POVIJEST UGROZA “SVETOSTI”

Jutarnji.hr

PAPE U OPASNOSTI

Ivana Pavla II. su više od deset puta pokušali usmrtiti

Autor: Inoslav  Bešker

http://www.jutarnji.hr/ivana-pavla-ii–su-vise-od-deset-puta–pokusali-usmrtiti/448521/

03.01.2010.

Dopisnik Jutarnjeg iz Rima analizira agresije kojima su bili izloženi pape tijekom povijesti. Pape u opasnosti: atentati, smaknuća, ubojstva, zatočeništva, nasrtaji

RIM – Nasrtaj neuravnotežene cure kojemu je Benedikt XVI bio izložen dva puta, na lanjskoj i preklanjskoj ponoćki, bezazlen je u usporedbi sa zbiljskim pokušajima ubojstva pape, kojih je u proš-losti bilo više puta, ne samo 13. svibnja 1981. u 17.22, kada je Mehmet Ali Agca, također luđak, ali lucidan i opasan, pucao iz pištolja u papu Ivana Pavla II s namjerom da ga us-mrti. Ivan Pavao II jedva je preživio, uvjeren do smrti da je to bilo čudo za koje se zahvaljivao Gospi, a nema sumnje da je to ranjavanje teško narušilo njegov dotad čeličan sportski organizam.

Metak u kruni Bogorodice

Točno godinu kasnije je Ivan Pavao II donio u Fátimu u Portugalu metak koji ga je prostrijelio i dao ga ugraditi u krunu na kipu Bogorodice u tome marijanskom svetištu. Tom prigodom ga je u Lisabonu pokušao nožem ubiti katolički svećenik ekstremist, koji je tako kanio poništiti rezultate Drugoga vatikanskog koncila. Ivan Pavao II je, zahvaljujući spretnosti i spremnosti vatikanskih žandara koji su ga pratili, samo zarezan po nadlaktici. I za tog atentatora se govorilo da je neuravnotežen. Kao i za atentatora koji se u Manili na Filipinima 1970. obukao u svećeničko ruho i malajskim bodežom krisom pokušao ubiti papu Pavla VI. Taj udarac je uspio skrenuti litavoamerički monsignor Paul Marcinkus, kojega je Pavao VI učinio zatim nadbiskupom i bankarom koji je mnogo naškodio ugledu Svete Stolice uvukavši IOR u ružne afere, ali to je druga priča.

Mine u Sarajevu

Na život Ivana Pavla II atentirano je više od 10 puta, od 1981. (kada je u Karachiju bomba eksplodirala na stadionu uoči Papine mise) do 1997. (kada je u Sarajevu otkriven paket od 23 mine nedaleko od mjesta kuda je Papa imao proći). Ivan Pavao II mogao je mirno biti proglašen i mučenikom, s obzirom na atentat 1981., Pavao VI izbjegao je mučeničku smrt za dlaku.

U krvavome 20. stoljeću i pape su opet bili izloženi riziku koji nisu poznavali stoljećima, ali koji je u početku bio na neki način uračunat u “rok službe”: do Milanskog reskripta kojim je 313. Konstantin izjednačio kršćanstvo s drugim religijama više je rimskih biskupa (kasnije nazvanih papama) završilo službu i život nasilnom smrću.

