Legitimitet vladanja i uloga medija i psihe

Mediji su moćno a možda i najmoćnije oruđe u manipulacijama s biračkom svijesti i savjesti građana. Nažalost, sami građani najviše financiraju svoju vlastitu manipulaciju i zatupljivanje.

Stjepan Androić, dipl. pravnik

Legitimitet vladanja i uloga medija

Glas Koncila, broj 2 (1854), 10.1.2010.

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_propisi.html?broj_ID=18044

Polazeći od činjenice da je najjači utjecaj Hrvatske radio-televizije, treba se suočiti i sa žalosnim podacima o navici da, iako kupujemo i novine, ne čitamo ih kritički, nego samo naslove ili ono što nas trenutno zanima. Navodno, prema nekim analizama tek 10 posto građana kupuje novine, a moglo bi ih biti i manje ako se kriza i osiromašenje nastave. Nasuprot malobrojnom čitateljstvu, televizija i radio su u svakom domu. Zato je normalno da vladajuće strukture svoj nadzor i kontrolu, posebice TV-a, ne kane ispustiti samo zbog nekih demokratskih zahtjeva. Tako televizija i radio ostaju najgledaniji, najslušaniji i u svemu najutjecajniji mediji. Zbog toga sve hrvatske političke strukture, kad su na vlasti, nastoje pretvarati TV i radio u polugu svoje vlasti, a to naročito važi za TV.

Kad se u bilo kojem smislu govori o stanju u medijima u Hrvatskoj, ili o slobodi javne riječi, o ljudskim pravima na informiranje i izražavanje, odnosno o pravu na istinu, mora se prije svega voditi računa o činjenici da sve ono što je postignuto u slobodi tiska ništa ne vrijedi dok se to isto ne učini na radiju i televiziji. Aktualne vladajuće strukture svoju političku promidžbu obavljaju svojim postupcima tijekom obnašanja vlasti, mediji to objavljuju i komentiraju te tako građane uvjeravaju u ispravnost ili neispravnost postupaka vlasti ili sve zamagljuju. S druge strane, oporbene strukture svjesne su da bitka za promjene postojeće gospodarske, ali i političke situacije ne počinje tek formalnom izbornom kampanjom, već se bitka za promjene treba voditi stalno. Zato baratanje s pojmovima od početka devedesetih godina, kao što su autokracija, novi totalitarizam, divlji kapitalizam, neoliberalni kapitalizam, latinskoamerički režim, nepotizam, privatizacijska pljačka, državotvorna pljačka, korupcija i sl., nema učinka bez obznanjivanja, ponavljanja i analiziranja putem TV-a i radija. Nažalost komentiranje načina obnašanja vlasti često ovisi o utjecaju odgovornih urednika medija, koji su više ili manje u vlasništvu ili pod kontrolom vlasti ili se samovoljno ponašaju podanički.

Zato svaka oporba teži za oslobađanjem nacionalnog radija i televizije od utjecaja aktualnih političkih vlasti. Pritom oporba ne samo da ima pravo na to, nego je to i njezina dužnost. To proizlazi iz činjenice da zastupa ostatak građana koji nisu glasali za aktualne nositelje političke vlasti, a taj broj nije malen niti beznačajan. U tom je nastojanju utjecaj oporbe u pravilu pozitivan. Kod toga se ne misli samo na sadašnju oporbu, već se misli na bilo koju aktualnu političku oporbu u bilo kojem razdoblju. Obrazac ponašanja, cenzure ili samocenzure uvijek je isti, pa kad oporba dođe na vlast, najčešće preuzima obrazac ponašanja prethodnih vlasti. Zato, ne samo oporba već svi građani imaju pravo tražiti oslobađanje medija, naročito nacionalnog radija i televizije, od utjecaja aktualnih političkih vlasti. To nastojanje za oslobađanjem od utjecaja nije samo pravo nego je i dužnost svih, kako aktualnih vlasti tako i oporbe i građana. Racionalni i moralni temelj za to nastojanje proizlazi iz činjenice da uvijek postoji ostatak građana koji nisu glasali za aktualne nositelje političke vlasti ili su se suzdržali ili su glasali za oporbu. Ta podjela nije beznačajna pa u Hrvatskoj uobičajeno iznosi oko 1/3 za aktualnu vlast, 1/3 za oporbu i 1/3 neopredijeljenih.

