgani između crkvenih hodnika i intimnih prostorija osoba prema kojima gaje posebne, ljubavne, intimne, ljudske osjećaje.

Ova knjiga trebala bi zapravo postati obvezna literatura bogoslovima, svećenicima i vjernicima koji ili zatvaraju oči nad spomenutim problemima u Katoličkoj crkvi ili ih se oni direktno tiču, ali i jako zanimljiva literatura svima onima koji se nalaze u životnim nedoumicama, koji žele poboljšati svoj život, dati mu novu kvalitetu, prestati sakrivati osjećaje i nadahnuti se životnim pričama kapelana Domagoja, njegovog prijatelja Luke i svih ostalih likova koji se pojavljuju u romanu, a čiji su životi i životna pitanja dobar povod za preispitivanje vlastitih životnih pitanja i problema s kojima se suočavaju svi ljudi, bili oni zaređeni ili ne.

 

16.2.2010

piše: Hrvoje Cirkvenec

   

http://www.kriz-zivota.com/slovo_slika_zvuk/5260/ivan_zutelija_moj_bed_moj_preveliki_bed/

Jedna misao o “Crkveno učenje na ispitu u ogledalu života svećenika

  1. sve je to baš tako, lomim se već mjesecima jer osjećam nešto prema svećeniku, ne usudim se približiti a vidim da i on guta knedle kad sam mu u vidokrugu.
    a možda smo stvoreni jedno za drugo. mislila sam mu reći a onda opet poštujem ga, mučim se, sanjam ga, otselila sam privremeno samo da ga ne gledam, vratim se a on blijed, kopni. šutim ja, šuti on,umiremo polako ali sigurno.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s