Nije Crkva ukrala, nego su joj dali

Jutarnji list

Inoslav Bešker

07.02.2010.

Nije Crkva ukrala, nego su joj dali

Osnovni aspekti odnosa hrvatske države s Katoličkom crkvom (i univerzalnom i mjesnom u Hrvatskoj) uređeni su četvorim ugovorima između Svete Stolice i Hrvatske. Jesu li ti ugovori trebali biti drukčiji, jesu li mogli biti bolji, treba li ih poboljšati – drugi je par rukava. U određenome povijesnom i političkom trenutku su sročeni i potpisani, te obavezuju obje strane.

“Pacta sunt servanda”, ugovore treba poštivati, rekao je lani u Vatikanu i predsjednik Mesić, koji je ovih dana otvorio pitanje njihove revizije (nevoljko, pod pritiskom uzastopnih novinarskih pitanja).

Kada su sklapani tvrdilo se, s obiju strana, da je to nov i fleksibilniji oblik, za razliku od konkordata.

http://www.jutarnji.hr/nije-crkva-ukrala–nego-su-joj-dali–/543947/ 

Tadašnji glavni pregovarač u ime hrvatske države Jure Radić jednom mi je, na aerodromu, povjerio da je crkvenim pregovaračima bio važniji novac od ostalih tema iz ugovora, da su na tome najviše “jahali”.

Hrvatska je preuzela obaveze (1) povrata ili nadoknade oduzete imovine i (2) financiranja djelovanja Crkve. Preciznije: Hrvatska se obavezala vratiti Katoličkoj crkvi imutak oduzet za jugoslavenske komunističke vladavine, ako ga je moguće vratiti prema zakonskim odredbama; naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara koje nije moguće vratiti; isplaćivati pravnim osobama Katoličke crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena.

Nadalje se obavezala mjesečno iz državnog proračuna davati Katoličkoj crkvi svotu ravnu dvjema prosječnim bruto plaćama, pomnoženima s brojem župa koje postoje u Republici Hrvatskoj, kako bi Katolička crkva na doličan način mogla nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra. Ta svota je u prvih 10 godina bila uvećana za 20 posto.

Obaveza povrata ili nadoknade oduzete imovine mi se čini neprijepornom. Ona mora biti na teret proračuna kao i sav povrat imovine koji je država oduzela. Nitko državu ne priječi da dio novca za to namjenski oduzme od sadašnjih korisnika te oduzete imovine koja još nije nadoknađena.

Obaveza financiranja Crkve je drugi par rukava. Država se međunarodnim ugovorom obavezala da će to plaćati iz proračuna, pa se odredbe tog ugovora ne mogu mijenjati bez privole obiju strana potpisnica. Država se nije, međutim, obavezala odakle će puniti proračun, jer to je njezino suvereno pravo. Prema tome, ništa je ne priječi da – i bez ikakve izmjene ugovora – za pokriće toga troška utvrdi poseban porez.

To može biti ili tzv. crkveni porez (kao u Njemačkoj), ili mandatorni porez (kao u Italiji ili Španjolskoj).

“Crkveni porez” se primjenjuje samo na deklarirane pripadnike vjerskih zajednica. Taj porez ne bi smio međusobno diskriminirati pripadnike raznih vjerskih zajednica, pa ne bi smio biti različit za katolike i ine vjernike, niti bi pripadnici inih zajednica smjeli od njega imati razmjerno manje ili više koristi nego većinski katolici.

Mandatorni porez znači da bi građani u poreznoj prijavi navodili usmjeruju li određen postotak poreza za državne obaveze prema vjerskoj zajednici i kojoj, ili za neku drugu precizno određenu namjenu, posve nevezanu s religijom.Ima ih koji smatraju da je Crkva dobila previše tim ugovorima, osobito četvrtim (ekonomskim, oko kojega se najdulje pregovaralo).

Katolička crkva ništa tu nije uzela silom ni ucjenom. Sve je ugovorila demokratski izabrana hrvatska vlast, kojoj je za to mandat svojedobno dala većina birača u Hrvatskoj. Kao što joj je dala mandat da opljačka umirovljenike, da uništi i podosta od onoga što je valjalo, da raznese dobar dio zdravstvenog osiguranja i neposredne dječje zaštite, da uništava izvoz u korist lake trgovačke zarade, da nezaposlenost digne na neslućenu razinu i da kancerozno uveća državni aparat, često bez ikakva inog kriterija osim rodovske i stranačke podobnosti, ne sprečavajući kapilarno prodiranje korupcije u sav sustav. Jedna stranka je to provela, šest ostalih to nisu promijenile dok su bile na vlasti.

Crkvi ne možemo zamjeriti što se okoristila legalnim mogućnostima, barem ne više nego inima koji su “jamili” legalno – tim prije što nisu kažnjeni ni oni koji su po nalazima Šime Krasić “jamili” ilegalno, osim nekoliko beznačajnih iznimaka. Crkvi bismo mogli zamjeriti nešto drugo: da je baš ona tako moralno izgradila hrvatsko društvo, budući da se (s dosta osnove) hvali da više od 80 posto stanovnika dijeli njezine moralne vrijednosti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s