Sve vladajuće političke strukture najradije se pozivaju na legitimitet koji im je dan izborima. No, takvim pozivanjem na formalni legitimitet, ne samo da obmanjuju građane nego i same sebe, baš zbog činjenice što se njihova pobjeda i legitimitet vladanja temelji samo na 30% glasova, pa se faktični legitimitet vladanja stječe tek koalicijskim trgovinama. Stoga je osobito važno raščistiti tvrdnju o legitimitetu vladajuće strukture, neovisno o tome o kojem se razdoblju vladanja radi i o kojoj se stranačkoj strukturi govori. Ta zabluda o legitimitetu često se prenosi i na niže stranačke strukture, pa se koristiti i u svakodnevnim nadmudrivanjima. Svi se rado pozivaju na izborne rezultate da kao »pobjednici« imaju legitimno pravo obnašati vlast na svoj način. Ne žele poštovati činjenicu da su vlast i legitimitet vladanja stekli tek s 30-ak posto glasova i da bi trebali to uzeti u obzir. Unatoč tomu, takav njihov legitimitet vladanja nitko ne osporava, ali postavlja se pitanje: gdje, kako, na koji način i u kojem opsegu valja obnašati stečenu vlast? U traženju istine i odgovora na ta pitanja mediji mogu i trebaju imati značajnu odgojnu i usmjeravajuću ulogu. Nažalost, utjecaj nad tim medijima često je motiviran željom za vladanjem medijima.

Dosadašnja praksa upućuje da se neki mediji rado služe neistinama ili poluistinama, ili onako kako im se sviđa i kad im to odgovara. Političari se poistovjećuju s državom, misle da je javna TV i njihova te da stranačku zastupljenost u parlamentu treba dosljedno prenositi i u kadrovsku i programsku shemu HRT-a. A sve što je izgrađeno i korišteno za proizvodnju televizijskih i radijskih programa, izgrađeno je zapravo novcem hrvatskih pretplatnika, prihodima iz ekonomske propagande, stanovitim dotacijama i beneficijima države, i nakraju odricanjima svih bivših i današnjih djelatnika tih medija. Prema tomu, dotacije i beneficiji od države nisu toliki da bi na temelju njih država i politika mogli biti većinskim, a kamoli apsolutnim upravljačima. Drugim riječima, neprijeporna je činjenica da stvarne vlasnike HRT-a i radija treba prije svega tražiti u ukupnom gledateljstvu i slušateljstvu Hrvatske, dakle svih građana i poreznih obveznika. Ono što je država dala ili daje, ionako je morala prije toga uzeti građanima kao poreznim obveznicima. Iako ta namjerno pojednostavljena konstrukcija trpi mnoge formalne prigovore, ipak baš zato jasno oslikava odnos svih koji imaju ili bi htjeli imati udio u upravljanju i raspolaganju tim medijima. Konkretno, kad je riječ o TV-u i radiju, u njihovim bi se programima prije svega trebali ogledati interesi i pogledi svih hrvatskih građana. Gledatelj plaća taj program i zašto bi morao nasilu gledati svakodnevnu promidžbu neke političke stranke ili interesne strukture što mu različitim trikovima nameću »podanički uvježbani« ili karijeristički orijentirani urednici.

Reci.hr
Psiha

Inoslav Bešker

http://www.reci.hr/blogs/beskerova_rijec_dana/archive/2010/01/08/psiha.aspx

 8. siječanj 2010  

Psiha je ukupnost emotivnih i afektivnih moždanih funkcija. Psiha je i veliko zrcalo ugrađeno u nizak toaletni ormarić.

