AGNOSTIČKO KATOLIČANSTVO

KATOLICI SU – AGNOSTICI!

I – NEMA IH 90 POSTO? 

Neprestance se govori o 92 posto katolika u Hrvatskoj.To je podatak koji je potreban crkvenoj instituciji za punjenje vlastite kase iz državnog proračuna. No, istina je potpuno drugačija. I to iz pera onih kojima je taj podatak najpotrebniji.

       Djeca božja, po riječima svećenstva, ne znaju kako stoje stvari koje su bitne za njih, a niti se ponašaju kršćanski. Ne znaju odabrati predsjednika, ne znaju što je to muslimanstvo koje nadire,  gospodarski modeli su im strani jer ne zastupaju interese Rimokatoličkog imperija, ne brinu o rasprodaji nacionalnog blaga jer će to pokopati težnje Crkve – ništa joj neće ostati. I tako dalje.

Čega sve ćemo se još naslušati o svemu i svačemu, bitnom i nebitnom.

Nudi li Crkva rješenje osim polemika o broju katolika i brizi o nacionalnom bogatstvu i predsjednikovanju? Brine li se Crkva za duhovno bogatstvo koje je potka svega ostaloga? Blago siromašnima u Duhu – njihovo je Kraljevstvo nebesko. Tako bi to nekako trebalo biti. Kako to sprovesti u djelo a da se rješenje ne traži od samog naroda, političara i države – pitanje je sad? Tko je, po svojim riječima, najpozvaniji dati odgovor?

Križ života

Koje ste vjere? – Katolik!

Danas se malo kojim vjerskim pitanjem i odgovorom toliko barata kao s ovim. Maše se na sve strane kako je Hrvatska 90% katolička, a Hrvati katolici. Pa po čemu smo mi to katolici? Ako se računa krštenje i upis u matične knjige, onda je podatak ispravan.

http://www.katolici.org/dogadjanja.php?action=c_vidi&id=15810

Danas se malo kojim vjerskim pitanjem i odgovorom toliko barata kao s ovim. Maše se na sve strane kako je Hrvatska 90% katolička, a Hrvati katolici. Pa po čemu smo mi to katolici? Ako se računa krštenje i upis u matične knjige, onda je podatak ispravan.

Ako se računa po nekakvim slavljenjima blagdana, održavanjem nekih običaja (ne jesti meso u petak u korizmi ili ne jesti meso na Veliki petak.), i onda bi podatak mogao biti približno ispravan. Isto je to i s blagoslovom kuća (nekada se znalo da se kuće komunista ne blagoslivljaju). Krstiti djecu, poslati ih na prvu pričest i krizmu, podatak bi i tada mogao biti ispravan. Tako je i s Crkvenim sprovodima. No, kod vjenčanja već nije tako. Koliki katolici uopće ne mare za predbračnu čistoću. Mnogi žive „u braku”, a da nisu Crkveno vjenčani. Ima katolika koji iz pomodarstva žive u  homoseksualnim brakovima. Ima katolika koji sklapaju Crkveni brak zbog lijepe ceremonije, a nakon godinu, dvije ili više:  razlaz. Po  životu u braku prema katoličkim načelima, ajme meni, majko moja, podatak je strahovito lažan. I tako bih mogao nabrajati, ali samo ovi glavni ukazuju da nešto ne vrijedi. A gdje to ne vrijedi?

Liturgijske poruke početka ovog dijela Crkvene godine, a posebno evanđelja, nam daju odgovore. Pa pođimo redom:

1. Nedjelja krštenja Gospodinova. Slušali smo u evanđelju da se nakon krštenja Isusova čuo glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin. Po sakramentu krštenja postajemo djeca Božja i subraća Kristova, tako nas uči Crkva. Znači da je i nad nama Bog, za vrijeme krštenja, rekao: Ti si moj ljubljeni sin – kćerka, moje ljubljeno dijete.. A sada vas pitam: Tko od katolika do toga drži. Što to jednom katoliku, Hrvatu uopće znači? Budimo iskreni i recimo istinu – jednom vrlo malom broju znači, a ogromna većina u to uopće ne vjeruje, niti im išta znači. I ovdje leži temeljni problem našeg odnosa prema biti katolik. Koja je to karikatura: priznaješ se da si katolik, a ne vjeruješ, niti ti je stalo do onoga po čemu si katolik.  I ovo je činjenica pred kojom ne smijemo zatvarati oči.