Papa mučen u zatvoru

Prvim se smatra sveti Petar apostol, Židov iz Betsabeje, rođen kao Šimun bar Jona, razapet na križ vjerojatno 64. godine Kristove ere i tako smaknut uz Aurelijevu cestu, nedaleko od Neronova cirkusa izvan Rima, na padini brdašca Vatikana. Smatra se pouzdanim da je pogubljen i Telesfor, potkraj Hadrijanove vladavine ili u početku vladavine Antonina Pija, dakle oko 138., pa Eleuterije (Slobodan) pod Komodom 89. (ali je njegov nasljednik Viktor I uspio od istog Komoda preko njegove ljubavnice kršćanke Marcije ishoditi pomilovanje za kršćane poslane u rudnike na Sardiniju). Za Kaliksta I se vjeruje da je poginuo u uličnim neredima u Trastevereu 222. Antipapu sv. Hipolita i papu sv. Poncijana je car Maksimin Tračanin poslao 235. u smrtonosne rudnike na Sardiniju gdje su obojica uskoro umrla, navodno se prethodno izmirivši, a Poncijan je stigao podnijeti i ostavku, kako bi osigurao da crkva u Rimu ne ostane bez pape. Sv. Fabijan je umro u zatvoru od posljedica mučenja 250., kada je car Decije odlučio iskorijeniti kršćanstvo. Sv. Sikstu II su, provodeći Valerijanov carski dekret, pretorijanci odsjekli glavu 6. kolovoza 258. čim su ga zatekli kako propovijeda sjedeći na biskupskoj stolici na privatnome Pretekstatusovu groblju.

Kršćani glavni neprijatelji

Ni proglašenje kršćanstva državnom religijom, a ni feudalna gospoštija papa nad Rimom nakon Konstantinova odlaska u Bizant, nisu a priori osigurali pape protiv nasilja. Dovoljno je vidjeti kako su papinska obitavališta u Avignonu i Vatikanu izgrađena kao tvrđave, pa razumjeti kojim su opasnostima bili izloženi, bez obzira na to što je kanonsko pravo stoljećima svaki napad na papu kažnjavalo automatskim izopćenjem. Glavni neprijatelji – sve do Agce – više nisu bili inovjerci nego kršćani.

Sv. Silveriju, sinu pape Hormizde, glave je došlo kršćansko Rimsko Carstvo pod Justinijanom. Prvo ga je general Belizarij svrgnuo 11. ožujka 537. u Rimu i kao monaha dao konfinirati u Pataru (na jugozapadu Male Azije), a kad ga je car Justinijan dao vratiti u Rim da mu se pošteno sudi, Belizarij ga je izručio protupapi Vigiliju, favoritu monofizitski orijentirane carice Teodore, koji ga je dao zatočiti na otočiću pred Gaetom, gdje mu je 11. studenoga 537. silom iznuđeno odricanje od dužnosti, a tri tjedna kasnije umro je od gladi u zatvoru. I Vigilija je Justinijan dao i tući i zatvarati, sve dok nije pristao potvrditi zaključke Carigradskog koncila koji su davali za pravo monofizitu patrijarhu Antimu a ne papi koji je podržavao zaključke Kalcedonskog koncila.

Po nekim tvrdnjama su papu Sabinijana Rimljani ubili 22. veljače 606. zato što je puku dijelio žito uz naplatu. Čini se da je to legenda, ali je pouzdano bio toliko nepopularan da su mu tijelo iz Laterana na sprovod u Vatikan nosili oko rimskih zidina a ne kroz grad.

‘Papisa Ivana VIII’

Ivan VIII. (koga pamtimo i po tome što je nadbiskupa sv. Metoda i slavensku liturgiju branio od Nijemaca) ubijen je u Rimu 16. prosinca 882. Prema godišnjaku iz Fulde, prvo su ga pripadnici njegova okruženja otrovali, a onda izubijali batinama do smrti.

Četiri stoljeća kasnije je, u internome rimskom sporu između vatikanskoga i lateranskoga kaptola, vatikanska strana u jedno od posthumnih izdanja Kronika o papama i carevima dominikanca Martina iz Opave utrpala tezu da je Ivan bio žena, “papisa Ivana VIII” i tako dogradila fikciju, koju je nešto ranije zabilježio Jean de Mailly.

