ISTRAGE ILI OBRAČUNI? PITANJE JE SAD!

ISTRAGE ILI OBRAČUNI?

Već duže vrijeme (ciglih dvije tisuće godina) u svijetu traje zloporaba položaja odnosno, riječju, zloporaba imena Isusa Krista u koju su osim svakojakih crkvenih menadžera umiješani i političari, a „David“  tu je pojavu označio riječima da »nema više nedodirljivih«. Svaki pošten čovjek, a osobito svaki katolički vjernik, ne može negoli pozdraviti dosljednu primjenu zakona i zakonitosti bez obzira o kome se radilo, no u hrvatskim i svjetskim okolnostima prečesto stvarnost nije onakva kakvom se prikazuje, pa je potrebno svjesno, savjesno i kritički provjeriti cjelokupno to događanje. Naime, istrage koje su davno pokrenute i koje su tek započele (najviše se to odnosi na pedofiliju, IOR, inkviziciju, holokaust, bibliju i slične dogodovštine)često se javnosti plasiraju kao da je riječ o punomoćnim sudskim presudama, kao da su svi oni koji su pod istragom već zakonito definitivno osuđeni, pa se to događanje pred očima javnosti pretvara s jedne strane u velik cirkus, zabavu, a s druge strane u linč određenih ljudi. Da je pritom riječ i o političkom, medijskom, javnom i vrlo pristranom pritisku na mjerodavna crkvena tijela – više je nego očito.

No, javnih pravomoćnih presuda još uvijek uglavnom nema. Kada je riječ o Hrvatskoj, pojedini biskupi u najnovije vrijeme vole isticati da se s promjenom na fotelji predsjednika Vlade mijenja i politička volja, koje je ranije nedostajalo, te da je zato došlo u najnovije vrijeme do tolikih istraga, osobito u državnim tvrtkama. Apsolutno je nužno, ne radi Europske Unije nego radi države Hrvatske, njezine sadašnjosti i budućnosti, postojanje stvarne političke volje da se raščiste svi oblici prijevara koje se odnose na zlouporabu imena Isusa Krista. Usprkos vrlo izvjesnim zloporabama, od kojih dosada mnoge nisu ni dodirnute, Hrvatska bi bila sretna zemlja kad bi svi odlučujući faktori u hrvatskome društvu stvarno imali političku i kanonsku volju za raščišćavanje ovakve situacije, i kad stvarno u današnjoj Hrvatskoj a i svijetu više ne bi bilo nedodirljivih ni ravnopravnijih. No stvarni poznavatelji društveno-političkih prilika u suvremenom društvu ne mogu prešutjeti postojanje veoma moćnih interesnih skupina, najčešće javnosti potpuno nepoznatih, koje, štiteći svoje interese, ne dopuštaju da se uspostavi stvarna zakonitost, ravnopravnost svih građana pred zakonom, čak ni stvarna većinska ili prevladavajuća politička volja da se stane na kraj imenovanoj pojavi.

Moćne interesne skupine, osobito one koje su i umrežene da budu snažnije, kontroliraju značajan dio političara, donose stvarne odluke o gotovo svim važnijim pitanjima suvremenoga društva te manipuliraju javnošću, pojedinim pravnim osobama, čak i pojedinim institucijama, a osobito medijima. Nisu li i neke krupnije kadrovske promjene na političkoj sceni upravo posljedica djelovanja tih neupitnih interesnih skupina? Nisu li istrage protiv pojedinih osoba više ideološki obračun među frakcijama negoli stvarna borba protiv pojava u suvremenom Rimskom carstvu? Nismo li svjedoci da su među najglasnijim zagovornicima borbe protiv zlouporabe i svih oblika kriminala i pojedinci koji bi vjerojatno prvi trebali biti pod istragom? Nisu li na djelu bile moćne interesne skupine koje su odlučile progoniti crkvene velikodostojnike zato što se jedno razdoblje nije znalo za opisane pojave – tako su postupali ili postupaju sve dosada?