Zrcalo duguje svoj naziv grčkoj mitološkoj pričici o Psihi (personifikaciji duše) u koju se zaljubljuje Eros (bog ljubavi, mališan u usporedbi s inim olimpskim bozima, što pokazuje i njegovo mjesto, pa i spram majke mu Afrodite, koja je predstavljala nešto tjelesniji aspekt prokreativnih veza).
U Homera to je duša koja napušta tijelo sa zadnjim dahom (izdahnućem), u filozofiji Platona i njegovih sljedbenika psiha je načelo koje nadahnjuje vidljiv svijet. Iz helenističke kulture to je poimanje ušlo u židovsku kulturu, nadišavši starozavjetnu dušu koja se malo razlikovala od Homerove, pa ju je u tom smislu Pavao apostol unio i u kršćanstvo, a Descartes ju je definirao kao “res cogitans”, božansko počelo kojim je nadahnut čovjek.

Vjera ju je nastojala spasiti u besmrtnosti, psihologija proučiti (neki taj termin pripisuju Melanchtonu, neki Maruliću), psihijatrija liječiti.

 “Psiha” je u hrvatskome grecizam kada je riječ o duševnim osobinama, a italijanizam kada je riječ o zrcalu. U talijanskome ono je “psiche”, posuđeno iz francuskoga “psyché”, a ono je pak, kao i pojam za dušu, preuzeto iz grčkoga, gdje je “psihé” i dah/duh, i duša.

Grčki glagol “psyheo” (pušem, hladim, dišem) potječe iz pretpostavljene indoevropske osnove “*bhes-” (puhati).

Večernji.hr/blog

09.01.10.

 Krešimir Mišak

 Preko ruba znanosti

 KAKO SE KRADE SADAŠNJI TRENUTAK (I KAKO GA UZETI NATRAG)

http://blog.vecernji.hr/misak/2010/01/09/kako-se-krade-sadasnji-trenutak-i-kako-ga-uzeti-natrag?

 Bok svima!

U zadnjim danim sam se, kao si svi, povremeno, „šaltajući“ televizijske programe, našao kako gledam najnovija politička zbivanja u Hrvatskoj. Red predsjedničkih izbora, red borbe za vlast u vladajućoj stranci..ako je samo to posrijedi.

No, više jednostavno ne vjerujem serviranim interpretacijama događaja. Ali to nije ni važno – ne vjerujem ni da su se zbili događaji iz „Predatora 2“, kojega sam nedavno gledao, pa nije bilo nezanimljivo. Ime neke perverzije u opetovanom izlaganju samog sebe hollywoodskim propagandnim filmovima u kojima opaki, ali ispravni LA-cop napravi ono što ne može tim specijalaca s najboljom opremom, pa s par ganova razbuca višestruko nadmoćnog svemirskog lovca i ratnika. I spasi pritom cijeli grad od eksplozije.

Pa, ima neke sličnosti u gledanju Predatora (koji je, doduše, zanimljiviji) i gledanju izvještaja o previranjima u najjačoj stranci. I jedno i drugo je fikcija i dok te ne uvuče, prilično je bezbolno. Ja, recimo, gledajući Predatora 2, nisam pustio ni jednu suzu, nema tu ganuća ili osjećaja, kao niti poistovjećivanja. To se jednostavno mene ne tiče. To je samo na filmu. Kao i ove vijesti o „puču“.
Taj mi se puč isto čini fikcijom, zapravo nemogućim. Zar netko vjeruje da je moglo završiti drugačijim „ishodom“?

koro da je zabavno kako se svi ishodi lako mogu predvidjeti. Recimo, kad je premijerka dobila posao, mnogi su se oko mene držali za glavu pitajući se da kako sad to, pa riječ je cmizdravoj ženi i sve u tom stilu, već u skladu s imidžem začinjenom patetikom koji je od prije postojao. Rekao sam, da se ne bi zavaravali, da će u roku od par mjeseci ta osoba imati imidž čelične lady, k’o Margaret Tatcher. To je zvučalo potpuno nevjerojatno, ali samo ako si dopustiš da te obuzmu „aktualna“ „razmišljanja“. U biti je stvar bila jednostavna za predvidjeti jer poznat je tip, model latentnog diktatora koji stvarno marljivo, predano, odano i pouzdano radi i sluša dok je dolje na ljestvici, ali kad dobije neko svoje kraljevstvo transformira se u odlučnu osobu kakvu nitko nije očekivao. Ali nemojmo se zavaravati, piramida moći tu ne završava, servilnost se samo prenosi prema još višim instancama, protiv kojih se nikada neće okrenuti. Znate o čemu pričam, svijet oko nas prepun je malih diktatora.