2. Nedjelja kroz godinu. Evanđelje nam govori  o prvom znaku – čudu kojeg Isus učini u Kani Galilejskoj, pretvorio je vodu u vino. Hm. Tko u to danas vjeruje. Pa koliki danas čine vino od vode.. A  tko danas vjeruje u čudesa o kojima govore evanđelja.. Pa, ruku na srce, koliki vjeruju da je Isus stvarno uskrsnuo. A ako učinimo korak dalje i postavimo pitanje koliko katolika vjeruje da se Isusovo čudo  događa i danas, u svetoj misi. Da se po Isusovoj riječi kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Katolici danas trče za čudesima,čudesnim ozdravljenjima, a tu na dohvat ruke je čudo nad čudesima. Koliki od onih koji su ovdje, u  ovoj crkvi, na misi vjeruju to da se stvarno događa čudo pretvorbe? A idu na pričest.

A koliki broj vjeruje i dopušta Isusu da od vode njihova života učini dobro vino (ljude kreposna i svetačka života)? Ima ih tako malo, ali su upravo oni dokaz da je moguće i da bi tako trebalo biti.

I po ovome, jer ne vjerujemo u čudo euharistije i u čudo pretvorbe, gornji podatak o 90 % katolika Hrvata je strahovito lažan!

3. Nedjelja kroz godinu: Danas čujemo kako je narod plakao (na žalost taj odlomak se ne čita) kad su čuli riječi zakona, Tore. Tko danas plače kad čuje riječi Biblije. Isus govori: Duh je Gospodnji na meni … navijestiti godinu milosti Gospodnje.. Ma koga se to danas, među našim slušateljima, tiče? Mi bismo, kao katolici, trebali slušati Bibliju, čitati posebno evanđelja. Što mi danas slušamo i čitamo, koga slušamo: TV Dnevnik, koji tako manipulira s ljudima, medije svih vrsta: horoskopi, Sai Babe – uzeto kao sinonim –  više nam vrijedi horoskop, nego Biblija… nekada sam slušao kao dijete: Jesi čuo što se pjeva u Crkvi: „Kopao je jamu i iskopao ju i pade u jamu koju je načinio…” ili „Jer zao čovjek ili za to živi da se popravi ili da se po njemu dobar čovjek vježba..” Danas čujem „televizija rekla ovo, rekla ono..”  Ovaj političar rekao ovo, rekao ono…”

Osvrnut ću se na jedan današnji problem u društvu o kojemu bruje mediji, a zove se nasilje u školi ili među mladima. Danas su razne međunarodne institucije naredile kako će se odgajati djecu i teške kazne su propisane ako to prekršiš. Među ostalima i kažnjavanje djece, ograničavanje djece.. I svi se pozivaju na deklaraciju oi pravima djece.  A mi katolici, gdje je Biblija? Ma tko gleda što piše Biblija. Posebno što piše knjiga Sirahova, poglavlje 30 o odgoju djece (ovdje je pročitati na propovijedi iz Biblije). I kad bismo mi više slušali Bibliju, a ne razne deklaracije, mnogo bi nam bolje bilo. Samo, mogli bi me pozvati na odgovornost da sam protiv države i državne politike…

A Biblija spada među najstarije knjige na svijetu. U njoj je sakupljeno tisućgodišnje iskustvo. A Biblija je, za nas, sveta knjiga, Bogom nadahnuta, u Bibliji je temelj kršćanstva. Koliki katolici to vjeruju, do toga drže i po Bibliji žive?

Znači ne vjerujemo u krštenje, ne vjerujemo u čudo euharistije, ne vjerujemo i ne poštujemo Bibliju. Onda što smo mi po vjeri? Katolici – agnostici! I nikako čudo da većina katolika bira za predsjednika agnostika. Neki se tome čude…

Može li se promijeniti situacija. Na normalan način ne vjerujem. Staro stablo presađivati ne može se. Staro stablo presavijati ne ide – puca. Jednostavno idemo u propast ove katoličke generacije kako u Hrvatskoj, tako i u Evropi. A Biblija, evanđelje govori: Bog može podići djecu Abrahamovu iz ovog kamenja. Da, možda i iz muslimana koji sve više nadiru.

don Ivica Matulić
 

Glas Koncila, broj 4 (1857), 24.1.2010.

Ivan Miklenić

Novi hrvatski ekonomski model

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_komentar.html?broj_ID=18130

Hrvatska vlada je 14. siječnja prihvatila odluku o mjerama za gospodarski oporavak i razvitak s dva modela aktivnog uključivanja države u kreditiranje poduzeća te se na taj način, mnogi bi rekli napokon, snažnije i konkretnije suočila s nezadovoljavajućim stanjem gospodarstva u zemlji. Ta Vladina odluka mogla bi možda biti naznaka početka nove gospodarske politike koja kasni najmanje 10 godina, a nije ni jasno radi li se tek o svojevrsnom gašenju požara ili o početku zaokreta koji je nuždan. Zdravo gospodarstvo bitan je temelj ne samo opstanka neke države nego i kvalitete života svih građana te države, pa pitanje gospodarstva nije niti smije biti samo političko ili političko i stručno pitanje, već je također i eminentno etičko pitanje, pitanje općega dobra.