Čari ljubavnice Marozije

Ivana X. je, u borbi za prevlast nad Rimom i Italijom, svrgnula u svibnju 928. zloglasna Marozia (iz obitelji tuscolanskih grofova koja je dala pet papa, pramajka kneževske obitelji Colonna), te ga je zatočila u Anđeosku tvrđavu gdje je nedugo zatim umro, vjerojatno zadavljen. Period Marozijine vlasti u Rimu poznat je i kao “pornokracija”, jer se Marozia služila i svojim tijelom, pa je navodno bila ljubavnica većeg dijela Kardinalskog zbora. Nametnula je izbor dvojice papa, Lava VI i Stjepana VII, a napokon i vlastitog sina Ivana XI, koji je imao tada 21 godinu. Dvije godine kasnije je Marozijin sin Alberih II strpao majku u tamnicu a polubrata papu u kućni pritvor u Lateran gdje je i umro još dvije godine kasnije, ne zna se kojom smrću. U zatvoru je umro i sv. Celestin V, pošto je odstupio s papinske dužnosti. Njegov glavni izbornik i nasljednik Bonifacije VIII dao ga je zatvoriti u tvrđavu Fumone gdje je umro godinu i pô kasnije, 19. svibnja 1296., možda prirodnom smrću, ali dokusuren zatočeništvom.

Nije se posrećilo ni Bonifaciju

VIII, posljednjemu srednjevjekovnom papi koji je bulom Unam Sanctam do kraja izgradio lik pape monarha kakvoga je zasnovao Grgur VII, i koji je (po uzoru na Perdonanzu zlosretnoga Celestina V u zlosretnoj ‘Aquili) organizirao u Rimu prvu Svetu godinu 1300. Francuski kralj Philippe IV “Lijepi” poslao je u Anagni kancelara Guillaumea de Nogareta da zarobi Bonifacija VIII i da ga predvede u Pariz na koncil koji bi ga svrgnuo na temelju lažnih optužaba.

Atentat u Anagniju

Nogaret i knez Sciarra Colonna su papu zaista uhvatili, izvrijeđali, navodno i udarali (Francuzi to zovu: “atentat u Anagniju”), ali su ga treći dan morali pustiti pod pritiskom građana, pa se mogao vratiti u Rim gdje je umro nekoliko dana kasnije, 11. listopada 1303., od bubrega i jada. Philippe i Nogaret su stigli još, zahvaljujući lažnim optužbama, opljačkati i pobiti templarski red, te prebaciti papsku stolicu u Avignon pod Klementom V.

Klement VII je također za dlaku izbjegao mučeništvo 6. svibnja 1527., kada je katolički rimski njemački car i španjolski kralj Habsburgovac Karl V, u ratu protiv Cognačke lige, nahuškao protestantske landsknehte da opljačkaju Rim i ulove papu. Ubijali su, silovali, pljačkali, ucjenjivali. Od 50.000 stanovnika Rima njih 45.000 je što ubijeno, što uteklo. Ni Vandali ni ini osvajači Rima nisu bili toliko krvožedni ni okrutni.

Rimski dijalekt je izumro. Rimska renesansa je zaustavljena.

Medičejca Klementa VII spasila je samo Švicarska garda, čiji su pripadnici, ginući u snoplju (preživjelo ih je 42 od 189), svojim tijelima omogućili da se papa kroz Passetto provuče u Anđeosku tvrđavu, neosvojivu za barbare.

U zatvoru je umro i Pio VI 1799. (jer ga je francuski prvi konzul Bonaparte dao zatočiti u Valenceu). Zatočenikom se smatrao bl. Pio IX, jer nije htio izići iz Vatikana pošto je 20. rujna 1870. Italija osvojila Rim i dokinula Papinsku Državu.

U izgnanstvu su umrli sv. Kornelije 253. (za progona pod carem Galom), pa 27-godišnji papa Ivan XII (Marozijin unuk, za koga se govorilo da je Lateran pretvorio u bordel), već svrgnut i protjeran, navodno od izljeva krvi u mozak dok je bio u krevetu s tuđom ženom, te sv. Grgur VII 1085. (bježeći pred rimskim njemačkim carom Heinrichom IV, koga je prethodno u Canossi natjerao da mu se podvrgne i poljubi papinsku papuču).