Mom reći, tom konkretnom predviđanju o transformaciji te lady u lady of steel pomoglo je i iskustvo iz JNA. Tamo su svi koje biste upitali znali da je pravilo sto put dokazano – najveći gušteri postaju najveći džombe. (Odmah da kažem, samo onaj tko je bio u JNA, može shvatiti ključne finese ovog naravoučenija i što to zapravo znači „najveći gušter“ i „najveći džomba“).

Tek me iz fikcije tih vijesti o puču u stvarnost na trenutak prenula izjava da se ovako nešto („puč“) ne može tolerirati jer slijedeće godine završavamo pregovore s Europskom unijom, a to bi bilo opasno ugroziti.

Pa, kako za koga.

Ali ta je izjava sve pokvarila – do tada su vijesti skoro i nadmašile Predatora 2 po napetosti i po odsustvu ikakve veze s mojim životom, a onda se sve pokvarilo spominjem EU. Jer tad sam se naježio. ( (Zapravo, po tome su te vijesti bolje od Predatora 2, jer gledajući njega nisam niti jednom imao nikakav osjećaj).

Taj jedini dodir stvarnosti bio je tako usputno izrečen. Kako to već mađioničari i šibicari s Hrelića dobro znaju – štos je u odvlačenju pažnje od onoga što se zbiva (dok te pelješe, recimo). Čini mi se da se profesija „premijer europske države“ generalno nekako srozala, i drugim zemljama se vidi odsustvo veze s bazom i predanost naputcima iz Bruxellesa.

Riječ je o majstorima dezinformacija. Kad se događaji pretstavljaju kako se predstavljaju, sve izgleda nevino, ali baš sam prije par dana od prijatelja posudio knjigu odličnog američkog novinira i publicista Jima Marrsa “The Rise of the Fourth Reich: The Secret Societies That Threaten to Take Over America”. Pa sam, potaknut njome (koja se bavi samo SAD-om, ali iz drugih knjiga se zna da je princip univerzalan, kao I glavni likovi) u svom mentalnom eksperimentu zamislio ovakve novinske naslove: “Hrvatska uskoro zatvara zadnja poglavlja u pregovorima s Četvrtim Reichom.“ Gdje ode sva ona nevinost odjednom, ako ovako postaviš stvari?

Ali plava i zvjezdana zastava tog ne-znam-kojeg-po-redu reicha ionako se ponosno vijori na svim važnim zgradama i trgovima. Svaki dan ih vidim i nikad mi nije jasno zašto posvuda oko nas visi zastava neke druge države.

Postoji stari naziv za ono što se zbiva u svijetu u zadnjih par desetljeća: Državni udar. Ništa to drugo nije. U SAD-u je dovršen namještaljkom Nixonu (zvanom Watergate, koju je „razotkrio“ Washington Post“ čija je glavna urednica bila stalni gost na sastancima Bilderberga.) Mada su i i predsjednici do tada bili članovi utjecajnih grupa poput CFR-a (Vijeća za vanjske odnose), ipak su tek nakon Nixona američki predsjednici postali apsolutne lutke na koncu bez ikakve samostalnosti u odlučivanju. Na starom kontinentu stvar je išla malo drugačijom metodom, zbog tako puno tih, iz perspektive Elite, zastarjelih institucija zvanih države. Ali išlo se prema istom cilju. Možda netko još ne zna, ali umreženi splet interesnih grupacija kojeg se nekad zove Elita smatra države arhaizmom, samo smetnji prema uspotavljanju njihove Svjetske tvrtke. Pa ne možeš normalno poslovati ako postoje neke obaveze i zaštite prema ljudima u vidu socijalne skrbi, carina da se zaštiti neka vlastita proizvodnja i tome slično!