Neprijeporne činjenice o golemoj zaduženosti, nelikvidnosti, porastu nezaposlenosti, porastu broja siromašnih u današnjoj Hrvatskoj morale bi izazvati na svim razinama vlasti i hrvatskoga društva preispitivanje dosadašnjega hrvatskog ekonomskoga modela i donošenje novoga, puno primjerenijeg komparativnim prednostima hrvatskih stvarnih resursa. Ako bi se ulazilo makar u površnu analizu dosadašnjega hrvatskog ekonomskog modela, onda bi odmah upalo u oči kako su državne vlasti najbolje zaštitile interese golemoga, tromog, neefikasnog i birokratskog državnog aparata (uveden je i krizni porez na plaće i veće mirovine da bi se pokrivale rupe u proračunu), a gotovo sve drugo prepustile su tržištu tolerirajući na pojedinim područjima određene monopole u skladu s interesima povlaštenih pojedinaca i skupina. O strategijama hrvatskoga gospodarskog razvitka djelomično se može nešto više čuti samo u predizbornim kampanjama, a sve vrijeme traje katkad doista sramotna, gotovo neprijateljska rasprodaja nacionalnih dobara, ili krajnje traljavo gospodarenje nacionalnim dobrima, zanemarujući proizvodnju općenito, a osobito onu najprošireniju po hrvatskim selima o kojoj uvelike ovisi opstanak sela i život većine obitelji u zemlji…

Očito je da dosadašnji hrvatski ekonomski model, koji znalci i privrednici smatraju potrošenim a gotovo svi građani smatraju nezadovoljavajućim, hitno treba zamijeniti novim, bitno drugačijim modelom. No, promjena ekonomskoga modela ponajprije ovisi o tzv. političkim elitama koje su stvorile dosadašnji ekonomski model jer im je odgovarao za njihove parcijalne interese, a što je to škodilo ukupnim hrvatskim nacionalnim interesima, to ih nije bilo briga. Velik je problem što na hrvatskoj stranačkoj sceni nema stvarne oporbe koja bi bila sposobna i voljna ekipirati stručnjake sa svih područja gospodarstva i ponuditi novi stvarno primjereni hrvatski ekonomski model usklađen sa stvarnim hrvatskim resursima i s načelnim zahtjevima Europske Unije. Po ocjeni analitičara kretanja u suvremenom hrvatskom društvu, u Hrvatskoj se politika uvelike doživljava isključivo kao borba za vlast ili za ostanak na vlasti, a ne kao odgovorno upravljanje zajedničkim dobrima, prema kojima, jer su zajednička a ne privatna, treba biti neizmjerno pošteniji i oprezniji nego prema svojim vlastitim dobrima. Velik je problem također što se najjače političke stranke zapravo slažu u bitnim crtama dosadašnjega neuspješnog i neprimjerenog hrvatskoga ekonomskog modela – to se i potvrdilo ponašanjem obiju koalicijskih vlada koje su od 2000. u bitnome podržavale kontinuitet postojećega ekonomskog modela jer je to išlo u prilog njima i za njih važnim interesnim skupinama. Najave o tješnjoj suradnji ili čak nekom obliku koaliranja odnosno tzv. velike koalicije – o čemu se posljednjih dana u javnosti puštaju probni baloni – da bi se lakše prebrodila sadašnja gospodarska kriza u Hrvatskoj u postojećim okolnostima ne mogu Hrvatskoj zajamčiti hitno i nužno potreban nov ekonomski model. Štoviše, takva koalicija zacementirala bi propast ili minornost mnogih privrednih grana a hrvatska dobra učinila podcijenjenom lovinom. Stoga je ozbiljna odgovornost cjelokupnoga društva, i svih njegovih segmenata i činilaca, potaknuti bilo vlast bilo opoziciju da u suradnji s najboljim stručnjacima sa svih privrednih područja što hitnije oblikuju novi hrvatski ekonomski model.

