Tko podmeće kriminal Hrvatskoj?

SNV Tjednik

Broj 530, 12.02.2010.

Tko podmeće kriminal Hrvatskoj?

Tvrdnjom da su glavni krivci za korupciju i kriminal u zemlji oni koji su na referendumu 1991. glasali protiv njene samostalnosti, udaren je završni glanc doktrini da je kriminal importiran u inače evanđeoski čistu Hrvatsku.

Negdje polovicom devedesetih godina jedan novinar “Novog lista” (više nije aktivan) napisao je da svaka država ima mafiju, ali samo u Hrvatskoj mafija ima državu. Poslije se ta rečenica, iako se ne može reći da je baš enciklopedijski utemeljena i točna, pojavila u desetinama tekstova, jer zvuči kao efektno ispisan bolesnički karton zemlje izbušene sa svih strana organiziranim kriminalom i korupcijom.

Ista anamneza mafijaškog “imanja države” vrijedi i za bezmalo sve tranzicijske postkomunističke zemlje, a primjenjiva je i za lijepi broj zemalja Zapada, koliko god žilavo ustrajavao stereotip da je riječ o pravno uzorno uređenim državama. U Italiji je zbog sprege politike i kriminalnog podzemlja potkraj prošlog stoljeća čak srušena cijela tradicionalna politička scena lijevih i desnih partija, koja se uzima kao zaglavni kamen zapadne demokracije. A na ruševinama starih stranaka pojavio se visokokorumpirani opsjenarski populizam modificiranog falangističkog tipa koji i danas pustoši tom zemljom preslavne pravne tradicije.

http://www.snv.hr/tjednik-novosti/530/tko-podmece-kriminal-hrvatskoj/


Popovi isljednici

Pa ipak, spomenutoj rečenici novinara “Novog lista” ide u zaslugu što je kao rasol djelovala na pijanstvo iz ranih devedesetih kada se vjerovalo da je nova država samim tim što je hrvatska cijepljena od svih korupcijskih svinjarija koje dolaze iz balkanske kloake. Pijanstvo je počelo čašicom-dvije relativno benignih mitologema, recimo da hrvatska nogometna liga nikako ne može biti leglo muljanja i namještaljki kao ona jugoslavenska, da bi se, avaj, ubrzo pokazalo da je zapravo još i mnogo gora. Zatim je došao na red šok devastirajuće pljačke u privatizaciji koja, naravno, nikako nije mogla proizaći iz djevičanske prirode države koju Hrvati prvi put grade svoji na svome. Na domoljubnim je šankovima ta guba hitro prebačena na “komunističke menadžere” koje se i dan-danas zbog toga uvaljuje u katran i perje.

U tome su se osobito izvještili popine koji artikuliraju službene stavove Kaptola, jer se pojavljuju sa svojim egzorcističkim alatkama uvijek kada iz neke hrvatske opačine treba istjerati antihrvatskog zloduha koji iza nje, tvrdi se, redovito stoji. Tako ovih dana gledamo kako oni iz tog prebogatog iskustva izvlače i završni đavoistjerivački zaključak o tome gdje su korijeni korupcije koja upravo grozničavo trese zemlju. U “Glasu Koncila” od 6. veljače o tome nema ni trunčice dvojbe. Treba se vratiti na referendum o osamostaljenju Hrvatske iz 1991. godine, jer tu sve crno na bijelom piše. Onih 93,2 hrvatskih građana, od izišlih 83,5, koji su glasali za hrvatsku samostalnost, treba, biva, odmah isključiti iz kruga sumnjivih za koruptivno podrivanje zemlje. Točka. A ostali, e ostali su suspektni odrod, o kojem glavni urednik GK-a Ivan Miklenić ispisuje ove rafinirane retke: “Oni koji nisu na spomenutom referendumu bili za samostalnu hrvatsku državu, kao i oni među hrvatskim građanima, pa i političarima, koji se danas ne slažu s postojanjem Republike Hrvatske, imaju pravo na svoje političko mišljenje i imaju pravo natjecati se na višestranačkim izborima, ali nemaju pravo rušiti Hrvatsku, bilo politički, bilo razaranjem hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, bilo razaranjem gospodarstva kao materijalne osnove hrvatske države i hrvatskog društva – jer to je kazneno djelo izdaje.”