A oni državnici koji žele sačuvati svoje države složno se u svijetu predstavljaju kao nacionalisti, jeste li i vi to primijetili? Generalne interpretacije suvremene povijesti nacionalizam predstavljaju izvorom svega zla, a istinska želja većine ljudi da se poveže s drugima i živi u skladu s njima izmanipulirana je i usmjerena u stvaranje nadnacionlnih instutucija svjetske vlade, predstavljajući takav način povezivanja jedinim izlazom i skrivajući pri tom stvarne namjere i interese koje su obukli u velike i plemenite riječi i ideje kao što su „mir“, „suradnja“, „novi svjetski poredak“.

Naravno, nitko od nas ne želi biti nacionalist (bar ne u smislu šovinizma) niti se većina nas tako osjeća. Svi želimo samo živjeti u miru i sreći, ali iz nekog razloga taj se plan stalno uzdrmava svakojakim šokovima. Navodno živimo u demokraciji, vladavini naroda, ali u praksi – živimo u globalnoj jednostranačkoj državi. Neke stvari su dirigirane i nametnute kao jedina opcija, dok se sve druge ridikuliziraju ili etiketiraju na neki drugi način. Kad sam već spominjao zastave – zašto, recimo, nitko u saboru nije postavio pitanje zašto zastave neke druge države vise po po svuda? Zašto nitko nije skrenuo pažnju na činjenicu da EU nije predstavnička demokracija, jer tijelo koje se bira na izborima, Europski parlament, ne donosi zakone niti daje vladu, može tek dati neko mišljenje, ali bez ikakve obaveze da ga itko uzme u obzir? Ako nije predstavnička demokracija, što jest? Tko onda vlada, ako ne – bar indirektno, putem predstavnika – narod. Zašto nitko nije predložio da se ne smanjuje broj ljudi potrebnih da se na referendumu odluči u ulasku u drugu državnu tvorevinu? Zato jer tako briju samo neki notorni desničari, s kojima nitko normalan ne želi imati posla. I zato jer je demokracija, nažalost, postala vic.

Znam, znam, ne morate ponavljati onaj stari argument da je demokracija najmanje loš sustav vladavine. Slažem se ja s time, ali u ovoj svjetskoj jednostranačkoj državi čije se mnijenje oblikuje medijima koji su doprli do svih pora, demokracija je postala fasada za svoju suprotnost.

Rezultat je to starih ideja. Na puno mjesta u knjigama ideologa globalizacije naći ćete misao da su ljudi jednostavno preglupi da bi vladali, da to mora raditi stručna elita.

Ali to je pak njihova fikcija.

I da se konačno vratim na naslov.

Kako nekome ukrasti njegov sadašnji trenutak? Što je on uopće? I zašto je toliko važan da su svi napali na njega?

Zato jer je sadašnji trenutak sve što imamo.

Prošlosti više nema, prošla je, a i sve što o njoj znamo tek je neka zamagljena interpretacija, niti bolja niti gora od svih drugih zamagljenih interpretacija prošlosti ljudi oko nas. S budućnosti stvare stoje još gore. Koliko god se trudili biti vladari svoje budućnosti, jednostavno je previše faktora uključeno, a za većinu njih u sadašnjem trenutku niti ne znamo da postoje.

Ostaje nam – „sada“.

U tom sada se krije bogatsvo, s time možemo što hoćemo. Sadašnji trenutak možemo koristiti za stvari koje volimo, ili koje nas zabavljaju ili koje nas oplemenjuju ili za one koje će postati pretpostavke za neka druga, još veća postignuća – kad jednom budućnost postane „sada“. Možemo ne raditi ništa, možemo ne razmišljati ni o čemu, a ako u tome nismo vješti (kao što ja nisam), tada možemo slušati mjuzu ili čitati stripove ili knjige. Ili pričati, skijati, slagati zbirku maraka…ma, sve je zabavnije i korisnije od praćenja nekih tamo izbora. Takozvanih „izbora“. Adame, evo ti pa biraj.