Svjetske senzacije

Svaki od tih slučajeva bio je svjetska senzacija u doba kada se dogodio, i bez Interneta, televizije i, naravno, novinara. Svaki od njih je, zapravo, zaboravljen u kolektivnom imaginariju, gurnut u neki zakutak specijaliziranih povjesnica, dok ga u nekom trenutku ne izvuče neki novinar, naravno, beskorisno.

Papu čuva 400 agenata, garda te policajci

Vatikanski službenici zaduženi za sigurnost – koji se ni po fizionomijama, a kamoli po čemu drugome ne razlikuju od ostalih takvih službi u svjetovnim državama – tvrde da je Papa sigurniji na putovanjima nego u samom Vatikanu. Vidjeli smo da ni na putovanju pape nisu sigurni.

Pitanje je koliko je sadašnja interna organizacija sigurnosti (oko 400 ljudi, uključujući i bubnjare) dovoljna za osiguranje Vatikana od neugodnih iznenađenja.

U Vatikanu na sigurnost poglavara Katoličke crkve paze švicarski gardisti (koji nisu ondje samo u dekorativne svrhe) i agenti sigurnosti u sastavu Žandarmerijskog korpusa. Švicarcima zapovijeda pukovnik dr. Daniel Rudolf Anrig. Upravom sigurnosnih službi i civilne zaštite od 2006. ravna Domenico Giani, istodobno ravnatelj i Žandarmerijskog korpusa i Vatrogasnog korpusa (njegov prethodnik je bio legendarni Camillo Cibin, punih 58 godina u službi). Giani je prethodno bio časnik talijanske Financijske straže, a prie dolaska u Vatikan radio je u osiguranju talijanskog premijera. Na rubovima Vatikana djeluje talijanski Inspektorat Državne policije pri Svetoj Stolici, koji se stara za sigurnost Trga svetog Petra i njegovih pristupa, ali se bavi i boravišnim dozvolama redovnica, redovnika i svećenika koji dolaze u Rim na službu, studij itd. Papinska švicarska straža mijenjala je svoju brojnost mnogo puta. Sada u punom sastavu broji u sve 110 pripadnika: pet časnika, jedan kapelan, 25 dočasnika, 77 vojnika-helebardira, te dva bubnjara.

Velik udarac prestižu Papinske švicarske straže i veliki šok za Vatikan bilo je 4. svibnja 1998. ubojstvo netom imenovanog zapovjednika te armije, pukovnika Aloisa Estermanna, koje je istraga pripisala potkapralu Cédricu Tournayju. Zaključeno je da se htio osvetiti zapovjedniku zbog šikaniranja, te da je onda počinio samoubojstvo. Njegova obitelj u to na vjeruje.

Sofisticirane ugroze

Umorstvo u Vatikanu je, po jednoj izjavi, “možda stiglo u zadnji čas, Bog neka mi oprosti, da nas upozori” da više nije 1527. i da se u trenutku itekako sofisticiranih ugroza kako osobnoj, tako i masovnoj sigurnosti – na tom polju više ne može računati samo na djelotvornost vjerničkog entuzijazma, makar omotanoga u pitoresknu ambalažu. To je izazvalo potrebu da se taj segment vatikanske sigurnosti počne ozbiljno preispitivati.

U obzir je uzeto više mogućnosti, pa i raspuštanje te ustanove, ma koliko pitoresknošću privlačila turiste. Od toga se odustalo.

Suvremeno opremljena Žandarmerija raspolaže sa 130 agenata. Vatikanski agenti zaduženi za Papinu sigurnost prate ga svugdje gdje se pojavi u javnosti. Za svečanih papinskih misa, poglavito izvan Vatikanske bazilike sv. Petra, lako ih je uočiti kao otmjenu gospodu koja stalno zvjeraju uokolo i s vremena na vrijeme sebi mrmljaju u rever, gdje im je zataknut mali bežični mikrofon, dok u ušima imaju slušalicu sa spiralnim prozirnim vodom (po uzoru na FBI). Naime, cijelo to vrijeme oni komuniciraju sa svojim šefom, podnoseći izvijesti i ne prepuštajući ništa slučaju, iako je obično sve mirno kao u crkvi, kako se to obično kaže. Dok ne uleti cura u crvenome.