Eto, što ti je kada se naši popovski isljednici nadahnu inkvizicijskim doajenom Torquemadom, pa počnu žlabrati o temi kojom su očito krajnje opterećeni. Jasno je, naime, da GK i I.M. aludiraju kako su većinu onih koji su glasali protiv hrvatske samostalnosti činili Srbi u Hrvatskoj što, poznato je, nije istina, ili barem nije cijela istina. No dobro, možda se GK-u tako učinilo ili ga je netko krivo informirao i neka mu bude. Ali, ne možeš preći preko gluposti da je većina tih Srba između 1991. i 1995. godine napustila zemlju, a ipak ih GK svrstava u one koji “razaraju gospodarstvo” Hrvatske. Oni bi valjda bili nešto kao “dopisni” podrivači zemlje iz koje su morali otići, pa joj se sada svete iz zemalja “divljeg istoka” (Srbija, BiH).

Oružano “bratstvo i jedinstvo”

Ukratko, GK zaokružio je i udario završni glanc doktrini kako su kriminal i korupcija u Hrvatskoj zapravo importirani, uvezeni izvana, i sada evanđeoski čista Hrvatska treba učiniti sve da se toga otarasi. Nema veze što ona na “tržištu” kriminala puno više figurira kao velika, dobro uhodana eksportno-importna kompanija, za što ima stotinu primjera (uzmimo samo najnoviji slučaj s hrvatskom kladioničarskom mafijom u Njemačkoj), ali ovdje ostanimo kod jednog posebno upečatljivog, kod hrvatskog pasoša Milorada Lukovića Legije, što hrvatske državne institucije u krajnjoj liniji čini indirektno suodgovornima i za ubojstvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića. To je ono već dugi niz godina opće mjesto i u hrvatskoj i srbijanskoj štampi da su kriminalci s ove i one strane Dunava obnovili oružano “bratstvo i jedinstvo” mnogo prije nego što su dvije zemlje obnovile čak i više nego dobru vanjskotrgovinsku suradnju. To je, napokon, ono što se potvrdilo i u jednom od najbrutalnijih i najspektakularnijih ubojstava posljednjih godina – likvidaciji Ive Pukanića u najužem središtu Zagreba.

Pa ipak, poslije ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukanića bivši premijer Ivo Sanader refleksno se vratio doktrini uvezenog kriminala, onom znamenitom rečenicom da “Hrvatska neće postati Bejrut”. Ona govori sve. Bejrut je upravo školski primjer uvezenog terorizma, jer se on ondje importira s toliko mjesta (Izrael, Iran, Sirija, Palestina…) da mu u svijetu nije bilo usporedbe sve do drugog iračkog rata 2003. godine. A kada je to tako vidio Sanader, nisu htjeli zaostati ni ovdašnji mediji i šira javnost, koji su počeli sumnjičiti Srbiju i Crnu Goru da svoj kriminal, poput nuklearnog otpada, deponiraju u Hrvatskoj. Malo je falilo i da ih se raspali optužbom da to rade namjerno kako bi, štono bi kazao “Glas Koncila”, planski zatrovali i podrovali Hrvatsku. Slaba je utjeha da su za oba ubojstva nedavno počela suđenja, jer je u Pukanićevom slučaju sud, izgleda, unaprijed pošao od teze da je njega dala likvidirati crnogorsko-srbijanska duhanska mafija. A neki od najboljih poznavatelja hrvatske kriminalne scene, blago rečeno, nisu sigurni u to. Sa suđenjem za ubojstvo Ivane Hodak stvari stoje i gore, jer je pred sud doveden čovjek za kojeg je sigurnije da to nije nego jeste učinio. To može sasvim upropastiti i ono prvo suđenje, jer ako bi se pokazalo, kako mnogi misle, da postoji veza između ubojstva Pukanića i Ivane Hodak, to bi bila više nego jaka indicija da je naručitelj oba ubojstva ovdje iz Hrvatske.

No, kako praktički nema izgleda, a možda ni želje da se te indicije potvrde, nastavit će se ovo pumpanje teze da je Hrvatska rajski, da baš ne kažemo arijevski čista od kriminalnih poroka svake vrste. Sveta vodica kojom će se to poškropiti već je tu. Štoviše, njena količina, koju uvijek može staviti na raspolaganje katolički oberer-vrač Miklenić, neograničena je.

Marinko Čulić 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s