Ali tada u mozak pustimo virus. Reality-show zvan „izbori“ koji nas potpuno obuzme i gdje svoj dragocjeni sadašnji trenutak jednostavno predamo ljudima koji nas se uopće ne tiču, a niti se mi njih pretjerano tičemo – to jest tičemo ih se toliko koliko možemo svoju ruku odnijeti na mjesto na kojem se ispunjavaju glasački listić i tamo osnažiti privid demokracije.

I onda pričamo o izborima, mislimo o njima, raspravljamo s drugima o tome…u što smo to pretvorili sadašnji trenutak?

Možda ovako: Dopustili smo da iluzija izvana prekrije našu stvarnost koja je unutra, da ta besciljna jalovost postane naša stvarnost. Svaki trenutak s mrežom misli iz tog filma zvanog, u ovom slučaju, „izbori“, jedan je trenutak manje za nas same. Bira se vlast? Ma, vlast je iluzija, kad bi netko na mjesec dana političare isključio iz svih medija uvidjelo bi se ona niti kome treba niti bi kome falila. To je neki paralelni svijet koji postoji za sebe, i neprekidno se i agresivno upleće u naš svakodnevni život sa svakom glupšću koja mu padne na pamet. Iš odavde!

Kako ono piše na nekom plakatu nekog predsjedničkog kandidata.

„Važno je.“

Kajgod. Uopće nije važno.

To treba ignororati – i vratiti svoj sadašnji trenutak pod svoju vlast.

U svakodnevnom životu, ako isključimo ekstremne situacije, u naš sadašnji trenutak može ući samo onaj koga sami tamo pustimo.

Kad me oni rijetki koji još nisu uvidjeli da sam skroz pogrešna osoba za davanje političkih savjeta, i da od mene nema nikave praktične svrhe, upitaju nešto o izborima, ne pomognem im puno govoreći da im predlažem da ne izlaze na izbore jer ne biraju ništa, a sa svakim izlaskom daju legitimet globalnoj jednostranačkoj državi koja im radi o glavi.

Ti dečki, koji nas vabe na izbore izmišljenim prijetnjama, jednostavno nisu zaslužili da im poklonimo svoj sadašnji trenutak. Pogotovo ako se uzme u obzir da je to sva naša imovina.

Prije neki dan sam to rekao jednomm frendu (koji je sav obuzet „dramatičnošću“ političkih događaja, i uvijek je kao anagažiran, a zapravo sve ćorci) i on mi je rekao da je okej sve to kaj ja pričam, ali da je sve to zapravo bezveze i apstraktno, da ipak nije svejedno tko će biti predsjednik.

Ma je l’ nije?

Da malo analiziramo stvar, rekao sam ja. Hrvatski predsjednik je zapovjednik vojske, ali njeno zapovjedništvo je sad u Napulju. On pod sobom ima vanjsku politiku – ali o njoj se odlučuje u Bruxellesu. Ne zabravimo, ima nadzor nad tajnim službama – ali one pak odgovaraju Washingtonu.

Ipak, kaže moj frend, nije svejedno je l’ bu predsjednik bio mister J. Ili mister B. jer treba imati na umu, nastavi on, da se svaki od njih bude okružio nekim jatacima, koji će onda, posljedično, utjecati na naš život.

U tom trenutku sam shvatio da sam usred deja vua. Na istom mjestu gdje smo sad pričali, stajali smo taj moj prijatelj i ja prije točno deset godina, mislim 1999, u ono doba kad je Đmantu umro, pa je kao vladala psihoza što će sad biti, oće li se demokracija ispoštovati ili će neki predsjednikovi ljudi preuzeti vlast. Tad još nisam imao pojma o svjetskoj uroti, ali sam mu govorio da se ne grči toliko oko tih političkih zbivanja jer sve bu išlo po špranci, niš se ne bu posebno dogodilo. On mi je tad, katastrofičan kakav već jest, počeo spominjati da nisam u pravu, da je jako opasno jer da kaj ak sad Pašalić napravi neki udar ili kaj ti ja znm, onda smo stvarno u govnima….Ha, ha, ha, moram se nasmijati kako je to bilo glupo i nevažno, jednako kao i ovo sad.