Naime, novi hrvatski ekonomski model, za razvitak kojega ipak još preostaje nešto vremena prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju (a taj ulazak bez usvajanja novoga ekonomskog modela bit će na koljenima ili čak puzeći umjesto dostojanstven na svojim vlastitim nogama) morao bi na poseban način voditi brigu o nužnosti uvođenja novih tehnologija, o nužnosti razvijanja visokokvalitetne proizvodnje i nužnosti omogućavanja kvalitetnoga preživljavanja hrvatskih sela. Po dosadašnjem ekonomskom modelu, Hrvatska je bila preko svake mjere zemlja uvoznica, osobito zanemarujući u našim prilikama mogući veoma širok spektar poljoprivredne proizvodnje, a plodove te proizvodnje vlasti su vjerojatno čak namjerno prepuštale kojekakvim prekupcima, »tržištu« ili jednostavno nije bilo otkupa. U gospodarski nerazvijenoj Hrvatskoj mnogi poljoprivredni plodovi godinama su propadali dok si nešto slično ne dopušta nijedna gospodarski razvijena zemlja. Hrvatska politika namjerno se sve dosada oglušivala na nužnost osnivanja poljoprivrednih zadruga i klastera po modelu Poljske ili Francuske, a što je jedino jamstvo opstanka hrvatskoga sela. Umjesto toga vlasti su sve dosada radije subvencionirale »krupnije« proizvođače, pospješujući depopulaciju sela i ne mareći za činjenicu što bez opstanka hrvatskoga sela dolazi u pitanje i opstanak samoga hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta.

Nacional.hr

24.01.2010. / 10:12

Autor: Boris Beck

Hrvatska – zemlja militantnih agnostika i katolika ateista

 http://www.nacional.hr/clanak/76359/hrvatska-zemlja-militantnih-agnostika-i-katolika-ateista

 Da je Jovo Ivica, bio bi obični katolički ateist: krstio bi djecu i slao ih na firmu, kad bi mu umrli roditelji naručio bi crkveni sporovod, ali inače bi organizirao život ne razmišljajući puno o Stvoritelju. Ovako je tipičan primjerak pravoslavnog ateista: na spomen vjere dobroćudno žmirne očima, i to je to

Otkad je predsjednik Josipović spomenuo da je angnostik, više me je poznatih pitalo što je to. Teoretski, ateist bi morao biti siguran da Boga nema, a agnostik sumnja u sve pa je kao finiji, no definicije iz rječnika rijetko vrijede u Hrvatskoj.

Prvi agnostik kojeg sam upoznao bio je jedan Jovo, bivši oficir JNA koji je okušao sreću kao gastarbajter u Australiji i tamo se opario pa se vratio na “najlepše more na svetu”, nasuo obalu i izgradio čudovišne apartmane. Jovo je živahan, voli pričati, jesti i popiti, pa mi je tako jednom na svojoj terasi priopćio da je agnostik.

“Da”, rekao sam mu, “a ja sam s planete Klingor.”

Moj je Jovo tipičan balkanski proizvod: na socijalistički svjetonazor nakalemio se kapitalizam, na dijalektički materijalizam liberalizam, na slabu naobrazbu velike pare, u tvrdu dinarsku tikvu ušlo je par pomodnih termina, ali unutra nisu našli plodno tlo. Da je Jovo Ivica, bio bi obični katolički ateist: krstio bi djecu i slao ih na firmu, kad bi mu umrli roditelji naručio bi crkeveni sporovod, ali inače bi organizirao život ne razmišljajući puno o Stvoritelju. Ovako je tipičan primjerak pravoslavnog ateista: na spomen vjere dobroćudno žmirne očima, i to je to.

Takav mi je ipak draži od hrvatskih agnostika koje srećem jedino u militantnoj varijanti: na spomen vjere stisnu zube i samo opako zaškilje, odlučni spriječiti širenje kršćanskih besmislica po svijetu. Ja sam veći agnostik od njih! Za razliku od Jove (i Ivice) čitao sam i Tomu Kempenskog, i Gödela, i Wittgensteina i svjestan sam i veličine ljudske spoznaje i njene ograničenosti. Ni u najvelebnijim svojim dostignućima misao ne može doseći Stvoritelja – jedino što može doprijeti do njega je ljubav. Ljubav je i jedino što Stvoritelja potiče da nas drži na ovom svijetu i da tolerira čak i Jovine (i Ivičine) apartmane i to što “cimenta more” bez dozvole. Sve do dana kad će mu ipak prekipjeti, i kad će pomaknuti nokat malog prsta lijeve ruke za milijuntinku milimetra i sve će se ovo što vidimo raspasti kao kula od lego-kockica. Naravno, ako mu to agnostici dozvole.

Jedna misao o “AGNOSTIČKO KATOLIČANSTVO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s