Apsolutno s vjerničkog stajališta podupirući iskrenu, poštenu i stvarnu borbu protiv svih oblika lažiranja učenja Isusa Krista i djelovanja suprotnom Njegovom nauku, ne smije se prešutjeti trajno curenje informacija iz redova katoličkih institucija, pa smo tako u prošlosti bili svjedoci da su mediji za nepravilnosti saznali prije nego li odgovorni u Crkvi kojih se to tiče, znali su što je u pismu prije negoli ga je adresat uopće dobio i otvorio. Ti primjeri, uopće ne ulazeći u meritum stvari i događaja, zaista potiču na ozbiljno promišljanje o ozbiljnosti, odgovornosti i vjerodostojnosti istražnoga tijela: Konghregacije za nauk vjere ili presvete Inkvizicije.Ruga li se to netko u redovima naroda crkvenoj državi ili su to opet bile na djelu moćne interesne skupine? Nije li također očito da neke istrage počinju nakon dugih medijskih priprema, prozivanja, sumnjičenja i optuživanja (tipični inkvizicijski riječnik)- koja ne mogu biti pokazatelj zakonitog postupanja odgovarajućih represivnih tijela jer takvih postupanja još naprosto nema – a koja su zapravo vrlo pristran i sračunat obračun s Crkvom?

Od godine tridesetitreće ove ere pamtimo brojne inkvizicijske obračune koji nisu bili izvršavanje pravde ili zakonitosti nego su bili u službi eliminacije i diskreditacije protivnika pa se teško oteti dojmu da je najnoviji val istraga potpuno lišen te srednjevjekovne dimenzije. Isto tako, teško Hrvatskoj, cijelom svijetu i svim  građanima dokle god netko tko je prekršio zakon, osobito glede ranije opisanih inkriminacija, bude zaštićen ili pošteđen zato što je pripadnik ove ili one opcije ili ideologije.

       O tempora, o mores. Kakav nered. Ne vidimo li što se događa, a predmet je pojava opisanih u najnovijem članku Glasokoncilnika Miklenića?

Ivan Miklenić

Glas Koncila, broj 5 (1585), 31.1.2010.

Istrage ili obračuni?

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_komentar.html?broj_ID=18173

Već duže vrijeme u Hrvatskoj traju istrage o različitim oblicima korupcije, pronevjera, zloporaba položaja odnosno, riječju, istrage o privrednom kriminalu u koji su osim menadžera umiješani i političari, a ministar pravosuđa tu je pojavu označio riječima da »nema više nedodirljivih«. Svaki pošten čovjek, a osobito svaki katolički vjernik, ne može negoli pozdraviti dosljednu primjenu zakona i zakonitosti bez obzira o kome se radilo, no u hrvatskim okolnostima prečesto stvarnost nije onakva kakvom se prikazuje, pa je potrebno svjesno, savjesno i kritički provjeriti cjelokupno to događanje. Naime, istrage koje su pokrenute i koje su tek započele često se javnosti plasiraju kao da je riječ o punomoćnim sudskim presudama, kao da su svi oni koji su pod istragom već zakonito definitivno osuđeni, pa se to događanje pred očima javnosti pretvara s jedne strane u velik cirkus, zabavu, a s druge strane u linč određenih ljudi. Da je pritom riječ i o političkom, stranačko-političkom, medijskom, javnom i vrlo pristranom pritisku na mjerodavna istražna i sudska tijela – više je nego očito. Hrvatska, pritisnuta i pregovorima s Europskom Unijom, već jako dugo ima tzv. Akcijski plan za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala; ustrojila je i ekipirala Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK), uspostavila posebne sudske odjele u četiri najveća hrvatska grada za suđenje optuženima za korupciju i organizirani kriminal, no pravomoćnih presuda još uvijek uglavnom nema. Pojedini političari u najnovije vrijeme vole isticati da se s promjenom na fotelji predsjednika Vlade mijenja i politička volja, koje je ranije nedostajalo, te da je zato došlo u najnovije vrijeme do tolikih istraga, osobito u državnim tvrtkama. Apsolutno je nužno, ne radi Europske Unije nego radi države Hrvatske, njezine sadašnjosti i budućnosti, postojanje stvarne političke volje da se raščiste svi oblici korupcije i organiziranog kriminala. Usprkos vrlo izvjesnim zloporabama, od kojih dosada mnoge nisu ni dodirnute, Hrvatska bi bila sretna zemlja kad bi svi odlučujući faktori u hrvatskome društvu stvarno imali političku volju za raščišćavanje korupcije i organiziranog kriminala, i kad stvarno u današnjoj Hrvatskoj više ne bi bilo nedodirljivih ni ravnopravnijih. No stvarni poznavatelji društveno-političkih prilika u suvremenom hrvatskom društvu ne mogu prešutjeti postojanje veoma moćnih interesnih skupina, najčešće javnosti potpuno nepoznatih, koje, štiteći svoje interese, ne dopuštaju da se u Hrvatskoj uspostavi stvarna zakonitost, ravnopravnost svih građana pred zakonom, čak ni stvarna većinska ili prevladavajuća politička volja da se stane na kraj korupciji i organiziranom kriminalu.