Razmotrimo predsjedničke izbore iz perspektive 2119. godine. Pašaliću je moj frend poklonio svoje misli i svoj tadašnji trenutak 1999, Bandiću 2009, tko zna koga će darivati 2119? Oko čega će se tada moj prijatelj grčiti? I sjećate se uopće tog Pašalića, koji je neko vrijeme bio simbol za moć iz sjene?. Fly in the sky, bye, bye, to vam i pričam, tresla se brda rodio se miš – a sadašnji trenutak prođe uzalud, dok fantaziramo o iluzijama zvanim …pa raznim imenima, ti manekeni dođu i odu. Problem je što prođe i sadašnji trenutak. Ali dođe slijedeći. Pa opet napravimo istu pogrešku. Ili možda ne.

Recimo, kaj je s Bin Ladenom? Koliko smo na njega potrošili svojih vlastitih sadašnjih trenutaka? Nitko ga više ni ne spominje. Vjerojatno ga više nitko niti ne lovi. Nije važan, a nije nikad ni bio. Gdje je slavna svinjska gripa? Nekako je nestala iz medija, nitko je ne spominje. Toliko buke ni za što. A možda zato jer su svi samo slegnuli ramenima i zaobišli ordinacije s cjepivima.

Tako može biti sa svime što nam se ne sviđa, samo ako ne predamo vlast nad našim sadašnjim trenutkom nekom drugom.

Usudio bih se reći da se tu ne radi samo o pjesničkom pogledu na stvari već da za takve tvrdnje postoji i znanstvena osnova.

U intrevjuu s znanstvenikom kojega sam već spominjao, dr. Klausom Volkamerom, između brojnih drugih stvari koje je ispričao o svojim fascinantnim eksperimentima, saznao sam da na predmet na koji usmjerimo našu pozornost odašiljemo zraku kvantova koja se reflektira natrag do nas:

“Ta reflektirana zraka odbija se od predmeta natrag do nas i čini statični val suptilne materije između predmeta i promatrača koji promatra taj predmet. Taj se statični val zove PSI-linija. Prije deset godina u Norveškoj otkrili su ga ljudi koji su uspjeli detektirati tu PSI-liniju. Koristila se da se vidi može li se pronaći ukradeni bicikl. Vlasnik bicikla usredotočio je svoju pozornost na boju i strukturu tog bicikla i zatim se stvorila PSI-linija od te osobe do bicikla koji se nalazio blizu crkve udaljene stotinjak metara i bio prislonjen na zid. Nitko nije znao da je tamo. Jedna je osoba hodala u krug oko čovjeka koji je stvarao PSI-liniju i otkrila u kojem smjeru ide ta PSI-linija. Zatim je vlasnik otišao pedesetak metara dalje i opet usredotočio svoju pozornost na izgubljeni bicikl. Druga je osoba išla oko njega i otkrila drugu liniju prema biciklu. Linije su otkrivene pomoću rašlji. Vješti rašljar može pronaći PSI-liniju. Njegov instrument daje signal kad pronađe PSI-liniju. Tako možete pronaći dvije ili tri linije i na mjestu gdje se križaju pronaći ćete bicikl”.

Nije to ništa novo, tek možda objašnjenje kako je moguće da um djeluje na materiju bez dodira, kao što je to pokazano eksperimentima s REG-ovima (random event generator), kao I još jedna potvrda da su misli, namjere I usmjerena pažnja ustvari fizički objekti koji stvaraju efekt na svijet, kao što se može vidjeti na fotografijama koje je snimao, recimo, dr. Konstantin Korotkov svojom GDV-kamerom.

Do Klausa Volkamera i veze između naše pažnje koju toliko ulažemo u beznačajne događaje (navuku nas, mamicuim) dovela su me dva filma.

Prvog nisam gledao, ali moja draga jest, zove se „Vodič za muškarce“. Tamo je kao štos prikazano ono što se događa kad milijuni muškaraca gledaju nogometnu utakmicu. Ovisno je l navijaju za ili protiv, u ključnim trenucima, pažnja i namjera milijuna njih usmjerena je na loptu koja reba ili ne smije ući u koš. U filmu je to bilo prikazano kao šala, ali ako to povežemeo s PSI-linijama o kojima govori dr. Volkamer, tada stvar ima drugu težinu.