Naoružani su – ali se ne ubrajaju u sigurnosne snage – i čuvari s oznakom Petrovih ključeva na reveru. Oni paze na druge objekte u Vatikanu, npr. na Vatikanske muzeje, ali su zaduženi i za dijelove Države Vatikanskog Grada izvan vatikanskih Lavovih zidina, npr. za Lateransku palaču, za ljetnu rezidenciju u Castelgandolfu…

Petnaest detektora

Inspektorat talijanske policije pri Svetoj Stolici raspolaže također sa 110 policajaca. U njihovoj nadležnosti je i 50 dragovoljaca u Kružoku svetog Petra, koji kontroliraju ulaznice pri općim audijencijama i drugim masovnim događajima na Trgu svetog Petra, dok profesionalni policajci rukuju s 15 kovinskih detektora kroz koje moraju proći svi posjetitelji Vatikanske bazilike svetog Petra, a i istoimenog Trga kad su na njemu manifestacije.

Za sigurnost Pape i Vatikana stara se i Italija, osobito vodeći računa o tome da bi Vatikan, a i Rim u cijelosti, mogli biti cilj terorističkih napada. Antiteroristički sigurnosni plan za specijalne događaje, poput papinskog sprovoda, razrađen je godinama prije smrti Ivana Pavla II.

Čak su i raketne baterije “spada”, raspoređene na različitim punktovima papinskoga i talijanskog Rima, bile uključene u taj sigurnosni plan. Najviše se strahuje od napada iz zraka, raketom ili avionom, možda otetim. Stoga je prostor nad Vatikanom još od prije Drugoga svjetskog rata zatvoren za sav zračni promet, a u slučajevima velikih okupljanja ili dolaska sigurnosno riskantnijih državnih poglavara biva strogo zabranjen ulaz u širi zračni prostor Rima svim letjelicama, osim onih koje dovode i odvode državnike.

Agenti za specijalne prilike

Za sprovoda Ivana Pavla II. u zraku su danima stalno bili naoružani lovci presretači talijanskoga Vojnog zrakoplovstva, koji su nadzirali zračni prostor nad Rimom i oko njega, a na dan sprovoda su im se pridružile dodatne eskadrile lovaca presretača, helikopteri HH3F i letjelice MB339. Rakete “spada” su tu baš zato da sruše raketu ili avion koji bi se probili unatoč tome. U krajnjoj liniji, bolje ih je survati na glave mirnog pučanstva nego na kraljeve i državnike u Vatikanu – s obzirom na moguće povijesne posljedice, dakako.

Za takvih događaja pod kontrolom je i Tirensko more uz koje je rimski Međunarodni aerodrom “Leonardo da Vinci” u Fiumicinu, pa i rijeka Tibar, o kopnu da se i ne govori.

U specijalnim prilikama više od 1500 specijalnih agenata nadzire pristupe Vatikanu. Ondje i na širem području Rima je tada oko 80 snajperista, poveći broj naoružanih policajaca odnosno karabinjera na motociklima, a u Rim se stušti i većina policijskih pasa u Italiji, naravno sa svojim vodičima. Sve u svemu, broj oružanih snaga reda narastao je za sprovoda Ivana Pavla II. na 15.000. Civilna zaštita tada broji oko 1000 vatrogasaca, među kojima su i jedinice NBCR, zadužene za spašavanje u uvjetima nuklearne, bakteriološke, kemijske ili radiološke opasnosti, te pripadnici gorsko-speleološke službe spašavanja, zaduženi za izvlačenje osoba s osobito teških i riskantnih pozicija.

Jedna misao o “POVIJEST UGROZA “SVETOSTI”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s