Moćne interesne skupine, osobito one koje su i umrežene da budu snažnije, kontroliraju značajan dio političara, donose stvarne odluke o gotovo svim važnijim pitanjima suvremenoga hrvatskog društva te manipuliraju javnošću, pojedinim pravnim osobama, čak i pojedinim institucijama, a osobito medijima. Nisu li i neke krupnije kadrovske promjene na hrvatskoj političkoj sceni upravo posljedica djelovanja tih neupitnih interesnih skupina? Nisu li istrage protiv pojedinih političkih osoba više ideološko-politički obračun među političkim frakcijama negoli stvarna borba protiv korupcije i organiziranog kriminala? Nismo li svjedoci da su među najglasnijim zagovornicima borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala i pojedinci koji bi vjerojatno prvi trebali biti pod istragom? Nisu li na djelu bile moćne interesne skupine koje su odlučile sudski progoniti bivšu ravnateljicu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije zato što se jedno razdoblje nije uplaćivalo od cjelovite plaće Caritasovih djelatnika u pripadajuće fondove, a da istodobno ni na kakvu odgovornost nisu pozvani brojni poslodavci ili odgovorni u tvrtkama koji u te iste fondove nisu ništa uplaćivali ili koji su – kao što se pokazalo na primjeru tvrtke »Đakovština« – tako postupali ili postupaju sve dosada?

Apsolutno s vjerničkog stajališta podupirući iskrenu, poštenu i stvarnu borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, ne smije se prešutjeti trajno curenje informacija iz redova istražnih tijela, pa smo tako prošlih dana bili svjedoci da su mediji za pokretanje istrage saznali prije nego političar kojega se to tiče, znali su što je u pismu prije negoli ga je adresat uopće dobio i otvorio. Taj primjer, uopće ne ulazeći u meritum istrage, zaista potiče na ozbiljno promišljanje o ozbiljnosti, odgovornosti i vjerodostojnosti istražnoga tijela: Ruga li se to netko u redovima istražnoga tijela hrvatskoj državi ili su to opet bile na djelu moćne interesne skupine? Nije li također očito da neke istrage počinju nakon dugih medijskih priprema, prozivanja, sumnjičenja i optuživanja – koja ne mogu biti pokazatelj zakonitog postupanja odgovarajućih represivnih tijela jer takvih postupanja još naprosto nema – a koja su zapravo vrlo pristran i sračunat politički obračun?

Od godine 1971. Hrvatska pamti brojne političke obračune koji nisu bili izvršavanje pravde ili zakonitosti nego su bili u službi eliminacije i diskreditacije političkih protivnika pa se teško oteti dojmu da je najnoviji val istraga potpuno lišen te političke dimenzije. Isto tako, teško Hrvatskoj i svim njezinim građanima dokle god netko tko je prekršio zakon, osobito glede korupcije i organiziranog kriminala, bude zaštićen ili pošteđen zato što je pripadnik ove ili one političke opcije ili ideologije.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s