Ali ni ta težina ne bi bla dovoljna da nismo jučer gledali film Clinta Eastwooda „Invictus“ o Nelsonu Mandeli. (Clint ne glumi, već režira, da ne bude zabune).

Okosnica radnje je priča o tome kako je Mandela kroz rugby htio ujediniti naciju i, bar kako je prikazano u filmu, u tom trenutku i uspio. Nije dopustio da se klubu, koji je bio sinonim za Apatheid, mijenjaju dresovi i himna, da ne bi odbio bijelce, Afrikanere, od jedinstvene nacije kakvu je navodno htio stvoriti. S druge strane, kapetanu glavne rugby-momčadi, koja je pušila sve tekme, rekao je kako moraju napraviti bolje nego što mogu, jer toj zemlji trebaju velika dostignuća koja će ih ujediniti i učiniti ponosnima. Također, usred priprema za svjetsko prvenstvo u rugbyju 1995, poslao je članove kluba (sve bijelci) da podučavaju crnce rugbyju u siromašnim četvrtima (crnci su tradicionalno voljeli nogomet, i uvijek navijali za svaki klub koji je igrao protiv južnoafričkog rugby kluba.) Neki od rugbyjaša tada su prvi put posjetili crnačke, siromašne kvartove, a crni klinci s počeli učiti rugby. Potom je poslao sportaše u posjetu užasnom zatvoru u kojem je proveo 30 godina i nakon njih izašao s namjerom, kako je to predstavljeno u filmu, da oprosti onima koji su ga zatvorili na tako dugo.

U konačnici, dogodilo se slijedeće – južnoafrički rugbyjaši, koji su na svjetskom prvenstvu igrali samo zato jer se održavalo u njihovoj zemlji, sve su pobijedili i stigli do finala – što nitko nije očekivao niti u najoptimističnijim snovima. Ali to nije bio kraj – tamo su pobijedili apsolutnog favorita i momčad koja je razarala druge momčadi s više desetak bodova razlike – New Zeland.

Ne trebam opisivati s kojom se euforijom pratilo natjecanje u JAR-u, a u filmu je prikazano kako su odjednom obje rase zajednički navijale. Što je dalje bilo – ne znam, koliko čujem od prijatelja koji su bili dolje, situacija nije bajna, a sad umjesto bjelačke manjine, nacijom vlada crnačka vladalačka manjina, kriza i kriminal u u porastu, na ulicama je opsno po život i tome slično. No, to je već druga priča.

Ona koju sam ja htio ispričati jest priča o rugbyju i momčadi koja je izvela nemoguće. Tko zna, možda su na taj nevjerojatan rezultat utjecali Mandelin kliker da stvori zajedničku naciju, fanatična odlučnost igrača, ali i 42 milijuna PSI-linija gledatelja, gladnih nečega za što se s ponosom mogu uhvatiti.

Svakako, svoj sadašnji (tadašnji) trenutak poklonili su rugbyju (imamo i mi sportske događaje sličnog kalibra u bliskoj prošlosti, pa možemo shvatiti). No, mehanizmom povratne sprege nešto su i dobili – svjetski kup i dane euforije, možda su se ljudi raznih rasa zaista tada pomalo i ujedinili. To je ipak nešto.

U svakom slučaju, puno više nego kad vam sadašnji trenutak uzme takva banalnost kao što su predsjesnički izbori, u zemlji čija vladajuća struktura, s znanjem što se radi ili bez njega, želi uskratiti svaki izbor, osim onog koji kao krajnji cilj ima svjetsku diktaturu. Na temelju otkrića PSI-linija i poučen iskustvom južnoafričkog rugby-trijumfa – rekao bih da ta stvar s dominacijom nad našim sadašnjim trenutke između nas i onog izvana uopće nije bezazlena. I niti najmanje pjesnička ili metaforička.

To je zapravo glavna crta obrane i napada, ta jedna sekunda koja čini „sada“, sve bitke se vode za nju.

Možda treba malo mudrije raspolagati s njome.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s